Cedo Prodanovic

Ja cu nastojati kratko otvoriti jedan vlastiti odnos prema cinjenici osnivanja ove Komisije, nazvao bih ga ambivalentnim. S jedne strane, sigurno da kao svako od nas pozdravljam tu inicijativu, odnosno odluku koja je sad vec formalna, jer u cinjenici osnivanja Komisije vidim jedan od puteva ka prevazilazenju problema nastalih uvjetovanim ovim dogadjanjima tokom prethodnih desetak godina, zlocinima, i tako dalje. S druge strane, s obzirom na nacin kako je Komisija osnovana, a tu pre svega gledam u dokument "Odluku", a i drustveno-politicke uvjete u kojima se to dogadja, moram izraziti na neki nacin sumnju u njene dosege, uspjesnosti njenoga rada, a prije svega, jer mi se cini da tim dokumentom osnovnim se ne vidi kako cemo u biti obaviti dvije funkcije, a to je utvrditi istinu i kako ce ta istina dovesti do pomirenja.

Ja podsjecam da je Komisija osnovana odlukom drzave, Predsjednika Republike, iste te drzave koja jos uvjek ne goni vlastite zlocince. Dakle, sad bismo trebali povjerovati da ce, mozda se krenut obrnutim putom, da ce Komisija pokrenut rad pravosudja, ali ja moram priznati, s obzirom na drustveno-politicke okolnosti, koje su u Srbiji vrlo slicne onima u Hrvatskoj, a to je da jos uvijek nije stvorena kriticna masa koja ce izreci moralnu osudu zlocina ucinjenih u Srbiji, odnosno Hrvatskoj, a vlast, naravno, nevoljko inace goni vlastite zlocince, a pogotovu kada se nisu za to stekli drustveni uvjeti, onda mi se cini da ce to biti vrlo tezak posao. Posebno ako se sagledaju kompetencije koje su samom Odlukom dane u nadleznost Komisiji. One odrazavaju ili nedostatak ambicija da se taj posao obavi na odredjeni, uspjesan, nacin, ili nepoznavanje funkcioniranja osnovnih mehanizama utvrdjivanja cinjenica koje dovode do istine.

Ako ne zelimo da ratna Komisija ostane puka deklaracija, ili u boljem slucaju deskripcija posljedica nastalih ratom, ali ne vise od toga, onda moramo razmisliti o davanju odredjenih ingerencija samoj Komisiji, u pravcu utvrdjivanja samih cinjenica, odnosno istine. Bez odredjenih ovlastenja u pravcu saslusavanja svedoka, pristupa dokumentaciji, sapine, amnestije, bojim se da ce sve to biti otprilike puka deklaracija, gdje ce se u biti, na jedna nacin pokazati jedna dobra politicka namjera, ali cemo rezultate ostaviti za neka bolja vremena.

I jos samo zakljucno: u dokumentu mi se cini da je apsolutno neopravdano uspostavljen jedan automatizam, da ako dodjemo do istine, a ja kazem da ce to biti jedan tezak put, onda smo vec dosli i do pomirenja. Zasto utvrdjivanje istine ne bi dovelo do uznemirenja, ili cak osvjete?