Ljudski organi koji se ne mogu ili ne smeju presađivati

Jedan Francuz je nešto pre toga postao prva osoba kojoj je drugi put presađeno lice, jer se prva transplantacija završila neuspešno, a druga je ušla u istoriju, zahvaljujući uzorku koji je dobio od brata blizanca.

Presađivanja više nisu ograničena na vitalne organe: srce, jetru ili pluća. Ljudi danas mogu dobiti novu šaku ili čak matericu. Ali neki organi ne smeju se dirati. Zasad.

Na vrhu te liste je mozak. Razlozi su i tehnički i etički, kažu stručnjaci.

"Sve što ima veze sa nervnim sistemom najteže je presaditi jer nemamo efikasne tehnike za regeneraciju živaca", objasnio je transplantacioni hirurg Dejvid Nasrala sa univerziteta Oksford.

"Zato su transplantacije mozga i očiju zasad izvan dometa moderne medicine", rekao je.

Postoje "hirurzi" koji navodno planiraju da presade glavu, ali ovi ozbiljniji kažu da bi pacijent, po svemu sudeći, umro. Mnogi sumnjaju da je uopšte moguće spojiti nervna tkiva dve kičmene moždine.

Iznad svega, presađivanje mozga postavlja uznemirujuća moralna pitanja, uključujući i ono temeljno: Šta čini osobu? Samo mozak?

Foto: Thinkstock

Takav pacijent verovatno bi se borio s konceptom "ljudskog identiteta", kaže se u nedavno objavljenom članku u časopisu “Surgical Neurology International”.

"Čak bi i sećanja na to koju je ulogu bivše telo imalo u stvaranju identiteta pacijenta bila u mogućem konfliktu s novim, doniranim telom", napisali su bioetičari Anto Kartolovni i Antonio Spanjolo.

Slična su pitanja već viđena u slučajevima transplantacija lica i ruku.

"Ta psihološka konfuzija neke osobe može dovesti i do ozbiljnih psihičkih problema, pa i doslovce ludila", dodali su.

S obzirom na to da doniranih organa nikada nije dovoljno, korišćenje životinjskih srca, pluća ili jetre za spas ljudskih života sveti je gral medicinske nauke. Ali tome na putu tvrdoglavo stoji odbacivanje organa drugih vrsta.

"Pokušalo se s ksenotransplantacijama pedesetih i šezdesetih, s bubrezima šimpanzi, na primer. Ali organi su bivali odbačeni u roku od nekoliko dana. U to doba naučnici nisu mogli da probiju tu barijeru, kako presaditi organ s jedne vrste na drugu", kaže Olivije Bastijen iz francuske biomedicinske agencije.

To se polako menja jer naučnici shvataju kako modifikovati gene koji podstiču imunološki sistem na napad na "uljeze" koje doživljavaju pretnjom.

Sada se u istraživanjima fokusiraju na modifikaciju gena životinjskih donora kako bi se njihovi organi oduprli reakciji ljudskog imunološkog sistema, ali istovremeno moraju da spreče i prenos životinjskih bolesti. Na umu treba imati i dobrobit životinja.

"Do koje mere treba da potkopamo životinjski imunološki sistem, potencijalno ih izložimo bolestima i patnji, samo da bismo mogli da ubiramo njihove organe", pita se Bastijen.

Foto: Thinkstock

Ima li ograničenja?

Stručnjacima je ostalo još malo organa koje je tehnički nemoguće presaditi. Dva su zasad isključena zbog etičkih razloga - testisi i jajnici.

Na primer, ako primalac s novim testisima postane plodan, čija su to deca, njegova ili donorova? Isto pitanje javilo bi se i u slučaju transplantacije mozga u drugo muško telo.

Članak objavljen prošle godine u časopisu “Journal of Medical Ethics” poziva na reviziju odnosa koristi i štete pri transplantaciji organa koji nisu nužni za spasavanje života.

"Najveći rizik za primaoce organa dolazi od snažnih, ali štetnih lekova - imunosupresiva, koji su nužni kako presađeni organ ne bi bio odbačen", napisali su naučnici Atur Kaplan i Dankan Purve.

Imunosupresivi imaju dugu listu nuspojava, uključujući i mogući rak, ali to je prihvatljivo kada su u pitanju presađivanja srca ili pluća. Ne toliko za novo lice, ruku ili genitalije.

"Odmak od transplantacije kao načina spasavanja života prema načinu unapređenja života zahteva i promenu u etičkom razmišljanju koje je dugo bilo temelj transplantacione medicine", zaključili su.