B92.net GOAT – Panter s Istoka

Agdžabedinski rejon, jedan od 66 u Azerbejdžanu.

Izvor: B92

Nedelja, 08.08.2021.

10:00

B92.net GOAT – Panter s Istoka
EPA/HEDAYATULLAH AMID

Ipak, jedinstven po spoju dvojice najvećih predstavnika sporta koji ratom trusno područje ima da ponudi.

Prvo ime koje se dovodi u vezu sa njim jeste ono Tofika Bahramova, rođenog tri godine prekasno da u nazivu njegove države ne stoji prefiks "socijalistička“.

Ne kao fudbaler, ali Bahramov je na mala vrata ušao u fudbalski istorijat. Ostaće upamćen kao najpoznatiji pomoćni sudija, a, kako su Englezi sročili, za Bahramova verovatno i pogrdno ispred je dodat pridev "ruski“.

Da nije bilo povrede noge verovatno bi se sve završilo na osrednjoj karijeri u Nefčiju. Sudija koji se nije pojavio na susretu omladinaca i Tofik koji je preuzeo njegovu ulogu za posledicu 1966. je imalo njegovo učestvovanje u finalu Svetskog prvenstva između Zapadne Nemačke i Engleske.

Privukao je pažnju Bahramov ranije tokom turnira kada je Švajcarcima kao glavni sudija poništio gol protiv Španije. Ipak, ni blizu onoga što će uslediti u finalu.
Foto: Profimedia
Igrali su se produžeci nakon 2:2 u regularnom delu. Džef Herst je primio loptu izvan peterca, okrenuo se i "zabio“ je pod prečku. Ali, ta lopta nikada nije prešla liniju.

Golman "pancera“ Tilkovski se uzalud bunio, a Bahramov nije promenio svoju odluku. Čak ni kada je taj momenat opisivao u svojim memoarima mnogo godina kasnije.

"Vembli-tor“ je doneo prvu i jedinu titulu Englezima, ali im je donekle i vraćeno pre 11 godina kada očigledan gol Lamparda, baš protiv Nemačke na svetskom prvenstvu, nije priznat. Što se Bahramova tiče, od te 1966. stiče kultni status u Azerbejdžanu. Njegovo ime je "smenilo“ Lenjinovo u nazivu nacionalnog stadiona po sticanju nezavisnosti od Sovjetskog Saveza.

Nekoliko decenija kasnije, u tom istom Agdžabedinskom rejonu vojni rok služiće ne samo najbolji svih vremena kada je karate u pitanju, nego i najbolji azerbejdžanski sportista.

Panter s Istoka – Rafael Agajev.

Počeci

EPA/ANATOLY MALTSEV
Te 1985. "krvnik“ Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov preuzeo je funkciju Generalnog sekretara Komunističke partije. I to samo sedam dana nakon što se nedaleko od Kaspijskog jezera u Sumgajitu rodio Agajev.

Najmlađi od trojice sinova, Rafaelu je pripalo da se oproba u karateu. Najstariji Ruslan trenirao je džudo, a boks je bio namenjen za Rustama koji je bio nacionalni šampion i veliki potencijal pre loma dva prsta i napuštanja sporta.

Ipak, sedmogodišnjem Agajevu karate nije bio dovoljan. Kao i mnogi, oprobao se i u fudbalu.

Karate je odneo prevagu, a Agajev je primećen već na prvom nacionalnom takmičenju na kojem je učestvovao, te je pozvan u da trenira u jednom od najpoznatijih klubovima u Azerbejdžanu – Budokanu.

"Sa sedam godina prvi put sam gledao filmove Brusa Lija. Pitao sam oca da me upiše na časove. On je bio profesionalni fudbaler i upitao me da li sigurno želim da treniram karate, a ne fudbal. Potom me je doveo kod mog prvog trenera Rafaela Mamedova.“

Mamedov je Agajeva, dotad upoznatog samo sa tučama u školi i na ulici, odmah "gurnuo“ u sparing.

Štaviše, Mamedov je lično sparingovao sa njim i nakon nekoliko jačih udaraca ga upitao da li i dalje želi da se bavi karateom. Odgovor je bio potvrdan.

Godinama kasnije je upitan ko su tri najvažnije osobe u njegovom životu. Odgovor – majka, otac i Mamedov.
Foto: Profimedia
Sve do 17 godine učestvovao je u školskim tučama. Zbog toga je privođen više puta, ali Agajev i u tome pronalazi nešto pozitivno. Azerbejdžanski borac smatra da upravo u tome leži njegov uspeh na tatamiju.

"Borba, bez obzira na to gde, je moj životni poziv.“

Kasnije tokom karijere će isticati da najviše voli da se bori sa višim protivnicima, što i nije toliko retko s obzirom na njegovih skromnih 167 centimetara.

"Interesantnije je raditi sa njima. Zamislimo da se suočavam sa protivnikom iste težine i visine kao ja i da pokušam da ih oborim. To ne bi bilo toliko zadovoljavajuće. Ali, kada se borim sa visokim borcima, to je duplo više zabave."

Po sopstvenom priznanju obrazovanje mu nije išlo najbolje, ali je jedanaest godina od pronalaženja životne strasti završio srednju školu broj 21. Potom upisuje Državnu akademiju fizičke kulture i sporta koju završava 2007. sa specijalizacijom u karateu.

Sa otcepljenjem od Sovjetskog Saveza u Azerbejdžanu je došlo do otklona od dotadašnjeg sistema.

Sovjetski generali Sadikov i Akbarov su sklonjeni sa vlasti, a reafirmisan je Zakon o oružanim snagama koji predviđa obavezu služenja vojnog roka za muškarce između 18 i 35 godina.

Po okončanju studija upravo je to bila naredna stanica za Agajeva, jedna od ključnih.

Sa odsluženja u Agdžabedinskom rejonu prebačen je u Centralni sportski klub Ministarstva odbrane s obzirom na to da je u njemu prepoznat sportski potencijal.

Pokazivao ga je i ranije Azerbejdžanac. Na prvom nacionalnom šampionatu lako je savladao sve protivnike, a već 1997. je prvi put član nacionalnog tima na međunarodnom takmičenju na kom se nije proslavio.

Već sledeće godine osvaja Otvoreno prvenstvo u Engleskoj, a 2001. na Svetskom prvenstvu za kadete i juniore osvaja treće mesto ekipno. Godinu dana posle toga, Agajev je Evropski šampion u svom uzrastu. Svi su želeli da budu kao Francuz. Imali su frizuru kao on, nosili su dugački kimono. Ali ne i mladi Azerbejdžanac.

"Rekao sam ocu da ne želim da budem kao on. Želim da budem Rafael Agajev. Onakav kakvim me je Bog napravio. Obećao sam mu da ću trenirati vredno i pobediti ga. Ispunio sam to obećanje tri puta.

Prvi od ta tri puta došao je upravo u Moskvi. Karatista šotokan stila stigao je do prvog zlata u sparingu u kategoriji do 65 kila.

Period ovenčan slavom

EPA/ZURAB KURTSIKIDZE
Uvertira u ono što će uslediti – zlato na skoro svakom Evropskom prvenstvu zaključno sa onim 2010. u Atini. Izmaklo mu je samo 2006.

U Bratislavi 2007. stiže do dva zlatna odličja na istom prvenstvu. Taj period obeležilo je još jedno duplo zlato. Ono 2008. na Svetskom prvenstvu u Tokiju. To je bilo njegovo drugo i treće zlatno odličje na Svetskim šampionatima nakon što je prvo osvojio u Tampereu 2006.

Nastupio je Agajev 2010. u Beogradu koji je bio poprište Svestkog prvenstva. Stigao je do četrvtog zlatnog odličja u kategoriji do 75 kilograma, a osvojio je i srebro u ekipnom takmičenju.

Razloge njegovog uspeha treba tražiti u "muzici" koju je svirao.

"Stvar je u tome da volim kada se protivnik na tatamiju ponaša u skladu sa scenariom koji sam zamislio u glavi. Tačnije, ja sviram muziku, a protivnik ne može da odoli i igra u skladu sa njom. Ja mogu da promenim muziku, ali moj protivnik ne može ništa da učini. On nastavlja da igra onako kako ja želim. Ja sam otporan na muziku svojih protivnika, moja je zanimljivija."

Agajev je uvek prepuštao težinsku prednost i domet ruku protivniku, ali ga to nikada nije sprečavalo da stigne do pobede. Zapravo, nijedan drugi karatista nije postigao takav nivo umeća u svim aspektima.

Nakon "zlatnog doba“ usledila je pauza od tri godine do novog najsjajnijeg odličja na velikim prvenstvima. U tom periodu osvojio je tri bronze na Evropskim, ali i srebro na Svetskom prvenstvu u Parizu.

Finalni meč u francuskoj prestonici je verovatno i Agajevov najpoznatiji poraz. Ime koje će dobro upamtiti – Luiđi Buza.

"Osećao sam se dobro, uverljivo sam stigao do finala. Ali, pre finala bilo je timsko takmičenje. Ne znam, možda je to uticalo na mene i nisam imao dovoljno snage. Nisam se osećao dobro na zagrevanju pred borbu sa Buzom.“ Opet na scenu stupa njegov otac koji mu je rekao da do kraja karijere mora biti svetski šampion pet puta, kao i da osvoji 10 zlata na Evropskim takmičenjima.

Ta peta je stigla 2016. u Lincu i ujedno je bila njegova poslednja na Svetskim prvenstvima.

Imao je i podršku resornog saveza, te su mu, pored uslova za treniranje, obezbeđeni novi apartman u Bakuu i "Audi Q7“.

U međuvremenu, napravio je povratak i na evropskoj sceni, zlatima u Budimpešti, Istanbulu i Monpeljeu.

Poslednje zlatno odličje Agajev je osvojio u Novom Sadu 2018. na Evropskom prvenstvu. Iste godine stiže i do bronze na svetskoj smotri u Madridu. Njegove poslednje makar kada su Svetska prvenstva u pitanju. Naznaka silazne putanje njegove karijere.

Zlatna odličja su izostajala, ali ne i šampionski mentalitet. Pred Evropski šampionat u Poreču, Agajevu je preminula majka. Mesec dana pre toga i ujak. Međutim, to nije sprečilo 36-godišnjeg borca da, ne samo učestvuje, nego stigne i do finala u kategoriji do 75 kilograma.

Ipak, njegovu želju da posveti pobedu majci raspršio je Ukrajinac Stanislav Horuna.

"Ljudi mogu da kažu da sam prestar. Poštujem sve i ovakvi komentari me ne vređaju. Za mene, najbitnije je ono što mi je u glavi. Ukoliko je u njoj ideja, učiniću sve da je ispunim“, izjavio je neposredno pred finalni meč sa Horunom.

Uprkos porazu, srebro u pojedinačnoj i bronza u timskoj kategoriji nije rezultat koji treba potcenjivati.

Oprobao se Agajev i u Karate Kombat šampionatu. U pitanju je ful kontakt karate. Razlika u odnosu na obični je u tome što nokaut označava pobedu, a ne diskvalifikaciju za onog koji je naneo odlučujući udarac. Osvojio je i Evropske igre 2015. u Bakuu. Najbliže što je do tada prišao Olimpijskim igrama

Dakle, ostalo je samo jedno. Nešto na šta nije imao priliku sve do sada.

Stari poznanik

Foto: Profimedia
"Ukoliko mi zdravlje dozvoli, boriću se. Moj san je da budem olimpijski šampion. Svestan sam da mi medalja neće biti poklonjena. Ako ni zbog čega onda makar zbog toga što ću tada imati 36 godina“.

Tako je Agajev komentarisao vest o potencijalnom uvrštenju karatea na Olimpijske igre u Tokiju.

Napravio je dobru uvertiru u Poreču i svakako bio jedan od favorita za podijum u Japanu.

Sve je bilo tako, a moglo je i mnogo više da nije bilo starog znanca iz Italije.

Luiđi Buza je prekinuo početni niz od tri pobede Azerbejdžanca koji se uprkos tome plasirao u polufinale.

U toj fazi eliminisao je Mađara Gabora Karolija i zakazao finalni susret sa Buzom. Juko je odlučio, a Buzo nekako uspeo da nadmaši bol koji je Agajevu naneo u Parizu devet godina ranije.

Ipak, za kraj, poslužimo se krilaticom "dijamanta karate sveta“.

"Profesionalni sportista ne može uvek biti na vrhu. Nekada morate da ‘padnete‘ kako biste se opet uzdigli.“

Autor: Dušan Đukanović

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 8

Pogledaj komentare

8 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: