Površnost - odlika savremenih ljudi

Danas je „život brz“. Retka su prava i duboka povezivanja sa drugima. Međutim, svi smisleni odnosi podrazumevaju ulaganje, trud, poverenje i vreme, sposobnost da se posvetimo, tolerišemo, želju da razumemo i da „budemo tu“.

Piše: Renata Senić, dipl. psiholog – master, psihološki savetnik

Zdravlje

Izvor: B92

Nedelja, 11.03.2012.

16:05

Default images

Budući da brz život frustrira mnoge ljude i da je tenzija nagomilana, sve je više onih koji podležu filozofiji kratkoročnog hedonizma i jure da svoje želje i/ili potrebe zadovolje što hitnije, odmah, i juče ako može.

Kratkoročni hedonizam ima svoje prednosti, ali i pregršt mana. Prednost je očigledna. Osoba se oslobodi nagomilane tenzije i stresa u trenutku. Međutim, kako se ne bavi ni tenzijom, ni stresom, niti uzrocima koji ih izazivaju, sve negativne propratne manifestacije se vrlo brzo vrate. Čovek nikada ne može adekvatno da se oslobodi negativnih osećanja, ako ne razume njihovo poreklo. Kratkoročni hedonizam je zavaravanje i najbrži, najlakši, a često i najkobniji put pražnjenja.

“Hoću sve i hoću odmah”

Uzrok kratkoročnog hedonizma treba potražiti u niskoj toleranciji na frustraciju, odnosno u ideji da je nešto nepodnošljivo. To što je nepodnošljivo se uglavnom svodi na nemogućnost odlaganja trenutačnog zadovoljstva.

Niska tolerancija na frustraciju koja kaže „hoću sve i hoću odmah“ je potkrepljena društvom u kojem živimo.Potrošačko društvo „bombarduje“ idejama, nagradama, popustima, mogućnostima, reklamama za „bolji život“ i trenutačnu sreću. Kao da nam poručuje da ni nema mnogo vremena da se bavimo suštinom, već treba da se samonagrađujemo svim i svačim, kad god je to moguće.

A moguće je. Moguće je i onim ne tako imućnim, kao i onim situiranim ljudima. Za svakog postoji izvor pristupačne trenutačne sreće. Međutim, malo ko danas razmišlja o štetama koje ta trenutačna i iluzorna sreća donosi.

Kupci i potrošači gotovo ni da nemaju mogućnosti ili vremena da se zapitaju da li to zaista i žele. Sve je servirano, ponuđeno, omogućene su i kućne dostave… zašto bi se onda neko libio da uzme „to sve“ kad je već nadohvat ruke?

Ljudi kao proizvodi

Filozofi i pojedini psiholozi naglašavaju da na taj način i sami postajemo proizvodi. Potrošačko društvo nas do te mere zasipa „bitnim i poželjnim“ stvarima da se lako možemo naći u haosu u kom ne umemo da se snađemo.

Nisu u pitanju samo materijalni, već i kvazi duhovni proizvodi koji obećavaju srećniji život. No, većina ljudi nijedan od tih „proizvoda“ nije ni tražila. Tako dolazimo do toga da dobijamo ono što mislimo da želimo i da gubimo iz vida da se nikada nismo ni izjasnili da li bilo šta od toga, zapravo, želimo.

Svi imamo neki nedostatak. Pojedinci, popout Lakana, tvrde da smo sa nedostatkom rođeni i da ga nikada, osim iluzorno, ni ne možemo prevazići. Ostaje pitanje šta ćemo raditi s tim nedostatkom? Ako svi imamo nedostatak, logično je da želimo da ga upotpunimo. Ljudi su bića želje.

Kada su obasuti raznoraznim ponudama, lakše im bude da neku od njih prihvate kao željenu, nego da se preispituju da li je, ili nije „to-to“, da li je to prava stvar za njih. Toliko je mogućnosti pred našim očima, da logično izgleda kako neka mora odgovarati. Međutim, to što nešto izgleda logično, ne znači da i jeste logično. Još manje znači da je ono što zaista želimo.

“Svi smo proleteri”

Deklerk kaže da su «u današnjem kapitalističkom diskursu, svi proleteri». Današnje proizvodi antisocijalne efekte jer je organizovano oko produkcije i konzumacije objekata užitaka i povezuje subjekta s objektom, a ne sa drugim subjektima.

Potraga za (libidnim) užitkom, koji neminovno izmiče, utiče na dekonstrukciju socijalnih veza i grupa.Kapitalizam indukuje usamljenost jer povezuje subjekta s objektom. On kaže „objekat je poželjan samo dok je nedostižan, čim ga jednom dobijemo, on gubi svoju vrednost“. Vratimo se na preobilate ponude društva, ponude svega i svačega, za šta nikada nismo ni imali prilike da se upitamo „želimo li mi to“? Od tolikih ponuda, ljudima želja preterano raste (mada i dalje nisu sigurni šta žele).

Kada je put zadovoljenja želje neprepoznat, ne postoji način da ona bude zadovoljena. Osim kroz iluziju, kroz prethodno pomenut „kratkoročni hedonizam“, kroz varke koje donose trenutačno zadovoljstvo, pomažu prosečnom čoveku da zatvori oči pred samim sobom i posegne za onim prvim što će trenutačno osloboditi od tenzije, nagomilanog nezadovoljstva i (bar na kratko) ućutkati želju.

Deklerk takođe objašnjava šta se dešava sa profitom od proizvodnje. Danas nema smirenog uživanja u profitu, jer čim se zaradi, mora se uložiti u nove poslove. Kako on kaže, «mi moramo proizvoditi da bismo konzumirali, ali moramo konzumirati da bismo bili sposobni da proizvodimo».

To, prema njemu, ukazuje na začarani krug današnjeg kapitalizma. Stoga su u današnjem kapitalističkom sistemu svi proleteri, i gazda i radnik, zavisni od objekata gratifikacije na koje svako na svoj način pretenduje, živeći u zajedničkom fantazmu da će im to doneti zadovoljstvo.

Na taj način ljudi ostaju ućutkani. Ova ućutkanost je moguća jer se danas živi, poznato je, veoma brzo, i jer većina ljudi uspeva da pribavi gratifikacije koje je tražila i uloži u nove poslove ne bi li uskoro dobila nove gratifikacije. Osećanja, s druge strane, razmišljanja i promišljanja, interpretacije sveta u kom živimo, uglavnom ostaju zanemarene.

Virtuelni svet današnjice

Jeremy Vandel / Flickr.com
U suštinske odlike novog poretka svakako spadaju kompjuter i internet. Danas je čovek koji ne poznaje osnovne operacije na kompjuteru -nepismen čovek. Kompjuter je, dakle, sastavni deo života «modernog» čoveka.

Takođe, kompjuter je samo krajnji vid svih ostalih izdanaka moderne tehnike i medija. Kažem krajnji, u smislu da pruža najviše mogućnosti, uz njega ljudi provode najviše vremena, pa je kao takav i najveća pretnja i izvor najveće opasnosti.

Opasnost leži u činjenici da je većina ljudi nije ni svesna. Dakle, život se odvija u svetu na koji smo došli i koji je, kao takav, postojao pre našeg dolaska, u svetu koji ima svoja pravila koja mi prihvatamo, a ne pravimo sami, i to često rutinski prihvatamo, data na tacni, bez promišljanja i bez pitanja.

Danas se «zdravo-za-gotovo» prihvata da se kompjuterom služi kao sredstvom pribavljanja informacija i izvršavanja najrazličitijih zadataka, i većina ljudi se ne pita o tome, jer se to podrazumeva kao datost, kao normalna, uobičajena tekovina stvari i poredak modernog doba. S druge strane, ljudi su, u uslovima «brzog» života današnjice, prepljavljeni akutnim zadacima i problemima i, kako kaže Žižek, «odgovorima bez pitanja», tako da se najčešće i čuje da ni nemaju vremena da razmišljaju o uzrocima stvari.

To je postao trend danas. Trend koji, doduše, otuđuje već otuđene ljude od mogućnosti da budu u odnosu sa sobom, s drugima i sa životom. Baveći se datim stvarima u poretku stvari u koji su «bačeni», ljudi sve manje razmišljaju, sve manje žive u realnom svetu, a sve više mehanički obavljaju svoje dužnosti ne bi li dobili onu neposrednu gratifikaciju za obavljene poslove, onu gratifikaciju za koju Lakan kaže da samo povećava primarno otuđenje od kog niko ne može da pobegne.

Svet kao slika

Hajdeger kaže da je danas svet postao slika, što je sasvim drugačije od nekadašnjeg poimanja sveta.

Slika sveta podrazumeva da je svet shvaćen kao slika, a svet može da postane slika samo ako ga čovek takvim predstavi. Ako je današnji čovek predstavio svet kao sliku znači da s tom slikom teži da se ravna.

Čovek teži da se pretoči u sliku o svetu, da bi se ravnao s nečim s čim ima smisla da se ravna, dakle s nečim njemu sličnim, s nečim što predstavlja njega samog. Čovek u slici sveta vidi samog sebe kao opredmećenog, a čim je nešto opredmećeno stiče se iluzija (ili se stvara želja) da se tim može i treba ovladati.

Tu se i krije odgovor o odnosu čoveka u modernom dobu prema tehnici, i objašnjenje da upravo zato što je svet postao slika, postaje moguća težnja za ovladavanjem modernom tehnikom.

Ako je svet postao slika, tom slikom treba i ovladati

U svakidašnjim situacijama, čovek se obično povlači u anonimnost i prosečnost, i na taj način biva neautentičan, propada u svetu koji ga okružuje. Čovek se, prema Hajdegeru, povlači u anonimnost i neautentičnost iz odbrambenih razloga.

Opravdanja, prethodno navedena, da je život brz i da čovek nema vremena da se bavi suštinom, samo su puke verbalizacije činjenice da se čovek brani.

Ako se čovek brani od autentičnosti, to znači da se brani i od pravog života. Po Hajdegeru i to ima objašnjenje, jer ako se čovek upusti u život, to znači da je priznao i da će doći smrt. Tako bežeći i štiteći se od smrti čovek, uz navođenje različitih opravdanja, propušta i život.Umesto stvarnog života, on sve više obitava u tehničkom i virtuelnom, u svetu koji sebi predstavlja kao sliku.

Danas gledamo ljude koji po ceo dan rade u preduzećima za kompjuterom, zatim dolaze svojim kućama, gde sedaju za svoj kompjuter da konačno saznaju nešto što ih lično interesuje.

Otvaraju globalne umrežene servise putem kojih komuniciraju sa svojim prijateljima, bukvalno živeći u virtuelnom svetu. Većina takvih ljudi se ni ne zapita zašto se druži na taj način, zašto sebe projektuje u svet koji opaža kao sliku i zašto se prepušta tako opaženom svetu?

Nihilizam

Hajdeger nudi obajšnjenje za prethodno postavljena pitanja. On upozorava na opasnost takvog stava, karakterišući svoje vreme kao vreme čija je konačna tačka nihilizam. Mnogo pre pojave kompjutera, on je objasnio ovo što se danas događa.

Čovek je došao u svet koji je bio tu pre njega i u kom su već postojala pravila, u poredak koji mu je već ponuđen i uređen, Hajdeger bi rekao postavljen. Po-stavlje je Hajdegeru suština moderne tehnike. Po-stavlje koje on definiše kao «sakupljalački činilac koji čoveka izaziva da ono što je dato razotkriva.».

Čovek u modernom dobu prihvata ono što mu je postavljeno, stavljeno pred njega, u ovom slučaju modernu tehniku, i razotkriva njene mogućnosti.

Ono što je dato on istražuje, prema tome gradi odnos, i s tim stupa u odnos. Opasnost leži na drugoj strani, jer stupajući u odnos, on ne promišlja suštinu, već razmišlja o tom odnosu u koji je stupio. S druge strane, ne samo da ne promišlja suštinu onog što je već razotkriveno, već potpuno isključuje mogućnost bavljenja onim što još nije otkriveno.

Tu, prema Hajdegeru, leži najveća opasnost od korišćenja moderne tehnike. Ukoliko čovek posmatra tehnička dostigunuća sadašnjice na instrumentalan način, želeći njima da zagospodari i ne promišljajući suštinu instrumenata kojima se koristi, pada u zamku u kojoj tehnika preti da gospodari njime.

Bez razmišljanja o suštini, čovek se sve više otuđuje od sopstvene unutrašnjosti i bavi se fenomenom i pojavnim stvarima, gubeći iz vida ono što je suštinsko - stvarni život.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

17 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Ukrajinci saopštili: Obustavljamo

Ukrajinske vlasti saopštile su večeras da su obustavile svoje konzularne usluge u inostranstvu za muškarce starosti od 18 do 60 godina, pošto je ukrajinska diplomatija najavila mere za vraćanje u zemlju onih koji mogu da idu na front.

21:57

23.4.2024.

1 d

Podeli: