Da vam nije ovaj teren malo ukrivo?

Većina ljubitelja fudbala u Engleskoj odlično zna šta je Underhill i šta tamo može da očekuje. Stadion sa najvećim nagibom u profesionalnom fudbalu zatvoren je ovog proleća posle 106 godina postojanja.

Izvor: B92

Četvrtak, 27.06.2013.

07:58

Default images

 

Maja 2013. dva velikana iz severnog Londona do bukvalno poslednje sekunde borila su se za mesto u Ligi šampiona, desetine miliona i stabilnost u vidu sigurnog ostanka Vengera/Bejla, koje taj uspeh donosi. U isto vreme se, geografski u neposrednom njihovom komšiluku, ali tri ranga niže, događala prava kataklizma.

Da je u pitanju samo selidba u Konferenciju, ne bi bilo mnogo drame. Uprkos herojskim pokušajima koje je predvodio debitant na klupi Edgar Davids maleni Barnet je morao u niži rang, ali ispadanje iz lige sastavni je deo fudbala taman koliko i osvajanje trofeja.

U čemu je onda stvar?

Svi znate za Old Trafford, Anfield i Stamford Bridge. Znate verovatno i gde su The Den, Bramall Lane i Fratton Park. A da li ste ikad čuli za Underhill?

Dom Barneta decenijama ima kultni status među engleskim navijačima zbog velike visinske razlike između dva gola. O njemu su pisane priče i pesme, na njega su hitali navijači kad god im tim tu gostuje, svi su hteli da vide to nakošeno čudo.

Da li će imati priliku da ga ponovo vide za vreme utakmice ne znamo. U ovom trenutku izgleda da neće, jer se Barnet na sledećih deset godina seli na The Hive (Košnica, logičan naziv za dom „Pčela“), objekat udaljen osam kilometara, prvobitno namenjen za trening centar.

 

Ko je Barnet?

 

Fudbalski klub Barnet osnovan je 1888. na tragovima dva druga lokalna kluba (Vudvil i Nju Barnet), koji su postojali u prethodnih šest godina.

U prvih 77 godina oni su bili običan klub lokalnog karaktera, koji se povlačio po opštinskim ligama, transformisao i fuzionisao, sve dok 1965. nisu prvi put u istoriji stigli do treće runde FA kupa, u kojoj su ispali od Prestona rezultatom 3:2, primivši gol u poslednjem minutu.

Tog leta uprava je odlučila da Barnet postane poluprofesionalni klub i počela da gradi tim koji će moći da pobeđuje redovno u osmom i sedmom rangu i s vremena na vreme se dokažeu FA kupu. Kada su 1970. pobedili Njuport Kaunti 6:1 bila je je to najveća pobeda neligaškog nad ligaškim timom u istoriji. Igrom sudbine upravo će ih Njuport zameniti u Fudbalskoj ligi ovog leta.

Zahvaljujući sistemu takmičenja u ligi i uspešnih nastupa u brojnim kupovima, igrači Barneta odigrali su u sezoni 71/72 neverovatnih 80 mečeva (sada nam 67 Čelsijevih deluje nestvarno). To što je ukupan broj igrača korišćen u tim mečevima samo 15, dodatno je čudo (17 godina kasnije odigraće manje utakmica, ali će dres kluba za godinu dana obući čak 47 igrača!). Sezona je krunisana debijem na Vembliju, u neuspešnom finalu FA trofeja (kup za klubove od petog ranga naniže).

Geografija je pružila važnu pomoć Barnetu, kao prestoničkom klubu, jer su mnogi bitni igrači engleskog fudbala prihvatali da tamo okončaju karijeru, od Marka Lorensona (Liverpulova legenda čije prognoze rezultata sada čitate na BBC), preko Alana Pardju, sve do sadašnjeg igrača-menadžera Edgara Davidsa. Najbolji među njima verovatno je Džimi Grivs, legenda Čelsija i Totenhema (i dalje drži veliki broj rekorda u oba kluba), treći na večnoj listi strelaca engleske reprezentacije, poslednji čovek koji je u prvoj engleskoj ligi dao više od 40 golova (1961), i jedini koji je šest puta bio prvi strelac lige.

Tokom osamdesetih Barnet se ustalio u Konferenciji, pred kraj te decenije su čak četiri puta u pet sezona bio vicešampion (u viši rang išao samo prvak, i to tek od 1987, do tada je uz prvo mesto bila potrebna i saglasnost članova lige), da bi istorijska promocija u Fudbalsku ligu stigla 1991, kada je klub punio 103 godine, a na njegovom čelu bio je jedan od neobičnijih likova engleskog fudbala, predsednik Sten Flešman.

 

O stilu fudbala koji su „Pčele“ tada igrale najbolje govore prva dva rezultata te sezone – 4:7 sa Kru Aleksandrom i 5:5 sa Brentfordom. U prvoj sezoni oni su stigli do plej ofa, u drugoj izborili automatsku promociju u treći rang, ali su zbog finansijskih problema ostali bez pola tima i brzo ispali. U tim danima malo ko je verovao da će sezona 93/94 biti upisana kao najuspešnija u klupskoj istoriji.

U to doba Barnet je bio jedan u nizu nekadašnjih nižerazrednih klubova koji su uspeli da se učvrste u Fudbalskoj ligi. To je bilo doba kada su u ligu ušli Stivenidž, Čeltenam, kao i Vikom Vonderers,takođe tim sa oboda Londona i takođe tim sa slavnim zakrivljenim terenom.

Sautend i Kembridž stigli su čak i do drugog ranga, a mnogi su se pitali da li će tim sa severa Londona, koji je uživao u poziciji „rezervnog tima“ za većinu navijača dva obližnja velikana, uspeti da postigne isti uspeh, možda i da dostigne tim Vimbldona, koji je za osam sezona stigao od Konferencije do najvišeg ranga, zadržao se tamo deceniju i po i osvojio kup.

Ispostavilo se da su ti uspesi rezervisani za klubove udaljene od prestonice - „Ludu družinu“ je više ili manje dostigao Vigan (osam sezona u ligi i FA kup), a do drugog ranga ovog leta je stigao Jouvil. Najviše radosti doneo je kup, posebno onog avgustovskog dana 1997, kada je iz Liga kupa izbačen Norič – „Kanarinci“ su na Underhill stigli sa prednošću od 2:1, poveli su početkom drugog poluvremena, ali je Barnet u finišu dao tri gola za dva minuta i preokrenuo za prolazak u narednu rundu.

Heroj je bio dvostruki strelac Šon Divajn, nižerazredna legenda (u 4 uzastopne sezone CM imao je shooting 20 i potpuno opravdao prezime), koja je igrala širom planete, od Milvola, preko Kipra, do Novog Zelanda. Divajn je obarao golgeterske rekorde u Barnetu i Vikomu, a bio je i kapiten Eksiterovog tima koji se sa Old Trafforda vratio neporažen.

 

U narednih sedam sezona Barnet je bio solidan u četvrtom rangu, a dres boje ćilibara nosili su mnogi igrači koji su, kad već klub to nije uspeo, kasnije stigli do Premijer lige, kao Dugi Fridman, Majk Tejlor, Linvoj Prajmus, Marlon King, Endi Klark, sve do Džejsona Pančona, koji sada odlično igra za Sautempton. Divajna su samo dve duge povrede sprečile da im se pridruži.

Ispadanje 2001, deset godina posle promocije u Fudbalsku ligu, šokiralo je navijače, jer je ekipa dobro počela sezonu, a za novi ulazak u četvrti rang čekali su četiri godine. U međuvremenu su se uverili da im ni u Konferenciji ne prija plej of (igrali četiri plej ofa u poslednje dve decenije i nikad nisu stigli ni do finala), pa su povratak obezbedili starinskim putem – prvim mestom u ligi uz impresivnih 90 datih golova u sezoni.

Ulazak u takmičenje čije se ime promenilo iz Divizija 3 u Liga 2 (Barnet je 1991. „uhvatio“ i poslednju sezonu stare Divizije 4) nije doneo uspehe kakvih su se navijači sećali iz prethodnog perioda, kada je u deceniji izborena jedna promocija i još tri plej ofa. Ovog puta je sav fokus bio na opstanku, posebno u poslednje četiri sezone.

Tri puta u nizu Barnet je uspevao da opstane poslednjeg dana sezone (jednom golom u poslednjem minutu, a jednom pobedom nad direktnim rivalom), ovog proleća se to nije dogodilo, pa će The Hive otvoriti u Konferenciji.

 

Lokalni mezimac

 

London se na severnom obodu lagano uzdiže na brežuljke, a na jednom od njih nalazi se centar naselja Barnet. Ispod njega, u podnožju brda, smešten je stadion logičnog naziva Underhill, potpuno u skladu sa pozicijom i imenom slavnog podgoričkog stadiona.

Stadion je izgrađen 1907, u doba dok u okolini još nije bilo nijednog ligaškog kluba – Totenhem je primljen u Drugu ligu tek godinu kasnije, dok se Arsenal sa južne obale Temze, iz kvarta Vulič, doselio na sever grada tek 1913. Barnet nije ni ulazio u trku sa ta dva kluba, naprotiv, koristio je njihovo prisustvo. Decenijama su ih navijači oba prvoligaška tima doživljavali kao lokalnu nižerazrednu rezervnu ekipu i u velikom broju dolazili su na Underhill.

Ne tako retko je u važnijim utakmicama, posebno u kup duelima sa ligaškim ekipama, stadion ispod brda bivao raspordat, sa preko 11000 gledalaca, i to u doba kada je Barnet igrao u petom, čak i šestom rangu. Zvanični rekord stadiona je 11.026 gledalaca na jednom kup meču sa Vikomom 1952. godine.

Atmosfera na Underhillu uvek je bila spektakularna, što ne iznenađuje – od navijača velikih lokalnih klubova dolazili su samo oni koji baš vole fudbal, a navijači ostalih klubova mesecima unapred bi obeležavali to gostovanje, jer nije smelo da se propusti.

Navijači Barneta nisu bili verni samo na svom terenu – uprkos tome što su većinom u kraju bile pristalice Arsenala i Totenhema, dovoljno ih je sa klubom išlo na redovna gostovanja, a u posebnim prilikama putovanja su se pretvarala u spektakl - kad ih je žreb Liga kupa u oktobru 2005. poslao na Old Trafford, na gostujućoj tribini bilo je 5000 ljudi.

 

Underhill

 

Stadion je na kraju imao čak sedam tribina, a navijači koji su iz svih krajeva Engleske voleli da dolaze na njega kao na hodočašće opisivali su ga kao „jedan od najružnijih na Ostrvu, ali veoma šarmantan“.

Oni koji ga pohode duže kažu da je ružnoći stadiona doprinela Fudbalska liga nepotrebno oštrim i često bizarnim uslovima, koji su klub naterali da sa jedne strane skoro prepolovi kapacitet na 6001 mesto, a sa druge strane uloži preko 2 miliona funti u rekonstrukciju na više delova stadiona.

Upravo je kapacitet bio najveći problem kluba od ulaska u Fudbalsku ligu. Borba kluba i navijača sa čelnicima opštine za pronalaženje novog ili rekonstrukciju starog stadiona vodi se još od kada je na ulasku u Fudbalsku ligu kapacitet prepolovljen. Pošto ni posle 22 godine nije nađeno rešenje, klub se odlučio za nepopularni odlazak u susednu opštinu, ali se svi nadaju da se neće dugo čekati na povratak.

Posebno bolan bio je oproštaj od južne tribine (West Bank, iako je južna), gde su se decenijama skupljali najvatreniji navijači kluba. Rekonstrukcija je na njenom mestu ostavila montažnu tribinu, a bučni deo publike premestila na istok. Dalji radovi na stadionu doveli su do toga da su na različitim krajevima iste tribine i najvatrenije pristalice domaćih, a i gostujući navijači.

Razlog za popularnost ovog stadiona na nacionalnom nivou nije ležao samo u krivom terenu, već i u vrlo posebnom osećaju – starinske tribine bukvalno su izgledale isto kao u prvoj deceniji XX veka, a razmak od terena bio je toliko mali da se sve čulo. Do te mere, da je prošle jeseni jedan gostujući igrač opsovao sebe zbog početničke greške, a onda se okrenuo publici i izvinio.

Decenijama unazad Underhill nije samo dom Barneta, već na njemu većinu utakmica igraju i rezerve Arsenala. Mnoge velike zvezde su prve minute u igri posle povreda odigrale na ovom objektu, pomenimo samo Eduarda i Aršavina, a svi Arsenovi klinci prvo su isproibavani u tim neobičnim okolnostima. Deo dogovora dva kluba o korišćenju stadiona uključivao je i prijateljski meč u kojemsu učestvovali iprvotimci Arsenala, pred početak svake sezone.

Na toliko nivoa je simbolično što je upravo Vikom bio poslednji gost Underhilla – dvadesetog aprila Barnet je pobedio velike rivale1:0, a golman Grejem Stak (bivši Arsenalov junior i mladi irski reprezentativac, kasnije u Hibsima, Vulvsima, Lidsu) sačuvao je pobedu odbranivši penal u 94. minutu. Još simboličnije, u poslednjem meču Arsenalovih rezervi na tom stadionu gost je bio – Totenhem.

 

Nagib

 

Kada sam izašao na teren, nisam ni primetio da je nakrivljen. U drugom poluvremenu sam jedva stajao na nogama, pa me je trener zamenio. Kad sam to rekao treneru, nasmejao se i pokazao mi“, opisao je svoj prvi susret sa krivim terenom Albert Adoma, ovih dana krilo Bristol Sitija.

Najbolje shvatite o čemu se radi kada gledate sa zapadne tribine na istoćnu. Od južnog ka severnom kraju vidite kako se postepeno bukvalno prepolovljuje razmak između krova i terena, a krov je, logično, potpuno ravan“, pisao je jedan engleski novinar kada je prvi put zadužio meč Barneta.

Legenda kaže, a snimci u priličnoj meri potkrepljuju, da je severni kraj terena do 1991. bio približno tri i po metra iznad južnog. To je već samo po sebi izazivalo pravu noćnu moru za goste, zbog dodatnog umaranja kada se igra uzbrdo, posebno tokom sedamdesetih, kada je loša drenaža činila da prva ozbiljnija oktobarska kiša teren pretvori u močvaru i ostavi ga do proleća u takvom stanju.

Razmotrimo sada ona tri i po metra praktično – visinska razlika između ivice šenaesterca i gola je, dakle, dobrih pola metra! Kad igrate nizbrdo, udarac koji bi se zakoprcao ispod prečke (videti pod: Jojić na derbiju), ovako ide lagano preko gola. Kad igrate uzbrdo, treba vam prilična snaga da sa penala dobacite do gola. Iskusni domaćini su uvek kada dobiju na bacanju novčića birali da u prvom poluvremenu napadaju uzbrdo.

Toliko puta se desilo dana poluvremenu gubimo dva ili tri-nula, a ja im u svlačionici kažem da to lagano stižem. I toliko puta se desilo da sam u pravu“, pričao je Bari Fraj, koji je u dva navrata 16 godina vodio Barnet i uveo ih u Fudbalsku ligu 1991.

Onda je ulazak u Fudbalsku ligu doneo obavezu da se razlika smanji. Nasipanje je sprovedeno tako što je najviše zemlje naneto oko korner zastavica na južnom kraju terena. Efekat je bio vrlo interesantan, a domaća krila su umela da ga koriste – protivnički bekovi nisu ni pomišljali da će taj novi uspon ka zastavici zaustavljati jako odigrane lopte, pa su sledili neometani centaršutevi. Godine su prošle dok se gosti ne bi navikli na novu specifičnost Underhilla.

Posle 2006. teren je još više poravnat, ali je zakrivljenost ostala do poslednjeg dana, taman tolika da Fudbalska liga odobri igranje na njemu. Na kraju nije pomogla ni zakrivljenost, ni Edgar Davids. Barnet ide u Konferenciju, a Underhill u istoriju.

 

Život ukrivo

U engleskom jeziku postoji fraza po kojoj kada gubite sa dva gola razlike “you face an uphill battle”, bukvalno prevedeno – pred vama je borba uzbrdo.

Britanski fudbal mnogo pažnje poklanja tradiciji, a kada je 1992. započeta reforma takmičenja ogromna većina stadiona pregrmela je 80 godina. Mnogi od njih nisu se od izgradnje mnogo menjali, osim eventualnog dograđivanja tribina.

Samim tim, logično, ni Underhill nije jedini stadion čiji je teren malo ukrivo.

Underhill je nadaleko čuven po nagibu, ali nije jedini nagnut stadion u Britaniji. Stadion škotskog Forfar Atletika ima priličan nagib od jednog ka drugom golu.

Do 2000. nagnut je bio i stadion Hibsa Easter Road. Iako je razlika između dva gola bila 1,8 metara na njemu se igralo 110 godina, uključujući i polufinalni meč u prvoj sezoni Kupa evropskih šampiona. Kada je uklanjan navijači su masovno žalili jer nestaje jedna od ikona škotskog fudbala.

Stadion Grundy Hill, veoma blizu Boltonovog Reeboka, dugo je bio dom ekipe Horviča, koju mi sada znamo kao Leigh RMI. Stadion je po dijagonali imao nagib od preko pet metara! “Sa ove tribine dno korner zastavice je u ravni sa prečkom”, pisao je jedan od gostujućih navijača pre dve decenije.

Škotska i okolina Mančestera bili su po tome čuveni, pa su slične probleme (ili prednosti, kako se uzme) imali stadioni Forfar Atletika, Madervela, Berija i Akrington Stenlija.

Nekadašnji stadion Oksforda Manor Park je takođe imao popriličan nagib. Grimzbi je imao brdašce na sredini, odakle se više-manje ravnomerno spuštalo na sve četiri strane. Tannadice Park, na kojem igra Dandi Junajted, a tokom 80-ih igrao je i niški Radnički, spušta se od centra ka oba gola.

Oba šefildska stadiona takođe su nagnuta – Bramall Lane oko tri i po metra, a Hillsboro jedva ulazi u propise FIFA i UEFA za međunarodne utakmice sa metrom razlike (propisi FIFA kažu da je dozvoljeno imati nagib od 1 posto, a preporučeno do 0,5 posto). Stadion Venzdeja je do 1986. osim an terenu imao i neobičnu glavnu navijačku tribinu, koja je na jednoj strani bila duboka desetinama metra, a na drugoj se njena zadnja strana spuštalaskoro do gola, pa je tribina bila praktično trougaona.

Jednako slavni St. James' Park, na kojem igra Njukasl Junajted, i na kojem je Partizan u poslednjih 15 godina ostvario dva ogromna uspeha, ima nagib od oko jednog metra od gola do gola. Pedantniji navijači utvrdili su da je u tek završenoj sezoni taj nagib uticao na loše rezultate tima koji u drugom poluvremenu napada uzbrdo (sa leve na desnu stranu gledano na TV).

Završićemo sa dva šampiona iz prošlih vremena, na kojima se fudbal igrao do iste, 1990. godine.

Legendarni status ima i bivši stadion Jouvila Huish (nemojte ga mešati sa Huish Parkom, na koji su prešli pre 23 godine i na kojem će ovog avgusta debitovati u Čempionšipu). Decenijama je klub iz Somerseta bio čuven po sjajnim rezultatima u kupu, kada je kao šestoligaš izbacivao čak i prvoligaše. U tome mu je pomagala razlika od dva i po metra između dva auta.

Toliko puta pomenuti Vikom Vonderers sada je uspešni član Fudbalske lige, ali je do 1990. nastupao u Konferenciji i protivnike dočekivao na staromLoakes Parku. Stadion, za koji je zemljište kupljeno od dobro nam znanog Lorda Karingtona, koji je posredovao u mirovnim sporazumima 90-ih u ex-YU, bio je odlično poznat širom Engleske, jer je od Centralne tribine do suprotne aut-linije pad bio veći od tri metra, što će reći da je od stative do stative na istom golu visinska razlika iznosila oko 35 centimetara! Prelazak na Adams Park pre 23 godine okončao je i tu epizodu engleskog fudbala.

Sasvim izvesno igranje na krivim terenima nije samo ostrvska specifičnost. Da li je i stadion vašeg kluba iskošen? Da li ste gostovali ili čak igrali na takvom terenu?

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

19 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: