Vitez medicine: Znanje mi je važnije od zvanja

Profesor dr Vaso Antunović, neurohirurg, ovogodišnji je dobitnik odlikovanja Vitez medicine, koje dodeljuju Turistička organizacija Zlatibora i opština Čajetina za promociju profesionalnih i moralnih vrednosti čoveka.

Zdravlje

Izvor: Slavko Trošelj

Ponedeljak, 28.07.2014.

09:34

Default images

Rođen je 15. januara 1949. u Srnetici pored Drvara. Gimnaziju je završio u Sarajevu, a Medicinski fakultet u Beogradu. Usavršavao se kod najboljih svetskih neurohirurga. Učio je uz Mahmuta Gazi Jašargila u Cirihu, Madžida Samija u Hanoveru, Čarlsa Vilsona i Roberta Randa u San Francisku i Los Anđelesu, Lindzija Sajmona u Londonu. Ali, uprkos pozivima nikad nije želeo da radi u inostranstvu.Živi u Beogradu. U braku s Ivankom, profesorom univerziteta, ima sina Dušana (28), ekonomistu, i ćerku Lidiju (36), lekara, a od nje unuku Anitu (1).

Šta ste hteli da budete kao mali?

Bio sam veoma dobar matematičar, pa sam želeo da budem fizičar. Međutim, opredelio sam se za studije medicine u koju me, praktično, uveo čuveni američki kardiohirurg Majkl Debejki. Dogodilo se to posle televizijskog prenosa operacije srca u Beogradu. U tom „filmu” glavnu ulogu imao je Debejki.

Šta je mozak?

Mozak je najsavršenija prirodna tvorevina. To su iskustva ljudi koji se bave mozgom i kompjuterima. Oni tvrde da uprkos stalnom napretku tehnologije, nikad niko neće stvoriti veštačku tvorevinu koja će imati kvalitete koje ima mozak čoveka.

Da li može da se utiče na mozak ploda u utrobi majke?

Sazrevanje mozga u utrobi majke počinje već u prvim nedeljama trudnoće. To se događa u toku sazrevanja svih tkiva ploda majke. Nauka je, zasad, stigla samo do mogućnosti da se spreče oštećenja mozga ploda u utrobi majke.

Kom profesoru ste veliki dužnik?

Ovim poslom se bavim već 40 godina. Uradio sam oko 8.000 operacija. Imao sam sreću da je država, u vreme mog naučnog stasavanja, ulagala u medicinu slanjem lekara na školovanje u inostranstvo. Tako sam učio i uz najbolje neurohirurge sveta. Ipak, osnove obrazovanja dugujem mojim profesorima. To su: Ilija Nagulić, Nikola Sekulović, Petar Milenković, Bogdan Babić, Branko Tajsić, Žika Đorđević, Milan Ivkov...

Šta je vaša želja u nauci…

Neurohirurgija podrazumeva hirurško lečenje mozga i kičmene moždine. Ona je veoma rizična. Zato je za neurohirurge veoma značajan tehnološki razvoj instrumenata da bi se rizici sveli na najmanju meru. To je ono što želim u nauci. ... a šta u ostatku života?

Radni vek mi se približava kraju, ali neću prestati da radim. Profesor sam na fakultetu. Uz to učestvovao sam u osnivanju odeljenja neurohirurgije u bolnicama širom Srbije, Crne Gore i Republike Srpske, pa imam obavezu i prema njima. Tu su i supruga, deca, prijatelji.

Da li ste operisali prijatelje?

U principu, hirurzi bi što ređe trebalo da operišu rođake i prijatelje, jer emocije čine svoje. Ali, činjenica je da sam operisao školskog druga, istaknutog muzičara Vladimira Savčića Čobija i njegovu suprugu Mirjanu. Pri tom susretu ispričao sam mu anegdotu: „Kad smo bili deca poklonio sam ti knjigu ’Cvrčak i mravi’, a tako smo i živeli. Ja sam ceo život radio, a ti pevao.” Nasmejao se od srca. Nažalost, nisam uspeo. Borio sam se za njihove živote, ali bolest je bila jača.

Kad ste dobili veliko priznanje…

Jedne noći sam spasao dete kolege koje je bilo u stanju šoka posle saobraćajne nesreće. Bila je to velika borba u hirurškoj sali. A sutra ujutro profesor Đorđević, moj učitelj, mi je rekao: „Čestitam ti. Ono što si noćas uradio dovoljno ti je za tvoju celu hiruršku karijeru.”

… a kad su to shvatili ljudi u svetu?

Posle atentata na Kiru Gligorova, predsednika Makedonije, 1995. dobio sam poziv za hitan let u Skoplje. Mene je tada, zvanično, pozvala Vlada Makedonije, odnosno moje kolege iz Skoplja. Od poziva do našeg ulaska u hiruršku salu prošlo je samo sat i 15 minuta. Vozili su nas kolima, avionom i helikopterom. I sve se dobro završilo.

Šta ste posle toga kazali sebi?

Ništa posebno. Meni pacijenti nisu dokaz za zadovoljavanje sopstvene sujete. Ja to radim profesionalno, najbolje što mogu, a sa pacijentima uvek imam ljudski odnos, pa uprkos iskustvu, nikad nisam hladan u teškim situacijama.

Koji je vaš profesionalni stav?

Uvek mi je bilo važnije znanje od zvanja. Mislim da se nisam promenio kao čovek zbog bilo čega. To nije samo lično mišljenje.

A šta vam je privatno najvažnije?

Da moja deca, a sad i unuka, pa i sledeći unučići, pronađu sebe u životu, na najbolji mogući način – i profesionalno i emotivno.

A šta ste u životu propustili?

Ništa. Volim operu. Obišao sam mnoge operske kuće sveta. Slušao sam uživo najveće tenore: Dominga, Pavarotija, Korelija, Del Monaka... A volim i fudbal, pa s drugovima, odem na derbije Mančester junajted – Čelsi, Barselona – Real, Inter – Juventus... Gledamo uživo Ronalda, Mesija, Runija, Suareza...

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 5

Pogledaj komentare

5 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: