Sportom protiv demencije

U Nemačkoj trenutno živi oko 1,4 miliona osoba obolelih od demencije. Do 2050. godine, njihov broj mogao bi da se udvostruči. Može li sport da pomogne obolelima i članovima njihovih porodica?

Zdravlje

Izvor: Odgovorni urednik: Ivan Ðerkoviæ, Autori: Katrin Šrage / Sreæko Matiæ

Četvrtak, 24.04.2014.

08:02

Default images

Krista pleše. Odjednom se događaju promene na njenom licu. Ozbiljni, gotovo „zaleđeni“ izraz lica se gubi. Umesto toga, pojavljuje se osmeh. U ritmu muzike Krista skače po dvorani. Društvo joj pravi još 19 žena i muškaraca u starosti između 55 i 80 godina, piše Dojče vele.

Svako sam određuje svoj tempo i smer kretanja. Svejedno, haosa nema. Jedni paze na druge. S mnogo obzira kreću se jedni pored dugih. „Kad se susretne s nekim, dajte toj osobi ruku i pozdravite je“, to su jasne instrukcije Katrin Ditrih koja vodi taj kurs (naslovna fotografija). Već tri meseca ta fizioterapeutkinja vodi novoosnovanu sportsku grupu u jednom okrugu u blizini Hanovera.

Jednom nedeljno u dvoranu osnovne škole u tom kraju navrate osobe obolele od demencije, zajedno sa članovima svojih porodica. Pod „dirigentskom palicom“ Katrin Ditrih oni se bave sportom. Grupa je posebnog profila i Katrin se trudi da udovolji svim učesnicima – i obolelima, ali i njihovim najbližima. „Nikoga ne smemo da ponižavamo, a svakome moramo da pružimo osećaj da dvoranu napušta kao mali junak“, napominje Katrin.
Gehirn Demenz

Ljubav i obaveze

Dobar osećaj prilikom kretanja i srdačni odnosi koji vladaju u grupi, motivišu učesnike kursa. Iako se oni i ne poznaju baš preterano dobro, „povezuju“ ih iste sudbine i brige. „Kad vas pogodi jedna takva bolest, brzo imate osećaj da ste prepušteni sami sebi“, kaže Horst koji u dvoranu dolazi sa svojom obolelom suprugom Marijane.

Život tog bračnog para drastično se promenio tokom proteklih meseci. „Jednog jutra se probudite i odjednom vas supruga više ne prepoznaje“, kaže Horst iskreno. On svakodnevno neguje svoju suprugu i nada se da će u sportskoj grupi da upozna nove ljude. Sport mu pomaže. Kaže da se bolje oseća otkako dolazi na kurs, iako priznaje da vežbe nisu baš lake.

Čežnja za zajedništvom

Da učesnici ne bi bili izloženi prevelikim naporima, predsednik društva „Život sa demencijom“ Hartmut Šiling donosi odluku o tome ko može da učestvuje i za koga je bolje da se ne bavi sportskim aktivnostima: „Nije baš svaka osoba obolela od demencije za tu grupu.“ Za pacijente u kasnom stadijumu bolesti, kurs je previše zahtevan.

Često se dogodi da Hartmut Šiling članovima sportske grupe već nakon nekoliko meseci pohađanja kursa mora da saopšti da je bolest u njihovom slučaju toliko uznapredovala da oni više ne mogu da budu deo grupe. U tim slučajevima, obolelima se nude drugi projekti: vožnja biciklom, plivanje, posete kulturnim priredbama. „Ljudi čeznu za zajedništvom i mi im pomažemo da tu čežnju zadovolje“, dodaje Šiling.
Tango im Demenz-Tanzcafé

Društvena izolacija

Društvena izolacija je najveći problem članova porodica osoba obolelih od demencije. Nakon šoka koji prouzrokuje dijagnoza i napretka bolesti, oni se često povlače u sopstvena četiri zida. Obolele osobe se još tešnje „vežu“ uz svoje najbliže i time se ograničavaju u svakodnevnom životu. Nus pojava je manjak kretanja.

Erika je danas prvi put u sportskoj grupi. Došla je sa dementnim mužem Zigfridom. „Iznenađena sam time što moj muž sve može. Kod kuće više ništa ne radi, samo leži i spava.“ Tokom jednosatnog kursa, Erika se sve više i više povlači, prestaje da daje „instrukcije“ Zigfridu. Više ga ne koriguje. Erika je u svom svetu, Zigfrid takođe. I svejedno su aktivni – u zajednici.

Foto: stockimages/Freedigitalphotos.net

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 2

Pogledaj komentare

2 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: