Rekonstrukcija 8: Kako naći pravu meru?

Sedmi deo našeg specijala otvorio je jednu od omiljenih, ali najlošije (kvantitativno i kvalitativno) obrađenih tema vezanih za naš sport – finansije.

Izvor: B92

Ponedeljak, 28.10.2013.

06:29

Default images

U ovom delu ćemo se pozabaviti nekim konkretnim primerima sa ovih prostora, ali i iz evropskog vrha.

Teško da smo mogli da dobijemo bolji slučaj za studiranje od dokumenta koji je u petak objavila uprava fudbalskog prvaka države. Do bizarnosti šturi finansijski izveštaj čelnika FK Partizan na najbolji način otkrio je koliko malo javnost zna o ovoj temi. Objavljen je tek delić informacija, ni izbliza precizno kao kada je Nebojša Čović poslednjih dana 2012. do poslednjeg dinara raščlanio poslovanje Crvene zvezde u poslednjih desetak godina, ali smo ipak saznali neke vrlo interesantne stvari.

Slučaj Partizan

Starsport
Glavna zamerka u mnogim medijima uperena je ka tvrdnji da je klub u pet godina platio 4.2 milijarde dinara (prosečno oko 7.5 miliona evra po sezoni) za plate. To je u skladu sa prošlogodišnjim izjavama predsednika Dragana Đurića (800 hiljada do milion evra mesečno, septembar) i genseka Darka Grubora (oko 530 hiljada evra mesečno bez bonusa za ceo klub, oktobar). Kritičari tvrde da to nije realna suma, zato ćemo je raščlaniti.

U sumu od 7.5 miliona uključeni su osnovna plata i bonusi, a u klubu koji je u navedenom periodu osvojio 5 vezanih titula, igrao jednom u LŠ i tri puta u LE bonusi sigurno nisu zanemarljivi, a iz prethodnih izjava dâ se zaključiti da čine oko trećinu ukupnih prihoda, što bi bazične plate svelo na oko 5 miliona.

Partizan na platnom spisku ima najmanje 60-70 igrača po sezoni, u sastavu Partizana, Teleoptika i na pozajmicama. Na spisku su i svi ostali zaposleni u klubu, što praktično znači da se radi o trocifrenom broju zaposlenih sa uobičajenim primanjima (zbirno oko 250 ljudi, kako saznajemo iz saopštenja). Razumno je očekivati da desetak prvotimaca dobija polovinu zbirne sume, što bi za sve ostale ostavilo vrlo prosečnu sumu.

Suma od 250 hiljada po igraču godišnje je prilično konzervativna za ovdašnje prostore. Ona ne prelazi najviše plate u Vojvodini, koje su po rečima pokojnog Ratka Butorovića kolegama iz „Politike“ iz jeseni 2012, dostizale 20 hiljada evra mesečno. Takođe, dobro je poznato da u Zvezdi svake godine ima po nekoliko igrača koji zarađuju od 250 do 350 hiljada evra.

Ako uzmete u obzir da je Partizan u prethodnih pet sezona konstantno imao kvalitetniji tim od svoja dva najveća rivala (da o ostalima i ne pričamo), jasno je da su i plate igrača kakvi su Vukić, Stojković, Ivanov u tom rangu, a poznato je da je Moreira bio najskuplji igrač Superlige prethodnih godina. Isto je važilo i za Sašu Ilića, koji je kapitenski pristao da mu se prihodi umanje kako bi pomogao klubu da smanji rashode. No, Ilić je na toliko nivoa jedinstveni primer u modernom srpskom fudbalu, da je zaslužio mnogo ozbiljnije mesto u ovom serijalu, koje će i dobiti u jednom od narednih nastavaka.

Ovde je važno skrenuti pažnji i na faktor poreza, koji je kod svih zaposlenih sa relativno „normalnim“ platama vrlo važan faktor. Osma glava Zakona o porezu na dohodak građana obuhvata i poreze sportista i sportskih radnika i propisuje jedinstvenu stopu poreza od 20 posto na teritoriji Srbije, što je dosta ispod stope za većinu drugih delatnosti, ali i dalje znači da npr. plata od 500 evra mesečno košta klub 7200 evra godišnje.
Starsport
Ostali rashodi nisu raščlanjeni, ali je dat njihov dinarski zbir po sezoni. Kada saberemo radi se o približno 73 miliona evra za 5 sezona, nešto ispod 15 miliona po sezoni, što je suma niža od rashoda koje godišnje ima npr. splitski Hajduk i za dobrih 30 posto manje od zagrebačkog Dinama. Naravno, kod dva hrvatska kluba nema skrivanja, oni po zakonu svoje poslovanje moraju da objavljuju iz godine u godinu, dok mi u Partizanovom slučaju ne znamo da li su pobrojani svi realni rashodi ili samo oni koji su plaćeni.

Ne znamo ni da li je, na primer, u rashode uračunata i nemala suma koju klub duguje Poreskoj upravi, ili nju tek treba da dodamo. U aprilu ove godine procena je bila da se radi o oko 17.8 miliona.

Izvesne su dve stvari – rashodi su veći od prihoda i barem su saopšteni na ovom šturom nivou. Umesto detaljnog pregleda prihoda dobili smo paušalnu dinarsku vrednost (iako su svi nabrojani transferi obavljani u evrima ili funtama) novca zarađenog na transferima.

Radi se o sumi od 5.3 milijardi dinara (oko 46 miliona evra), ali nigde se ne navodi da li se radi samo o prihodima od transfera ili o čistom profitu. Razlika nije mala, Partizan je u navedenih 5 godina potrošio skoro 8 miliona evra (po podacima transfermarkt.de) na pojačanja, a po aktuelnom srpskom zakonu (koji je podvrgnut ozbiljnom preispitivanju) klubovi na zaradu od transfera treba da plate PDV od 20 posto. Na istom sajtu mogli smo da utvrdimo da je prihod Partizana od transfera oko 59 miliona evra, što umanjeno za 20 posto daje oko 47 miliona, sumu dovoljno sličnu prijavljenoj, da bi razlika mogla da se svede na kursne razlike.

O ostalim prihodima nema ni slova, ni broja. Govorimo o klubu koji za domaće uslove ima solidne prihode od marketinga, do pre godinu-dve imao je pristojnu zaradu od prodaje karata, a bonusi za plasman u pomenuta evropska takmičenja su zbirno sigurno blizu ili čak nešto preko 10 miliona evra.

Ipak, treba biti realan – sve te stavke zajedno za pet godina gotovo izvesno nisu dobacile do prihoda od prodaje fudbalera samo u 2011. godini (nešto preko 16 miliona evra po podacima iz ovog dokumenta), što na najbolji način razvejava sve priče o nekoj monumentalnoj krađi u Partizanu (ili Zvezdi koju godinu ranije).

Naopak sistem

Starsport
Ako o masovnoj krađi ne može biti govora, dramatična nesposobnost ljudi koji vode srpske klubove (ne samo u fudbalu) još manje se može sakriti. Ako u današnjem fudbalu priznajete da vam velika većina prihoda dolazi od prodaje igrača, nešto ne radite kako treba, sve i da imate najbolju fudbalsku školu u Evropi, a Partizanova to svakako nije.

Detalji finansijske priče o drugom beogradskom velikanu poznati su već skoro godinu dana, a u petak je odrađen presek, koji govori o dugovima od skoro 45 miliona evra. Priča o Crvenoj zvezdi u XXI veku je priča o klubu koji je sistematski pogrešno vođen, o čemu je pisano već sasvim dovoljno.

Priče o masovnoj krađi i u tom klubu takođe su potpuno kontraproduktivne i skreću pažnju sa realnog problema. Niko ne može da garantuje da korupcije u određenoj meri nije bilo, srpsko društvo prepuno je tog zla, ali primer FKCZ je školski primer nesposobnog upravljanja.

Oba kluba, kao i toliki drugi u raznim sportovima, žrtve su apsolutne nesvesti svojih čelnika o realnosti. Srpski sport decenijama živi iznad svojih finansijskih mogućnosti. Timovi se sastavljaju po volji klupskih čelnika iako novca nema. Tako nastaju početni dugovi, koje kamate ubrzo uvećaju preko svake mere. Na Zvezdinoj sezoni 2004/05 mogla bi da se napiše studija o ovome.

Jedan od razloga veoma loših poslovnih rezultata srpskih klubova (ne samo u fudbalu) leži u pogrešnom baratanju ljudskim resursima. U Srbiji još uvek važi navika iz doba Hladnog rata, po kojoj je poželjno da klubovima rukovode bivši sportisti. Iako nesumnjivo majstori u svojoj osnovnoj delatnosti, legende klubova ne umeju da privuku novac u klub na bilo koji način osim apelima javnosti i vladajućim strukturama, od kojih očekuju da novac građana Srbije prebace na račun kluba, bilo direktnim uplivom u budžet, ili zaobilaznim putem, kroz sponzorstvo javnih kompanija.

Koncept sa sportistima na ključnim pozicijama još je pogubniji po naš sport nego kada te pozicije zauzimaju političari ili poluozbiljni privrednici. Protiv ovih drugih i trećih postoji jasan otpor javnosti i opšta svest o njihovoj neupotrebljivosti na tim funkcijama. Ista ta javnost, međutim, podržava bivše sportiste koji za kratko vreme mogu da dovedu klub do katastrofalnih posledica na organizacionom i finansijskom planu. Bivši sportisti pružaju sjajan primer mlađim generacijama, ali nikako na izvršnim funkcijama u klubu.

Zato su danas u dugovima i klubovi koji osvajaju trofeje i oni koji u tome ne uspevaju, i klubovi koji proizvode igrače, i oni koji kupuju gotove. Kada se svojinski odnosi ne mogu raščistiti do kraja svi se ponašaju komotno.

Jeste biznis – nije biznis

Beta/AP
Ipak, ni najuspešnijim biznismenima nije garantovan uspeh u fudbalu, jer pravila koja važe u ostalim delatnostima ne prenose se nužno na najlepšu igru. Razlog je jednostavan – poslovni rezultati nisu jedini, čak ni najvažniji kriterijum, a ono što se zbiva na terenu nije uvek direktno povezano sa finansijama.

Engleska nam je u kratkom razmaku dala dva odlična primera. Menadžer Njukasl Junajteda Alan Pardju je pre desetak dana pričao o vlasniku tog kluba Majku Ešliju kao o geniju za posao, ali potpuno izgubljenom čoveku u fudbalskom svetu, opisujući seriju čudnih poteza, koji su Ešlija učinili najomraženijim čovekom u gradu na severoistoku Engleske.

Ed Vudvord je ovog leta preuzeo ključnu ulogu u upravljanju Mančester Junajtedom, pošto je prethodno ostvario niz sjajnih rezultata u sektorima kluba koji se ne oslanjaju samo na zbivanja na terenu. Dok su ostali klubovi jurili pojačanja na terenu, on je ovog leta pojačavao sponzorski pul, koji je dobacio do 34 lokalna ili globalna lidera, i to bez pomoći premijera, kao sa „sponzorima šampiona“ iz Srbije devedesetih.

Na drugoj strani Vudvord se toliko teško snalazi na fudbalskom tržištu, da za celo leto nije doveo pristojnog igrača u Mančester Junajted. Jedino ozbiljno pojačanje Maruan Felaini dovedeno je poslednjeg dana avgusta po ceni znatno većoj od one garantovane klauzulom koja je istekla mesec ranije (27 umesto 23 miliona funti). U bilo kojoj drugoj oblasti za takav previd odmah bi se gubio posao. Dok javnost uzroke katastrofalnog početka sezone za engleskog prvaka traži u odlasku Fergusona, u stvarnosti klubu mnogo više nedostaje briljantni izvršni direktor Dejvid Gil, sada zaposlen u UEFA.

Ako je nepredvidivost koja izlazi iz prioriteta rezultata na terenu otežavajuća okolnost za poslovne ljude u sportu, on donosi i jednu olakšavajuću okolnost, emotivnu komponentu. Koliko ta komponenta znači najbolje svedoči primer FK Crvena zvezda, koji u Evropi i dalje važi za brend sa daleko najvećim potencijalom iz celog ovog regiona, iako iza sebe ima katastrofalnu deceniju i na rezultatskom i na finansijskom planu.
Beta/AP
Savršen primer spajanja svih neophodnih osobina nalazi se u Dortmundu. Borusija je prošla kroz većinu problema sa kojima se suočavaju naši najuspešniji klubovi – posle dobrih rezultata usledila je kriza, a loša strategija dovela je klub na ivicu finansijskog kolapsa početkom 2005. Pomoć su im u tim trenucima pružili i lokalna zajednica i konkurentski klubovi, ali je tek uvođenje u posao Hansa-Joakima Vackea promenilo sve.

Uspešni biznismen, ali i veliki fudbalski zaljubljenik, Vacke je za kratko vreme transformisao način na koji je vođen klub i za nekoliko godina vratio ga u svetski vrh. Svega toga ne bi bilo da BVB nema milione navijača koji su bili spremni da pomognu u teškim danima, ali su za to nagrađeni savršenim izvršnim direktorom.

Vacke je najveći zagovornik koncepta 50+1, koji daje navijačima većinsko vlasništvo nad svakim nemačkim klubom (osim fabričkih klubova, kakvi su Leverkuzen, Volfzburg i Hofenhajm), o čemu smo opširnije pisali kada smo se bavili izuzetnim usponom Bundeslige. Kada je 2009. pokrenuta inicijativa da se dozvoli većinsko privatno vlasništvo, Vacke je odgovorio u Asteriksovom stilu: „Ostaćemo većinski u rukama navijača, makar ostali poslednje galsko selo“.

Odlično upoznat sa stanjem u klubu, čije finansije je vodio u najtežim danima, Vacke je 2005. povukao crtu, u nekoliko prelaznih rokova prodali su najveće zvezde, okrenuli se svojim juniorima i kupovini mladih fudbalera, a zatim angažovali talentovanog trenera Majnca Jirgena Klopa.

Dortmund je danas primer na globalnom nivou – najgledaniji i sve popularniji širom sveta, sa fantastičnom omladinskom školom, koja im je omogućila da 2011. budu najmlađi šampion Nemačke ikada, uz pristojan budžet za pojačavanje tima i mudru strategiju prodaje igrača bogatijim rivalima. Bajern je svakako najveći klub sa najjačim timom u Nemačkoj, ali je Borusija simbol novog uspona nemačkog fudbala.

Priča o Borusiji i Mančester Junajtedu dobar je uvod u ono što vas čeka u narednom nastavku, kada ćemo se baviti fudbalskom ekonomijom na visokom nivou i uporediti to sa situacijom u nekim ligama koje se mogu bolje uporediti sa našom. Deo posvećen finansijama ćemo završiti desetim nastavkom, u kojem ćete videti koherentan predlog finansijske rekonstrukcije srpskog fudbala.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

31 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: