Kratak put od "fenjeraša" do plej-of tima

Za svega godinu dana Milvoki Baksi su prošli put od trnja do zvezda, od ekipe koja služi kao topovsko meso protivnicima, do plej-of tima i ne tako jednostavnog zalogaja za najbolje sastave u ligi. Sezona iz snova je završena u prvoj rundi doigravanja, međutim “Jeleni“ su skupo prodali kožu favorizovanim Bulsima.

Izvor: Spasoje Veselinoviæ

Petak, 01.05.2015.

13:10

Default images
foto: Beta/AP

Prošlo leto je donelo promene koje, ukoliko se budu do kraja nastavile u pozitivnom smeru, mogu zauvek da preokrenu percepciju o košarci u Milvokiju, gradu u kom su tragove ostavile legende poput Karima Abdula Džabara, Oskara Robertsona, Mozesa Melouna, Gerija Pejtona, Reja Alena...

Ubedljivo najgora sezona u istoriji franšize nije davala naznake da će ova biti iole bolja, promenjena je vlasnička struktura, stručni štab, a u jednom od najzanimljivijih prelaznih rokova u poslednjoj deceniji nije urađeno ništa epohalno.

Zahvaljujući Klivlendu i odluci njegovih čelnika da sa prvog draft mesta izaberu Endrua Viginsa, Baksi su mogli da pokupe Džabarija Parkera, studenta koji se činio najspremnijim da odmah uskoči u patike NBA igrača i uradi nešto korisno.

Svaka sveža krv je bila zlata vredna za tim koji prošle sezone zbog povreda igrača često nije imao čak ni klupu, da ne govorimo uopšte o “dugačkoj“ klupi, a ni oni koji su se nalazili na parketu nisu ulivali gotovo nikakvo poverenje.

Baksi su u centar pažnje ovdašnje javnosti došli po potpisivanju Miroslava Raduljice, pomalo, u to vreme, prežaljenog talenta i umalo još jedne potvrde da iz srpske košarke u poslednje vreme izlaze samo poluproizvodi.

Da se u Milvokiju ozbiljno radi, uprkos kadrovskim problemima i očajnim rezultatima, bilo je viđeno na prošlogodišnjem Mundobasketu kada je Raduljica demonstrirao da je pored novog imidža iz Viskonsina doneo i košarkaško umeće koje se od njega nije očekivalo, naročito posle neuspelih epizoda u evropskim klubovima.

U liniji sa Raduljučinim napretkom, dogodio se i napredak Baksa, ali u različitim vremenskim periodima.

Situacija koja je značajno odredila sudbinu Baksa, a koja nije imala naznake prave odluke, bilo je odricanje od bekovskog tandema Brendon Dženings – Monta Elis. Prvi je bio sve osim plejmejkera, a drugi se trudio da prvom preuzme što više lopti i uputi što više šuteva.

Iako je iz tog trejda svega jedan igrač ostao u sadašnjoj ekipi, Baksi su obavili sjajnu razmenu sa Detroitom, dali su Dženingsa za Brendona Najta, Vjačeslava Kravcova i, ključno, Krisa Midltona.
foto: Beta/AP
Upravo je poslednjepomenuti ove sezone pokazao da čelni ljudi Pistonsa nikako ne umeju da procene potencijal, u Motor sitiju je ubacivao 6,1 poen, a već sledeće sezone svoj učinak je duplirao i pritom se nametnuo kao vođa tima, ispred Najta i O Džeja Meja.

Ključni detalj celokupnog podizanja iz pepela bilo je angažovanje Džejsona Kida. Jedan od najboljih plejmejkera u istoriji se nikako nije snašao na kormilu Bruklin Netsa, ekipe sa velikim ambicijama, ali i velikim problemom sa egotripom u ekipi, što čak ni autoritet kakav poseduje Kid nije uspeo da kanališe na pravi način.

Mnoge je začudila Kidova odluka da svoju trenersku karijeru pokuša da spase u Milvokiju, ali je on znao nešto što drugi nisu. Znao je da ekipa ima veliki potencijal, gomilu mladih igrača i prostor za razvijanje sopstvene filozofije.

To nije mogao da radi u Netsima koji su za imperativ imali pobede. Franšiza sa 15 pobeda u kompletnoj prošloj sezoni nema pravo na takvo razmišljanje, niti visoka očekivanja. U takvoj varijanti Kid nije imao šta da izgubi.

Za razliku od ekipa koje su jurile igrače koje svi jure, Baksi su se okrenuli onima koje niko neće, a koji i dalje u rukama i nogama imaju snage i želje da dokažu da nisu za staro gvožđe. Prvi takav potez je učinjen u premijeri najgore sezone, Zaza Pačulija je ispao iz sistema Atlanta Hoksa i stigao u Milvoki.

To je poslužilo kao dobar primer za dalje, pa su se u Viskonsinu uskoro našli Džerid Blejlis i Džared Dadli. Plejmejker izabran kao 11. pik prve runde 2007. godine nikada nije dobio priliku da bude jedan od lidera bilo kog od pet timova za koje je nastupao.

Umeo je dobro da koristi svojih nešto više od 20 minuta na parketu, umeo je i da zabeleži proseke veće od 10 poena i četiri asistencije po utakmici, međutim dalje od uloge “spoljnog saradnika“ nije mogao.

Sa Dadlijem je situacija bila značajno drugačija, imao je velike šanse u Finiksu i Klipersima, ali ga je u svakom od tih timova pojeo sistem, odnosno promena košarkaške filozofije. Sansima je bilo potrebno ubrzanje, Klipersima igra na obe strane parketa, a Dadli je od svega imao samo šut za tri poena.

To je za Bakse bilo sasvim dovoljno, Bejlisu je Kid namenio poziciju “instant“ plejmejkera, po trejdovanju Najta u za divljeg Majkla Karter-Vilijamsa je stigao i do startne petorke, dok je Dadlija prihvatio onakvog kakav jeste, trom, spor, ali jak, izdržljiv i precizan sa perimetra.
foto: Beta/AP
Veoma bitan šraf u Kidovoj mašini bio je momak koji je pre skoro dve godine svojom pojavom na NBA draftu iznenadio sve. Stariji za jedno leto, stariji za prvu ikada odigranu ozbiljnu košarkašku sezonu, Janis Adetokumbo je postao igrač koga za koju godinu treba očekivati na Ol-star utakmici i nesumnjivo čovek koji će u narednim sezonama biti lider.

Kid je pored komponovanja morao da se bavi improvizacijama i to onda kada nije bilo vreme za to. Džabari je sasvim solidno startovao sezonu, pokazao da ima dovoljno snage i hrabrosti da uđe u svet NBA lige, sve do 15. decembra, kada su u duelu sa Sansima stradali ukršteni ligamenti kolena.

Posle briljantnog starta sezone i izjednačavanja prošlogodišnjeg broja pobeda za svega 30 ligaških utakmica, decembar je doneo još jednu glavobolju. Leri Sanders je rešio da se ostavi košarke, što je uz povredu Parkera Kida ostavilo sa svega trojicom visokih igrača, Pačulijom, Džonom Hensonom i Ersanom Iljasovom.

Turčin je svojim iskustvom značajno pomogao mlađim saigračima na krilnim pozicijama, a ubacivao je 24,8 posto ukupnih poena svog tima, kada je na parketu. On, kada treba, postiže značajne poene i pruža neophodnu širinu u napadu šutem za tri poena, a krajem marta 2015. godine postavio lični rekord od 34 poena.

Međutim, tonus ekipi davala su dvojica igrača od kojih se to nikako nije očekivalo, Adetokumbo i Midlton.

Mladi Grk je već u svojoj ruki sezoni demonstrirao da je rođen za sport između obruča, da ume da se igra košarke, ali ga je rad sa Kidom naučio igranju košarke. Sa fizikalijama koje su nestvarne, pomerio se i na poziciju četvorke, posle čega je sastav sa njim i Midltonom na krilnim pozicijama dobio strašnu brzinu, eksplozivnost i agresiju kojom je uspešno nadomestio nedostatak suvog, bogom danog košarkaškog kvaliteta.

Džejson Kid je bio veoma svestan ograničenih ofanzivnih potencijala ekipe. Njegov sastav nema igrača ekstremno visoke klase, igrača koji može u svakoj utakmici da ubaci više od 20 poena.

Igra u napadu se u suštini bazirala na atleticizmu Adetokumba i Midltona, koji su prodirali sa krila i izbacivali lopte, na perimetar ili na sam koš. Dolaskom Karter-Vilijamsa, Kid je dobio još jednu opciju u reketu, najbolji prošlosezonski ruki može da svoje čuvare ugura pod obruč i odatle da razigrava ili poentira.

Manjak izrazitih košgetera, posle povrede Parkera i odlaska Sandersa i nedostatak igrača u reketu, doveo je do toga da Baksi sezonu završe kao 22. tim lige po broju postignutih poena, te 24. u skokovima.
foto: Beta/AP
Zbog toga, Kid se fokusirao na timsku igru, Baksi su sedma ekipa u čitavoj ligi po broju asistencija, a pored toga, ključ uspeha je u veoma agresivnoj timskoj odbrani, već na polovini terena. To ih je postavilo na osmu poziciju kompletne lige u kategoriji koju predvode sastavi koji suparnicima nelako dozvoljavaju postizanje poena.

Baksi protivnike nisu tako lako puštali da stignu do finalne zone i napadnu koš. To je konstatovao i trener šampiona NBA lige, San Antonio Sparsa, Greg Popović.

"Baksi su postali jedna od najboljih defanzivnih ekipa u ligi. Mislim da nema nijednog tima koji više udvaja", rekao je Popović.

I zaista, Baksi u fazi odbrane više liče na neku koledž nego NBA ekipu. Treneri u najboljoj ligi na svetu ne odlučuju se tako često za "ispadanje iz formacije" u odbrani, pošto to prouzrokuje veliko trošenje energije, a svakako je mač sa dve oštrice.

To je u suštini i razlog zašto Baksi nisu uspeli da prođu Bulse. Tom Tibodo je znao da iskoristi "rupe", naročito u prve dve utakmice, kada su slobodni na perimetru ostajali Majk Danlivi, Derik Rouz i Eron Bruks.

Naravno, igrati sezonu i igrati plej-of seriju nije ni slično, a svaka "specijal varijanta" onog drugog stručnog štaba je lako prepoznatljiva, može da "upali" u jednoj ili dve, ali ne može u svim utakmicama serije.

Upravo je taj nedostatak koštao Bakse prolaza u drugu fazu doigravanja. Bulsi su, jači za Rouza, bili nesavladiva prepreka, ali su dve pobede u duelu sa timom koji po imenima ima pravo da se nada i eliminaciji instant projekta pod imenom Klivlend Kavalirs, sasvim dovoljne.

Ona ostavlja mogućnost da se Baksi sledeće godine, sa oporavljenim Parkerom, košarkaški školovanijim Janisom i baždarenim Karter-Vilijamsom, umešaju u trku za sam vrh Istočne konferencije. Kid je, po svemu viđenom, spreman za takvu misiju, a uz malo sportske sreće mogao bi, na krilima ovosezonskih rezultata, i da je ostvari.

Situacija na koju bi morao da bude spreman je da protivnici više neće olako shvatati njegov sastav, niti će ih iznenaditi ako Adetokumbo, Midlton ili Iljasova ubace preko 20 poena. Tu će već na ispit zrelosti stići Kidova mogućnost transformacije i “izmišljanja” novih ideja, osim ako se ne odluči za instant rešenje, angažovanje nekog od slobodnih superstarova.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

21 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: