Zoran Pusic

Hvala. Zapravo za ovo popodnevno javljanje inicijalna je bila diskusija od profesora Stojanovica. Naravno, tu se mnogo toga nakupilo i ja cu probati govoriti o situaciji u Hrvatskoj, a cini mi se da postoje paralele koje ja mislim da ce biti dovoljno interesantne da se mogu povuci sa situacijom i u Bih i SRJ.

U Hrvatskoj je dugo postojao animozitet prema saradnji sa sudom u Hagu, i kao sto je bilo govora, problem je sto su na ovim prostorima sva ova tri rezima dozivljavala kraj rata ili ga barem prikazivala u svojoj propagandi kao svoju pobjedu. Poznata je parola dobrog dijela ekstremne desnice u Hrvatskoj da u Hagu sjede samo Hrvati, zato sto ako to povjerite vidite odmah da to nije istina. Za takve propagandne slogane nije vazno da li su istina ili ne. Vazno je da su izrecene i da dobar deo stanovnistva nikad nece ici ako mu se kroz medije to ne pokusava pribliziti u bilo kakvu provjeru da li su takve floskule istinite ili ne. To je dakle stvar koja se upotrebljava kao propaganda.

Druga stvar koja se upotrebljava je da je naravno za ove nesrece koje su se dogodile ovdje, prije svega Hrvatskoj, za agresiju, apsolutno krivica na jednoj strani, tim da je ta agresija na Hrvatsku napravljena uz benevolentni pristanak medjunarodne zajednice, koja je vise-manje to pomagala. Tu je cini mi se prisutna jedna opca pojava da je koncentrirajuci se na trun u tudjem oku obicno ne vidi balvan u vlastitom. U sluzbenim izjavama prije promene vlasti u Hrvatskoj, a u mnogo cemu se nisu stvari puno promijenila osim na nivou predsednika republike niti sada , to se toliko vise ne istice, ali presutno su neke stvari prihvacene i vrlo cesto se o tim problemima nema snage diskutirati i nema se snage pogledati istini u oci.

Formiranje komisije za istinu i pomirenje u Hrvatskoj naravno je pitanje snage Hrvatske vlade ili Hrvatske vlasti. Ona bi mogla ici na nivou predsjednika, na nivou vlade, na nivou sabora. To je ono kako mi znamo da su se komisije tog tipa formirale. Kod nas upravo zbog toga sto nijedna od tih institucija ne pokazuje snagu da to napravi, ostaje jedino ono sto je radjeno do sada, a to je da naravno sa puno manjim efektom to rade nevladine organizacije. Jedan primjer: hrvatska vlada je recimo mirno stala iza izvjestaja koji je pisala Hrvatska vlada 1999. o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj, i koju su predstavnici hrvatske vlade branili sada u Ujedinjenim Nacijama u martu 2001. U izvjestaju na 123 stranice nema niti jednog spomena ni primjera krsenja ljudskih prava, i dapace tvrdi se da u periodu koji taj izvjestaj pokriva izmedju '94. i '98. u Hrvatskoj nije bilo krsenja ljudskih prava po osnovu etnicke diskriminacije ili nekih drugih oblika diskriminacije. Gradjanski odbor za ljudska prava je napisao jedan izvjestaj i branio ga u Ujedinjenim Nacijama koji je bi alternativni izvjestaj tom izvjestaju, i koji je pokazao da je izvjestaj vlade mozda tocan sto se tice citiranja hrvatskog ustava i hrvatskih zakona, ali slicno Staljinovom ustavu malo sepa kada se usporedi sa primjerima u praksi. Dakle za sada u Hrvatskoj ta stvar ostaje na NGO-ima.

Postoji vrlo snazan pritisak moglo bi se reci ekstremne desnice, ali zapravo to su politicke snage koje smatraju propagiranje politickog nasilja legitimnim politickim sredstvom. Kombinirano sa velikom nezaposlenoscu to je jedna vrlo ekskluzivna smjesa koja, ja mislim samo zahvaljujuci drugacijem okruzenju nego sto je bila recimo Vajmarska Republika ranih tridesetih, ima sanse da zavrsi bolje i na drugaciji nacin. Ja bih zavrsio, samo da se vratim na ono sto je Biljana govorila o ciscenju potaknuta istom diskusijom o ciscenju pred svojom kucom. To zapravo kod nas znaci nesto drugo. To zapravo znaci ne govoriti o problemima u drugoj sredini, ne ucestvovati i ne pokusati pomoci u resavanju problema u drugoj sredini. Konacno, ja sam sad u drugoj sredini i vrlo cu rado govoriti o recimo percepciji uloge Srbije, uloge Srba u Hrvatskoj, u svijesti prosecnih Hrvata i onome sto ja znam o tome, ali ovdje u Beogradu, a ne u svom dvoristu, ne u svojoj kuci, nego u tudjoj kuci i tudjem dvoristu. Ali to kod nas prije svega znaci nesto drugo, to znaci ne presucivati stalno probleme koji su se pojavili kod nas, a ukazivati stalno na probleme preko plota i tvrditi da to opravdava sve one lose poteze koje radi vlastita vlada ili koje vlastita vlada tolerira.

Mislim i da medjunarodnu zajednicu ne treba posebno braniti. Daleko od toga da bih ju je htio idealizirat. Mislim da je u ovom nasem sukobu prvi puta u medjunarodnoj povjesti medjunarodna zajednica pokusala sukob sprijeciti a ne ga potaknuti. A mi smo, odnosno vlade, ne mi, smo zajedno sa Nebojsom Popovom koga vidim ovdje, 1991. pokusavali napraviti sve da do rata ne dodje, ali ocito nismo bili dovoljno snazni u tome. Mislim da su vlasti i nesrecno izabrani rezimi koje smo imali apsolutno zasluzni pod navodnicima za ono sto nam se dogodilo. Ili sto bi rekao ambasador Cimerman iz Beograda '91. u prvoj recenici svoje knjige ovo je prica o huljama. To nam se na zalost dogodilo i cijeli ovaj skup, kad ovu diskusiju svedemo cemu to ima smisla, ima zbilja smisla samo zato da nam se , nama, ali zapravo nasoj djeci, to vise ne dogodi.

Hvala lijepa.