GP2 i GP2 Azija: Šansa života za Miloša Pavlovića

Španci su vest objavili 14. januara: tim BCN kompetision potvrdio je da će Miloš Pavlović za njih nastupati u GP2 Azija i GP2 šampionatu. Vozački tandem u azijskoj seriji upotpuniće Turčin Džejson Tahinčioglu, a u klasičnoj će, pored Pavlovića, nastupati i Italijan Paolo Marija Nočera. Tako je dvadesetpetogodišnji srpski trkač došao do etabliranog predvorja Formule 1, a deset azijskih i dvadeset jedna evropska trka konačno će odrediti dalji tok njegove karijere: biće to ili F1, kao ciljani vrh, ili ipak neka od rezervnih solucija.

Izvor: B92

Sreda, 23.01.2008.

12:49

Default images

GP2 je "serija-hranilac", "završna škola" i poslednja stepenica pre Formule 1. Od 2005. to je uvertira za pretežnu većinu F1 vikenda, a od ove godine, započinje osvajanje azijske publike i tržišta. Podvarijanta, GP2 Azija, ustanovljena je u proleće 2007. i njene trke voziće se pred publikom od Bahreina do Indonezije. Kad je međunarodni automobilizam u pitanju, komercijalni i sportski potencijal ovog gigantskog regiona prvi je prikazao A1GP šampionat. On je pružio priliku vozačima iz nacija bez trkačke tradicije da izgrade ime i status i da se tako preporuče za neko od inače teže dostižnih mesta u višim kategorijama. Taj recept u "mrtvoj" sezoni preuzeće i GP2.

Kalendar novog, zasebnog takmičenja podrazumeva pet rundi u periodu između januara i aprila, sa početnim i završnim trkama u Emiratima (Dubai). Središnjicu prvenstva čine trke u u Indoneziji (Sentul), Maleziji (Sepang) i Bahreinu (Sakir). Na Sepangu i Sakiru ukrštaju se putevi F1 i GP2 Azija šampionata. U ovoj seriji vozi se bolid Dalara GP2/05, za internacionalnu je predviđen novi automobil.

Klasična GP2 serija, uz jedan izuzetak, pratiće Formulu 1 i startovaće 26. aprila u Barseloni. Nakon nje, slede trke u Istanbulu, Monte Karlu, Valensiji (autodrom "Rikardo Tormo"), Manji-Kuru, Silverstonu, Hokenhajmu, Budimpešti, na ulicama Valensije, Spa Frankoršampu, a sezona se završava 20. septembra u Monci. Iz rasporeda je vidljivo da će Pavlovićevo poznavanje staza doći do izražaja tek kada GP2 krene sa svojim evropskim programom.

"Lična karta" GP2

Za svega tri sezone postojanja, GP2 izgradila je visoku reputaciju i u F1 orbitu lansirala svog prvog šampiona i vicešampiona, Nika Rozberga i Heikija Kovalainena. Nakon 2006, u elitu su se probili Luis Hamilton i Nelson Anđelo Pike, a prošla godina vratila je u F1 Tima Gloka, ali i ubacila Kazukija Nakadžimu, inače šestog u konačnom poretku. Dvosmernu prolaznost pilota između dvaju šampionata potvrđuju, između ostalih, i Pantano, Bruni, Jani i Spid.

Svojim stubovima serija smatra bolid visokih performansi, sporiji samo od onih u Formuli 1, Čempkaru i Indikaru, kontrolisane troškove (centralizovana nabavka delova, isti smeštaj za sve), "predstavu" koju publika dobija (dve trke za vikend, obavezan pit-stop, inverzni start), bezbednost (i bez podataka o ispunjavanju FIA standarda, ono šta je Ernesto Vizo preživeo u Manji Kuru govorilo bi dovoljno) i status trening-baze i odskočne daske za sve aspirante na Formulu 1, bilo da se radi o vozačkom, inženjerskom ili nekom drugom poslu.

U GP2 seriji bolidi su identični: voze se Dalara šasije sa Renoovim (Mekahrom) V8 motorima koji, uz broj obrtaja ograničen na 10.000, razvijaju 600 KS. Maksimalni obrtni moment je 470 Nm pri 8.000 o/min, a krajnja brzina je 325 km/h. Menjač je šestostepeni, poluautomatski sekvencijalni, sa komandama na klackalicama iza volana. Svi koriste standardne slik Bridžston pneumatike. Aerodinamika celog automobila jako je svedena, poenta je u snazi i mehaničkom prianjanju. Taj koncept odabran je namerno, kako bi u tehnički identičnim uslovima u prvi plan izašlo vozačko umeće. U prethodnim godinama smo baš zahvaljujući tom pristupu videli blisko trkanje i direktne duele.
Svaka runda GP2 prvenstva, izuzev one u Monaku, sastoji se od dve trke. Prva je glavna, dužine nešto preko 180 kilometara, i startni redosled određuje se kvalifikacijama. Na nju se primenjuje standardna FIA raspodela bodova 10-8-6-5-4-3-2-1, s tim što osvajač pol pozicije dobija dva dodatna, a vlasnik najbržeg kruga u trci jedan poen. Obavezan je jedan pit-stop, radi zamene guma. Rezultat prve diktira startni raspored za drugu, sprint trku, minimalne dužine 120 km, uz inverzne pozicije osam prvoplasiranih. U kraćoj trci bodove osvajaju šestorica najboljih, ali po sistemu 6-5-4-3-2-1, uz njih i pilot koji izveze najbrži krug. Tako se obezbeđuje i sportska ujednačenost, a odluka o pobedniku šampionata po pravilu pada tek za vreme poslednjeg trkačkog vikenda.

Uvod u sezonu klasične GP2 serije ima smisla pisati tek kada bude poznato ko će za koju ekipu nastupiti. Među već potvrđenim imenima, najviše obećavaju Luka Filipi i Roman Grožan u Art gran pri timu, Sebastijan Buemi, pilot Ardena, Cuber, koji će voziti za Minardi-Pike, kao i Bruno Sena, koji u iSportu, ekipi prošlogodišnjih prvaka, treba da slavnom prezimenu doda konstantne rezultate. Videćemo može li d'Ambrozio da zablista u DAMS-u kao što je briljirao u prošlogodišnjoj Formuli Master i šta na tom istom mestu ima da pokaže Tojotin F1 tester, Kamui Kobajaši. Ko će biti piloti Super Nova, DPR i Rejsing inženjering timova još uvek se ne zna.

U azijskoj i "standardnoj" GP2 seriji vozači nisu isti, ova prva ima zadatak i da promoviše i iskuša talente koji moraju da dokažu internacionalnu klasu. To malo komplikuje stvari, ali moguća konfuzija trebalo bi da se razveje već posle prve ili druge trke. Počinjemo od najzanimljivjih: postavu iSporta čine Sena i Čandhok, za ART i ovde vozi Grožan. Za Kampos nastupa Vitalij Petrov, Super Nova je angažovala Danca Bakeruda, DAMS ima identičan tandem kao i u GP2 (d'Ambrozio i Kobajaši). Ardenov glavni adut je Buemi, a na nekoj vrsti probe biće Pakistanac Adam Kan, koji je postao poznat nastupajući za svoju zemlju u A1GP prvenstvu; FMS u vatru stavlja Rumuna Herka, a Trajdent će priliku pružiti Letoncu Šlegelmilhsu i Kinezu Tungu. Italijani Puljizi i Bonanomi voziće za Minardi-Pike, Španac Souček za DPR, a jedini pravi azijski tim za azijsko takmičenje jeste ekipa Meritus sa Filipijem i Jošimotom.

BCN: istorijat i ličnosti

Pavlovićev tim predstavićemo detaljnije. BCN je relativno mlada ekipa, osnovana je 2002, a svoje najslavnije trenutke imala je u Internacionalnoj F3000 u sezoni 2004, kada je Enriko Tokačelo jedini predstavljao kakvog-takvog izazivača nadmoćnijem duetu Ardena, Liuciju i Dornbosu. U sendviču između ove dvojice pilota, Tokačelo će te godine biti viceprvak, a BCN će zauzeti drugo mesto u plasmanu timova.

Međunarodnu F3000 zamenila je GP2 serija, BCN je u nju ušao sa Ernestom Vizom i Hirokijem Jošimotom, ali je pad na ekipno deveto mesto bio bolno razočaranje posle vicešampionskog plasmana iz 2004. Status kvo i pozicija 9 zadržani su i naredne, 2006, iako su među pilotima bili i Glok i Filipi. Slobodan pad nastavljen je prošle godine, kada je BCN sezonu završio na poslednjem, trinaestom mestu. Kinez Ho Pin Tung izvezao je celu sezonu, a u drugom kokpitu izmenjivali su se Sakon Jamamoto, Markus Nimela i Henri Karjalainen. Mera sunovrata je i pad u broju osvojenih timskih bodova: 2005. osvojeno je 45, 2006. stiglo se do 24, a za poslednji i najsiromašniji saldo od samo 4 poena zaslužan je Tung, trojka sa vrućeg sedišta bolida broj 18 nije osvojila ništa.

Šef ekipe je Argentinac Enrike Skalabroni, čovek koji u karijeri baš i nije pozlatio stvari kojih se dodrinuo. Njegovi najslavniji F1 dani vezani su za doba od 1985. do 1989, provedeno na mestu pomoćnika Patrika Heda u Vilijamsu. Sledila je godina na čelu dizajna šasije Ferarija, u fazi uspona "propetog konjića", a već krajem 1990. nalazimo ga u Lotusu. Kasniji višekratni pokušaji da za različite ekipe kreira F1 automobile nisu rezultirali ničim opipljivim. Skalabroni je sarađivao i sa Pežoom, u radu na sportskom prototipu, i kao tehnički direktor Azijateka u vreme preuzimanja Pežoovih F1 motora. Pošto nikad nije dospeo u priliku da se vrati u Formulu 1, posvetio se nižim kategorijama i sada je, sa ekipom BCN na samom dnu lestvice GP2 timova. Odavde, valjda, može samo da bude bolje.
Kako su timske kolege uvek prvi, a često i najveći konkurenti, osvrnimo se i na njih. U GP2 Azija seriji, Pavloviću će društvo praviti Džejson Tahinči, Turčin iz engleskog Bristola. Tahinči ima ogromno iskustvo u GP2 seriji, budući da je u njoj nastupao 2006. i 2007, ali je obe sezone završavao bez osvojenih poena. U karijeri mu je pomoglo i to što mu je otac predsednik Turskog moto-sport saveza, kao i činjenica da je, vozeći za Fizikelinu FMS ekipu, ovoj doneo moćno sponzorstvo turske naftne kompanije Petrol Ofisi. Pošto Tahinči drži neslavan rekord sa najvećim brojem učešća u GP2 bez ijednog osvojenog poena, svako instant upoređenje njegovih i Miloševih rezultata moglo bi da zavara. Na "velikoj sceni", Pavlovićev kolega je dvadesetdvogodišnji Italijan Paolo Marija Nočera. Rimljanin je prošle godine osvojio Italijanski F3 šampionat (šest pobeda, pet pol pozicija), a u prethodnim sezonama takmičio se u evropskim i italijanskim F3000 i F3.

U momentu nastanka ovog članka, u Dubaiju je vožen treći od predviđena četiri dana testiranja pre starta GP2 Azija šampionata. Prvog dana, računajući i prepodnevne i popodnevne vožnje, najbrži je bio Grožan, a drugi Souček. Filipi je imao četvrto, Sena peto vreme, a Miloš Pavlović bio je devetnaesti sa 2,303 sekunde zaostatka za Francuzom. Tahinči je bio 25. i pretposlednji, 1,1 sekundu sporiji od Miloša. Drugi dan proba obeležio je Luka Filipi, Grožan je bio drugi, a Sena četvrti. Pavlović je imao dvadeseto vreme, 2,112 sekundi sporije od najbržeg, i opet je bio brži od timskog kolege. Sam BCN tim ne pridaje preveliki značaj ovim rezultatima, pošto su vozači prolazili kroz unapred zacrtani program, gde ultimativno brz krug nije bilo prioritet.

Neki Miloševi konkurenti iz pređašnjih sezona već su prošli kroz Formulu 1, ili su sada u njoj, mnogi su već ostvarili zanimljive rezultate u drugim trkačkim serijama. Pavlović je u međusezoni 2006/2007 testirao za Durango GP2 tim i tada se dogodilo ništa. Ovog puta situacija se izmenila i srpski trkač stigao je na sudbonosnu stepenicu na putu ka svom snu.
Pavlović je prošle godine izjavio da bi sigurno rado vozio GP2, ali je kao problem istakao novac, pošto jedna sezona u takmičenju košta milion evra. Nabrajajući šta mu je sve potrebno da bi se pozicionirao među velikima, Miloš je kazao: "Znam samo da mi treba samo jedna perfektna godina. To znači da imam sva finansijska sredstva, pobednički tim i posle sve dolazi samo od sebe." Kako stvari izgledaju, sredstva bi trebalo da su tu, BCN, znamo, nije pobednički tim još od 2004, a šta će biti dalje, pokazaće sam Pavlović. Bolja šansa od ove očigledno se nije pojavila, pa je i ovakvu valja oberučke prihvatiti.

Posle nacionalnih, italijanskih i međunarodnih karting takmičenja, Formule Vokshol junior i Formule Vokshol, Evropske, Engleske i Italijanske F3, Svetske Nisan i Nisan lajt serije i tri godine Svetske Reno serije, došlo je doba za istinsku lakmus-probu. Milošu je, očigledno, suđeno da GP2 seriju upozna sa teže strane, pošto će voziti za njenu najslabiju ekipu, ali prečicama nije gazio ni ranije. Već i nacionalni faktor, kao i činjenica da nijedan Srbin nije stigao do tih ešelona auto-sporta, bili bi dovoljni da Pavloviću pružimo blanko podršku. A kad iza svega stoji i ogroman, sizifovski trud, ceo život investiran u 17 godina temeljno izgrađivane karijere, razloga za to ima još i više.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

20 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: