Fitnes i dijeta

Kako se odvići od strastvene potrebe za slatkom hranom

Strast za slatkom hranom odnosno šećerima može se posmatrati iz različitih perspektiva.

Sreda, 15.10.2014.

15:30

Autor: Luka Bogdaniæ

Default images

Podeli:

Da bismo objasnili ovaj fenomen kod velikog broja ljudi, dovoljno je da se zadržimo na samo dve karakteristike šećera tj. prostih saharida:

- Velika adiktivna moć šećera utiče na jaku zavisnost tj. veliku potrebu za ovim tipom hrane, i to ne vezano za pravi osećaj gladi.

- Značaj voća odnosno vitamina C (koga ima vrlo malo u drugoj hrani) možemo posmatrati kao razlog zašto nas sladak ukus (tipičan za voće) privlači.

Treba imati u vidu da je voće jedini osnovni tip čovekove hrane koji je po prirodi slatkog ukusa. A još važnije je posmatrati intenzitet slatkoće koji je kod voća znatno manji nego kod uobičajenih slatkih namirnica koje često konzumiramo. Osim par izuzetaka (med, prezrelo i sušeno voće) u prirodi ne postoji izuzetno slatka hrana. A kako je redovno konzumiranje veće količine šećera povezano s brojnim zdravstvenim problemima, može se zaključiti da slatka hrana nikako ne predstavlja ključni element čovekove ishrane. S druge strane, značaj voća za čoveka ne leži u takozvanim prirodnim šećerima iz voća, već u vitaminima i drugim mikronutrijentima. Gledajući iz te perspektive, voće je esencijalna hrana za čoveka, ali ne u kalorijski velikoj količini.

Ako se složimo da konzumiranje šećera treba znatno ograničiti, pa samim tim kontrolisati i količinu i tip voća koji jedemo, ostaju dve osnovne strategije za rešavanje tog problema:

1. Odvikavanje od slatkog ukusa

Ova strategija zahteva različite promene u stilu ishrane, od kojih je postepeno kvantitativno smanjivanje šećera u ishrani samo jedna od promena. Ovom strategijom drastično se smanjuje potreba za unosom bilo šećera bilo zaslađivača.

2. Zamena šećera različitim zaslađivačima

Upotreba zaslađivača predstavlja najčešći izbor za većinu ljudi. Ipak, ovaj izbor nosi sa sobom nekoliko problema. Prvo, potrebno je izabrati adekvatnu zamenu za šećer tj. određeni zaslađivač, a dosta zaslađivača su čak i gora opcija od šećera. Ako odmah izbacimo fruktozu, med i slične proizvode koji su samo drugačiji oblici šećera, ostaju tri tipa zaslađivača:

- Veštački zasleđivači (aspartam, saharin, ciklamat, acesulfam kalijum, sukroza)

- Šećerni alkoholi

- Prirodni ekstrakti biljaka (ekstrakt stevije, ekstrakt luo han)

Redovno konzumiranje veštačkih zaslađivača je povezano sa brojnim ozbiljnim zdravstvenim problemima, pa se oni nikako ne mogu smatrati dobrom opcijom. S druge strane, šećerni alkoholi nisu povezani sa ozbiljnijim zdravstvenim problemima, ali zbog niskog procenta slatkoće nemaju najpraktičniju primenu u ishrani. Verovatno najbolji izbor kada su oni u pitanju je ksilitol. Ipak postoje dve biljke čiji ekstrakti su se pokazali kao bezbedni i vrlo su efektni kada je u pitanju zaslađivanje hrane, a to su stevija i luo han. Oni se čine kao najbolja opcija kada je u pitanju izbor zaslađivača.

Drugi problem predstavlja činjenica da čak iako se koriste prirodni zaslađivači, suštinski, strast za slatkom hranom ostaje. To znači da ostaje problem odolevanja nezdravim oblicima slatke hrane koji su svuda oko nas.

ZAKLJUČAK:

Utimativni cilj kada je u pitanju problem slatke hrane mora biti povećanje osetljivosti na sladak ukus. To zahteva da se postepeno smanjuje nivo slatkoće hrane koju jedemo, bilo da se koriste šećeri ili zaslađivači!

Luka Bogdanić, personalni trener

Foto: Javier Prazak/flickr.com

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 4

Pogledaj komentare