Hero never fails – Dragan Mance

Rođen sam šest godina posle njegove pogibije. Nikada ga nisam gledao uživo. Sećam se da mi je tetka pričala da je brat umalo polomio nogu kad je na kolenima uklizao pravo u prag od vrata. Imitirao je Mancea i njegov nacin proslave gola.

Izvor: Spasoje Veselinoviæ

Četvrtak, 03.09.2015.

08:10

Hero never fails – Dragan Mance
screenshot

Prvi put sam postao svestan šta je Mance značio navijačima Partizana negde 2000. godine. Listao sam fanzin "Grobari" i naleteo na tekst pod naslovom "Hero never fails". Bila je to priča momka koji nije hteo da ode u školu onog dana kada je Mance stradao.

Tek sam napunio 11 godina, drugi dan škole. Prešao sam od učiteljice kod razrednog, iz četvrtog u peti. 11 pre podne, u kupatilu sam, spremam se za popodnevnu smenu. Zvoni telefon. Mama se javlja. Nakon nekoliko minuta ulazim u sobu. Mama sedi na mom krevetu, oči joj pune suza. Gledam u nju, vidim da nešto nije u redu. Okrenuta je ka zidu iznad kreveta, gleda u postere. Ceo zid naše jedine sobe (tada smo, u 30m2 sestra i ja živeli sa roditeljima) je crno-beli. Poster do postera, slike, zastavice, šalovi, a u sredini umesto ikone Mance na kolenima. Mama me pogleda, hoće nešto da mi kaže, ali nema snage. Prekidam muklu tišinu i pitam ko je zvao malopre dok sam bio u kupatilu. Uspela je da se sabere i kaže: “Zvao je tata sa posla… Javili su na radiju da je poginuo Dragan Mance”. Dižem glavu ka zidu. Gledam ga na kolenima, sklapam oči i ponovo ih otvaram, sve mi je zamagljeno, suze liju… Mama me teši, ali džabe. Okrenula je školu i javila razrednom i direktoru da neću doći u školu. Kada su je pitali koji je razlog mog izostanka, jednostavno je rekla : “Bože ljudi, pa poginuo je Mance!” U četvrtak sam se od glave do pete obukao u najdraže boje i krenuo u školu. Plakao sam i dalje. Svi drugari su me tešili. Razredni, inače Hercegovac, navijac Veleža, zagrlio me je i rekao da mogu da idem kući i da ne dolazim u školu pre ponedeljka. Ostao sam, jer mi je mnogo lakše bilo u društvu, nego da po ceo dan sedim sam u sobi pored postera. Na času geografije, videvši me uplakanog nastavnica mi je prišla i izjavila saucešće. Usput me je pitala šta mi je bio pokojni Mance. “Idol “, odgovorio sam iz prve”, napisao je Igor Todorović. Ako postoji ijedna stvar na svetu s kojom se čovek toliko sjedini, toliko oseća kao deo sebe iako je prati sa tribina, na televiziji, radiju, internetu, onda je to sport. One koje prate bez treptanja možda nikada u nisu videli uživo, sigurno nikada nisu reč progovorili oči u oči, ali ih smatraju svojima, delovima porodice, rođenijima od najrođenijih.

Samim tim, tragedije koje sportisti dožive, nažalost, prečesto i ne prežive, ostavljaju trajne ožiljke na srcima navijača. Dragan Mance je za Grobare bio personifikacija božanstva, čovek koji im je doneo trenutke neizmerne radosti, čovek čija smrt nikada neće biti prežaljena.

Takvih idola ima sve manje, takvog fudbala više nema, a retki su oni pravi, istinski navijači. Navijači koji su fudbal gledali sa pozitivnom strašću, koji su fudbalsku utakmicu smatrali najvećim događajem u nedelji, koji su zaista nosili svoje ljubimce do pobede.

Mance im je tu ljubav vraćao sa kamatom, a oni su znali to da cene do te mere da su ušli u otvoreni rat sa upravom, koja se nećkala da li momku sa Galenike treba ponuditi produženje ugovora. To se dogodilo te ’85. godine, a Mance je zauvrat Grobarima obećao da će biti prvi strelac lige... Ono što je njega izdvajalo od drugih fudbalera bila je njegova pojava, delovao je kulturnije, oblačio se moderno, nije slušao narodnjake. Voleo je Dajr strejts i Roda Stjuarta. Jednostavno je odudarao od slike prosečnog fudbalera. Voleo je život i živeo ga zajedno sa nama, punim plućima”, napisao je Željko Tomić.

Za Partizan je odigrao 279 utakmica i postigao 174 gola, od čega 117 u prvenstvu uz 42 pogotka. Poslednji, 1. septembra iz penala u osmom minutu utakmice sa podgoričkom Budućnosti. Jedna od legendi kaže je potpuno promenio pogled na napadače, da je za razliku od prethodnih generacija ofanzivaca koji su pretrčavali kilometre kako bi postigli gol, on bio ležeran, pomalo nezainteresovan.

Jednostavno je umeo da postigne gol, praktično ni iz čega. Osećao je loptu, znao je kako da je pošalje iza leđa golmanu. Uzmimo za primer pogodak protiv KPR. Osam od deset igrača bi stalo, primirilo loptu, sačekalo. Mance je uhvatio volej sa više od 20 metara. I pogodio.

Tri decenije kasnije njegovi golovi i dalje izgledaju prelepo, njegov stav na terenu šmekerski, a način radovanja najiskreniji, dečački, iz srca.

Legende ne umiru i moramo ih se sećati... Moramo se sećati Radivoja Koraća, Dražena Petrovića, Jovana Gojkovića, Gorana Gogića i da se nadamo da se niz tragično stradalih sportista neće nastaviti. Život piše romane, ali bi bilo lakše da roman posvećen prerano nestalim herojima bude što kraći. U dokumentarnom filmu koji je objavljen prošle godine, o Manceu su govorili njegovi bivši saigrači, treneri i članovi porodice. Njihove reči znače više nego bilo koje pisanije nas koji smo videli, čuli ili slušali o legendarnoj crno-beloj "devetki".

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

123 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: