Traume posle poplava – kako ih deca preživljavaju

Tokom katastrofalnih poplava koje su zadesile Srbije, Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, najvažnija stvar bila je “spasavanje žive glave”. Iako je život sačuvan, tu nije kraj. Ostaju traume svih – žrtava koje su izgubile sve, spasilaca koji su proživljavali sve pružajući pomoć, pasivnih i empatičnih posmatrača koji su svoj doprinos dali volontirajući.

Izvor: Piše: Tanja Bogdanov

Ponedeljak, 02.06.2014.

09:35

Default images

Ilustracija: Randen Pederson/Flickr

Međutim, gde su tu deca i da li neko brine o njihovom psihološkom statusu, traumi koju su doživeli?

Da li su deca zaista ostala “nesvesna” izgubljenih domova, tuge i nesreće najbližih, da li će oni to “najlakše prebroditi” ili će njihove traume ostati kao ožiljci na ovim mladim dušama?

O traumama koje su doživeli, o tome kako prepoznati traumu najmlađih, kako se sa njom nositi i kome se obratiti za psihološku pomoć, za B92 govori psiholog i programska koordinatorka CIP - Centra za interaktivnu pedagogiju, Dragana Koruga.

U našem društvu postoji mišljenje kako deca „ne shvataju ozbiljnost situacije“ kako se lako regenerišu i kako ovakvi događaji, ne ostavljaju preterane traume na njih. Kakvo je, prema Vašem mišljenju, pravo stanje stvari?

Da, mnogi će reći “ma šta je briga decu, važno je da ne idu u školu”! Nije baš tako. Svako nasilno, bez volje deteta izmeštanje iz sigurnosti u polje nesigurnog i neizvesnog može da bude trauma za dete. Za malo dete (posebno za bebu do godinu dana) može traumatično da bude i svako izmeštanje ili gubitak dnevnog ritma, promena uobičajenih navika i rutina. Šta običnu promenu dnevnih rutina ili životnog konteksta u kome dete odrasta, izmeštanje iz uobičajenog, kao što je odlazak na godišnji odmor, preseljenje u drugi stan, grad, državu, čini traumatičnim?

Svakako emocionalni doživljaj koji to izmeštanje prati, a koje dete nesumnjivo i nepogrešivo “čita” iz konteksta, iz ponašanja najbližih, njihovih emocionalnih izraza I doživljaja. Za dete je rizik koji može biti i traumatizujući - depresivan, uznemiren, panično uplašen, besan … roditelj/staratelj. Možda ne razume kontekst ili možda ne ume da artikuliše to kako ga razume, ali beba na neverbalnom planu razume osećanja kojima je okružena. Prima ih i reflektuje ka okruženju – ispoljava po principu “ogledala”. U tom smislu stalno premeštanje dece i porodica sa decom iz jednog u drugo prihvatilište, naročito iz boljih u gore uslove svakako deluje retraumatizujuće na sve članove porodice.

Kako roditelji da procene, prepoznaju, da li je njihovo dete doživelo traumu nakon gubitka doma, kome da ga odvedu, kome da se obrate?

Deca, naravno, individualno reaguju u situacijama traume. Svaka upadljiva promena u ponašanju može biti znak da dete trpi posledice traume. To može biti slabije prihvatanje hrane/gubitak apetita, problemi sa snom, buđenje Ii plakanje u snu, košmarni snovi, teško odvajanje od roditelja/staratelja (posebno ako toga ranije nije bilo), dezorjentisanost u prostoru i vremenu, plač, tugovanje za izgubljenim, nezainteresovanost i apatija, crteži koji sadrže elemente traumatizujućih događaja i njihovo ponavljanje, promena u kompletnom ponašanju...

Na svim punktovima/u svim prihvatilištima gde ima dece, dostupni su profesionalci koji mogu da pomognu (volonteri studenti psihologije, pedagogije, socijalnog rada - sa raznih fakulteta, kao i supervizori-psihoterapeuti). Njihovim radom su koordinirali UNICEF, Fakultet za medije i komunikaciju - departman za psihologiju i CIP - Centar za interaktivnu pedagogiju. Svoja vrata je otvorila VMA koja je ponudila SOS liniju, Institut za mentalno zdravlje u Beogradu, kao i druge psihijatrijske ustanove za decu i odrasle, razni psihoterapeuti, nacionalna linija za decu - NADEL (0800123456) koja dežura 24 časa za decu koja žele sa nekim da podele svoj problem.
Foto: Beta
Koliko je vremena potrebno da se deca oporave od traumatičnih događaja poput ovog?

I to je veoma individualno. Deca koja su već imala susret sa življenjem u nesigurnim okolnostima verovatno će pre amortizovati ovu traumu i prilagoditi se stresu malo lakše nego deca koja su bila zaštićena od takvih iskustava. Ali, to se nikad ne zna i ne može se predvideti. Na primer ako se na ovu traumu nadoveže neka druga, treća neka retraumatizacija... onda je teško bilo šta prognozirati. A to se dešava.

Sreća je da svi mi kao ljudska bića imamo kapacitet za rezilijentnost ili ponovno vraćanje u prvobitno stanje, i na fizičkom i na psihičkom i na socijalnom planu. Taj kapacitet ne treba previše stavljati na iskušenja. Na primer, dovoljna je prirodna katastrofa i njene posledice. Ljudima i deci koja su sve to pretrpela ne trebaju dodatni izazovi, poput novih nesigurnosti (neželjeno odvajanje od roditelja), ponižavanja (preseljavanja u prihvatilišta sa neprihvatljivim uslovima za decu), izlaganja novim neprijatnostima (u velikim kolektivnim centrima deca su bila prinuđena da prisustvuju raznim ispadima iz normalnog ponašanja što ih je, verujem, dodtno opteretilo i uznemirilo).

Važno je i jako je dobro da smo ovog puta mi profesionalci, kao stručna zajednica, dobro reagovali. Ponudili smo odgovor na ovu tešku situaciju veoma brzo. Dobro je da su međunarodne organizacije kao što je UNICEF i druge to prpoznale i odmah podržale. Zahvaljujući brzom prestrojavanju i ogromnoj energiji altruizma koja nas je sve pokrenula, građani i deca koji su pogođeni ovom katastrofom od prvog dana su imali sa kime da razgovaraju, neko stručan i spreman bio je uz njih u strahu i tugovanju. To je mnogo važno u ovom trenutku i mi se svi nadamo da će posledice biti ipak manje nego što bi mogle biti.

Želim još da kažem da je važno da svi imamo svest o tome da je druga faza traume tek počela, a to je suočavanje sa obimom i težinom posledica. Zato naša podrška neće prestati, mi sa njima idemo u drugu fazu. UNICEF sa svojim domaćim i stranim partnerima će nastaviti da pruža podršku deci dokle god to bude potrebno. Koji je najbolji način postupanja sa decom koja izgube svoj dom, da li su kolektivni centri dobro mesto, da li su hraniteljske porodice možda bolje rešenje?

Nikakvo odvajanje od najmilijih u ovoj situaciji nije dobro rešenje. I sami znate, kada vam je teško želite da budete među svojima. To je normalna i veoma prirodna reakcija. Poštujmo to. Deca ne vole da budu isključena iz života. Čak i kada je taj život težak ona vole i žele da doprinose. Tako se osećaju delom zajednice, dobijaju na samopouzdanju i samopoštovanju. Zamislite kako biste prihvatili da vas neko u trenutku kada vam je teško baci u neki potpuno novi kontekst u kome ništa ne pozanejete i ne znate šta da očekujete. To nikome ne prija, pogotovu deci koja nisu već ranije razvila te veštine i mehanizme snalažnja.

Čak i kada je taj kontekst bogatstvo, bezbriga i uživanje, dete će misliti na svoju porodicu koju je ostavilo u patnji ili u problemu. To takođe može da deluje traumatizujuće. Setite se naših ljudi koji su za vreme bombarovanja bili na drugim kontinentima. Za njih je taj osećaj nemoći, nemogućnosti da bilo kako pomognu bio potpuno traumatizujući. Mnogi su svedočili o tome. Da li je dobro razdvajati decu od najbližih (roditelja, staratelja) kada se ovako nešto desi? Da li je pravi trenutak za more i odmor koji se nude kao besplatni vid rehabilitacije?

Ako deca idu negde sa roditeljima, i ako je to po njihovoj volji i izboru, to je prihvatljivo. Odvajanje od roditelja u ovoj situaciji za decu može biti nova trauma. Em su u novoj situaciji, bez jasnih oslonaca i sigurnosti, ad hok su prihvatili filozofiju “od danas do sutra”, “nemam ništa i ne znam kako ću ponovo vratiti ono što sam izgubio/la”, pa sad još da ih odvojimo od onih koji su im jedini izvor sigurnosti – od roditelja. Za mnogu decu bi to, verujem, bilanova trauma. Čak i da prihvate odlazak bez porodice na neko atraktivno mesto kao što je dečiji ili tinejdžerski kamp, nisam sigurna kako bi reagovali kod prve frustracije, svađe sa vršnjacima, jake kiše ili nevremena…? To može da dođe na red tek kroz neko vreme, kada steknu sigurnost i spoznaju makar neku izvesnost. Neka se strpe ti donator, doći će i to na red. Dajte prvo da deca vide kako se njihov dom obnavlja, da su mama i tata manje nesrećni…. da im se vratio osmeh na lica….

Kome je u Srbiji, poveren rad sa ovom decom i da li se time treba baviti?

Rad sa decom je poveren UNICEF-u i njegovim partnerima (kao što je CIP Centar za interaktivnu pedagogiju u kome ja radim), ali ima i mnogo drugih partnera koji su se priključili ili žele da se uključe, veliki broj pojedinaca – stručnjaka i volontera. Obzirom da će pružanje podrške biti proces od nekoliko meseci, mnogi će se partneri uključiti.

Oni koji su ostali bez doma, kako njima olakšati težak period?

Rešenje je jednostavno – dati im novi dom, novu sigurnost i perspektivu za celu porodicu. Nema mesta pitanju koliko će to da košta. Mora se naći novac za to, sigurna sam da ga ima. Problem je što se to ne može odmah uraditi. To čekanje i nemoć da se bilo kako utiče može biti veoma frustrirajuće za ove porodice (posebno za očeve).

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 7

Pogledaj komentare

7 Komentari

Možda vas zanima

Svet

16.700 vojnika raspoređeno: Počelo je...

Filipinske i američke trupe počele su danas vojne vežbe "Balikatan" u Filipinima, koje će trajati do 10. maja, a uključivaće i pomorske vežbe u Južnom kineskom moru, na čije teritorije polažu pravo i Kina i Filipini.

12:24

22.4.2024.

1 d

Podeli: