Rekonstrukcija 17: Zvezda na Poljudu?

U šesnaestom delu priče o rekonstrukciji srpskog fudbala mogli ste da vidite celovit sistem takmičenja u srpskom fudbalu. Sada je red došao na malo širi plan.

Izvor: B92

Ponedeljak, 24.02.2014.

09:09

Default images

U poslednjih desetak godina i u komentarima na prethodnih 16 nastavaka priče o rekonstrukciji često se pojavljivala teorija o regionalnom takmičenju (na nivou bivše Jugoslavije ili šire od toga, u poslednje vreme je veoma popularna mitska „Liga Južnog toka“), kao spasiocu domaćeg fudbala.

Takav ugao gledanja ima jednu, ali preveliku manu – podrazumeva da su srpski fudbal Crvena zvezda i Partizan, možda Vojvodina, u ekstremnoj verziji još jedan klub. Zbog toga je u svakoj priči o regionalnoj ligi neophodno razmišljati o sistemu koji bi pomogao i ostalim klubovima.

Ovo je idealan trenutak da u priču uključimo i kolege iz drugih država koje se suočavaju sa sličnim problemima i opcijama kao Srbija. Sagovornici u temi o regionalnoj ligi su ugledni nezavisni novinari koji pišu o fudbalu u susednim državama – Hrvatskoj i Rumuniji. Njihove priče daće nam mogućnost da stvari sagledamo i iz drugog ugla.

Aleksandar Holiga (@AlexHoliga) piše za T-Portal, bio je urednik hrvatskog izdanja magazina FourFourTwo, i redovni je saradnik niza globalno poznatih medija (Guardian), blogova (InBedWithMaradona), časopisa (11 Freunde, When Saturday Comes).

Radu Bajku (@rbaicu) je fudbalski skaut (radio za klubove u Bundesligi i elitnom rangu Švajcarske i Francuske) i urednik bloga Scouting Romania, jednog od najkvalitetnijih izvora informacija o fudbalu u našem severoistočnom susedstvu.

UEFA: Liga Evrope i regionalne lige

Beta/AP
Sistem takmičenja u fudbalu ne dozvoljava, za razliku od ostalih sportova, da se paralelno odigravaju dve prave lige, bilo istovremeno ili jedna za drugom, pa bi organizovanje pravog ligaškog nadnacionalnog takmičenja automatski značilo da se ekipe koje u njemu učestvuju ne mogu da igraju u domaćoj ligi.

Tu se pojavljuje sistemski problem – UEFA se već suočavala sa predlozima tog tipa i redom ih odbijala, iako su podnosioci predloga bile veće, moćnije i fudbalski značajnije države od onih koje nas okružuju. Dva najznačajnija pokušaja zbila su se na suprotnim krajevima Evrope – Atlantska liga na zapadu i liga bivšeg SSSR na istoku. O njima detaljno pričamo malo dalje u tekstu.

Međutim, regionalna takmičenja organizovana su u nekim drugim delovima kontinenta. Kraljevska liga u tri nordijske zemlje i Baltička liga, u tri zemlje na istočnoj obali tog mora, imala su podršku evropske kuće fudbala (o svim tim takmičenjima čitaćete detaljno sledeće nedelje, kada budemo napravili i predlog organizacije regionalnog takmičenja).

Uzrok je bio u u tome što te lige nisu bile prava ligaška, već mešovita takmičenja, koja su uključivale grupe, eliminacije i prilično mali broj termina (10-14 maksimalno). Takođe, radi se o zemljama koje imaju dugu zimsku pauzu, tokom koje ima prostora za dodatno takmičenje, i termini se nigde ne poklapaju sa onima koje je zauzela UEFA.

Svesni rastućeg jaza između najbogatijih nekoliko liga i ostatka Evrope, čelnici evropske kuće fudbala imali su u bar dva navrata priliku da krenu putem organizacije regionalnih takmičenja, poslednji put u doba kada je formirana Liga Evrope, u leto 2009.

Platini je u sklopu svoje velike reforme evropskog fudbala, koja je donela EP od 24 kluba i 13 domaćina i odvojene puteve ka Ligi šampiona, odlučio je da bivši Kup UEFA primakne nivou Lige šampiona drugačijim formatom. Rezultat je bio spektakularni neuspeh, podvučen redovnom praksom viđenijih klubova dana teren izvode rezervne igrače.
Beta/AP
Pre godinu i po razmatrano je ukidanje LE i proširenje LŠ (što bi bio novi pucanj u svoju nogu, jer bi samo razvodnio elitno takmičenje, čija jesenja faza i tako jedva da ima smisla), na kraju je pao dogovor da pobednik Lige Evrope dobije mesto u LŠ (sistem će trajati 2015-18).

Možda bi pre 7-8 godina to pomoglo, tada je prednost „petice“ bila manja i čitav niz ozbiljnih klubova u manjim zemljama bio je u mnogo boljoj finansijskoj poziciji. U ranijim tekstovima mogli ste da vidite da je godišnji prihod pet najvećih liga sada znatno veći od zbira prihoda ostalih 48, a sistem raspodele novca u LŠ produbljuje razmak, jer npr. engleski tim za isti učinak dobije i trostruko više novca od grčkog.

O tome da mesto u LŠ kroz osvajanje LE nikako neće pomoći klubovima iz „srednjih liga“ pokazuje i novije iskustvo iz završnica Lige Evrope. Iako su po pravilu ekipe iz zemalja srednje veličine (sećamo se tri rumunska kluba u osmini finala) zainteresovanije za LE od onih iz petice, trofeji po pravilu završava u rukama već dominantnih klubova.

Ne tako davno rumunski fudbal bio je primer za ceo region, kako zbog rezultata u Evropi, tako i zbog toga što su se u borbu za trofeje i mesto u Evropi uključili i neki manji timovi, smešteni izvan Bukurešta. Čini se da je to doba stiglo do kraja, problemi su pogodili i nedavne prvake Unireu Urzičeni, koja je nestala, i Ocelul Galaci,koji je u teškoj situaciji. I CFR Kluž prolazi kroz težak period, Rapid i Dinamo više nisu konkurentni kao sredinom prošle decenije. Čini se da je Steaua vrlo blizu odbrani titule, iako se Astra Đurđu i Petrolul Ploješti trude da im se suprotstave. Bilo je sjajno to što se mnogo klubova uključivalo u borbu, ali se bojim da će uspon Steaue uvesti Rumuniju u krug istočnoevropskih država sa jednim ili dva dominantna kluba”, kaže Radu Bajku.
Beta/AP
Ironično, pre reforme poslednja dva trofeja završila su u St.Peterburgu i Donjecku, a od njenog sprovođenja dvaput u Madridu, jednom ga je uzeo Čelsi, a jednom Porto, u ovom veku najdominantniji klub van petice. Tako ćemo verovatno uskoro imati zemlje sa pet klubova u LŠ (što po novoj reformi može, kroz osvajanje evrotrofeja), a mali i srednji će opet ostati na marginama.

Uveren sam u to da će i u fudbalu doći do regionalnog povezivanja u nadnacionalna takmičenja naprosto zato što tako govori ekonomska i gotovo svaka druga logika. U poslednjih dvadeset i nešto godina otkako se jugoslovenska savezna liga raspala na nacionalna prvenstva, na globalnom su se nivou dogodile ogromne promene u fudbalu. Najjači i najkonstantniji trend je brzo rastući jaz između bogatih i siromašnih. Paradoks evropskog klupskog fudbala je u činjenici da je tržište igrača liberalizovano i internacionalizovano, a u isto je vreme 'product market' (tržište na kojem klubovi nude svoj proizvod) ostalo najvećim delom vezano uz snagu nacionalnih tržišta te globalni značaj i marketinški potencijal nacionalnih liga.

Takav je razvoj događaja uveliko promenio fudbalsku kartu Evrope i onemogućio mnogim velikanima da se ravnopravno takmiče – zato što dolaze iz manjih i ekonomski slabijih zemalja s ligama za koje ne postoji značajan globalni interes. Ako se nešto dramatično ne promeni, bivši evropski prvaci kao što su Porto, Benfica, Celtic, Ajax, Feyenoord, Steaua i Crvena Zvezda ne mogu realistično očekivati da ikada više ozbiljno konkurišu za osvajanje Lige šampiona.

Iako se radi o klubovima koji po tradiciji, brendu i navijačkoj bazi u pravilu ne zaostaju za nekim drugima iz većih zemalja i jačih liga, oni su osuđeni na to da igračima servisiraju bogatije, hrane se mrvicama s njihove trpeze i služe im kao sparing-partneri u kontinentalnim takmičenjima. Svi su oni žrtve liberalizacije tržišta igrača i medijske globalizacije, pa nije nimalo čudno ako u izlasku iz uskih nacionalnih okvira i udruživanju u nadnacionalne lige vide svoju jedinu pravu šansu za budućnost
”, kaže Aleksandar Holiga.

Budimo iskreni, u vezi smo iz interesa

Beta/AP
Pre desetak godina sukob najvećih evropskih klubova sa UEFA delovao je neminovno, zbog borbe oko podele finansijskog kolača, ali je zamrzavanje G14 i stvaranje ECA (Evropskog udruženja klubova) to promenilo – čelnici najvećih sada redovno izražavaju podršku sistemu koji organizuje evropska kuća fudbala.

Ali, pučeve izrazito retko prave generali, a kako znamo i iz „Početka bune na dahije“ tu knezovi nisu radi kavzi... već je rada sirotinja raja. Iako su dugovi učesnika osmine finala ovogodišnje LŠ veći od pet milijardi evra, manje-više svi oni operativno posluju vrlo dobro. Nasuprot tome, klubovi u dvadesetak država između Baltika i Mediterana, geografski smeštenih između moći petice i novog bogatstva na istoku (Rusija, Ukrajina, Turska), duguju mnogo manje sume, ali je problem na drugoj strani – ne zarađuju dovoljno.

Po mom mišljenju, stvaranje takvih takmičenja u budućnosti bi mogla inicirati sama UEFA. I njoj, koja je po svom imenu i biti skup nacionalnih fudbalskih saveza (to ponekad zaboravljamo, zar ne?), u interesu je ne zatirati dalje (pre svega ekonomski, pa onda i sportski) potencijal velikih klubova u manjim zemljama. Pritom nije nužno da bi udruživanje manjih liga značilo i napuštanje nacionalnih prvenstava.

Vidimo da je projekt Europa lige postigao neuspeh, a sistem kvalifikacija za Ligu šampiona glomazan je i nepraktičan. Neka buduća (možda i relativno skora) reorganizacija mogla bi naglasak staviti na regionalizaciju diljem kontinenta i neka drugačija takmičenja iz kojih bi put vodio direktno u Ligu šampiona.

Pitanje koje se nameće je – bi li to značilo i skoro formiranje neke pan-evropske 'Superlige' u kojoj bi igrali najveći i najbogatiji klubovi? Čini se da sve ide prema tome, ali nije to baš tako jednostavno kako se na prvi pogled čini. Elitni evropski klubovi danas još uvek imaju vrlo jake ekonomske i druge razloge za igranje nacionalnih prvenstava i to se neće tako skoro promeniti. Uostalom, evropska Superliga već postoji, samo u apstraktnom obliku; svi bismo vrlo lako mogli nabrojati veliku većinu njenih članova
”, kaže Holiga.

Kao što bazični problem Superlige Srbije nisu desetine miliona evra koje duguju Zvezda i Partizan, već činjenica da osim prodajom igrača samo jedan klub u zemlji može da zaradi preko 3 miliona evra po sezoni (a preko pola lige ne dobaci ni do 10 posto te sume), tako će i mala zarada klubova u desetinama država Evrope stalno vraćati temu regionalne lige na sto.

Na ovom mestu je važno da razumemo da poređenja sa primera iz drugih sportova nisu pogodna. Najlogičnije je porediti fudbal sa košarkom, jer se radi o dva najpopularnija i najbogatija sporta na kontinentu, a vrlo su razvijeni u ovim krajevima. Iako u košarci ima novca za redovan život, to nije sport koji može donositi zaradu, a ozbiljnija količina direktno je vezana za nastup u Evroligi, i zbog sponzora i zbog mogućnosti solidne sume novca od ulaznica.

Regionalna liga, zvala se ona ABA, VTB, Baltička ili kako god, ne donosi novac. Ono što ta takmičenja donose su ujednačenije i kvalitetnije borbe, iskustvo težih utakmica u kontinuitetu, sve su to neophodni faktori u razvoju talentovanih igrača koji bi trebalo da napreduju do evroligaškog i NBA nivoa. Kada je uz to povezana i prohodnost ka Evroligi (doduše mnogo kasnije nego što je realno trebalo), regionalne lige su ispunile potpunu svrhu.

Ograničeni budžeti prave ogromnu razliku u kvalitetu unutar naših malih država, i redovna borba sa rivalima u sličnoj situaciji pokazuje se kao jedini izlaz i u drugim sportovima, kakvi su rukomet, vaterpolo, hokej (u našem regionu EBEL, KHL je sasvim drugi nivo).

Za razliku od svih tih sportova fudbal je u stanju da i na ograničenom tržištu zaradi za život, a dobrom organizacijom regionalnog takmičenja moglo bi da se govori i o iskoraku ka sve udaljenijoj grupi najmoćnijih.

Vreme za odrastanje

Beta/AP
Potrebom prekograničnog povezivanja bavi se već neko vreme dobar deo kontinenta, ali smo kao i uvek mi na Balkanu posebni.

Ova tema, o kojoj se kod nas govori tek sporadično, u javnosti se u pravilu prikazuje isključivo kroz dnevno-politički kontekst. A to onemogućuje bilo kakvu ozbiljnu raspravu. Bespredmetno je uopšte beležiti što tko misli o tome dok se o mogućnosti takvog takmičenja govori kroz priče o nostalgiji i žestokih rivalstvima, o ljubavi i mržnji, o nadi u povratak nekadašnje snage i strahu od huliganskih nereda.

Razlozi za razmišljanje o udruživanju u bilo kakvu nadnacionalnu ligu, bilo gde u Evropi, su velikom većinom ekonomski. Ali nikad još nisam video da se toj temi kod nas barem pokuša pristupiti s te strane i da se pokušava napraviti koliko-toliko ozbiljna analiza koji bi bio cilj i uloga takve lige, kakav njen komercijalni domet i što bi klubovi i nacionalni fudbali time dobili, a što eventualno izgubili. Puno je lakše prepustiti se niskim strastima i razglabati o problemima koji su rješivi ako postoji volja da se riješe.

Na geografskim širinama koje danas nazivamo tako divno neodređenim, nesupstancijalnim imenima – u Hrvatskoj je najpopularnije 'ovi prostori'; u Srbiji, čini se, 'region' – najteže je skrenuti fokus javnosti na stvari koje su doista bitne. Jednom ako se to uspe, situacija s podrškom nekom nadnacionalnom takmičenju mogla bi se jako brzo promeniti”, kaže Aleksandar Holiga.

Umesto razmišljanja o finansijskom i takmičarskom unapređenju, priča o regionalnoj ligi do sada je na prostorima bivše Jugoslavije razmatrana isključivo kroz prizmu emocija. Već u prvoj rečenici pominju se ratovi, počinje rasprava o tome da li ponovo igrati „sa njima“, najvatreniji navijači bojkotuju takmičenja. Prvog susreta Hajduka sa Zvezdom posle 1991. boje se svi, očekujući masovne nerede, čak i ako gostujući navijači ne dođu.

Sama činjenica da su to teme o kojima raspravljamo pokazuje da u javnosti nije došlo vreme za ozbiljno razmatranje mogućnosti pokretanja takvog takmičenja, o kakvom god njegovom obliku se radilo.

Ne možemo tu priču na 'ovim prostorima' gledati izdvojeno iz globalne perspektive i samo kroz svoje spefifičnosti. Bilo kakvo buduće 'regionalno' takmičenje neće se moći graditi na starim 'krvnim' suparništvima i sećanjima na nekadašnju veličinu, a ponajmanje na današnjoj upravljačkoj strukturi u našim fudbalskim klubovima i savezima (čast izuzecima). Ono će morati biti utemeljeno na infrastrukturi, kompetitivnosti i – naravno – novcu”, dodaje Holiga.

Raspad SFRJ hronološki se poklopio sa raspadom starog fudbalskog sistema. Koristeći opravdanja mi smo se držali po strani i ignorisali promene koje su se dogodile i doveli srpski fudbal na ivicu ambisa, koja se najbolje vidi kroz nedavni transfer Miloša Jojića u Borusiju iz Dortmunda.

Momak koji je sa punim pravom izabran za najboljeg igrača polusezone, jer je u ekipi koja je završila jesen na prvom mestu dominirao u velikoj većini statističkih kategorija (a proletos i direktno doneo titulu Partizanu), prodat je Dortmundu za samo dva miliona evra. Jojić će tek za mesec dana napuniti 22, a ni minut mu nije trebao da postigne prvi gol za Borusiju.

U sledećem broju upoznaćemo vas sa iskustvima sa severa i juga Evrope, problemima na krajnjem istoku i zapadu, a zajedno sa kolegama iz susednih država utvrdićemo prihvatljiv i praktičan model regionalnog takmičenja, koje bi moglo da obuhvati manji ili veći broj evropskih država.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

80 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Uništeno; Zelenski: Hvala na preciznosti

U ukrajinskom napadu na vojni aerodrom na Krimu u sredu ozbiljno su oštećena četiri lansera raketa, tri radarske stanice i druga oprema, saopštila je danas Ukrajinska vojna obaveštajna agencija.

14:21

18.4.2024.

1 d

Podeli: