Rekonstrukcija 5: Privatizacija, snovi i stvarnost

U prvih mesec dana prošli smo kroz ceo paket priča vezanih za ustrojstvo takmičenja, a u ovoj i narednim epizodama bavićemo se ustrojstvom klubova, od vlasničkih odnosa, do unutrašnje strukture. Tek posle toga znaćemo na čemu smo i pozabavićemo se ključnim faktorom – finansijama.

Izvor: B92

Ponedeljak, 30.09.2013.

01:56

Default images

Omiljena reč u srpskom fudbalu ove jeseni je privatizacija. Godinama stidljivo pominjana, pa uglavnom odbacivana sa zvaničnih mesta, ona je prošle zime proglašena nerealnom, bar kada se govori o dva najveća srpska kluba. Onda je Aleksandar Vučić početkom septembra rekao da je neophodno privatizovati Zvezdu i Partizan i za 24 sata ca. 98 posto javnosti složilo se oko ideje.

Kao ekonomski liberal, nemam mnogo razumevanja za državno vlasništvo nad bilo kojim sistemom koji nije od suštinskog značaja za funkcionisanje države. Koliko god nam značili, fudbalski klubovi svakako ne spadaju u organizacije bez kojih bi država stala. Međutim, u ovoj situaciji postoji jedan problem.

Između stava javnosti i poznavanja materije ne postoji uvek korelacija. Kada pričamo o srpskoj javnosti, vrlo često se dešava da javnost dolazi do stava o stvarima koje uopšte ne poznaje. Koliko zapravo srpska javnost zna o privatizaciji?

Mogu li Zvezda i Partizan kao Čelsi?

Beta/AP
Kad čovek pročita ovakav naslov, a mogao je da ga pročita na jednom drugom segmentu našeg sajta, jasno mu je da su neki lončići ozbiljno pobrkani. Fudbalski klub Čelsi, kao i ostali klubovi iz zapadne Evrope, nikada nisu bili u državnom vlasništvu, pa nisu ni mogli da budu privatizovani, i svako dalje pominjanje Čelsija u priči o privatizaciji nema nikakvog smisla.

Mnogo bi smislenije bilo pričati o privatizaciji kompanija iz drugih sfera u Srbiji, ali ta priča sasvim sigurno ne bi dobila naklonost javnosti, jer svi znamo kako je ta privatizacija prošla.

No, zadržimo se na fudbalskom terenu. Pravih primera privatizacije ima sasvim dovoljno širom evropskog Istoka, u državama koje su posle Drugog svetsdkog rata imale sličnu sudbinu našoj i u kojima je državno vlasništvo dominiralo ili bilo jedina opcija.

Ti primeri međusobno su veoma različiti, od Šahtjorovog neograničenog bogatstva, do CSKA Sofije, bivšeg polufinaliste Kupa šampiona, koji je na ivici bankrota i od Điđija Bekalija, koji Steauom upravlja čvrstom rukom i iz zatvora, do brojnih poljskih seoskih klubova koji blesnu, pa nestanu za tri godine.

Svaki od tih primera može biti veoma poučan za ono što Srbiji sledi, kada se bude sprovodila detaljna vlasnička transformacija u srpskom sportu.

Ali, pre nego što krenemo na analizu adekvatnih primera, samo još nekoliko reči o Čelsiju. Godinama prosečan engleski klub, koji se šetao između prvog i drugog ranga i izuzetno retko se borio za trofeje, Čelsi je prvi put postao ozbiljan faktor u eri Kena Bejtsa, koji je sredinom 90-ih za jednu funtu kupio klub na ivici bankrota. Usledili su umereni uspesi, u vidu domaćih i manje važnih evrokupova, koj su preskupo plaćeni, pa je 2003. Bejts očajnički tražio izlaz iz kluba opterećenog sa preko 100 miliona funti duga (više o svemu u našem tekstu iz 2007).

U poslednjem trenutku se kao deus ex machina pojavio Roman Abramovič, uložio odmah skoro 400 miliona funti (po približno trećinu za kupovinu kluba, pokrivanje dugova i kupovinu igrača) i počela je era „velikog Čelsija“, krunisana evropskom titulom u devetoj Romanovoj godini.

Abramovič se za ovih deset godina u klubu pokazao izuzetno odanim i posvećenim vlasnikom, znatno iznad proseka u engleskom fudbalu i sve uspehe je sasvim zaslužio odnosom prema klubu. Ipak, najveća stvar koju je uradio je 2012, otpisavši dug kluba prema njemu samom – tokom prvih osam i po godina on je svojoj fudbalskoj imperiji pozajmio (bez kamate) 740 miliona funti. To je bila cena evropske titule, i nju je na kraju jednim potpisom otpisao bogati i zadovoljni Rus.

Jasno vam je, cenim, zašto Zvezda i Partizan nikad neće moći da budu kao Čelsi, ili PSŽ, Monako, čak ni kao Malaga ili Fulam. Vratimo se zato balkanskoj realnosti u kojoj živimo i pogledajmo kako je privatizacija tekla u dve zemlje koje su članice EU od 2007.

Bugarska: Tranzicija, luda i brza

Prvi sused, sličan po jeziku, tradiciji i mentalitetu i najbliži po broju stanovnika (po procenama 1. jula ove godine Bugarska ima samo 58 hiljada stanovnika više od Srbije, a po sadašnjem tempu izjednačićemo se krajem 2016. godine) Bugarska je zemlja koja se na toliko načina može uporediti sa našom.

Priča kroz koju mi sada prolazimo u Bugarsku je stigla tokom devedesetih, kada je u nekoliko talasa privatizovana gotovo kompletna elitna liga. Bilo je to vreme tranzicije, kada su pojedinci na pogodnim mestima za kratko vreme sticali veliko bogatstvo, a nije neobično što su mnogi od njih videli fudbalske klubove kao idealno mesto za ulaganje, iz najmanje dva razloga.

Malo je delova sveta u kojima je nameštanje toliko rašireno kao na Balkanu, a Bugarska prednjači u tome. U famoznoj „Crnoj knjizi istočne Evrope“, koju je FIFpro izdao 2011. godine, 13.2 posto bugarskih igrača priznalo je da im traženo da nameste meč, a duplo više zna da se to događa u Bugarskoj (u obe kategorije su duplo ispred nas). Pre dve godine u Sofiji je ubijen čovek za koga se verovalo da kontroliše nameštanje fudbalskih utakmica u toj zemlji.

Drugi razlog za ulaganje u klubove je pranje novca. Kako drugačije objasniti slučaj Dimitra Berbatova, čija je prodaja iz CSKA u Bajer Leverkuzen, januara 2001, u Bugarskoj prijavljena kao vredna 4,5 miliona maraka, a u Nemačkoj kao znatno jeftinija?

Vasil Božkov je čovek koji je bio na čelu CSKA u doba te prodaje, a bogatstvo je dobrim delom stekao kao vlasnik kazina. Božkov, zvani „Lobanja“, bio je drugi privatni vlasnik najtrofejnijeg bugarskog kluba, držao ga je od 1999. do 2006. Te godine žalio se na tretman i male državne donacije i odustao od ulaganja.
Beta/AP
Klub je preuzeo Aleksandar Tomov, koji će ga za dve godine dovesti do 31. titule, ali odmah zatim i na ivicu gašenja – u leto 2008. UEFA je odbila da sofijskom vojnom klubu izda licencu za evrotakmičenja, a tek posle dugih pregovora sprečeno je da CSKA ode u amaterski rang. Stigla je nova uprava, ali je posle pet godina klub ponovo jedva izbegao gašenje. Bizarno je da je ovog avgusta CSKA preuzeo konzorcijum iz Luksemburga u kojem jednu od glavnih uloga igra upravo Tomov.

Državna pomoć, što u vidu sponzorstava državnih kompanija, što kroz praštanje poreskih dugova, izazivala je bes čelnika najvećeg rivala. Levski, koji je krajem 90-ih bio u vlasništvu rusko-izraelskog kapitala, prošao je mnogo bolje i ove godine uspeo je da očisti i poslednje dugove, po čemu je jedini od tradicionalnih velikana na Balkanu.

Uspešnu stranu privatizacije u bugarskom fudbalu predstavljaju klubovi iz dva mala grada na severu. O Ludogorecu, čedu Kirila Domuščijeva, smo manje-više sve mogli da saznamo tokom leta, kada se tim iz Razgrada sastao sa Partizanom.

Liteks je u svoje slavno doba ušao 1996, kada je ekipu kupio lokalni bogataš Griša Gančev, koji u gradu drži fabriku Litex Motors. Njegova ulaganja u ekstravagantna strana pojačanja donela su klubu 4 titule i 4 kupa, kao i sasvim pristojan status u evropskom fudbalu. Gančev je u međuvremenu ušao u Olimpijski komitet i Fudbalski savez Bugarske. Dokumenti američke ambasade u Sofiji koje je otkrio Wikileaks opisuju ga kao jednog od najvažnijih ljudi koji povezuju kriminal i vrhunski sport, a njegov sin Danail bio je prošle godine dugo pod istragom zbog utaje poreza.

Velika ulaganja i uspeh u gradovima koji su od 1990. do danas zbog teške ekonomske situacije izgubili po 30 posto stanovništva (oba sa oko 50 na oko 35 hiljada stanovnika) teško je racionalno objasniti, ali poslednje četiri titule šampiona Bugarske završile su u rukama Liteksa i Ludogoreca.

Vlasnik kluba – smrtno opasno zanimanje

Beta/AP
Pomešanost fudbala i kriminala dobro je poznata stvar širom istočne Evrope, a ubistva čelnika fudbalskih klubova uopšte nisu retka. Međutim, niko na ovom kontinentu ne može da se poredi sa Bugarskom, u kojoj je stradalo čak 15 vlasnika klubova..

Najkrupnija „zverka“ među vlasnicima klubova koja je poginula prerano zvala se Ilja Pavlov. Simbol uspeha u postkomunističkoj Bugarskoj, Pavlov je od uspešnog sportiste preko saradnika tajne službe došao u poziciju da postane najveći pobednik tranzicije i do 2002. stigne do bogatstva od milijardu i po dolara, što ga je stavilo na osmo mesto liste najbogatijih ljudi istočne Evrope (Božkov mu je bio ortak, a na listi nije bio mnogo ispod). Bio je vlasnik kluba sofijskog CSKA, a zatim i Černog Mora iz Varne.

Sin vlasnika kafane, Pavlov je bio rvač (priličan deo vodećih bugarskih mafijaša 90-ih su pre toga bili rvači), koji je u poslednjim godinama komunizma oženio ćerku generala Državne bezbednosti, što ga je dovelo do željene pozicije. Proslavio se kad je 1995. pozvao kolege rvače da prestanu da reketiraju i počnu da se bave legalnim biznisom, posle čega su osnovane dve najveće bugarske kompanije za obezbeđenje, koje će preuzeti kontrolu nad nekim od bugarskih klubova.

Prvi pokušaj ubistva bombom izbegao je 1997. Početkom ovog veka dobio je američki pasoš i iselio se u SAD, gde je prebacio svoju širu porodicu. Vratio se u zemlju da svedoči o ubistvu prvog postkomunističkog premijera Andreja Lukanova, ali je već dan posle svedočenja ubijen snajperom, samo pet dana pre ubistva Zorana Đinđića. Nikad nije otkriven ubica, a s obzirom na to da je dobar deo novca zaradio u Varni, kriminalnoj prestonici Bugarske, opcija je bilo mnogo.

Evropski rekorder bez dileme je Lokomotiva iz Plovdiva, koja je bila povezana sa VIS, jednom od dve pomenute kompanije za obezbeđenje – 6 predsednika „crno-belih“ iz glavnog grada Trakije ubijeno je u prethodne dve decenije: Georgi Kalapatirov (1995), Georgi Prodanov (1995), Petar Petrov (1998), Nikolaj Popov (2005), Georgi Iliev (2005) i Aleksander Tasev (2006).

Najmoćniji među njima bio je Georgi Ilijev, čiji je stariji brat Vasil bio jedan od pionira nove mafije i ubijen je 1995. Ilijev je po urbanoj legendi 1999. oteo Dimitra Berbatova da bi ga ubedio da potpiše za „Loko“, ali se otac buduće legende obratio Pavlovu, koji je podviknuo Ilijevu, pa je Berba u Leverkuzen otišao iz CSKA.

U prvoj godini novog veka on je tadašnjeg drugoligaša fuzionisao sa Velbuždom, koji je te godine igrao u Prvoj ligi, i preuzeo njegovu licencu, pa u Bugarskoj mnogi smatraju da današnja Lokomotiva nije isti klub kao onaj iz 1936. Ipak, jedinu titulu i superkup klub je osvojio upravo pod Ilijevim, 2004. godine. Ilijev je ubijen na primorju sledeće godine.

Slavija iz Sofije (koju je kontrolisao konkurentski SIK) nema tako dugu tradiciju ubistava, ali su za samo pola godine tokom 2004. stradala tri njihova predsednika, dva od bombi (poginulo i 8 telohranitelja), jedan od metka u srce. Ovaj poslednji, Milčo Bonev, proslavio se dve godine ranije dovođenjem Miodraga Ješića u Bugarsku. Ješić je u toj zemlji naš daleko najuspešniji trener.

Zanimljivo je da je jedan igrač Slavije i mladi reprezentativac Bugarske pre manje od dva meseca uhapšen zbog sumnje da je učestvovao u ubistvu u predgrađu Sofije odmah posle beogradskog meča Partizan – Ludogorec.

Mediji i američka obaveštajna služba sa kriminalom povezuju i sadašnje čelnike Černog Mora, vlasnika Lokomotive iz Sofije, pod znakom pitanja su i privatizacije u Černomorecu i Botevu.

Rumunija: O porezu drugi put

Beta/AP
Rumunska priča o privatizaciji nije ni izbliza krvava kao ona sa južne strane Dunava, ali je u njoj dovoljno interesantnih zapleta. Rumunija je verovatno i najozbiljnija opomena za sve opasnosti koje mogu da ugroze fudbal na Istoku - sredinom prošle decenije primer uspeha, kada je konstantno bila u top 10 evropskih liga, a u sezoni 2005/06 i najuspešnija po nacionalnom koeficijentu na kontinentu, ona je za kratko vreme pala u treći rang, a finansijska katastrofa preti čak i prilično redovnim učesnicima Lige šampiona.

Bavili smo se Rumunijom početkom leta, dok je u toj zemlji trajao pravi haos, jer niko nije znao čak ni koliko klubova će igrati u najvišem rangu. Tada smo videli da je nekoliko bitnih klubova iz prethodne decenije na ivici kolapsa, neki su već i ugašeni, a rukovodstvo lige i saveza sastavljeno je od nesmenjivih ljudi čiji nadimci „Kum“ i „Korleone“ govore dovoljno.

Kada neko pomene u istoj rečenici Rumuniju i vlasnika kluba, pretpostavljam da 99 posto ljudi pomisli na Điđija Bekalija. Bekali, najbogatiji Rumun današnjice i najpoznatiji zatvorenik u zemlji naših severoitočnih suseda, kontroliše već 15 godina najpopularniji i najtrofejniji klub u zemlji – Steauu. No, pre Steaue proći ćemo ukratko kroz nekoliko interesantnih primera.

Kada je Liga I krenula ka evropskom vrhu brojni stranci, posebno oni iz Portugala i Brazila, simbolizovali su taj uspeh i donosili kvalitet, koji se u dve decenije pre toga odlivao ka Zapadu. Kvalitet pojačanja je opadao, a u pominjanoj Crnoj knjizi ljudi iz FIFPro kažu da se stranci sada dovode, jer ne znaju šta ih čeka u Rumuniji. A tamo plate kasne, ako ikad i stignu, a sudski procesi protiv klubova koji ne plaćaju i ne počnu po tri ili četiri meseca.

Dvanaesti novembar prošle godine mogao je da bude istorijski dan za rumunski fudbal. Tog dana izrečene su kazne za „slučaj transferi“, ukupno 40 godina za 8 ozbiljnih imena rumunskog fudbala. Kazne u rasponu od 3 do 8 godina dobili su generalni menadžer Steaue Mihaj Stojka, tadašnji vlasnik Rapida George Kopos, ključni ljudi Dinama iz Bukurešta Kristijan Borča i Điđi Necoju, predsednik Glorije iz Bistrice Žan Pandureanu, dva Bekalijeva sinovca – fudbalski menadžeri Joan i Viktor Bekali, kao i slavni fudbaler Đika Popesku. Oni su na 12 transfera između 1999. i 2005. utajili 1.5 milion dolara poreza i oštetili 4 kluba za oko 10 miliona dolara. Kako to u ovim krajevima biva Apelacioni sud je ovog maja vratio slučaj na početak, pa se nova odluka očekuje tek za tri do četiri godine.

Velikani u problemima

Drugi velikan bukureškog i rumunskog fudbala Dinamo bio je prošle sezone u paketu sa Partizanom i Hajdukom, na korak od izbacivanja oz UEFA takmičenja. Spas je doneo Jonuc Negoica, koji je ovog proleća kupio klub od dosadašnjeg vlasnika Nikolaea Badee. Vrednost paketa akcija koji daje apsolutnu vlast Negoici je 4 miliona evra na pet rata, a uz to morao je da isplati još oko 2 miliona za stare dugove i 500 hiljada za tromesečne plate igrača. Negoica je najavio povratak zlatnih dana u bivši policijski klub.

Treći veliki klub Bukurešta Rapid morao je da sačeka propast komunizma da bi se vratio u vrh fudbala u Rumuniji, zahvaljujući ulaganjima gazde hotelijera Georgea Koposa, koji ga je 1993. kupio za samo 800 hiljada dolara. U deceniji od 1997. do 2007. osvojio je 2 titule, 4 kupa i 4 superkupa, stigao u četvrtfinale Kupa UEFA 2006. Ovog leta preselio se u niži rang uprkos osmom mestu u ligi, zbog finansijskih problema – 34 miliona evra duga.

Problemi za klub počeli su brzo posle slavnih dana, a Kopos je od 2008. u tri navrata pokušao da proda klub. U opticaju je bio jordanski, izraelski i domaći kapital, ali su svi pokušaji propali, dok ga ovog leta nisu kupili Nikolae Kristesku i Adrijan Zamfir. Kupac i prodavci dogovorili su se da zajednički pokriju deo dugova, a Koposu neće pripasti ni cent za odštetu. Gazda se nadao da će tim u koji je uložio dve decenije života biti ugašen, da ne bi morao da plaća dugove. Po Rumuniji se priča da zato nije plaćao igrače, jer po zakonu u toj zemlji kompanija može u bankrot ako tri meseca ne plaća plate.

Prošle godine klub je otpustio sve strance, a dobar deo proleća proveo je na sudu, zbog tužbi neisplaćenih igrača. Za razliku od Dinama, Rapid je suspendovan iz Evrope na godinu dana.

100 miliona evra - prava sitnica

U protekloj deceniji ekipa CFR Kluž nosila je nadimak „rumunski Čelsi“. Železnički klub glavnog grada Transivlanije tavorio je 2002. u trećoj ligi, kada je lokalni bogataš Arpad Paskanj (pogađate – „transilvanski Abramovič“) odlučio da ga kupi i pretvori u šampiona. Ljudi su poluozbiljno gledali na njegovu najavu da će u roku od četiri godine biti prvak Rumunije, ali šale nije bilo kada je u maju 2008. titula stigla u Kluž. Za pet godina „če-fe-re“ je osvojio tri prvenstva, tri kupa, dva superkupa i igrao triput u Ligi šampiona, uključujući i pobedu na Old Trafordu, u Rimu, Bragi, Bazelu.

Paskanj je u poslednje dve i po godine dvaput obznanio cenu uspeha – iz svog džepa dao je 90 miliona evra za 10 godina, uključujući 27 miliona za totalnu rekonstrukciju stadiona od 25.000 mesta, i 4 do 5 miliona godišnje u igrače, a ove godine je saopštio da je ukupan budžet CFR od treće lige 2002. do kraja prošle sezone gotovo 200 miliona evra, od čega je klub bez njegove pomoći sakupio 85 miliona. Ako hoćete u LŠ i da se tamo ne brukate, nađite nekog ko će vam dati 100 miliona evra.

Ovog avgusta Paskanj je odbacio teorije mađarske štampe da će podršku prebaciti na Fernecvaroš. „Moja budućnost je u Klužu, tamo odgajam decu. Uostalom, zašto bih prelazio u slabiju ligu“, zapitao se on i time dotakao nacionalno pitanje – Paskanj je, kao i mnogi stanovnici Kluža, Mađar. CFR je od nastanka u prvoj deceniji XX veka klub koji ima podjednaku podršku mađarske i rumunske zajednice u gradu (za razliku od striktno rumunske Univerzitatee), čak se i navijačke pesme na dva jezika smenjuju na tribinama. U regionu u kojem je mržnja prema različitom standard ovakva priča može samo da raduje.

Drugi klubovi koji su se prethodnih godina umešali u borbu za titulu nisu ni izbliza toliko srećni. Unireu iz bukureštanskog predgrađa Urzičeni Dumitru Bučaru je iz opštinske lige doveo do prve lige 2006, zatim i titule 2009. Onda je uzeo novac od UEFA za učešće u elitnom takmičenju, platio lične dugove i odlučio da ugasi klub. Unirea ne postoji od 2011.
Beta/AP (Nebo nad Bukureštom)
Dve godine posle Uniree prvu i do sada jedinu titulu osvojio je Ocelul iz Galacija. Ako je Bučaru gledao kako da se okoristi, gazda kluba sa Dunava Dan Adamesku novca je imao sasvim dovoljno (porodica Adamesku teška je 1.1 milijardu evra), ali za klub nije bio previše zainteresovan, do te mere da nije platio 4 i po miliona evra poreza, pa je to iz gradske kase obavio gradonačelnik.

Gazda Arđeša iz Piteštija Kornel Penesku dva puta je osuđivan u dve godine, od toga jednom zato što je potkupio šefa sudijske organizacije i predstavnike 4 kluba.

Florijan Valter bio je vlasnik Univerzitatee iz Kluža, koji je odlučio da se preseli u Petrolul iz Ploeštija u drugom delu Rumunije. Sa sobom je poveo većinu igrača i zajedno su stigli do trofeja u kupu ovog proleća. Onda je Valter saopštio da se ipak vraća u Transilvaniju.

“On ne znade kak je nama koji volimo Dinama”, pevale su pristalice zagrebačkog kluba devedesetih, kada je Franjo Tuđman menjao ime kluba svake druge godine. Smete li da pomislite kako je navijačima ovih klubova?

Tužne temišvarske priče verovatno se sećate iz vremena kada je Poli igrao sa Partizanom 2008. U međuvremenu taj je klub u potpunosti nestao. Odbijen dvaput za licencu (jednom uprkos drugom mestu u nacionalnom prvenstvu) klub je raspušten 2012, a na njegovo mesto doveden je klub iz obližnjeg Rekaša, koji je preimenovan u ACS Politehnika. Navijači su, po ugledu na komšije iz srpskog Banata, odbile da podrže doseljeni klub, pa navijaju za lokalnu amatersku ekipu. Zrenjaninci su dočekali da se Proleter vrati na Karađorđev Park, možda će i Temišvarci imati sreće.

Steaua i Điđi Bekali

Foto: Vlad Hogea
Priča o Steaui može da bude poučna, ne samo zato što su taj klub i njegov beogradski imenjak jedini prvaci Evrope smešteni istočno od Minhena. Steaua je od osnivanja do kraja devedesetih bila vojni klub, koji je bio na budžetu Ministarstva odbrane. Posle skidanja sa budžeta klub je stavljen pod kontrolu mešovitog pravnog lica, na čijem čelu je bio biznismen Viorel Paunesku.

Viorel je mlađi brat Georgea Pauneskua, koji je 80-ih bio na čelu Rumunske komercijalne agencije u Milanu, gde je izgradio poznanstva dovoljna da u prvim godinama tranzicije osnuje uspešnu kompaniju za međunarodnu trgovinu, zahvaljujući kojoj je stekao porodično bogatstvo procenjeno krajem prošle decenije na 1.4 milijarde evra.

Viorel je počeo kao vlasnik noćnog kluba, odakle se prebacio na hotelski posao, otkupivši jeftino elitne hotele u Bukureštu i na primorju. Steaua mu je bio prvi medijski propraćen posao, a na njemu se nije proslavio. Za kratko vreme bacio je klub u velike dugove i u pomoć pozvao Điđija Bekalija.

Bekali, potomak vlaške porodice koja je bila u lošim odnosima sa komunističkim vlastima, pokazao se mnogo sposobnijim. Za kratko vreme vratio je klub na pravi put, postepeno eliminisao sve potencijalne konkurente i, kada je januara 2003. došlo vreme da klub izađe na slobodno tržište uspeo je iz priče izbaci i Pauneskua i dođe do apsolutne većine akcija.

Problem je, međutim, bio u tome što je u petogodišnjem interregnumu Paunesku uz ostale dugove ostavio klubu i porpiličnu sumu u neplaćenom porezu. Bekaliju nije palo na pamet da plati te poreze, pa je smislio mudro rešenje – formalno se povukao iz kluba, predavši sve akcije svojim rođacima i odanim prijateljima, pa je već skoro osam godina samo „prijatelj i finansijer kluba“. To je stvorilo mogućnost da stara kompanija koja je rukovodila klubom bude likvidirana, pa država ne može da naplati porez.

Bekali je godinama u centru pažnje javnosti svojim potezima na tržištu, istupima u javnosti i političkim angažmanom (podržava stavove ekstremne desnice, a kandidovao se sa više ili manje uspeha na pet različitih lista od početka veka). Ne libi se da podrži razne forme diskriminacije, a za antisemitizam su ga optužili vlasnici Rapida George Kopos i CFR Kluža Juliu Murešan.

Način na koji je Bekali uopšte došao do bogatstva prilično je bizaran – trampio je sa vojskom zemljište koje uopšte nije imao u trenutku kada je poslao ponudu, zatim ga je, koristeći saznanje da vojska pristaje na trampu, brzo kupio. Kasnija istraga utvrdila je da je država žestoko oštećena u toj trampi, zbog čega je tadašnji ministar odbrane sada na robiji, ali protiv Bekalija nisu mogli ništa, dok mu nisu pronašli utaju poreza, šta drugo, pa je letos poslat u zatvor na tri godine.

Promena vlasništva pogodila je Steauu – tim koji je 2006. osvojio prvenstvo, superkup i plasirao se u polufinale Kupa UEFA čekao je na sledeću titulu sedam godina, osvojivši u tom periodu samo jedan kup, dok se pehar za prvaka šetao po unutrašnjosti. Ove godine su se kockice složile, tim je snažan i igra atraktivno, uz ogromnu podršku navijača. Srećno su izbegli suspenziju UEFA zbog nameštanja, kada je Bekali težim putem saznao da i „premiranje trećih klubova“, jedna od omiljenih aktivnosti na ovim prostorima, povlači za sobom oštru kaznu evropske kuće fudbala.

U sledećoj epizodi nastavljamo priču o privatizaciji i različitim vlasničkim sturkturama klubova na istoku Evrope, od onih čije se moći već boje velikani sa Zapada, preko uspešnih rešenja na lokalnom nivou, do onih koji se u novim okolnostima nisu snašli.

U istraživanju tokova privatizacije u Bugarskoj i pratećih pojava veliku pomoć B92 je pružio Miroslav Nackov (RT Caribrod).

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

31 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: