Sin Zaira, nesuđeni doktor i Čovek

Izvor: Saša Ozmo

Ponedeljak, 07.12.2015.

09:00

Default images
Getty Images

Dikembe Mutombo ostavio je dubok trag u NBA ligi – jedan je od najboljih defanzivnih igrača svih vremena, ali njegovi košarkaški kvaliteti izgledaju bledo u poređenju sa ljudskim. Nijednog trenutka nije zaboravio odakle je potekao, kroz život korača sa velikim srcem i zato će ga svet pamiti kao mnogo više od običnog sportiste.

Kandidata je na svetu nažalost mnogo, ali Dikembe dolazi iz možda najnesrećnije države na svetu – Demokratske Republike Kongo. Zemlje izuzetno bogate rudama, što je u Africi uvek prokletstvo a ne blagoslov, zemlje u kojoj je počinjen prvi genocid u 20. veku (pod belgijskom vladavinom ubijeno je između sedam i 13 miliona ljudi) i zemlje koja je i danas najilustrativniji primer onoga što je od tzv. crne Afrike učinjeno – primitivizam, nasilje, bolesti, korupcija...

Ipak, Mutombo je imao srećnije detinjstvo – rođen je 1966. godine, na samom početku 32-godišnje vladavine zloglasnog Mobutua Sesea Seka, ali njegova porodica pripadala je plemenu Lube, tj. višoj klasi tadašnjeg Zaira. Živeli su u kući sa šest spavaćih soba, a Dikembe je bio sedmo od desetoro dece. Njegov otac obrazovao se u Francuskoj na Sorboni i bio je direktor jedne srednje škole.

“Pomaganje ljudima predstavljalo je tradiciju u mojoj porodici – moji mama i tata uvek su držali vrata otvorenima i u našem domaćinstvu niko nije bio stranac. Mama je davala hranu svima i spavali smo u sobama sa različitim ljudima koji nisu imali kuda“, objašnjava Dikembe kako je počeo njegov put filantropa.
Getty Images
Bio je to život bolji od većine njegovih zemljaka, ali naravno ne i luksuzan – otac mu je zarađivao pristojno za uslove DR Konga, a majka je decu učila da prodaju hranu na pijaci kako bi mogli da plate školu.

“Ustajao bih u 4.30 ujutru i prodavao bih hleb i sir pre odlaska na nastavu. Školovanje je koštalo 65 dolara, a prosečna godišnja plata bila je 125. Sa desetoro dece, kako sve to platiti?“, kaže Dikembe.

Njegovi roditelji naglasak su stavljali na disciplinu, obrazovanje i veru – porodično su svake nedelje išli u crkvu.

“Dolazim iz velike porodice, ali nisam odrastao u bogatstvu – meni su ostavili više od toga, ostavili su mi istinske porodične vrednosti“.

Dikembe je maštao o tome da bude doktor, valjano je učio i imao dobre ocene, a košarka ga nije ni najmanje zanimala – više se bavio borilačkim veštinama i želeo je da bude fudbalski golman. Međutim, rastao je i rastao, a njegov otac i stariji brat insistirali su da se okuša u košarci.

“Mrzeo sam košarku, ali brat nije prestajao da mi dosađuje. Nisam želeo da imam išta sa košarkom, ali na kraju sam to učinio samo da bi me ostavili na miru i naposletku sam se zaljubio u igru“.
Getty Images
Naposletku da, ali počeci nisu bili laki – prvi put kada se našao na terenu, okliznuo se i završio na betonu, bilo je potrebno 18 šavova i tako je zaradio ožiljak na bradi koji je i danas vidljiv. Usledila je žučna rasprava sa porodicom, a na kraju je Dikembe ipak rešio da se vrati na košarkaško igralište.

“Toliko sam ponosan na svog oca, znao je šta će biti najbolje za njegovog sina“.

Sa 17 godina Dikembe je prvi put uhvatio košarkašku loptu, sa 19 je već bio u reprezentaciji Zaira – nije neko dostignuće, rekli bi, igralo se napolju na betonu i nivo košarke nije bio bogzna kakav, ali tu je zapao za oko pravom čoveku, američkom diplomati Hermanu Heningu, bivšem treneru i čoveku zaljubljenom u košarku.

Njemu je bio jasan Dikembeov potencijal, pa se 218 cm visoki momak iz Kinšase 1987. godine našao u avionu za Vašington – dobio je stipendiju Agencije SAD za međunarodni razvoj (USAID) za studije na Univerzitetu Džordžtaun.

Usledio je kulturološki šok, navikavanje na novu sredinu išlo je vrlo teško, još teže zato što Dikembe nije znao ni reč engleskog kada je sleteo u SAD, iako je tečno govorio francuski. Tokom prve godine u Americi jedan od njegove braće umro je od tumora na mozgu, nije imao ni novca za razgovore s roditeljima u Africi, pa mu je najveća podrška bio brat Ilo, koji je dobio stipendiju na Univerzitetu Južna Indijana.

“Došao sam ovde bez ičega, a sada ću biti primljen u Kuću slavnih – to je pravi blagoslov“, rekao je između ostalog Mutombo pre koji mesec.
Getty Images
Želeo je da ostvari svoj san i da studira medicinu, ali dogodilo se neizbežno – trener Džon Tompson nagovorio ga je da se priključi košarkaškom timu.

“Naučio me je tako mnogo o životu, o stvarima koje mogu da postignem i tome kako da budem ljudsko biće i zaradim poštovanje sveta. Tada mi je rekao: ’Znam da želiš da budeš doktor, ali možeš da zaradiš mnogo novca i da istovremeno spasavaš živote’. Mislim da sam napravio pravi izbor i ne žalim što nisam studirao medicinu. Drago mi je što sam imao sjajnog mentora“.

Tompson je bio zahtevan, nije uvek sve išlo kao po loju u Dikembeovom odnosu sa njim, ali ostao mu je večno zahvalan i isticao je da na njega gleda kao na očinsku figuru. U početku Dikembe nije znao mnogo o konceptu, taktici i svemu što košarku prati.

“Bio je mršav, visok i nije baš znao kako da igra... Bio je toliko ’zelen’ da smo ga čak i Čarls Smit i ja blokirali“, priseća se bivši plej Džordžtauna Mark Tilmon, visok 188 cm.

U svojoj prvoj godini na Džordžtaunu igrao je samo 11 minuta po utakmici, pokazujući tek povremeno svoj defanzivni potencijal, a prelomna tačka bio je meč sa Sent Džons univerzitetom. Zvezda Džordžtaun Hojasa Alonzo Morning brzo je dobio dve lične greške... “Afrika, Afrika, dođi ovamo“, viknuo je trener Tompson ka Mutombu.

“Rekao mi je: ’Sine, ubaciću te u igru. Znam da ne igraš i neću tražiti mnogo. Sve što želim jeste da izađeš, blokiraš i skačeš. Ne pokušavaj da daješ koš! Ne radi ništa“, seća se Dikembe.

Taj meč završio je sa 12 rampi, Tompson je ubrzo upario Morninga i Mutomba, pa smo gledali prvu verziju “Tornjeva blizanaca“. U početku stidljiv, Dikembe je dobio na samopouzdanju, igrao je sve bolje, to su i brojke pokazivale, ali još mu se nije činila realnom perspektiva profesionalnog košarkaša i NBA lige.

Umesto medicine, studirao je lingvistiku i političke nauke, već je bio na stažiranju u Kongresu i spremao se za javnu službu. A onda je trener Tompson doveo jednog čoveka da popriča sa Dikembeom – bio je to legendarni Bil Rasel.

“Čak ni posle treće godine na Džordžtaunu nisam mislio da ću profesionalno igrati košarku. A onda je došao Bil Rasel – ko zna više o košarci od njega? Osvojio je 11 titula, morao je od Boga da traži još jedan prst kako bi prstenje stalo na ruke. On mi je rekao: ’Možeš da uspeš’. Bio je tu pet dana i svakog od tih pet dana razgovarao je sa mnom tri-četiri sata. Taj čovek je toliko pametan, ubedio me je da mogu da igram“, ističe Mutombo jedan od ključnih trenutaka za svoju karijeru. Momak iz DR Konga, 25 godina, i dalje prilično nebrušen uprkos dobrim igrama u dresu Hojasa – razumljivo je da je u očima drugih bilo podozrenja.

“Ljudi bi me gledali i govorili: ’Misliš da ćeš uspeti, ko ti misliš da si, samo tri godine igraš pravu košarku’. Morao sam mnogima da dokazujem da nisu u pravu – bio je to veliki izazov iznutra, ali nisam se pokolebao“, kaže Mutombo, kojeg su Denver Nagetsi na NBA draftu 1991. godine izabrali kao četvrtog pika.

Već u ruki sezoni demantovao je sve koji su sumnjali u njega – izabran je u najbolji tim novajlija i prosečno je beležio 16,6 poena, 12,3 skoka, 3 rampe i 2,2 asistencije.
Getty Images
Zavoleo je košarku, počeo je da je živi i da uživa u njoj, video je u njoj svrhu, a to ga je vodilo do brojnih priznanja – četiri puta izabran je za najboljeg odbrambenog igrača lige, to je jedino još pošlo za rukom Benu Valasu, drugi je najbolji bloker svih vremena iza Hakima Olajdžuvona (u tri sezone bio je prvi bloker lige), osam puta je igrao na Ol-star meču, u dve sezone je bio najbolji skakač...

Proveo je 18 godina u NBA ligi, povukao se malo posle 42. rođendana, a nastupao je za Denver (1991-1996), Atlantu (1996-2001), Filadelfiju (2001-2002), Nju Džersi (2002-2003), Njujork (2003-2004) i za Hjuston (2004-2009).

I oni koji slabije prate košarku znaju za Dikembea Mutomba po njegovom karakterističnom potezu – posle blokade pomerao bi kažiprst levo-desno kao da govori “ne, ne“, patentirao je čuveni “finger wag“, svoj zaštitni znak o kojem se mnogo govorilo i koji su kasnije kopirali klinci na igralištima.

“Osećao sam da ne dobijam poštovanje koje zaslužujem – radim dobar posao, a ljudi ne spominju moje ime. Zato sam počeo to da radim, kako bi me ljudi zapamtili – ne mediji i navijači, već igrači. Želeo sam da razmisle dva puta pre nego što me izazovu“, objašnjava Dikembe i dodaje:

“Ne leti se u kući Mutomba“, priseća se uz osmeh, “Mislim da mi je to palo na pamet tokom ruki ili sofmor (druge) godine u NBA. Mnogi su mislili da mogu da prelete ’Planinu Mutomba’, ali rekao sam im: ’Slušajte, ne možete da šetate u mojoj kući bez dozvole, morate da kucate prvo. Ako krenete na lako polaganje, pokupiću ga“.

U početku je svoj kažiprst Mutombo usmeravao ka protivniku kojeg je blokirao, posle je to kažnjavano tehničkom greškom, pa je Dikembe preusmerio prst na publiku, što je bilo u skladu sa pravilima. Njegov potez uterivao je strah u kosti i odigrao je važnu ulogu u jednom od najvećih iznenađenja u istoriji NBA lige – Denver je 1994. godine postao prvi tim ikada koji je kao osmi izbacio prvoplasiranog na startu plej-ofa.

Sijetl Supersoniksi, kandidati za titulu i tim sa najboljim skorom u ligi, dominantno su poveli sa 2-0 u seriji (do 2003. godine prva runda plej-ofa igrala se na tri dobijena meča), a Dikembe je rekao da mašta o preokretu.

Mediji i Soniksi rugali su se toj izjavi, a Mutombo je u trećoj utakmici odgovorio sa 19 poena, 13 skokova i 6 rampi – bila je to prva plej-of pobeda Nagetsa u poslednjih šest godina. Sledeću utakmicu Denver je dobio u produžetku, a Mutombo je suparnicima ušao u glavu.

“Kada je počeo da maše tim prstom, momci bi se skroz zapteljali u to i pokušavali su dodatno da ga izazivaju. Pokušavao je da ih natera da igraju po njegovim uslovima, da ih natera da ga napadaju kako bi on lakše dolazio do blokada“, kaže Šon Kemp, tadašnji vođa Soniksa.

I u petoj utakmici igrao se produžetak – na tridesetak sekundi do kraja Nagetsi su vodili sa 96:94. Kemp je primio loptu oko linije za tri poena, krenuo je na prodor i skočio ka košu. Not in my house.

“Još jedna blokada Mutomba“, uzviknuo je spiker u hali. Njegova osma tog dana i ukupno 31. u seriji, čime je oborio prethodni rekord.

“Ta stvar sa mahanjem prstom postala je zarazna, postala je deo njega“, rekao je Berni Bikerstaf, tadašnji predsednik i generalni menadžer Nagetsa, koji je i bio najzaslužniji za to što ga je Denver draftovao. Vrhunac karijere Mutombo je dostigao u Hoksima, hala bi eksplodirala posle svake njegove rampe, a nije se plašio ni najvećih igrača toga doba. Na Ol-star utakmici 1997. godine čak je pitao Majkla Džordan da li mu je potrebna pomoć da se popne na Planinu Mutombo.

“Majk, hoćeš da pozovem Skotija (Pipena)“, likovao je Mutombo u svlačionici Istoka aludirajući na to što Em-Džej nikada nije zakucao preko njega.

Najbolji igrač svih vremena nije ostao dužan – nekoliko meseci kasnije, u drugoj rundi plej-ofa, konačno je zakucao preko Mutomba. Pogledao ga je i pokazao mu “njegov“ prst. I Džordan je dobio tehničku grešku.

“Svi u dvorani su poludeli, morali su da prekinu utakmicu. Svi su govorili nešto u stilu: ’Uspeo je, Deke! Nema više ’treš-toka’, uspeo je!“, seća se Mutombo. Uživao je u košarci i uspehu, ali nije zaboravio da igra pod obručima za njega nije samo cilj. Ona je za njega bila i sredstvo kojim će ostvariti svoju životnu misiju – da pomaže drugima.

“Ne mogu da zaboravim mesto odakle sam potekao. Kongu smo potrebni. Ljudi se pitaju zašto toliko volim Afriku – tamo sam rođen i tamo su moji koreni“, jednostavno je objasnio Dikembe. Imao je ime, imao je novac i počeo je da se odužuje svetu. Posetio je somalijski izbeglički kamp u Keniji tokom devedesetih, platio je put košarkaškoj i atletskoj reprezentaciji DR Konga na Olimpijske igre u Atlanti 1996. godine, kao i opremu i ostale troškove, i nebrojeno puta je “ad hok“ učestvovao u humanitarnim akcijama.

Godine 1997. osnovao je “Dikembe Mutombo fondaciju“ sa ciljem da poboljša zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i kvalitet života u DR Kongo. U početku je fondacija slala lekove, krevete i sve ostale potrepštine u Kinšasu, a čuveni “finger wag“ Mutombo je koristio u kampanjama za prevenciju raznih bolesti.

“Smučilo mi se da gledam kako ljudi umiru mladi, mnogo me je to bolelo. Ljudi umiru od izlečivih bolesti“, tako je Mutombo odgovorio na pitanje zbog čega je sagradio bolnicu u predgrađu Kinšase.
Getty Images
Ona je počela sa radom 2007. godine, projekat je bio vredan 30 miliona dolara, a u njoj je do sada lečeno više od 140 hiljada žena i dece. Bolnica se simbolično zove “Bijamba Mari Mutombo“, po Dikembeovoj pokojnoj majci – ona je umrla 1998. godine jer nije na vreme mogla da bude prebačena u bolnicu, vojska je uspostavila vanredno stanje posle jednog od čestih sukoba (“da nije bilo haosa u Kinšasi, moja majka bi bila živa“).

To je bila prva takva moderna ustanova u DR Kongu u poslednjih 40 godina, a njenom izgradnjom Mutombo je naterao Vladu da napravi još dve bolnice.

“Iako sam to želeo, sada mi je drago što nisam postao doktor jer na ovaj način mogu da uradim mnogo više. I sada lečim ljude, ali na drugačiji način“, kaže Mutombo.

U narednih godinu dana u planu je i izgradnja društvenog centra u Kinšasi, i to u kraju u kojem je Dikembe odrastao.

“Tu bi bile učionice i kompjuteri, deca bi dolazila posle škole da rade domaći, a bilo bi i košarkakih terena. Učićemo ih pravim životnim vrednostima, nuditi mentorstva i slično“, kaže Mutombo. Dikembe je inspirisao i mnoge druge da se posvete humanitarnom radu, pre svih Jaa Minga, sa kojim je igrao u Hjustonu.

“Samo izaberi oblast u vezi sa kojom si strastven – nema veze da li je to obrazovanje, zdravstvo ili nešto treće, i zapitaj se po čemu će te sutra pamtiti“, ukazuje Mutombo.
Uključen je u rad Specijalne olimpijade, humanitarnih organizacija CARE i UNICEF, u projekat NBA lige “Košarka bez granica“ (globalni je ambasador NBA), a za svoj filantropski rad dobio je brojna priznanja.

“Oduvek sam imao strast prema davanju – to je porodična tradicija. Bio sam dovoljno srećan i blagosloven da igram košarku, a ona mi je dala mogućnost da pođem koracima roditelja i da dajem zajednici, kao što su oni uvek davali“, ističe Mutombo.

Godine 2007. tadašnji predsednik SAD Džordž Buš pozvao ga je na godišnje obraćanje naciji.

“Ponosni smo što ovog sina DR Kongo možemo da nazovemo i svojim Amerikancem“, rekao je tada između ostalog Buš.

U septembru ove godine Mutombo je primljen u košarkašku Kuću slavnih, a vrlo lako moglo je da se desi da nikada ne zaigra košarku.

“Na francuskom kažu: ’Čovek može da planira kakav će mu život biti, ali koliko god ti planirao,to se neće dogoditi ako nije u Božjem planu’. Tako sam i ja imao drugačiji plan, a da nisam znao šta mi je u stvari bilo suđeno“.

Oženjen je i ima šestoro dece, od kojih je četvoro usvojeno (deca su njegove braće). Dikembe Mutombo Mpolondo Mukamba Žan-Žak Vamutombo, za prijatelje Deke. Slavni košarkaš i pre svega Čovek. Saša Ozmo (@ozmo_sasa)

Izvori: DR Kongo – život ispod dna (Zoran Ćirjaković), dmf.org, sportsnet.ca, sbnation.com, buzzfeed.com, USA Today, Sports Illustrated, sports.jrank.org, encyclopedia.com, cnn.com.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

68 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: