|
Informativnoj sluzbi Generalstaba Vojske Jugoslavije
Necu da cutim o uzasu
Gospodo, uputili ste pismo uredniku Danasa
u kojem ga obavestavate o tome sta sam ja rekla u razgovoru
sa novinarom Bojanom Toncicem, sta sam precutala i sta to
sve znaci. Meni je prirodnije i kulturnije da vam se direktno
obratim, i kao instituciji i kao autorima napisa "Gospodja
Kandic optuzuje tesko, unapred i bez dokaza", koji je Danas
objavio 17. avgusta 2000. godine.
U vasem pismu vi kazete da iznosim
"neistinite komentare o zbivanjima na Kosovu i Metohiji" u
vreme intervencije NATO i da je to zlocin za koji treba da
odgovaram, kao i oni koji to ne sprecavaju.
Gospodo u Generalstabu, nemam dilemu
o tome koga vi sve smatrate zlocincima, teroristima i spijunima.
U danasnjoj Srbiji vlast sumnjici sve gradjane, ukljucujuci
maloletnike i decu da su teroristi. Kad se neko usudi da takne
pitanje odgovornosti Vojske Jugoslavije, vi mu odgovorite
tajnim sudjenjem. Ja spadam u one koji nece da cute, pa ni
po cenu vaseg sudjenja. Necu da cutim o uzasu koji ste vi
generali priredili mladim regrutima na Kosovu. I danas vidim
lica dvadesetogodisnjaka koji svoje sledovanje mleka, hleba
i sira daju albanskim zenama i deci, koji po naredbi vojske
i policije napustaju sela i svoje kuce. Pamticu zauvek 14.
i 15. april 1999.
godine, put od Mitrovice prema Peci
i Djakovici, kolonu albanskih civila i mlade vojnike koji
im prilaze, placuci ih mole da uzmu njihovu hranu, da im oproste,
da nisu krivi, da su ih staresine transportovale na Kosovo
a da oni nisu znali kuda ih vode. I na drigim mestima na Kosovu,
mladi vojnici su bili svetlost, ljudskost i zivot.
Necu da cutim ni o strahotama civila
koje sam videla na Kosovu. Svojim ocima sam videla albanska
sela opkoljena tenkovima, cula granate, i videla hiljade i
hiljade ljudi koji su sa kesama u rukama, pod pratnjom policije
ili vojske, napustali kuce jer im je receno da Kosovo nije
njihova domovina. Kolone civila sam sretala na putevima. Poneko
bi se usudio da mi kaze da je vojska granatirala selo, naredila
da idu u Albaniju, i da su odlazeci videli kako ulazi policija,
pljacka i pali njihovu imovinu. Razgovarala sam sa ljudima
koji su 26. marta bili u Izbici. Oni su mi tvrdili da su ih
opkolili vojnici u zelenim uniformama, rezervisti, i da su
odvajali muskarce za streljanje. Jedna zena mi je detaljno
opisivala kako su vojnici usli u masu ljudi, pokazujuci prstom
ko ostaje a ko ide za Albaniju. U prvom krugu izdvajanja uzeli
su joj muza i svekra, starca od 70 godina.
Videla je kada su u grupi od 20 musakraca
streljani njen svekar i muz. U drugom krugu uzeli su joj sina,
nudila je novac za njegov zivot, ali su joj vojnici rekli
da ne mogu da ga puste. Nije videla njegovo streljanje, na
radiju je cula da je i on tog 26. marta streljan. Oko 10.000
civila granatama su naterani da napuste polje u Izbici i krenu
za Albaniju. U toj koloni su bile i majke kojima nije bilo
dozvoljeno da poslednji put vide lica mrtve dece.
Gospodo u Generalstabu, ovo su cinjenice
o zbivanjima na Kosovu u vreme ratnog stanja. U vezi sa Izbicom,
Belom Crkvom, Cuskom, Vucitrnom, i brojnim drugim mestima,
gde su ubijeni nenaoruzani civili, istina je surova, i nazalost
nije, kako vi kazete "neistinit komentar". Ako nemate nikog
drugog ko je odgovoran za ove zlocine, molim vas racunajte
na mene, ja sam tu, priznajem, kriva sam jer nista nisam ucinila
da sprecim njihovo cinjenje.
Gospodo u Generalstabu, zamerate mi
sto ne hvalim Vojsku Jugoslavije, umesno komandovanje njenih
generala, visoki moral, racionalne takticke postupke i vesto
maskiranje. Da li vi stvarno mislite da gradjani Srbije i
Crne Gore misle da ste na Kosovu ili u Srbiji stvarno ratovali
sa nekim zivim neprijateljem kojeg vi nazivate NATO zlocincima,
i da ste pobedili. Gospodo, svaka zrtva NATO napada je i vasa
zrtva. Zdusno ste podrzali rat protiv "stranih okupatora",
da bi 9. juna 1999. godine u Kumanovu potpisali vojno-tehnicki
sporazum o povlacenju Vojske Jugoslavije, policije, paravojnih
i parapolicijskih jedinica sa Kosova. I to proglasili pobedom.
Gospodo u Generalstabu, na medjunarodnom
nivou je otvoreno pitanje legalnosti i legaliteta intervencije
NATO na SR Jugoslaviju. Eksperti medjunarodnog humanitarnog
prava ozbiljno se bave analizom povreda humanitarnog prava
za koje bi mogao biti odgovoran NATO. Poznata medjunarodna
organizacija za ljudska prava, Amnesty International, je neposredno
nakon bombardovanja zgrade RTS i stradanja civila, objavila
ekspertsko misljenje da je rec o napadu na civilni cilj koji
je zabranjen Zenevskim konvencijama.
Kazete da precutkujem zrtve NATO bombardovanja
i unistenu imovinu. Gospodo u Generalstabu, pismeno sam vam
se obratila 3. aprila 1999. godine za dozvolu za istrazivanje
dogadjaja u toku bombardovanja, koji se ticu napada na civile
i civilne objekte. Da vas podsetim, vi ste u tim prilikama
autobusima organizovali obilazak pogodjenih mesta. Propusnice
ste izdavali odredjenim novinarima, drzali ste monopol nad
informacijama kao da je rec o turistickim atrakcijama a ne
o zivotima ljudi. Iako je Fond za humanitarno pravo bio jedina
organizacija za ljudska prava koja vam se obratila, danima
smo cekali pred vratima Infromativne sluzbe, dok nam na kraju
nije u lice receno: "ne moze, znamo mi, kakva ste vi organizacija".
Gospodo u Generalstabu, optuzujete
me da precutkujem zlocine "siptarskih terorista" od 1. januara
1998. godine do danas. Kako nazivate one sa "nase" strane
koji su pocinili zlocin, da li su oni za vas takodje teroristi
ili su to nacionalni branitelji? Pitam vas sta ste uradili
da razjasnite sudbinu Srba, Roma, Bosnjaka ili Crnogorca koji
su nestali u vreme dok ste kontrolisali teritoriju Kosova.
I tada, i nakon dolaska medjunarodnih snaga na Kosovu, za
vas su to samo brojke, po principu sto vise ubijenih i kidnapovanih
to bolje za srpsku stranu. Ne volite da se susrecete licem
u lice sa roditeljima stradalih i nestalih vojnika. Decu ste
im vodili tamo gde svoju niste, dodeljujete im ordenje za
hrabrost dok oni traze da znaju gde im je grob.
Kazete, uspesno ste se suprotstavili
najjacoj sili na svetu, pobedili ste NATO. Sto kada ste tako
jaki ne ucinite jednu malu stvar, ovog puta za dobrobit ljudi
u Srbiji i na Kosovu: obratite se onima s kojima ste potpisali
sporazum u Kumanovu radi resavanja sudbine nestalih i zatvorenika:
2.500 nestalih Albanaca u vreme trajanja ratnog stanja, 1.150
nestalih Srba, Roma, Crnogoraca i Bosnjaka nakon dolaska medjunarodnih
snaga na Kosovo i oko 900 albanskih zatvorenika u Srbiji.
Ja ostajem na mom terenu: da branim
pravo na zivot, pravo na slobodnu upotrebu maternjeg jezika,
pravo na slobodno kretanje, pravo na javnu kritiku vlasti
i da podrzavam svaki sud koji kaznjava pocinioce ratnih zlocina
i naredbodavce zlocina protiv humanosti nezavisno od njihove
etnicke pripadnosti. Zlocin je zlocin.
Natasa Kandic
DANAS sreda, 24. avgust 2000.
|