Veliko srce Hrvatske

Višegodišnja akcija popularizacije doniranja organa u Hrvatskoj je rezultirala velikim uspehom: Hrvatska je treća u Evropi po broju doniranih organa. Ali, kao i svemu drugom, ostaju problemi ekonomske prirode.

Izvor: Igor Lasiæ

Četvrtak, 06.09.2012.

18:07

Default images

Marija Stjepović i Andro Burin upoznali su se na Odeljenju za hemodijalizu u Opštoj bolnici Dubrovnik. Oboje su bubrežni bolesnici, pa se i najveći deo njihovih razgovora odnosi na specifična pitanja iz tog područja. Dok sedimo u bolničkom kafiću, oni recimo o eritrocitima govore kao drugi ljudi o vremenu, cenama namirnica ili sportskim rezultatima. Najlepše reči namenjuju bolničkom osoblju, naročito medicinskim sestrama na dubrovačkom odeljenju gde dolaze na tretman.

Ali, ono što ih posebno veže jeste činjenica da njihova zdravstvena slika zavisi od trenda kampanje za doniranje organa u Hrvatskoj. A tu imaju, bar uslovno govoreći, sreću što žive baš u hrvatskoj. Možda je to neobična konstatacija, zbog mnogih drugih, često negativnih društvenih procesa kojima su građani Hrvatske zaokupljeni, pa čak i zdravstveno-političkih, u generalnom kontekstu. Ali baš situacija oko doniranja organa za transplantaciju, na sreću, odudara od opšte slike: prema statistici za 2010. godinu, Hrvatska je treća u Evropi po broju doniranih organa na milion stanovnika.

U strpljenju je spas

„Nemoguće je opisati taj osećaj kad vam lekari jave da imaju organ koji vam je potreban i da ste došli na red za presađivanje“, priseća se Marija kojoj su pre sedam godina, zbog dijabetesa, transplantirali bubreg i gušteraču od istog donatora. Na to je čekala punih osam godina. Situacija je u međuvremenu krenula umnogome nabolje. Andro je u kasnima dvadesetim, Marija u ranim četrdesetim; ona mu se na trenutke obraća poput stare sestre, tumači mu situaciju:

„Ti na bubreg čekaš dosad nešto više od godinu dana, znači, to nije puno. A već su te dvaput zvali. Moraš da budeš strpljiv i sve će biti u redu.“

Andro u ta dva navrata nije imao pogodnu krvnu sliku, pa je transplantacija odložena za neki drugi put. Pokazuje fistulu na podlaktici, zatim pruža ruku da je opipamo. Ispod kože mu udvostručeno burno struji krvotok, na mestu hirurški spojene arterije i vene, radi hemodijalize kojoj se podvrgava tri puta nedeljno. Bio je aktivni vaterpolista, a onda su mu na sistematskom pregledu dijagnostifikovali nefrotski sindrom. „Živeo sam zdravo, nisam pušio niti pio alkohol, ali bolest očigledno ne bira. Sad se mirim s tim saznanjem i nastojim biti discipliniran te se nadati najboljem", govori Andro.

Strogi postupak dodele organa

Puni značaj društvene svesti o korisnosti doniranja organa, međutim, postaje vidljiv kad se uzme u obzir da se, na primer, bubreg najčešće uzima od donatora za koje više nema nade; o gušterači, jetri ili srcu da ne govorimo. Od pacijenata, dakle, koje u životu drže samo aparati i od čije su porodice lekari dužni da zatraže odobrenje za eksplantaciju funkcionalnih organa.

Sticajem okolnosti, Marija Stjepović primila je organe baš od davaoca iz Dubrovnika, što za primaoca, načelno, nije dostupna informacija. U okviru organizacije „Eurotransplant“, u kojoj se, uz sedam drugih zemalja nalazi i Hrvatska, takvi se podaci kriju zbog smanjivanja prostora za manipulaciju, na primer, onakvu kakva poslednjih nedelja potresa Nemačku. Ipak, porodice takvih donatora nakon transplantacije imaju pravo da znaju ko je primio organ.

Novi život u drugima

„Moj sin je 2005. godine stradao u saobraćajnoj nesreći. Imao je tada 21 godinu“, priseća se Barbara Duvnjak, također Dubrovčanka, s kojom smo porazgovarali telefonski, upravo na povratku s navedenog razgovora u bolnici.

„Bili smo na okupu kad su nam se lekari obratili s pitanjem o doniranju organa. Samo smo se međusobno pogledali i jedni drugima sporazumno klimnuli glavama. Naknadno sam, i to slučajno, upoznala prvo Marijinog supruga, a zatim me ona posetila. Tada sam, prvi put nakon sinovljeve smrti, osetila da se u meni otopio neki led.“

U jednom trenutku našeg razgovora, u dom Duvnjakovih stigla je i Marija Stjepović. Ona i Barbara Duvnjak, naime, redovno se posećuju i druže, a majka pokojnog mladića ima veliku želju da upozna i primaoce drugih organa: jetru su donirana jednoj ženi iz Pule, srce tada 15-godišnjem dečaku iz Zagreba. „Ja ni dan-danas ne verujem da je on mrtav, a pogotovo zato što na ovaj način živi u drugim ljudima. Kad sam saznala za primaoca u Zagrebu, otišla sam tamo i tri dana samo hodala gradom, terao me na to osećaj da ću ga sresti. Taj mladić, za kojeg sam čula da je dobro, ima srce mog sina, i upoznaću ga pre ili kasnije“, kaže Barbara Duvnjak.

Sistematsko osvešćivanje društva

Ova priča još jednom dokazuje koliko su ljudi i organski i društveno zavisni jedni od drugih. Ali, ona pokazuje i važnost osvešćivanja celokupne zajednice o potrebi doniranja organa, iza čega ne stoji uvek laka odluka. To ne dolazi samo od sebe ili nekom igrom slučaja već je rezultat sistematske edukativne i motivacione akcije. U Hrvatskoj, vrlo uspešne.

Marija Stjepović je i aktivistkinja županijskog Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bubrežnih bolesnika koje tesno sarađuje sa ostalim, nacionalnim organizacijama. Prilikom našeg susreta, donela nam je i promotivni materijal Udruženja, poput fotografijom hrvatskog fudbalskog reprezentativca Ivana Klasnića kojem je bubreg dvaput transplantiran i majice sa citatom pape Jovana Pavla Drugog: „Sve što može da spasi nečiji život, šteta je sahraniti“.

„Upoznao sam Klasnića kada je bio u Dubrovniku“, rekao nam je Andro Burin, „i to mi je bilo veliko zadovoljstvo. Njegov primer borbe s bolešću uliva nadu i veru svima nama“.

Manjak finansijskih sredstava

Kampanja o kojoj je ovde reč traje već niz godina, a njena uspešnost meri se vrlo egzaktno: čekanje na bubreg u poslednjoj deceniji smanjeno je s prosečnih osam godina na oko šest meseci. U tom periodu Hrvatska se uključila u „Eurotransplant“, gde članice (Slovenija, Mađarska, Austrija, Nemačka, Holandija, Belgija, Luksemburg, Hrvatska) tesno sarađuju, što zahteva izuzetnu uigranost i umešnost raznih medicinskih službi, sa Nacionalnom transplantacionom koordinacijom pri Ministarstvu zdravlja na čelu.

„Ponosni smo na naše izuzetne rezultate. Danas je najveći deo javnosti dobro upoznat s tom materijom, a uz pomoć medija razbili smo ranije neznanje i predrasude“, izjavila je za Dojče vele Tanja Vac, članica upravnog odbora hrvatskog udruženja „Transplant“.

I mada je u samom transplantacionom programu dosegnut maksimum, ostaju problemi vezani uz lošu ekonomsku situaciju, što se odražava na okolnosti tretmana pacijenata nakon presađivanja organa, kao i njihovih pojedinačnih finansijskih mogućnosti. Većinom su pacijenti kojima je transplantiran neki organ, kako tumači Tanja Vac – i sama s doniranim bubregom – zapravo delimični invalidi. A za njihov prihvat Hrvatskoj nedostaju i stručnjaci i sredstva. Uz ovde opisanu dobru volju i solidarnost, ostaje nada da će se i to s vremenom unaprediti.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

11 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: