S ocem Miloša Raonića: Od udaraca u zoru do finala Vimbldona

Nije osvojio trofej na Vimbldonu, ali kako vreme prolazi, sve je bliži samom kremu tenisa.

Izvor: B92

Ponedeljak, 11.07.2016.

11:00

S ocem Miloša Raonića: Od udaraca u zoru do finala Vimbldona
Getty Images

Bilo kojeg stručnjaka ili bivšeg tenisera da pitate ko će biti sledeći čovek koji će osvojiti Gren slem titulu, odgovor je Miloš Raonić.

Momak rođen u Podgorici imao je priču tipičnu za naše prostore – roditelji su, nezadovoljni prilikama u zemlji, rešili da sreću potraže negde drugo, a Raonići su se odlučili za Kanadu.

O toj odluci, o Miloševoj karijeri, školovanju i odrastanju, razgovarali smo sa njegovim ocem Dušanom Raonićem.

U prostorijama za igrače našli smo se dan posle Miloševe pobede nad velikim Rodžerom Federerom, pa se prvo pitanje samo nametnulo – kakav je osećaj bio posle meč lopte?

“Dobar“, kaže Dušan potpuno mirnim glasom, “Projekat ide po planu, Miloš igra dobro i onda je zadovoljan, a samim tim moramo i mi da budemo zadovoljni. Nije bilo euforije, sve regularno – našli smo se svi ovde, Miloš ima dosta partnera, pre bih rekao partnera nego sponzora, završio je obaveze sa medijima i onda smo pošli svi zajedno kući“.

Na molbu da objasni tačno značenje tog “partneri“, Dušan kaže:

“To su sponozori, ali ideja nije da budu sponzori, tj. da daju novac za uslugu, nego da rade i druge stvari. Miloš pokušava sponzorstvo da pretvori u partnerstvo“, kaže stariji Raonić i objašnjava:

“U loži je bila grupa najbogatijih Kanađana koji mu pomažu, a nemamo ugovor s njima. Miloš je od njih naučio mnogo o finansijama jer mu je ideja i bila da to studira. Oni su nam izvanredna referenca, vrata su nam otvorena gde god nas oni preporuče – to je kompanija Firefox, ponudili su 4,7 milijardi da kupe Blekberi... Oni su ’hedžfond’, finansijska institucija koja u svom okviru ima različite biznise. Miloš je od njih naučio kako se pravi novac, kako se on čuva, a onda i investira u ono što će ponovo doneti novac“.
Getty Images
Dušan naglašava da je angažovanje Džona Mekinroa ilustrativan primer toga što je Miloš naučio.

“Video je da će imati koristi od rada sa Džonom, a znaju se i od ranije jer Miloš provodi mnogo vremena u Njujorku, odmah je jasan pristup. Ako imam benefite, platiću ga, a to će mi doneti dobar rezultat, koji će mi opet doneti korist“.

Tokom mečeva Dušan i njegova supruga Vesna trude se da ne pokazuju mnogo emocija, a pitanje je kako to uspevaju.

“Iskreno da ti kažem, istrenira se čovek vremenom. Sve smo to počeli sami, ja nikad nisam igrao tenis, ali putovali smo zajedno uvek, porodično jer nam niko nije pomagao do Miloševe 16. godine. Normalno, on gleda put nas, a ako ne umeš da mu pomogneš, onda je najbolje da ’zamrzneš’ lice, to je najbolja pomoć“.

S obzirom na to da se u porodici Raonić niko nije bavio tenisom, otkud to da je Miloš završio baš kao profesionalni teniser, sada i kao Top 10 igrač.

“Stigli smo u Kanadu 1994. godine. Dve godine kasnije blizu nam je bio jedan teniski kamp i tu je bio njegov prvi susret sa tenisom – stariji brat je u početku takođe išao, ali Miloš nije hteo da igra sa njime, već uglavnom sa trenerom. Mi smo se 1998. vratili nakratko u Crnu Goru, ali posle tri meseca smo je napustili definitivno i ostali u Kanadi. Miloš je u Crnoj Gori išao jedno polugodište u školu, a u januaru 1999. ponovo je zatražio da trenira tenis“, kaže Dušan i dodaje:

“Volim da tražim profesionalce za sve što treba da se uradi, pa sam tako i sad – našao sam dobrog trenera, imali smo sreće sa Kejsijem Kurtićem. On je pitao Miloša: Koliko si turnira igrao? ’Nijedan’. Koliko si mečeva igrao? ’Nijedan’. Pa šta hoćeš?, a Miloš je odgovorio: ’Volim tenis’. Onda je on sugerisao da se dogovorimo sa vlasnikom kluba – tamo je teren ujutru i uveče 16 dolara, plus mašina, a u udarnim terminima 24 dolara, što je bilo nemoguće priuštiti“.
Getty Images
Dušan detaljnije objašnjava uslove u kojima je Miloš još pre toga morao da trenira – i kao dete je pokazivao čeličnu volju i ljubav prema tenisu.

“U Kanadi je dosta hladno, a tereni unutra su prilično skupi, pa smo našli klub koji nam je dao za 200 dolara mesečno ako ćemo da koristimo terene u šest ujutru ili od deset uveče. U to je uračunata i mašina za loptice, a ja sam je programirao, tj. podešavao spin, visinu, poziciju itd – inženjer sam, pa mi je to bilo vrlo lako. Istovremeno i kupim lopte, tako da Miloš nije pravio pauzu za tih sat vremena – mislim da je vlasnik računao da se on neće pojavljivati u većini slučajeva, ali svaki dan je bio tamo. Prvih deset-petnaest minuta udarao je u zimskoj jakni jer oni preko noći isključe grejanje“.

Na Miloševom putu ka profesionalizmu bilo je mnogo dilema, ali najveća je zasigurno bila školovanje.

“Ceo taj projekat počeo je porodično i i dalje ide porodično – nismo išli u akademije, nismo se zaduživali itd. Miloš je regularno završio srednju školu, dobio je stipendiju na Šarlotsvil univerzitetu u Virdžiniji – imaju dobar teniski program, ali su i odlična škola, što je spoj koji smo tražili. Bob Bret (poznati australijski trener, prim. aut) je nešto promenio i tu se prelomilo, javio nam se, a Miloš nam je rekao da je u dilemi – i mi smo bili u dilemi, svako želi da mu dete završi fakultet... Prvo smo razmišljali zapadnjački i rekli: ’Nema problema, ako ne uđeš u Top 100 za dve godine, vrati se u školu, a mi ćemo raditi četiri godine duže i platićemo ti školarinu’. Takav je bio dogovor – čak i kada je postao profesinalac, na Univerzitetu u Kanadi odradio je više od jednog semestra, a dogovor je bio da se knjige ostavljaju za kasnije kada dođe do prvih 100. To se i dogodilo posle Australijan opena 2011. godine, tada smo prestali da učimo“, kaže uz osmeh Dušan.
Getty Images
Milošev otav ističe da je odlazak u Kanadu bio veliki izazov i dodaje:

“Radio sam doktorat u SAD, moja žena je tamo često boravila i govori engleski izvanredno. Uzeli smo tri godine neplaćenog odsustva računajući da ćemo se vratiti, to smo i pokušali kao što rekoh... Prvo smo se vratili Miloš i ja, žena je ostala sa starijim sinom jer je njemu ostalo još pola godine srednje škole, a ćerka je već studirala u Crnoj Gori. Međutim, ta dešavanja tamo doprinela su da prelomimo da ostanemo u Kanadi. U stvari je sada i pitanje da li smo otišli ili nismo – Miloš je u Monte Karlu, mi smo pola godine u Evropi, a pola u Kanadi... Tu smo, sve radimo porodično“.

Rodbina u inostranstvu realnost je mnogih sa naših prostora, a u tim slučajevima postavljaju se i pitanja očuvanja jezika, kulture, veze sa korenima...

“Vrlo nam je to značajno, reći ću vam na Miloševom primeru – komunciramo isključivo na našem jeziku, na Whats App ili kako god, u kući se govori na našem, a on ima sreću i da ima dosta naših na ATP turu. Sa Novakom, Jankom, Viktorom priča na našem, ako već imate neki jezik, zašto ga ne sačuvati, to je naša ideja. Miloš je posle Rolan Garosa otišao sedam dana u Žabljak, izolovao se od televizije i telefona, odmorio se i došao je nedelju dana pre Kvinsa da počne da trenira“.
Getty Images
Miloša su tokom karijere često mučile povrede, prošle godine takođe, donekle i ove, pa se zato trudi da vodi računa o svakom detalju, kao što često i ističe u razgovoru sa medijima. Njegov tim broji 13 ljudi – sada su mu treneri Rikardo Pjati i Karlos Moja, a pomaže im Džon Mekinro. Međutim, daleko od toga da se spisak završava na njima.

“Sve je počelo sa Rikardom, odmah pošto se okončala saradnja sa Ivanom Ljubičićem. Pitali su se ko bi bio odličan deo tima, a Rikardo je preporučio Karlosa ili Ričarda Krajičeka. Miloš je izabrao Karlosa, a već u toku sezone na šljaci njih trojica razgovarali su o tome ko bi bio najbolji da pomogne na voleju, a da se uklopi u tim. Izbor je pao na Džona – Miloš uvek preuzme inicijativu i uspostavi prvi kontakt, a detalje dogovara agent“, kaže Dušan i predstavlja ostatak tima:

“Imamo izuzetnog kondicionog trenera Dalibora Sirolu iz Rijeke, zatim dva fizioterapeuta jer je uvek potrebna rezerva, a tu je i kiropraktičar, on pomaže Milošu sa tim neobičnim stvarima. Posle operacije jedna noga je zahtevala da se ubrizga više zaleđenog azota da se ubije taj živac. Došao je ranije na Kvins prošle godine i to je napravilo nestabilnost u celom telu, počeli su problemi sa leđima, s mišićima, pa je zato ranije završio sezonu. Onda smo angažovali kiropraktičara i on radi fenomenalne stvari – čak je eliminisao i uloške u patikama, dosta stvari je odradio, i za zube jer Miloš kao dete nije puzao, nego je prohodao sa deset meseci, i kažu da glava nije išla nagore, pa zato gornja vilica ide napred i to utiče na leđne mišiće“.

Spisak se tu ne završava, naprotiv:

“Tu je doktor Izraelac, on živi u Tel Avivu i radi u košarkaškom klubu Makabi, on dođe svaka tri meseca ili po potrebi, a svi koje sam naveo kontaktiraju Miloša ako postoji neka ideja šta i kako uraditi. Tu je i doktor s kojim radi na povećanju brzine refleksa, zatim nutricionista s kojim radi testove intolerancije na različitu hranu. Tu je i italijanski doktor Frančesko Para, ’laser doktor’ kako ga zovemo – koji kada god da je manji problem, on ga fiksira svojim laserom“, zaključio je Dušan Raonić za B92.

Saša Ozmo (@ozmo_sasa)

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

81 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: