Panjenka: "Čeh koji nas je podsetio da je fudbal samo igra"

Bez obzira na to kako će se završiti nedeljno finale Svetskog prvenstva u Južnoj Africi, jedno je sigurno - čudo koje je viđeno u Beogradu, pre 34 godine, neće se ponoviti. Ovo je pohvala jednoj igri i jednom geniju.

Kada je pre sedam dana urugvajski veteran Vašington, u dramatičnoj završnici duela sa Ganom u četvrtfinalu Mundijala, tokom izvođenja penala, lagano potkopao zloglasni Džabulani, lopta je posle cele večnosti, valjda deset minuta kasnije, završila u mreži golmana Gane Kingsona, svet je shvatio zašto ga zovu 'El Loko' - Ludak. Svet je shvatio, ali Gana nije ni do danas.

Izvor: Boris Dežuloviæ

Subota, 10.07.2010.

22:29

Default images

I dok je jedan kontinent tugovao, drugi je slavio. Međutim, u tom trenutku, na trećem kontinentu, hiljadama kilometara daleko, jednom 62-godišnjem češkom gospodinu u Pragu, pred televizorom, zaigrao je desni brk.

Valjda je svih 200 televizijskih stanica širom sveta prenosilo tu utakmicu i nije bilo nijednog među tih 200 reportera, koji nije u tom trenutku, dok je El Loko trčao u zagrljaj Forlanu i Suarezu, spomenuo tog brkatog Čeha. A taj gospodin se smeškao i sećao, dok je na televiziji gledao urugvajskog 'Ludaka'. Kada je video što je Čeh uradio, veliki, možda i najveći, Pele rekao je da “tako nešto može samo genije ili ludak”.

Mnogo je fudbalera koje istorija pamti, neki su u nju ulagali cele karijere, stotine velikih utakmica, mitskih golova i legendarnih obrana, ali je samo nekolicina u nju ušla samo zbog jednog poteza, jednog jedinog u celom životu. A samo je jedan među njima doživeo da taj potez nazovu i dan danas zovu njegovim imenom.

Antonin Panjenka

Bilo je to u vreme kada su Nemci pobeđivali i kada su to činili na njima karakterističan način. U legendarnom polufinalu protiv Jugoslavije, u Beogradu, kada su već nakon pola sata gubili sa 0:2, smanjio je, u drugom poluvremenu, Hajnc Floe, da bi sedam-osam minuta pre kraja meča Diter Miler postigao jedan od nekoliko hiljada nemačkih izjednačujućih golova u poslednjim trenucima utakmice. Rezultat se u produžecima nije menjao sve do pet minuta pre kraja, a onda je sa dva gola Miler kompletirao svoj najslavniji het-trik, koji će Jugoslavija pamtiti sve do svoje smrti.

Nemačka priča

Tri dana nakon, 20. juna 1976, u finalu Evropskog prvenstva strašna Bekenbauerova Nemačka je igrala protiv Čehoslovačke. Opet na beogradskoj Marakani i opet je već posle nepunih pola sata bilo 0:2. Ostatak prenosa gledali smo nekako rezignirano, čekajući da se dogodi ono neizbežno. Samo par minuta posle toga zloglasni Diter Miler je ponovo postigao gol, svoj četvrti zaredom na prvenstvu, i preostalo je samo da se vidi u osamdeset i kom minutu će Nemačka izjednačiti i ko će biti strelac. To je učinio Hölzenbein, glavom, u 89. minutu.

Međutim, istorija je počela pola sata kasnije, samom činjenicom da Nemci nisu postigli gol u produžecima. Do tada nikada u životu nisam video utakmicu u kojoj, na kraju, Nemci nisu skakali po terenu i trčali jedan drugom u zagrljaj. Četiri godine ranije, u finalu EP u Briselu, 'panceri' su razbili selekciju SSSR sa 3:0, dva gola je postigao Miler. Prvi, čuveni Gerd, a dve godine pre toga, u finalu u Minhenu, pobedili su Holandiju 2:1 i tako postali prva reprezentacija koja je ujedinila evropsku i svetsku titulu. Sada je bilo 2:2, i ne samo da je Nemačka jedno finale završila nerešeno, nego se prvi put u istoriji jedno veliko takmičenje završilo izvođenjem penala. Pa ipak, istorija je tek trebalo da bude napisana.

Prva tri izvođača na obe strane su bila sigurna: Masni, Nehoda i Ondruš za Čehoslovačku, Bonhof, Flohe i Bongarc za Nemačku. U četvrtoj seriji je pogodio Ladislav Jurkemik, a Uli Henes je šutirao visoko preko prečke. Svet je bio u šoku: ako Česi iskoriste peti penal, sve je gotovo, strašna Bekenbauerova Nemačka će izgubiti. Da li je to uopšte moguće? Da li je to po pravilima igre?

Brkovi

Otac je odgovorio da je to teoretski moguće, ali da nikada nije dokazano u praksi. Otkako je izgubila mitsko polufinale protiv Italije na Mundijalu u Meksiku 1970, Nemci su u posljednjih šest godina poraženi samo u jednoj jedinoj zvaničnoj utakmici, na Svetskom prvenstvu u Nemačkoj, kada ih je pobedila jedina reprezentacija koja je to teoretski i mogla da učini - Istočna Nemačka.



Lopti je tada prišao igrač sa brojem sedam, Antonin Panjenka, jedan od onih igrača zbog kojih su se sličice istočnoeuropskih fudbalera uvek podozrivo gledale prilikom menjanja, jer su sve bile iste i izgledale kao “duplikati” - isto okruglo slovensko lice, uokvireno istom ravnom i uredno u stranu očešljanom tamnom kosom koja pokriva uši, uz neizostavne ponosne brkove, koje u Bosni zovu “klanfa”.

Svi poljski, češki, istočnonemački i sovjetski igrači su izgledali baš tako, kao što su im izgledali i disidenti i partijski sekretari, nobelovci i kondukteri, likovi iz Mencelovih filmova i sam Jirži Mencel, izvođači teških fizičkih poslova, kao i izvođači zabavnih pesama, ali i odlučujućih penala.

Antonin Panjenka, govorili su oni koji znaju, dobro je izvodio slobodne udarce i jedanaesterce, imao je fantastičan centaršut, dugi pas - nešto poput nepoznatog češkog pretka Dejvida Bekama - imao je onu slovensku veru u sebe, što nas je tada, u vreme kad se još navijalo protiv Nemačke, plašio. Kad je tako pun samopouzdanja prišao lopti, uzeo je u ruke i namestio na “kreč” severnog šesnaesterca Marakane, bilo je potpuno jasno da se sve to neće završiti dobro i da će se Nemačka ponovo izvući. Pred njim je, da stvar bude još gora, stajao veliki Sep Majer, u svojim prevelikim rukavicama i svetloplavoj majici, koji se Jerkoviću, Šurjaku, Džajiću, Popivodi i društvu i dan danas javlja u noćnim morama.

Antonin Panjenka, sam pred Majerom i sam sa sobom, jedini je znao šta će se dogoditi. U stvari, on je to odlučio još pre nego što je sa reprezentacijom doputovao u Jugoslaviju. Ako na Evropskom prvenstvu bude u prilici da šutira jedanaesterac, uradiće to, šta ima veze, fudbal je, ipak, samo igra. Nije, doduše, računao da će se to dogoditi baš u finalu, ili još luđe, u penalima posle produžetaka, ili - najluđe - da to bube odlučujući penal, baš onaj koji odlučuje prvaka Evrope.

Tako je u 22:45 časova, 20. juna 1976. Antonin Panjenka uzeo veliki zalet, tako dugačak da je izašao iz televizijskog kadra i zaleteo se valjda sa vrha Banjičkog Venca, a onda - na užas selektora Vaclava Ježeka, svojih dvadeset saigrača i 15 miliona Čehoslovaka - samo kopačkom potkopao loptu i lagano je plasirao po sredini gola.

Svet je bio zadivljen

Veliki je Sep Majer je u tom trenutku već padao prema svojoj levoj stativi, a u letu je mogao da oseti kako mu iza onih čuvenih zulufa rastu magareće uši - dok se dizao sa poda, lopta je još uvek u visokom, sporom, luku lenjo padala iza gol linije, po sredini, tamo gde je samo trenutak pre toga stajao, i onda se - uprkos neverici 60 miliona Nemaca i svih 35 hiljada ljudi na stadionu- spustila u mrežu.

Nikad ništa slično nije viđeno.

Još otkad je predaleke 1890, punih osamdeset šest godina ranije, irski biznismen i amaterski golman Vilijam MekKram došao na ideju da se faul ili igranje rukom unutar dvanaest jardi od gola kažnjava penalom, izmislio jedanaesterac - niko nigde i nikada nije tako izveo kazneni udarac. Svet je bio zadivljen, Pele je izrekao svoj sud o “geniju ili ludaku”, i češki fudbaler, koji je do tada bio nepoznat igrač malog Bohemijansa - najpopularnijeg, ali i najmanjeg praškog kluba, izgubljenog među gradskim divovima Slavijom, Spartom i Duklom - postao je svetska zvezda.

Bilo je i pre njega individualaca, koji su se zavitlavali na terenu, ali niko nije napravio tako nešto u finalu jednog velikog takmičenja, i to u odlučujućem trenutku. Pele je podizao loptu petom i prebacivao golmana, ali nikada to nije - niti bi ikada to uradio - u 90. minutu finala Mundijala, kod rezultata 0:0. Legendarni Kolumbijac Rene Igita je na Vembliju Rednapov lob obranio čuvenim “škorpionovim udarcem”, ali to je bila samo prijateljska utakmica. Ajaksova legenda Johan Krojf je sedam godina posle Panjenke izveo penal tako što je samo kratko dodao loptu Olsenu, koji je utrčao, a on mu je vratio, da bi je Krojf na kraju samo smestio u mrežu - ali u nevažnoj utakmici i lakoj pobedi od 5:0 protiv dojučerašnjeg drugoligaša Helmond Sporta.

Neverovatna ludorija

Samo je Antonin Panjenka izveo takvu ludoriju u tako odlučujućem trenutku, i Čehoslovačka je postala evropski prvak, što je i danas najveći uspeh u istoriji sve tri reprezentacije, Češke, Slovačke i Čehoslovačke zajedno, a udarac koji su češki komentatori nazvali “vršovicky dloubák” od tada se zove “Panjenkin penal” ili jednostavno “panjenka”.

Ceo svet se tih dana, baš kao i narednih 36 godina, pitao - zašto, kako i odakle? Zašto je Panjenka to uradio i odakle mu uopšte ideja za takvu budalaštinu?

A on je onako češki, dobroćudno i bezazleno, kao da ga je sam Hašek napisao, objašnjavao da mu je to prvi put palo na pamet dve godine ranije, na treningu Bohemijansa, gde je imao običaj da sa golmanom Zdenekom Hruškom vežba penale i da se kladi sa njim u pivo i čokoladu.

Prema njegovim rečima, Hruški je kupio toliko piva i čokolade da je morao nešto da preduzme. On je primetio da Zdenek, kao i svaki golman na svetu, unapred bira stranu i delić sekunde pre nego što igrač šutne kreće tamo. To je suveše kratko vreme da izvođač reaguje i prevari golmana, ali što ako...šta ako samo lagano plasira loptu po sredini? Golman još uvek pada, levo ili desno, svejedno, i biće kasno kada vidi da lopta ide po sredini gola. To zvuči upravo onako kako bi trebalo, kosmički blesavo i baš zato vredi pokušati.

Sutra ujutru Antonin Panjenka se najeo čokolade i napio piva. Par meseci kasnije pokušao je to i na nekoj nevažnoj utakmici čehoslovačke prve lige, i naravno- uspeo. Na njegovu sreću, tada nije bilo interneta, Čehoslovačka je bila iza teške 'gvozdene zavese' i niko živ na celom svetu nije znao kakve ludorije po Pragu i Bratislavi izvodi neki Panjenka. To nije mogao znati ni Sep Majer. Onda se Čehoslovačka plasirala na EP u Jugoslaviji i Panjenka je doneo odluku, pa sve u... vršovicky dloubák.

Zidanova kopija

Ludaci se od normalnih ljudi razlikuju po višku samopouzdanja i nedostatku osećaja za posledice. Da je slučajno promašio, da je loše potkopao loptu i zaorao travu, da je Sep Majer nekim slučajem još samo jednu nanosekundu sačekao i ostao na svom mestu, taj penal bi se ponovo zvao “panjenka”, ali bi se brka iz Praga do kraja života krio od rodbine i prijatelja, zbog čega bi verovatno obrijao brkove, promenio identitet i posao, da niko u debeljuškastom čistaču praških ulica ne prepozna najveću budalu u istoriji svetskog fudbala. Međutim, Panjenka je kasnije tvrdio da je samo jednom i samo jednu stvar znao sa apsolutnom sigurnošću - da Majer mora pasti i da će lopta ući u gol. To je, ako se pogleda u udžbenike, otprilike najkraća definicija genija - ludak koji je u pravu.

Ludi Panjenka je svoju genijalnost ostavio kao nasleđe fudbalskom svetu i mnogi anonimci i velikani su posle toga kopirali njegov penal, od Anrija, pa do Totija.

Međutim, samo se Zinedin Zidan usudio da to ponovi u finalu Mundijala - i to protiv velikog Đanluiđija Bufona, koji je do tada na prvenstvu primio samo jedan gol, i to, naravno, autogol - tačno 30 godina posle, one vrele praške julske večeri kad je Antoninu Panjenki igrao brk.

A Nemci? Oni nikada nisu zaboravili Panjenku. Od 20. juna 1976, pa sve do danas Nemačka nije izgubila utakmicu posle izvođenja penala. Štaviše, promašili su samo jedan - protiv Francuske 1982. - ali su 'trikolori', promašili dva. Panjenkinim Česima su se osvetili, jer njihova mora biti poslednja, 20 godina kasnije na Evropskom prvenstvu 1996. u Engleskoj, kada je u produžetku finalne utakmice lopta, posle udarca Olivera Birhofa, ispala iz ruku golmanu Petru Koubi.

U pogrešno vreme

Od svoje planetarne slave, kao i svaki ludi genije, Panjenka nije imao baš ništa. Jezikom današnjeg sveta živeo je u pogrešno vreme na pogrešnom mestu, po strogim pravilima komunističke sportske politike nije smeo da promeni klub, a o odlasku u inostranstvo nije bilo ni govora, pa je u malom Bohemijansu igrao do 32 godine, bez titula i trofeja. Tek tada su ga pustili da promeni klub, pa je nosio dres bečkog Rapida i nekih manjih austrijskih klubova, a sa 45 godina je još uvek igrao iza nižerazredne klubove.

Međutim, kao što nikada nije zažalio zbog svoje budalaštine iz finala EP 1976, tako nikada nije žalio ni što se nije rodio u vreme kada je uz slavu mogao da ima i bogatstvo.

Trava je zelena, fudbal je igra!”, pevao je posle svega u nekom blesavom spotu čehoslovačke televizije. Danas je predsednik svog malog Bohemijansa, povremeno se slika sa turistima na praškim ulicama, ispred televizora jede čokoladu, pije pivo i ponekad zaigra desnim brkom.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

48 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Bure baruta pred eksplozijom: Počinje veliki rat?

Bliski istok, zbog promene ravnoteže snaga i dubokih kriza, pre svega palestinsko-izraelske, može se smatrati buretom baruta i ima potencijal da dovede ne samo do regionalnog sukoba, već i do globalnog konflikta.

20:40

17.4.2024.

15 h

Politika

Mediji: Ultimatum za Srbiju

Višegodišnja dilema "Kosovo ili Evropska unija", koja je lebdela nad Srbijom, dobiće svoj praktični izraz sledeće nedelje, pišu mediji.

13:01

17.4.2024.

23 h

Podeli: