KK Partizan u nokdaunu – da li će institucija da preživi?

Dvadeset peti april 2014. godine. Dan kada je krenuo strmoglavi pad košarkaške institucije o kojoj je brujala cela Evropa, o kojoj se pisalo i u SAD kao o evropskim Boston Seltiksima, i nastupilo turobno vreme kojem se ne nazire kraj.

Izvor: B92

Utorak, 13.06.2017.

10:00

KK Partizan u nokdaunu – da li će institucija da preživi?
Foto: StarSport

Trojka Nolana Smita se još uvek poput utvare vrti po glavama svih koji vole KK Partizan, jer ta trojka je bila neverovatno glasan i jasan signal da crno-belima preti opstanak, ali taj signal izgleda niko još uvek nije shvatio. Niko ga nije ni primetio koliko god on često da se ponavlja, a pre nekoliko dana je poput eksplozije odjeknuo i u Železniku.

Tri godine kasnije Partizan se nalazi sve bliže dnu ka kojem je krenuo da pada. Dnu koje izgleda sve izvesnije kako se koja sezona završi. Na kraju svake dovoljne su jedna ili dve utakmice da pokažu da je sve ono za šta se na terenu lavovski bore igrači, dovedeni više iz potrebe nego iz koristi, uz podršku fanatičnih navijača koji sećajujući se spektakularnih večeri iz Evrolige svoj klub i dalje vide kao najbolji, samo privid napretka i borbe za trofeje.

Nažalost, Partizan je daleko od toga. Ove sezone dogodio se verovatno najbolniji poraz još od pomenutog od Cedevite, eliminacija u polufinalu plej-ofa Srbije od FMP, tima koji prema mnogima predstavlja filijaju najvećeg rivala Crvene zvezde. Gore od toga nije moglo da se dogodi crno-belima. Ili možda bolje kao poslednje upozorenje pred potpuni kolaps.

Fotelja

Foto: StarSport
Početkom septembra 2015. "grobari" su slavili promenu "vlasti" u svom voljenom klubu. Na njegovo čelo došao je njihov miljenik Nikola Peković, koji ih je na terenu redovno vodio ka pobedama, a zbog ogromnog NBA ugovora i ljubavi prema klubu koju je iskazivao u međuvremenu su se ponadali da će isto tako raditi i kao predsednik. Dočekan je kao mesija.

Međutim, mesija je brzo nestao. Dok je žuta štampa pratila njegov privatni i poslovni život na relaciji Pljevlja-Zlatibor, za protekle dve godine Partizan kao institucija se nije pomerio ni korak ka spasu, naprotiv, napravio je još dva unazad. Nijedan trofej, nijedan afirmisan mladi igrač, prazna klupska kasa – to je realnost u kojoj se nalazi KK Partizan.

Peković, koji je prvih meseci po dolasku u klub konstantno bio uz njega pa je i tinjala nada u preokret teške situacije, već mesecima nije prisustovao utakmicama crno-belih. Nezvanično poslednji put to je bilo u februaru u plej-ofu FIBA Lige šampiona protiv PAOK. Eliminacija Partizana je bukvalno ostavila klub bez Evrope i bez predsednika.

Da li je Peković digao ruke od crno-belih?

Tesne pobede, mučni porazi, agonija na i van terena, tihi unutrašnji sukobi, o svemu se spekulisalo u međuvremenu, ali se niko, nikad nije oglasio iz menadžerskih kancelarija. Jedino ime koje se pominjalo kao čovek koji je zadužen za upravljanje klubom bio je potpredsednik Milan Iskrin, ali ni od njega nije došla nijedna konkretna reč.

U protekle dve godine nijednom nismo čuli od uprave da li je i na koji način uspela da smanji višemilionski dug u kojem se klub našao, niti šta se konkretno radi na njegovom oporavku, a s ozbirom na glasine koje kruže oko tima, koji je u 2017. dobio tek nekoliko plata, jasno je da je taj dug sada verovatno još veći.

Klub već godinama opstaje zahvaljujući sponzirskim ugovorima sa državnim kompanijama NIS i Telekom. Ugovor sa NIS je istekao, za nekoliko meseci će i sa Telekomom, ako budu obnovljeni to će opet biti samo još jedan "poklon" države kako se veliki klub koji iza sebe ima armiju navijača ne bi ugasio, jer nema apsolutno nijednog razloga da bilo ko drugi se odluči za kapitalnu investiciju u Humsku 1.

Niko nije želeo da uloži dok je Partizan harao Srbijom i regionom, pobeđivao Real, Barselonu, PAO, CSKA, Olimpijakos, Makabi, igrao Fajnal-for Evrolige. Tadašnja uprava to nije znala da iskoristi i osigura budućnost klubu, a aktuelna ne sme da ide istim putem i uzda se samo u državnu kasu.

Dok je prethodnih godina Partizan uspevao da dodatni novac skupi prodajom svojih talenata poput pomenutog Pekovića, Nenada Krstića, Vladimira Lučića, Bogdana Bogdanovića i sličnih, aktuelni sastav nema nijednog takvog igrača, i to već godinama, nema nekog golobradog momka kojem se najavljuje NBA karijera, pa polako počinje da se postavlja najstrašnije moguće pitanje – da li je kraj blizu?

Poslednja vest iz Humske je ostavka poslovnog direktora Žarka Stijovića, koji je godinama bio zaposlen u finansijskom sektoru kluba, a to će pre biti još jedan negativan pokazatelj stanja u Partizanu, nego potez koji bi mogao da najavi preokret u budućnosti.

Alhemičar

Foto: StarSport
Trener Aleksandar Džikić je izvukao verovatno mnogo više nego što bi bilo koji drugi trener uspeo iz ograničenog sastava koji je imao, istina koji je on selektirao, ali sa minimalnim budžetom koji je imao na raspolaganju. Taj tim najbolje oslikava to što je povredama limitirani veteran Novica Veličković bio jedini koji je svakog minuta grizao svom snagom i često sam gurao ekipu. Čak i kada je bio u sukobu sa trenerom, Džikić je nekako najviše u njega mogao da se pouzda da će da pokrene tim kada je u "kanalu".

Crno-beli su protekle opet igrali u Evropi, u trećem rangu ali u Evropi, podsetili na "časove ljubavi" od pre nekoliko sezona, u ABA ligi se vratili u borbi za vrh, a onda krenuli silno u Superligi. Savladali su i najbolji tim regiona, svog najvećeg rivala, najavili možda i prvo mesto pred plej-ofa, a onda su sve uništili u svega desetak dana u junu. Prvo su porazom od Mege ostali bez te "pol" pozicije, da bi ih potom dotukao FMP. Posle četiri ubedljiva poraza u nizu u sezoni "panteri" su potpuno otkrili realnu situaciju u Partizanu i sa dve uzastopne pobede u najbitnijim duelima ostavili crno-bele prvi put bez finala domaćeg plej-ofa.

Od stranaca koji su dovedeni pažnju je zaslužio samo Vil Hečer, koji je kako se sezona bližila kraju sve više upadao u prosek, a on je logično iskoristio ukazanu šansu i po okončanju sezone otišao u inostranstvo. Dolazak reprezentativca Stefana Birčevića i jednog od najboljih igrača iz domaćih klubova Đorđa Majstorovića nije se pokazao kao uspešan potez, navijači ih sigurno neće pamtiti kao igrače u koje mogu da se uzdaju u bitnim trenucima, štaviše, ekspresno će zaboraviti da su uopšte bili tu.

U međuvremenu, jedino ime koje bi moglo da se svrsta u "budućnost" kluba je Vanja Marinković, ali to je igrač koga je još Duško Vujošević pre čak četiri godine ubacio u vatru. Bez Evrolige, bez kvalitetnih stranaca i iskusnijih saigrača uz koje može da unapredi svoje kvalitete, može se reći da stagnira, njegova cena je maksimalno srozana, pa je nerazumno očekivati da bi njegova eventualna prodaja mogla da pomogne.

Što se tiče ostalih, otići će kao što su i došli – tiho, nečujno, jer osim povremenih "eksplozija" nisu doneli ovom timu i klubu apsolutno ništa. Ali, to nije ni najgore, jasno je da je teško očekivati da će ih zameniti neko iole bolji i konkretniji.

Evropa

Foto: StarSport
Ako nisi u Evroligi – ne postojiš. Ovo bi lako mogao biti moto evropske košarkaške scene, posebno za klubove iz siromašnijih krajeva kontinenta.

Partizan je najbolnije osetio ovo na svojoj koži jer otkako ne učestvuje u Evroligi u Humsku ne stižu atraktivni stranici, nema šampionske euforije, niti mladih igrača na kojima klub može da gradi budućnost. Otkako ne igra u EL Partizan jedva da postoji.

Prošlog leta Partizan je želeo u Evrokup, FIBA i KSS su ga "oterali" u Ligu šampiona, a to je bio još jedan korak unazad. Evroliga mu je zbog toga skoro javno zatvorila vrata, pa je pod velikim pitanjem nastup crno-belih u Evrokupu predstojeće sezone, iako su na terenu izborili plasman u ovo takmičenje.

Tri miliona evra je najveći nagradni fond u istoriji EK, deo tog kolača bi svakako olakšao situaciju Partizanu, ali je pitanje da li je ovom takmičenju potreban klub u kojem je pitanje da li i koliko plata igrači dobijaju i čija egzistencija zavisi od "da" ili "ne" iz Nemanjine 11.

Košarkaško leto je kratko, posebno za klubove koji su u situaciji u kakvoj je Partizan, koji pod višegodišnjim ugovorom ima samo jednog igača, a koji nije siguran ni da li će uspeti da zadrži trenera, verovatno jedinog koji svojim autoritetom može od prosečnog sastava da izvuče nadprosečno.

Ispred Partizana su novi meseci izazova, neizvesnosti i agonije. Da li će ostati Džikić? Da li će ostati uopšte Peković? Ako ostane da li će konačno uraditi nešto konkretno za oporavak tima. Ako ode ko će ga zameniti i da li će to uopšte biti bolje.

Talentovani igrači odavno u širokom luku zaobilaze Humsku, ona više nije odskočna daska ka Španiji, Grčkoj, Turskoj, a kamoli ka NBA. A Partizanova škola je prestala da proizvodi šampione.

Kako sada stvari stoje, navijači bi trebalo da se plaše najgoreg. Iskreno se nadamo da mnogo grešimo i da će već za koji mesec naš jedini evropski šampion da se podigne iz nokdauna sa kolena na koja je bačen.

Ali to neće da se dogodi samo od sebe.

A. Kovačević

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

487 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: