Kako na vreme prepoznati anoreksiju?

Moderno društvo donelo je i nekoliko opasnih psihičkih oboljenja. Jedno od takvih je anoreksija, koja se najčešće javlja u mladoj ženskoj populaciji, a prati je opsesivna potreba za smanjenjem fizičke težine.

Zdravlje

Izvor: S. Miloševiæ

Sreda, 04.03.2015.

08:20

Default images

Foto: Erich Ferdinand / Flickr.com

- Bolest počinje još u detinjstvu, a simptomi se pojavljuju sa ulaskom u adolescenciju, već u periodu od 12 do 14 godine. U poslednje vreme se javlja i kod starijih od 25 godina. Novije studije pokazuju da postoji genetska predispozicija, odnosno da se bolest nasleđuje poput depresije. Da li će neko da se razboli ili ne, zavisi od strukture ličnosti, temperamenta, karaktera osobe, porodične situacije. Ne postoji jedan uzrok, već svi ovi faktori moraju da se "poklope". Neposredni "okidač" za njen početak može da bude i običan odlazak na ekskurziju, letovanje, odnosno odvajanje od porodice, pa sve do smrti ili teške bolesti bliske osobe, gubitka roditelja, loše ocene u školi, nekada i prekid emotivne veze - objašnjava dr Marija Đurović, psihijatar u KBC "Dr Dragiša Mišović".

Postoje dva tipa anoreksije. Kod restriktivnog oblika, osobe gladuju ili jedu vrlo malo i izbegavaju sve što im se čini da goji. Drugi je bulimični tip, koji podrazumeva da se devojke uzdržavaju od hrane, ali se povremeno prejedaju. Onda nasilno povraćaju, a neke od njih to rade čak i posle unosa malih količina namirnica. Devojke sa bulimijom imaju normalnu kilažu i ciklus, dok anoreksične gube više od 25 odsto telesne težine, a izostaje i menstruacija. Bitno je napomenuti i da svaka promena u načinu ishrane tinejdžera jeste povod da posumnjate na ovu pošast.
Foto: Aimee Heart / Flickr.com

- Roditelji bi trebalo da obrate pažnju ako su devojčice do juče jele čokoladu i čips, a onda odluče da se hrane "zdravo", pa "izbace" slatkiše, hleb, sireve, testenine i sve ono što misle da goji. Obratite pažnju i kada se žale na mučninu pre ili posle jela, da su im porcije velike, ako seku hranu na sitne komadiće ili im obroci traju dugo, pogotovo ako ih prisiljavate da jedu. Loš je znak i ako izbegavaju hranu, kažu da su jele u školi ili kod drugarice. Neke od njih počinju da vežbaju, često i odmah nakon obroka, samo da potroše kalorije, jedu u sobi, kriju se... Ako sve ovo prati i gubitak na težini, u pitanju su jasni signali za anoreksiju - napominje sagovornica "Života plus".

Žrtve ove bolesti sebe vide kao debele, a u stvari su premršave, pa im se "mrvice" na tanjiru čine kao gomila hrane.

- Kada je neko hronično izgladneo, nema adekvatnu sposobnost rezonovanja. Anoreksija je slična fobiji, a osnovni simptom je strah od hrane ili debljine. Kao što se neko plaši lifta ili aviona, pa ih izbegava, tako i one ne jedu da se ne bi izlagale strahu. Važno je da roditelj sve ovo ne shvati kao detetov hir ili bezobrazluk, jer niko nije izabrao da bude bolestan - naglašava psihijatar.

Kad primete koliko je dete smršalo, uspaničeni roditelji traže hitno lečenje. Posle saznanja od čega im ćerke boluju osećaju krivicu, traže uzroke. Na kraju prihvate dijagnozu, što često nije slučaj s njihovim mezimicama.
Foto: Benjamin Watson / Flickr.com

- One ne misle da su bolesne i da im je potrebna pomoć. I dok se one devojčice koje boluju od bulimije stide bolesti, anoreksičarke se svojom ponose, koliko god to paradoksalno zvučalo. Ona im pruža osećaj nadmoći nad sopstvenim telom, a time i nad okolinom, dok se ispod toga krije ogroman strah, krivica i depresivnost koja se izgladnjivanjem pretvara u doživljaj kontrole - navodi doktorka.

Lečenje u proseku traje od dve do šest godina i može biti ambulantno i hospitalno. Smeštaj u bolnicu je neophodan kada pacijent ima veoma malu težinu, pa je potrebno da se telo što pre oporavi.

- Prvi korak u lečenju je da se promene navike u ishrani, uvedu obroci, smanji fizička aktivnost i da se prestane sa povraćanjem. Kada se težina popravi, na red dolazi psihoterapija i rad na razlozima koji su doveli do bolesti, poput niskog samopouzdanja, nesigurnosti, doživljaja neadekvatnosti... Devojčice su nepoverljive, pa je teško napraviti kontakt i stvoriti odnos poverenja, kako bi mogle da pričaju o sebi, svojim osećanjima, strahovima, problemima. Sve to ide postepeno i mukotrpno. Tada pričamo o načinu na koji doživljavaju sebe i okolinu, o njihovom odnosu sa majkom i porodicom. Cilj je da razumeju svoje ponašanje, jer sve to što rade sa hranom je sipmtom, a uzroci su nešto drugo. Potrebno je da shvate šta im se događa i odakle to potiče, da upoznaju i razumeju sebe i žive u skladu sa time ko su i šta su - poručuje dr Đurović.

U lečenju, koje često traje veoma dugo, potrebno je mnogo strpljenja. Dešava se da prođu i meseci dok se ne dođe do nekog pomaka.

- Zbog otpora koji imaju prema terapeutu i samom izlečenju, ove devojke su veoma problematični pacijenti. Zato je važno bolest prepoznati u što ranijoj fazi, u kući ili od strane lekara opšte prakse i pedijatra, jer je tada i lečenje efikasnije - poručuje dr Marija Đurović.

Prema statistikama, na svakih 200 devojaka jedna oboli od ove bolesti, dok je taj broj kod muškaraca deset puta manji (uglavnom je reč o pripadnicima gej populacije).

Izvor: Novosti.rs

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 5

Pogledaj komentare

5 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: