Dijagnoza rak i više niste isti

Kada se posle ovakve bolesti vratite u svakodnevni život, i kada kažete da ste operisali karcinom, stičete razna, nova saznanja o ljudima. Najpre se iznenadite koliko je njih imalo istu operaciju kao i vi, a to niste znali.

Autorka: Radmila Stanković
Izvor: NIN

Zdravlje

Izvor: B92

Nedelja, 30.01.2011.

15:55

Default images

Lekari na Institutu za onkologiju i radiologiju baš nemaju previše vremena, niti je to njihova obaveza, da se bave psihičkim stanjem bolesnica.

Računaju, valjda, da postoji savetovalište, psihijatri, i da nije njihovo da vas slušaju dok biste vi pričali, pričali...

Sestre su tu da vas obuče nekim tehničkim stvarima, da vas obaveste kakav grudnjak treba da kupite ako imate implant(e), da vam objasne šta da radite u ovom ili onom slučaju.

Danima ne viđam svog hirurga. Ima operacije, radi u ambulanti, jednog dana je bio u autobusu mamografu...I kada je kasnije došao da vidi kakve probleme imam sa zgrušavanjem krvi, bila sam zapanjena pred umorom koji nije mogao da sakrije.

Bilo mi ga je žao. I sve što sam htela da pitam, odustala sam.

Slušati pacijente oko sebe ili ne? Lekari i sestre vas uporno opominju da zaboravite šta se priča u bolnici, da je svaka bolesnica slučaj za sebe, da se obraćate samo lekaru i sestri za sve što vam nije jasno.

Lako je to reći. Ali, i kad ne želite, ne možete da izbegnete tuđa iskustva i dobronamerne savete.

Odužilo se. Prošle su dve nedelje od kada sam došla tu, deset dana od operacije. Ponedeljak, dan kada treba da izađem iz bolnice. Odlazim na punktiranje, sestra počinje, a uskoro joj se pridružuje hirurg koji me je operisao. Ulazi i dosta poletno mi saopštava: „odlični ste!“

Kaže mi da je stigao rezultat i da su sve žlezde čiste, ni u jednoj nema kancera. Kako sam ja medicinski duduk, moja ćerka kaže da me je šteta slati kod lekara, jer ništa ne upamtim šta je rekao. Lekove delim na one koji počinju na ovo ili ono slovo. Samo razumem kada mi se nešto napiše, ili kad sama zapišem.

Prisećam se toga i pitam dr Miletića koliko mi je žlezda izvadio. „Sve“, kaže jednostavno i nagoveštava da ću dobiti zračenje kao terapiju, ali da je to njegov predlog, a odlučuje konzilijum.

Čekam na otpusnu listu, odlazim u garderobu po stvari i uzimam torbu, po običaju u desnu ruku. Setim se da to sada ne smem, da je to ona strana gde je operisana dojka, i prebacujem je u levu ruku. Izlazim sa Instituta za onkologiju, idem kroz park na Bulevar JNA, kako ga i dalje zovem (odavno je Bulevar oslobođenja).

Tu sam, preko puta moje ulice, nekoliko minuta do kuće. Ulazim u samoposlugu na ćošku, kupujem neke sitnice i stižem. Nisam javila mojima da dolazim, besmisleno je da me voze kolima dva ćoška.

Kada se posle ovakve bolesti vratite u svakodnevni život, i kada kažete da ste operisali karcinom, stičete razna, nova saznanja o ljudima, ponekad i relativno bliskima. Najpre se iznenadite koliko je njih imalo istu operaciju kao i vi, a to niste znali.

Sada postaju vaši saučesnici u nečemu o čemu se nerado govori. U stvari, rak je gadna reč, ljudi uglavnom ne vole da ni da je izgovore, a kamoli da pričaju o tome. Razumem tu vrstu nelagode.

Ja sam sa bolešću kao problemom raščistila kada sam dobila šećer, ali ni to nije išlo lako. Ljuba Tadić, glumac, mi je tada puno pomogao. Umeo je da se nosi sa šećerom i od njega sam učila kako je ironija najbolja u borbi sa bolešću.

Mnogi to ne prihvataju, i tu treba biti veoma oprezan sa ljudima.

Dobijam poziv da idem na konzilijum. U tročlanoj lekarskoj grupi su onkolog, radiolog i hirurg. Osećam se bolje kada ugledam poznato lice dr Miletića koji me je operisao. Jedna od dve lekarke mi saopštava da su odlučili - terapija zračenja i pet godina uzimanja leka koji se zove arimidex.

Idem na drugu konsultaciju gde mi određuju broj zračenja – 25. Vreme kada treba početi zračenje - januar 2011. Ali, ništa nije izvesno jer sve zavisi od aparata koji se često kvari. Tu saznajem i da neću dobijati arimidex već nolvadex. Zašto, pitam doktorku, radiologa, a ona me upućuje na komisiju za lekove koja je tako odlučila.

Krenem da se raspitujem i saznam da je moj prvobitni lek neuporedivo skuplji od ovog drugog (17 puta) koji je u masovnoj upotrebi. Za onaj koji sam najpre dobila, potrebno je svakih šest meseci ići na komisiju da bi vam odobrila njegovu upotrebu. Zamolim dr Zorana Rakočevića, direktora Instituta za onkologiju i radiologiju, da me nakratko primi, i jedno jutro dolazim na zakazani razgovor.

Objašnjavam mu da me zanima zbog čega mi je komisija promenila lek, on me ljubazno sasluša i pošalje kod doktorke N. B. I njoj kažem da želim samo da mi se objasni zbog čega mi je komisija promenila lek.

Ona gleda moje rezultate i kaže mi da sam ja toliko dobro, da mi ne treba arimidex već mi je dovoljan i nolvadex. Što reče divna Caca Aleksić koja je pokazala nežnost kakvu samo naizgled robusni umeju da skrivaju: „Pa, što su te operisali kada si tako dobro, i što uopšte bilo šta uzimaš!“

Znam da je dr Rakočević probao da dobije suvisao odgovor zbog čega su me lišili boljeg leka koji mi je jednom prepisan, i hvala mu na tome. Pobedio je princip da komisija koja vodi računa o novcu, ima veću moć od one koja misli na zdravlje pacijenta.

Usput su, saznajem, objašnjavali da je baš prethodni direktor, koji je završio u zatvoru, promovisao taj skupi lek, koji uopšte nije toliko dobar koliko se priča...I opet, da moje dobro stanje ne potrebuje taj lek.

Trudim se da ne slušam one koji su mi pričali kako treba imati „vezu“ i da su je oni imali u komisiji koja konačno odlučuje o leku koji dobijam, jer hoću da verujem u ono što kažu lekari. U međuvremenu, pravim se luda kao da ne znam one koji sa mojom dijagnozom koriste skupi arimidex.

I čude se kakav sam ja to novinar kad nisam uspela da se izborim za bolji lek... Ne bih da širim tu temu. Ali, ironija je neminovna. Na desktopu gde sam stavila ova dva teksta, vodim ih pod naslovom kraba 1 i kraba 2.

Ulazim na internet da proverim da li je prethodni direktor u zatvoru ili ne, i nalazim da se operacija pod kojom se vodi hapšenje onkologa zove - Operacija kraba!

Ova bolest, kao malo koja druga, ima veliki broj pristalica alternativnih metoda lečenja. I pred tim pričama ne možete da ostanete ravnodušni.

Upoznala sam jednu lekarku koja je posle operacije karcinoma otišla u penziju, odbila zračenje i krenula da sprovodi svoju terapiju – jela je samo sveže povrće i voće. Kaže da su joj posle nekoliko godina od tada, rezultati odlični.

Znam drugu koja je odbila hemoterapiju i uradila isto. Posle dve godine se odlično oseća, čak joj je sa tela otpao veliki mladež koji je imala pre toga. Verujem da su to uradile zato što veruju u to. Ja to ne bih mogla. Iako verujem da jutarnja doza soka od cvekle, šargarepe, jabuke, narandže, limuna, celera...ili salata od svega toga rendanog, plus đumbir, beli luk i ren...da sve to ima lekovito dejstvo. Uz čajeve i vitamine.

Nešto sam i sama promenila u ishrani posle operacije. Nisam postala vegetarijanka, ali mi „crveno“ meso više ne prija, još uvek jedem piletinu, ali sve ređe. Prija mi riba, a najradije jedem povrće u svim varijantama. Možda sam sebe ubedila da je tako, ali čini mi se da će to potrajati.

Svakodnevno dižem oklagiju iznad glave. To je jedna od nekoliko obaveznih vežbi koje sam naučila na Onkologiji. Što više to radim, manje osećam da me zateže u pazuhu. Kao po pravilu, dok to vežbam, razmišljam šta znači doći na vreme u slučaju karcinoma.

Znajući sebe, ja nikada ne bih došla na vreme da nisam imala sreće sa doktorkom Milić, da nisam otišla da sredim šećer, a ona odlučila da me pregleda od glave do pete. Znajući sebe, ne bih ušla ni u pokretni mamograf, a sada svima pričam kako je to idealno za svaku ženu, posebno neodgovornu prema svom zdravlju.

Ipak, ima nešto posle ove krabe što se zauvek useli u dušu i sa čime čovek živi, ma koliko se trudio da ne misli na to. Više niste isti kao pre. Možete misliti dobro, možete biti smireni i sigurni, možete se radovati životu...Ali, imate svest o bolesti kojoj ne znate poreklo.

Ponekad se pitam šta bi bilo dalje da nisam pre dva meseca izvadila ta dva i po santimetra, i stresem se od pomisli da je sve moglo biti veoma kasno.

I odmah imam razlog da verujem kako smo se kraba i ja zauvek razišli. Sada mi mnogi govore kako sam imala sreće i kako je posle zračenja važno samo živeti uredno i ići redovno na kontrole. Sve ostalo će biti u redu. Ja verujem da je tako, u stvari, hoću da živim sa tim, ali znam mnogo drugačijih primera.

Viđala sam u bolnici svakakve užase, ali ima nešto što sam naučila – ovo je bolest sa kojom se živi, sa kojom se bori i pred kojom se ne posustaje. Naročito kada imate svoje bližnje koji vas ubeđuju da vam je šusterski bod po koži, oko dojke i pod pazuhom, zapravo filigranski, kad imate prijateljice koje vam u pravom trenutku pomognu.

I zbog tog saznanja, život se čini boljim i izglednijim.

Prvi deo teksta možete pročitati ovde.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 8

Pogledaj komentare

8 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: