Žil Vilnev: neponovljiv, jedan i jedini

Za priču o Žilu Vilnevu nije potreban poseban povod. Neustrašivog trkača s preloma osme i devete decenije prošlog veka i danas, dvadeset osam godina posle pogibije, sećamo se kao jednog od najtalentovanijh u sazvežđu ljudi čije su bravure, pojava i umeće krasili gran pri scenu. Nastupajući trkački vikend Svetskog prvenstva Formule 1 odvija se na stazi nazvanoj po letećem Kanađaninu, a tekst koji sledi napisan je njemu spomen. Zaboraviti se ne sme.

Izvor: B92

Petak, 11.06.2010.

09:12

Default images

Poslednjeg vikenda u avgustu 1977, Niki Lauda je na Zandvortu osvojio Veliku nagradu Holandije, što mu je praktično garantovalo drugu titulu prvaka sveta. Iako su odnosi između austrijskog asa i Ferarija u to doba bili hronično zategnuti, još uvek se nije pretpostavljalo da će Bečlija stvar s Maranelom dovesti do pucanja. Raskid je dotle više puta sprečavan posredovanjem Luke di Montecemola, sportskog direktora kuće i Laudinog ličnog prijatelja, ali više ničija intervencija nije mogla da stane na put neminovnosti.

Posle umalo fatalnog udesa na Nirburgringu 1976, Niki je najpre je samo želeo da pokaže da još može da se takmiči. Sada, s naslovom u džepu, smerao je da s novom krunom potraži sredinu u kojoj će pokazati koliko je za dotadašnje uspehe bio zaslužan on sâm, a koliko Ferari. Novi izazov, ’platforma za osvetu’ pronađen je u Brebemu, timu Bernija Eklstona, koji je imao Alfine motore i sponzorstvo Parmalata, pa je transfer bio i unosan. Pregovori s Encom Ferarijem o produžetku angažmana bili su slepa ulica, Lauda je objavio da stvar nije u novcu i da želi da ode. Italijanski mediji proglasili su Austrijanca izdajnikom i počeli da razmatraju ko će ga zameniti u timu u kojem se kokpit ne kupuje jer cenu nema.
U Maranelu su s početka nesigurni u pogledu izbora naslednika. Poodmaklo je doba godine, bitni poslovi na tržištu već su zaključeni i saradnje su ugovorene. U isto vreme, u Šambliju, gradiću tridesetak kilometara od Montreala, jedan gotovo nepoznati pilot po imenu Žil Vilnev čekao je poziv iz Kolnbruka, tadašnjeg sedišta Meklarena. Na drugoj strani žice trebalo je da se nađe šef Tedi Majer, ili bilo ko drugi ko bi potvrdio da je tim rešio da iskoristi opciju na njegove usluge za godinu 1978.

Za ovu ekipu Kanađanin nije bio nepoznanica. Meklaren mu je na Silverstonu u julu 1977. omogućio prvi F1 start, za volanom trećeg automobila, modela M23, sprave generaciju starije od formula M26 kakve su imali stalni vozači Hant i Mas. Majušni Kanađanin je postigao deveto vreme na kvalifikacijama, u trci je dospeo do četvrte pozicije, ali ga je pokvareni pokazivač temperature ulja primorao na inače nepotreban odlazak u boks i uskratio mu priliku da stigne do bodova. Konačni plasman: 11 mesto, dva kruga iza prvoplasiranog Hanta, ali vožnja je bila primećena. Momak iz Kvebeka afirmisao se kao talenat, a specijalizovana štampa čak ga je proglasila junakom trke.
Kakve su ga reference dotle dovele? Vilnev je do tog doba bio šampion trka na motornim sankama i na putu ka drugoj kruni u Formuli Atlantik. Posebno upečatljiv u ovoj seriji bio je 1976, kada je trijumfovao u devet od deset trka (naslov je odbranio 1977). Po osvajanju prve Atlantik titule uspostavio je kontakt sa Meklarenom preko šefa američkog ogranka kuće, koji je obećao da će o pilotu razgovarati s Tedijem Majerom.

Pozitivne ocene upotpunjene su Žilovom pobedom na trci Formule Atlantik na stazi Troa Rivijer, u septembru 1976. Ona nije bodovana za prvenstvo, a, nagradnim fondom privučeni, učestvovali su i vozači Formule 1, Hant, Džons, Brambila i Tambe. Džems Hant, budući F1 šampion, na cilj je stigao treći, pola kruga iza slavljenika. Poraženi Englez bio je pun pohvala za ’anonimnog’ rivala, pa ga je i on preporučio šefu ekipe kad se vratio na Ostrvo i tako pomogao opisani debi u Britaniji.

Posle Silverstona ’77, Meklaren je Vilnevu obećao još pet nastupa u sezoni i rezervisao pravo prvenstva u slučaju da reši da ga angažuje na duži period. Žil se vratio u Kanadu, a novi start za tim iz Kolnbruka nije dočekao. Iz Engleske se nisu javljali, pa se Kanađanin bojao da su u Meklarenu zaboravili i na njega i na data obećanja, a ono što su pisale novine nije delovalo nimalo ohrabrujuće. Tamo je, naime, stajalo da Tedi Majer planira da za sezonu 1978. uzme Patrika Tambea.
U septembru je ipak stigao poziv, ali poziv iz Maranela. Enco Ferari na televiziji je video dovoljno i na osnovu intuicije je odlučio: Vilnev će odmeniti Laudu. Začuđenih je bilo mnogo - Kanađanin dotle nije stekao naročito ime, bogatu biografiju još manje. Trkački debi za Skuderiju dogodio se pre nego što je bilo planirano, jer je Lauda spakovao kofere čim je i matematički rešio pitanje šampiona, dve trke pre kraja sezone. Vilnev je veliku premijeru u kokpitu Ferarija 312T2 imao na Kanadskom gran priju u Mosportu, oktobra 1977. Tu nije pokazao ništa vredno pamćenja, ali već na sledećoj velikoj nagradi, na japanskom Fudžiju, jeste. U najcrnjem smislu. U šestom krugu udario je u bolid Ronija Petersona, poleteo i aterirao na glave gledalaca i sudija koji su stajali na mestu gde nisu smeli. Rezultat: dve žrtve, sedmoro teško povređenih. Žil je iz olupine izašao neogreban.

Tifozi su ga, za divno čudo, od prvog dana dočekali sa simpatijama i naklonost mu iskazali već na jesenjim testovima na Valelungi. Međutim, početak sezone 1978. mnoge je naveo da se zapitaju je li vredelo. U Argentini je završio osmi, u Brazilu sleteo s piste, na Kjalamiju je eksplodirao motor. Tračak nade ukazao se na Long Biču, gde je vodio tokom 37 krugova, pa je sve bacio u vetar pokušajem da u krivini obiđe Regaconija za krug. Epilog: sudar i prokockana šansa za iskupljenje. U Monaku je, umesto svetla, našao ogradu na kraju tunela, a Italijani su izračunali: Vilnev je do tog časa, u pet trka sezone knjižio četiri odustajanja i napravio štetu u iznosu od 300 miliona lira (više od milion ondašnjih dolara).
© Ferrari SpA/M. Cavazzutti
Tada je Žil stekao nadimak ’letač’. Zvuči laskavo, ali izvorno je bilo smišljeno kao poruga, pošto se nije radilo o letenju po pisti... Vilnev će docnije objasniti: „Bio sam ’letač’ jer sam sletao s piste. Iznenadile su me kritike, jer su svi mladi piloti imali isti problem. Ali, ja sam bio u Ferariju i svi pogledi su bili uprti u mene.“ Ako ijedna, onda je Velika nagrada Belgije smatrana presudnom za dalji ostanak u timu. Kanađanin je dostojno odgovorio: borio se sa Andretijem i superiornim Lotusom 79, a gumi-defekt poslao ga je u boks i primorao na novi proboj. Završio je četvrti, stekavši prva tri F1 boda. Zatim je krenulo bolje: prvi podijum osvojen je sredinom avgusta, na Celtvegu. A prva pobeda stigla je - kako prigodno - pred domaćom publikom, u Montrealu, na poslednjoj trci sezone, i to uz malo sreće, pošto je pred kraj trke dotle vodećem Žarijeu otkazao hladnjak za ulje.

Odnos Ferarija prema Vilnevu bio je upravo očinski, komendatore ga je voleo i praštao mu ono što ne bi nikom drugom, štaviše, jedino je njega Enco upoređivao sa Taciom Nuvolarijem. Ferari se u svom veku nagledao trkača-legendi, za njega su vozili i Askari, Fanđo, Lauda, ali je u Encovim očima Nuvolari, 'leteći Mantovanac' nosio oreol neprikosnovenog. Koliku onda samo težinu ima činjenica da je Ferari Žila stavljao u istu ravan...
Uoči 1979. u Skuderiju je došao Šekter, a napustio ju je Karlos Rojteman, čije će se reči na rastanku pokazati proročanskim: „U nekoliko meseci Vilnev je postao jedan od apsolutno najbržih. Šekteru će biti neugodan timski kolega.“ Sa stanovišta konkurentnosti i brzine tako je i bilo, s aspekta fer-pleja, ni u jednom jedinom momentu. Džodi je stigao u Maranelo kao ’gotov proizvod’, s misijom da osvoji naslov i u tome je imao Žilovu punu podršku.

Doduše, u dvostrukom trijumfu skarletnih formula na Kjalamiju, na premijeri novih 312T4 automobila, Vilnev je odabrao prave gume, prvi prošao ciljem i Šekteru uskratio slavlje kod kuće. U Long Biču se slika ponovila: crveni su opet imali 1-2 i još jednom je Kanađanin dospeo do najvišeg stepenika podijuma, i to posle prve u karijeri osvojene pol pozicije. Mediji su promenili ploču i pitali šta je Encu trebalo da angažuje skupog Šektera, kad pilota šampionskog kalibra već ima u kući. Sve ono zbog čega su Žila dotle šibali bilo je zaboravljeno.
U središnjici sezone Južnoafrikanac je pokazao zašto je doveden u Maranelo, a Vilnev ono zbog čega će ga tifozi zavoleti, ludo, bezuslovno. Dva su mesta presudna, Dižon i Zandvort. Velika nagrada Francuske, vožena 1. jula 1979. bila bi upamćena kao prva trka na kojoj je pobedu ostvario turboprehranjivani agregat. Bila bi, da petnaestak sekundi iza leđa konačnog slavljenika Žabuja dva gladijatora, Vilnev i Arnu, nisu tokom tri poslednja kruga vodila dvoboj na život i smrt. Sekli su jedan drugog, vozili na kontakt, točak uz točak, a iz duela koji se odvijao više za prestiž nego za šest raspoloživih poena, Žil je izašao kao trijumfator.

U doba Gran prija Holandije, krajem avgusta, Vilnev je još u igri za naslov i treba mu pobeda. U žestokoj borbi sa Džonsom gume mu se pojačano troše, zadnja leva počinje da ispušta. Žil se okreće na stazi, ali ne odlazi u boks da izvidi u čemu je stvar. Kad na Tarzan krivini pneumatik konačno eksplodira, Ferari 312T4 sleteće s piste, ali ga Kanađanin čupa iz peska, vraća na asfalt, žurno prolazi skoro ceo krug na tri točka i u boksu traži od mehaničara da mu bolid osposobe za nastavak, iako je vešanje već bilo uništeno.
Od takvog materijala pletu se legende. Pojavu rođenu 1979. italijanski mediji nazvali su „groznica Vilnev“. Ako je sezona prelomljena u Zandvortu, dve sedmice potom vožena Monca dala je finalnu odluku. Ferari je uknjižio dvostruku pobedu, sa Šekterom napred. Žil se, odigravši lojalno svoju ulogu, do kraja godine još jednom popeo na drugi stepenik podijuma, u Montrealu, da bi tačku na ono što će se ispostaviti kao godina karijere stavio trijumfom na Votkins Glenu. Ferari je prigrlio konstruktorski naslov, Šekter je postao prvak, a Vilnev vicešampion i to je, nažalost, najdalje dokle će Kanađanin stići.

Po prikazanom, Žil je morao spadati u favorite godine 1980, to bi izvesno i bio da je Ferari isposlovao iole konkurentan auto. Već je šampionski 312T4 samo zahvaljujući robustnosti, pouzdanosti i snazi držao korak sa Vilijamsom i Ližijeom, koji su u punoj meri koristili efekat tla. Zlosrećni 312T5 bio je spor i loš, tek našminkana verzija tofejnog prethodnika, a ne nužni odgovor na zahteve vremena. Dvanaestocilindarski bokser samom arhitektonikom onemogućavao je smeštaj kanala za protok vazuha bočno od bloka motora. Vilnev je svoj auto vozio kako je jedino znao, potpuno posvećeno i bez pomisli na predaju, stižući do pozicija koje tehnika nije zasluživala. Morao se zadovoljiti nastupima koji grade karakter, priznao je da je tek tada dovoljno sazreo da može pristojno da gubi i zauzeo stav da će se za sedamnaesto mesto boriti jednakim žarom kao i za prvo.
Kanadski gran pri 1980. simbolizuje celu Žilovu sezonu. Pretposlednja trka šampionata donela je aktuelnom prvaku najgorču pilulu ionako mizerne godine: Šekter se nije kvalifikovao, a Vilnev je pokušavao i pokušavao, sve dok nije obezbedio statnu poziciju 22, treću otpozadi. Tokom 70 krugova iscedio je sve iz sebe, nizao konkurente, najzad prošao ciljem peti i presrećan, jer se prikazao u izdanju dostojnom sebe samog, a nekoliko klasa ispred svog bolida.

U 1981. Ferari je krenuo putem oporavka. Napušten je trolitarski V12 bokser, prešlo se na turboprehranjivani V6 agregat zapremine 1,5 l, sa uglom od 120° između cilindara. Motor je bio moćan (oko 580 KS), ali šasija nije valjala, a nepouzdanost je bila hronična boljka: poluosovine, agregat, struja, dovod goriva, sve su to bili razlozi za prerano okončanje Žilovih trka. Junak naše priče ipak je dospeo da pokori Monako i Haramu. Trijumf u Kneževini ostvaren je na nivou mora, a u tim uslovima turbo nema relativnu prednost kakvu mu daju veće nadmorske visine. U Španiji je Vilnev iz četvrtog reda startovao kao metak, na polovini trke zaseo na čelo kolone i do poslednjeg kruga iza sebe držao vozić; Lafit, Votson, Rojteman i De Anđelis nisu mogli da pronađu mesto i preteknu kutijastu crvenu dvadesetsedmicu.
Definitivno savremen auto za ovu epohu trebalo je da isposluje Harvi Postltvejt. Englez je doveden polovinom 1981. sa zadatkom da sprovede detaljna aerodinamička usavršavanja - u Maranelu dakle više nije važilo da je to potrebno samo onom ko ne ume da napravi dovoljno snažan motor. Plodove rada trebalo je pobrati 1982. Nova crvena turbo boginja, Ferari 126C2, imala je šasiju od aluminijuma i karbonfibera i bila je verovatno komparativno najbolja i najkonkurentnija Ferarijeva formula turbo ere, ali ju je crna godina sprečila da osvoji išta više od konstruktorske titule. Početna štucanja i odustajanja nisu bila neočekivana - po današnjim standardima pouzdanosti, nijedan auto onog doba ne bi dobio prelaznu ocenu.

Pozornica za Žilov tragični kraj postavljena je na četvrtoj trci sezone, u Imoli. U to vreme kulminirao je sukob FISA (sportski odsek FIA) - FOCA (konstruktori), pa se na startu našlo svega 14 automobila, među njima samo Reno kao ozbiljan konkurent Ferarija. Kad su Arnu i Prost kapitulirali, imala je to da bude lagana dvostruka pobeda propetog konjića. Vodeći Vilnev u završnici je očekivao prestanak svih borbi, tim više što je sa pit-vola naređeno usporenje zbog štednje goriva. Ne i timski kolega Pironi! Francuz je obišao Kanađanina, umesto da trku mirno privedu kraju Ferarijevi vozači atakovali su jedan na drugog. Ako je neko mislio da je u pitanju samo predstava za domaću publiku, grdno se prevario. Poslednji napad izveo je Didije - moguće je da ga Žil nije ni očekivao - i osvojio je Gran pri San Marina.
Takvu 'izdaju' Vilnev nije ni sanjao, ne posle godina koje je u Ferariju proveo kao korektni timski igrač, ne onda kada je na njega stigao red da bude nesporni broj 1. Danas se nepotrebna, po jedinstvo u ekipi pogubna, a po dalekosežnim posledicama fatalna jurnjava dvojice ferarista, ponegde objašnjava nesporazumom i mogućnošću da Didije nije video timske komande - možda je to znak poštovanja prema njegovoj takođe turobnoj sudbini. Tek, onog aprilskog dana pre 28 godina, drugoplasirani na pobedničkom postolju u Imoli nije iz sebe iscedio ni smešak. „Vreme će zalečiti rane,“ kazao je Pironi. A Vilnev je proglasio ćutanje: „Nikad više s Didijeom neću progovoriti ni reč i u Zolderu ću ga tretirati skoro kao protivnika, sigurno ne kao druga iz ekipe.“ Ni za toliko nije imao vremena.

Fatalni čas otkucao je ni dve sedmice kasnije, u Belgiji. Na 10 minuta pre kraja poslednjih, drugih subotnjih kvalifikacija, Vilnev kreće u novi atak na najbrže vreme, i to pošto je čuo da ga je Pironi nadmašio za 120 hiljaditinki. Prvi krug je zagrevanje, drugi je onaj brzi, no postignuto vreme Kanađanina ne zadovoljava. Gume na kojima vozi mogu da podnesu svega tri kruga, a on kreće u novi pokušaj (danas kruži i teza da se zaputio ka boksu). Sa preko 220 na sat sustiže sporog, vrlo sporog Johena Masa, koji rešava da se bržem pilotu skloni s puta pomerajući se udesno. Istu putanju bira i Vilnev, sudar je neizbežan!
Prednji točak crvene formule dodirnuo je zadnji točak Marča. Ferari se vinuo uvis i krenuo da se raspada u seriji udaraca o zemlju. U prvi mah se ni sa usporenog snimka nije moglo razabrati da je pilot sa sedištem katapultiran i da je, preletevši pistu, završio u žičanoj ogradi, bez kacige. Redari i pristigli vozači krenuli su sa masažom srca i veštačkim disanjem, ali dinamika nesreće nije pružala mnogo nade. Slutilo je na najgore, tako se i okončalo, malo posle devet uveče u bolnici San Rafael u Levenu. Ne jedan vozač u ono vreme smatrao je da je Mas krivac za katastrofu...

Na bajku o letećem Kanađaninu spuštena je zavesa. U njegovom F1 bilansu stoji: 67 gran pri trka, šest pobeda, dve pol pozicije i osam najbržih krugova. Te brojke ne govore ništa, apsolutno ništa, jer Žila ni cifre ni statistika nisu načinili legendom! U najsjajnije zvezde koje su ikada zasijale na trkačkom nebu svrstao se riskantnim, beskompromisnim, neustrašivim stilom vožnje i spektakularnom, čitav život dugom potragom za granicama važenja zakona fizike.

Njegovo ’vjeruju’ bila je rečenica „ko traži limite nužno će ih s vremena na vreme prekoračiti“. Besmrtnost je kupio borbenošću, savršenom predanošću, vožnjom na limitu vožnje radi. Uživao je u sreći koju mu je donosilo saglasje s trkačkom spravom, štedro pokazujući bogomdani trkački talenat i urođenu brzinu svaki put kada je startovao kao iz katapulta, najbolje koristio promenljive vremenske prilike, kada je na stazi pokušavao da inferiornu tehniku podigne do nivoa kojem realno nije pripadala.
© Ferrari SpA/M. Cavazzutti
Vilnev je bio svestan rizika, ali ga on nije uzbuđivao: „Nikada ne mislim da mogu da se povredim, ne ozbiljno. Ako verujete da to može da vam se desi, kako možete da radite ovaj posao? Ako nikad niste preko 80%, ili koliko god, zato što razmišljate o udesu, onda ne idete onoliko brzo koliko možete. A ako to ne činite, onda niste trkač. Neki ljudi u Formuli 1 za mene nisu trkači, oni voze trkačke automobile, to je sve. Rade posao polovično. I čudi me zašto ga uopšte rade.

Žilovo i do danas živo nasleđe leži u magiji kojom je opčinio gledaoce (ne samo ferariste) i zanavek osvojio njihova srca. Taj metar i pedeset sedam visoki čarobnjak za volanom, gospodar preupravljanja, želeo je više nego što su mu formule od 515 KS mogle dati: „Najradije bih imao 800 KS na raspolaganju, naši automobili na pisti leže predobro, motor nema dovoljno snage da ih izvedemo iz ravnoteže.
Tifozi su i posle Vilneva mogli da cene mnoge vozače, ali kao njega dugo, dugo nisu mogli voleti nijednog. Vozio je srcem, bez kalkulacija i ne štedeći se, postao je neodvojivi deo tima s kojim je u nepune četiri i po godine delio dobro i zlo. U brzoj vožnji tražio je sjedinjenje s mašinom, govorio je da je jurnjava za njega sreća jer mu donosi osećaj beskrajnog blaženstva. ’Njegov’ startni broj 27 postao je kult, kasnije su ga s naročitim ponosom nosili Žan Alezi i Žak Vilnev.

U znak počasti, imenom superheroja iz Kvebeka nazvane su po jedna krivina u Imoli i Zolderu, te pista na ostrvu Notr Dam na kojoj se vozi Kanadski gran pri. Tek 1997. godine sin Žak simbolično je zaokružio Žilovo delo postavši svetski prvak Formule 1, ali on je raspolagao samo malim delom magije kojom je tako bogato zračio njegov neprežaljeni otac.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

14 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: