Gabrijel Omar Batistuta – isto kao ovom momku...

Srbija -- Beograd -- Voždovac. Sveta nedelja. Nešto posle 15 časova. Kladionica. Teletekst. Kalčo.

Izvor: Nemanja Ðorðeviæ

Sreda, 26.07.2017.

13:00

Gabrijel Omar Batistuta – isto kao ovom momku...
Getty Images

Baron: U to vreme sam šanirao malo po Firenci i 'gađao' neku matorku, vlasnicu frizerskog salona... Siđem ja jedno jutro u frizeraj dole, listam 'Gazeta dela Sportivo' i čuvem vrata... E, okrenem se... Batistuta!

Cile: Gabrijel?!

Baron: Svega mi... A, pita ga brica – 'Bati, kako ćemo?'. A on? Pokaže na mene i kaže – 'Isto kao ovom momku'.

Cile: Ne s*eri...

Baron: Ma, ne pomerio se s mesta... Bog zna kako se mi tu upoznamo, ja reč – on reč... 'Ke koza'... Iako je i bilo ljudi koji nisu znali ko je on – poprilično sam uveren da su se posle gledanja sjajnog ostvarenja Miroslava Momčilovića i Radivoja Andrića – Kad porastem biću kengur – raspitali o njemu.

Jednoj od najboljih devetki svih vremena, centarfora kakvih danas gotovo da nema, tj. – možete ih pobrojati na prste jedne ruke. Čoveka koji je svojim partijama i golovima zaslužio da mu u 'njegovoj' Firenci za života podignu spomenik, a da mu italijanski mediji nadenu sufiks 'gol' u nadimak...

Do nedavno je bio i najbolji strelac reprezentacije Argentine, čak ga je i veliki Pele smestio među svojih '100 najvećih živih fudbalera', dok je jedan od samo četiri igrača koji može da se pohvali dostignućem da je na dva Svetska prvenstva upisao po het-trik.

Delovalo je tako da je živeo fudbal, niti jedan stranac nije postigao više golova od njega u Seriji A, ali to u stvari nije bio slučaj. Štaviše, i danas više voli konje nego sport koji ga je načinio velikim. Toliko da kod značajnog dela navijača i fudbalskih poklonika ima iskonski, božanski status – Gabrijel Omar Batistuta.
SS (lifebogger.com)
Prvog dana februara 1969. godine u Aveljanedi, u oblasti Santa Fe, rođen je prvi i jedini sin mesara Omara Batistute i Glorije Silii, školske sekretarice, iz obližnjeg gradića Rekonkista.

Ipak, nije umeće s loptom nešto po čemu su ga prvo primetili u kraju, kao većinu budućih sportskih velikana iz ovog dela Amerike, već dosta neobični hobiji i to što mu je najbolji prijatelj bila upravo njegova mama.

Zbog nje je i razvio poseban odnos sa spomenutim plemenitim životinjama, pored kojih se osećao toliko sigurno da ih je još sa pet, šest godina jahao sâm – izvodeći pritom akrobacije koje su ukućanje i komšije ostavljale bez daha.

Ali, kao i svakom Južnoamerikancu, sport mu je prosto bio u krvi. Prema Glorijinim rečima, sa bilo kojim rekvizitom na igralištu podjednako se dobro snalazio, ali je najviše vremena provodio ljujajući se, pošto je shvatio da i sa nje može da izvodi akrobacije.
Getty Images
"Kako je rastao, bivala sam sve fasciranija njime. Svakoj majci su njena deca posebna na svoj način, ali je on uvek pronalazio neki novi način da nas sve zapanji. Moguće da ima i do toga što je, uz oca, bio jedini muškarac u kući – okružen ženama", kaže Glorija.

Od prvog dana u školi bilo je jasno da je multitalentovan, što je potvrđivao odličan uspeh iz godine u godinu. Ljuljašku je zamenio laboratorijom, sa željom da jednoga dana postane ugledni doktor, stavljajući tako obrazovanje isped sporta, u tom trenutku košarke.

Međutim, jedan čovek i jedanaesti Mundijal po redu promenili su njegov put zauvek. Taj čovek bio je još jedan čuveni golgeter Mario Kempes, a pozornica na kojoj je otplesao do najvažnijeg trofeja na svetu baš Argentina.

Ni tada nije bio najsigurniji, pa je i dalje u školi više pažnje posvećivao treninzima odbojke i košarke, igrajući fudbal sve češće i duže, da bi neibežno usledilo kada je kao šesnaestogodišnjak na poklon od očevog prijatelja dobio poster velikog Dijega Armanda Maradone. Tada je i definitivno prelomio da narandžastu loptu zameni onom na tufne, s namerom da krene stopama svog prvog idola, uvideviš da poput Marija može iskoristi nadprosečne fizičke predispozidije, s visinom od 185 centimetara i 83 kilograma.

Od tog trenutka, njegov put krenuo je dobro poznatim smerom, na radost svih fanatika širom sveta. U srednjoj školi je zajedno sa prijateljima osnovao amaterski tim pod nazivom Grupo Alegrija, a prvi koji ga je primetio bio je skaut Platensea, lokalnog kluba čija se orijentacija svodila na razvoj uglavnom mladih igrača.

"Iskakao je od ostale dece, naravno, pre svega svojom visinom i građom. Ali, istovremeno, već tada je pokazivao da je vešt sa loptom, a imali ste osećaj da će svakog trenutka pasti, pošto je izgledao užasno nezgrapno kada bi krenuo u trk ili dribling. Međutim, kako je rastao – vodio je računa o sebi, totalno se posvetio fudbalu, na uštrb nekih drugih stvari prirodnih za njegove godine, i uopšte me ne čudi što je danas to što jeste. Zaista je poseban", priča Gustavo Emilio Rodriges, bivši fudbaler i nekadašnji skaut Rekonkiste.

Noseći njen dres prošao je sve 'najvažnije' fudbalske kategorije, pre nego što je po ulasku u punoletsvo svojim nastupima naterao i najveće klubove u zemlji da šalju svoje izaslanike da ga gledaju kako igra. I njih je preduhitrio, ali mu se i namestilo – predstavljao je školu na državnom nivou, a veliko finale donelo im je okršaj sa omladincima slavnog Njuels Old Bojsa. Na tribinama je bio i tadašnji trener prvog tima Marselo Bjelsa, a Bati je učinio sve da ga impresionira.

Sa dva gola i asistencijom doneo je saigračima trofej i slavu, a sebi obezbedio prelazak na stadion koji danas nosi ime čoveka koji ga je tamo i doveo.

Sve se desilo munjevito, u svega nekoliko dana – potpisao je svoj prvi profesionalni ugovor, ali i morao po prvi put u životu da se odvoji od majke, porodice i devojke Irine, za koju je bio jako vezan. Spavao je u klupskom internatu na stadionu, dok ga je problem sa viškom kilograma stavljao u nezavidan položaj u odnosu sa trenerom.

Kako su ga saigrači čudno gledali, zbog plave kose, koja i nije toliko česta u Argentini, ali i očiglednog arapskog porekla, nadenuvši mu nadimak 'Gringo', odlučio je da je najbolje da na kraju prve sezone ode na pozajmicu u redove Deportivo Italijana, člana drugoligaškog društva. Ubrzo se rešio viška kilograma i ponovo počeo da pokazuje zašto su mu skauti predviđali veliku karijeru, a još jednom je turnir bio presudan za novi veliki korak u njegovom životu i karijeri. Nastupajući za Deportivo bio je najbolji strelac Karnevalskog kupa u Viljaređu, u Italiji, gde ga je i primetio kapiten generacije koja ga je i privukla fudbalu – Danijel Pasarela.

Nekada veliki štoper, tada trener River Plejta, nije previše oklevao, pa je Gabrijel postao 'Milioner'. Ali ni tamo nije išlo kao što je očekivao, i pored toga što je postigao 17 golova Pasarela je smatrao da ne može da ga uklopi u svoj sistem, pa ga je sredinom sezone sklonio iz najboljeg tima.

"Nismo imali nikakav sukob ili bilo šta slično, štaviše moram da ga pohvalim i istaknem da je veliki profesionalac. Jednostavno, nije se uklapao u ono što sam imao u tom trenutku. Ali, kada bude pronašao tim koji će igrati 'za njega' biće ubitačan, nezaustavljiv", rekao je Pasarela, a iako je i sada teško razumeti ga, nije nimalo pogrešio.

Novonastalu situaciju iskoristila je Boka Juniors i Batistuta je postao jedan od stotinu igrača koji su nosili dresove oba najveća argentinska kluba. Za razliku od crveno-belog dresa, u žuto-plavom se nije odmah snašao, ali se za to pobrinuo novi trener Oskar Tabares.
Getty Images
'El Maestro' je imao jasnu ideju, odlučivši da u delo sprovede Pasareline reči. Postavio je Gabrijela usamljenog u špic, pružio mu podršku 'desetke' i krila, uz maksimalnu slobodu... Tačno mu je to i bilo potrebno.

Gotovo nemoguće bilo ga je oboriti kada se namesti i zagradi, bio je besprekoran u igri glavom, dok je ujedno neverovatno bilo teško i samo uzeti mu loptu, a da pritom ne napravite faul. Tehnička obučenost, uz razoran šut, s obe noge, omogućavala mu je da zapreti protivničkom golu sa vrlo malo prostora, pa su pogoci sa značajne distane, kada lopta 'seče' vazduh, ubrzo postali zaštitni znak.

Prvu, ispostavilo se i jedinu, sezonu na 'Bombonjeri' završio je kao najbolji strelac lige – postigao je 23 pogotka na 29 mečeva, donevši Boki titulu bez poraza, a sebi novi iskorak u karijeri jer ga je selektor Alfio Basile načinio državnim reprezentativcem.

Našao se na finalnom spisku za Kopa Ameriku 1991. godine u Čileu, gde je nastavio u istom ritmu. Šest puta je pogađao mrežu rivala, više nego bilo koji drugi igrač na turniru, za prvu Kopu Argentine posle 32 godine. Fokus se momentalno sa nacionalnog proširio na svetski.
Getty Images
Na drugom kraju sveta, Vitorio Čeke Gori, čuveni italijanski filmski producent i nekadašnji senator, tražio je sebi mladog centarfora, pa su se njegov zamenik, potpredsednik i šef skauting službe proveli desetak dana u prestonici Čilea.

Nije im previše trebalo da odluče koga će odabrati jer je ponovo uspeo da ih 'natera', da bi se najjačoj ligi sveta predstavio u svom stilu, pokazavši da mu ni najmanje ne smeta kada su mu saigrači Dunga, Mazinjo, Stefano Pioli...

U debitanskoj sezoni 13 puta je bio strelac za 14. mesto na tabeli, u drugoj je na istu cifru dodao još tri gola, ali ni to nije bilo dovoljno da se izbegne jedno od najtraumatičnijih iskustava koje klub, navijači i igrači mogu da dožive – ispadanje u niži rang takmičenja.

"Naravno da ne idem nikuda. To pitanje se čak ni ne postavlja. Pa, na šta bi ličilo da sada odem? Fiorentina i svi ljudi koji iz nedelje u nedelju na stadionu su verovali u mene, sada je verujem u Fiorentinu", rekao je Bati posle tužnog završetka sezone.
Getty Images
Veoma kratko izlaganje bilo je dovoljno da postane ono što je Maradona za Napolitance, pored toga što je odbio ponude, između ostalih, madridskog Reala i Mančester Junajteda.

Zbog svoje odluke postao je predmet obožavanja, ali ga to nije nimalo promenilo – pošto je i dalje bio onaj mirni, porodični čovek, koji je većinu slobodnog vremena koristio da provede sa suprugom i decom.

Na klupu je stigao perpektivni četrdesetdvogodišnji Klaudio Ranijeri, Batistuta je u drugoligaškom društvu cifru pogodaka zaokružio na 20, a Firenca je ponovo dobila prvoligaša. Čeke Gori je u međuvremenu i zvanično preuzeo klub, pa su počela da stižu i pojačanja – Rui Košta iz Benfike, novopečeni prvak sveta, brazilski defanzivac Marsio Santos, Štefan Efenberg...

U stvari, čovek čiji su filmovi zavredili nominacije za Oskara i dečak iz Aveljanede imali su isti san, želeli su da Fiorentinu naprave prvakom Italije, koliko god vremena bilo potrebno za takav podvig.
Getty Images
Pri povratku u elitno društvo uspeli su da se propnu do desetog mesta, da bi naredna sezona bila berićetna u svakom smislu, probudivši onu ideju da su velike stvari zaista moguće.

Bati, iliti od tada poznatiji kao 'Batigol' nastavio je da cepa mreže, na impozantan način, noseći ekipu do Kupa Italije, trećeg mesta i nastupa u Kupu pobednika Kupova, a nešto kasnije i trijumfa u nacionalnom Superkupu protiv jednog Milana.

Te iste sezone, Gabrijel je bio 'Capocannoniere' – najbolji strelac najjače lige sveta – sa 26 golova, na tom putu srušivši rekord Enca Paskutija star ravno tri decenije, pošto je bio precizan na svakom od uvodnih jedanaest mečeva u sezoni.

"Zbog ovoga sam i ostao. Želim da ovim ljudima donosim sreću jer to oni zaslužuju".
Getty Images
Ipak, kada se očekivao novi napredak usledio je povratak na staro, borba na tri fronta bila je previše. Tek deveto mesto u ligi, uz poraz u dvomeču protiv Barselone u polufinalu KPK, što svakako nije zadovoljavalo apetite bilo koga u klubu.

Godine su prolazile, a Batistuta nikako nije uspevao da svojim golovima nadomesti baš sve i dođe do toliko željene titule. Poslednji pokušaj Čeči Gorija, posle neuspele epizode sa Albertom Malezanijem, bilo je dovođenje Đovanija Trapatonija.

I, krenulo je odlično, ma sjajno... Bati je igrao kao u transu, Fiorentina se dosta dugo nalazila na samom vrhu Kalča, ali je jedna povreda, ona koje su se svi plašili i pribojavali, ovoga puta bila je prelomni faktor sezone...

Batistuta nije mogao na teren mesec dana, nešto više od toga bilo mu je potrebno da ponovo pronađe odgovarajuću formu, pa su kada se sve sabere i oduzme treće mesto i plasman u Ligu šampiona bili veliki uspeh u paklenoj konkurenciji.
Getty Images
Okitio se zvanjem najboljeg stranog igrača lige, bio je najbolji sportista svoje zemlje, dok je najprestižnija pohvala stigla u vidu trećeg mesta u izboru za 'Zlatnu loptu'.

Upravo to i dalo mu je elana da još jednom pokuša sa svojom 'Violom', a svakako da je veliki uticaj imala i činjenica da po prvi put u karijeri ima priliku da uživo čuje himnu Lige šampiona, zajedno sa Predragom Mijatovićem, Markom Amorosom, Enrikom Kijezom...

Kako je iza sebe već imao dva Mundijala, velika pozornica nije predstavljala ništa novo za njega, ali Fiorentina nije mogla dalje od druge faze elitnog takmičenja. Ostaju upamćene pobede na mitskom, 'pravom' Vembliju protiv Arsenala (1:0) i ona na krcatom Frankiju protiv Mančester Junajteda (2:0), kao i njegova golčina na Old Trafordu.

Međutim, opet nije bilo snage za Seriju A, 'samo' četvrto mesto i dolazak dana koji je imao isti efekat kao i dan žalosti za celu Toskanu.
Getty Images
Upravo to je još jedna stvar po kojoj je Gabrijel poseban. Iako ih je sve rastužio, one koji su ga nedavno izlili u bronzi, nikoga nije naljutio, niti se sa bilo kime posvađao – prevelika je to ljubav bila da kraj ne bi bio džentlmenski iliti damski.

"Osećao sam se užasno kada sam napustio Fiorentinu i otišao u Rim, bio sam pretužan, skrhan... Bilo mi je neizmerno teško jer sam imao osećaj da nisam ispunio očekivanja Florentinista, da sam ih razočarao", jasan je bio rastrzani Batistuta.

Po njegovim suzama mogli su da zaključe da je i njemu stalo koliko i njma, zbog čega mu i nisu zamerili na odluci da pojača Romu, ligaškog rivala, i da u četvrtoj deceniji, zajedno sa Frančeskom Totijem, Vinčencom Montelom i Antonijom Kasanom napokon pokuša da dosanja ono o čemu je maštao od dolaska na 'Čizmu' – Skudeto.

Voljenom klubu nije uspeo da donese prvu titulu još od 1969. godine, ali jeste 30 miliona evra, postavši gotovo preko noći junak nekih drugih ljudi iz nekog drugog grada...
Getty Images
Grada koji je takođe živeo za fudbal, glavnog grada čiji je 'crveni' deo čekao na najvredniji pehar punih 18 godina, s tim da je samo godinu dana ranije mrski im Lacio, na sreću svih nas Srba, zajedno sa Sinišom Mihajlovićem i Dejanom Stankovićem prvi prošao kroz cilj.

'Vučica' je ostala osamnaest koraka daleko od vrha, ali se ispostavilo da je Gabrijel Omar Batistuta bio deo slagalice koji je nedostajao Fabiju Kapelo, deo koji je savšreno 'legao' tu negde pored 'Aeroplanina', odnosno malo ispred 'El Principea' – kada je šou mogao da počne.

Nije išao ispod svoje norme, u dvadeset navrata našao se među strelcima, postigao je 20 od 68 pogodaka celog tima na 34 meča, za dva koraka isped Juventusa za drugo ogromno slavlje na ulicama Rima drugu godinu zaredom.

Nije bio u bojama na koje je navikao, ali je ipak plakao od sreće kada je uspeo da stigne do nečega što je toliko želeo. Videlo se da mu je ogroman teret pao sa srca i da sada može u penziju kao ispunjen fudbaler, međutim – to nije bio prvi put te sezone da su ga savladale emocije. Jesenji deo šampionskog pohoda na titulu doneo je i okršaj sa Fiorentinom, na Olimpiku, kada su već svi već Romu gledali kao prvog favorita za titulu. Posle duge akcije, lopta se odbija u vis, a Bati je dočeka na sebi svojstven volej, s dozom akrobacije i zakuca je preko dojučerašnjeg saigrača Frančeska Tolda, u same rašlje.

Erupcija oduševljenja krenula je od klupe, preko trbina do komentatora, pa sve širom Rima, dok je onaj koji ih je na to 'naterao' bio izistinski tužan. Novi saigrači su ga grlili, ukazivajući mu da je veliki majstor, da je sve što oseća normalno, ali njemu to nije bilo važno...

Na kraju nije izdržao, rasplakao se, ali od tuge – jer je sada njega profesionalizam 'naterao' da rastuži one koji u njegovom životu zauzimaju posebno mesto.

"Oduvek sam davao sve od sebe za svaki tim za koji sam igrao, sve u cilju kako bi i 'obični' navijači mogli da se indentifikuju sa mnom. Dugujem i mnogo, svima njima – i onima u Firenci, i u Rimu i u mojoj Argentini".
Getty Images
Dao je sve što je ostalo u njemu, a nova nagrada stigla je kroz poziv čoveka koji mu je oblikovao život i nastup na trećem, poslednjem Svetskom prvenstvu. Zajedno sa padom 'Gaučosa', usledio je i njegov lični, 'krštenicom' očekivani pad.

Za njegove standarde, postigao je tek 11 golova za dve sezone, usledila je pozajmica u Inter, gde je svega dva puta bio strelac na 11 susreta, pre nego što je odlučio da je vreme da polako privodi stvari kraju, kada je postao novi član katarskog Al-Arabija, delom i zbog želje oca.

Jasno je bilo da želi dodatno da se obezbedi i zauvek zbrine porodicu, ali ni tada nije želeo da mu bilo ko šta pokloni, pa je i u penziju otišao kako je on želeo – kao igrač sa najviše golova u jednoj sezoni elitnog ranga takmičenja u Kataru.

"Kada sam igrao fudbal nikada nisam toliko uživao nikada nisam bio toliko srećan... Na fudbal gledam isključio kao postao. Retko pogledam poneku utakmicu. Mnogo više volim da stavim ranac na leđa i sa svojom devojkom odem na izlet", rekao je jednom prilikom Gabrijel.
Getty Images
Svakoga od nas to je zbunilo, pošto je na terenu izgledao tačno tako da ni ne pomislite da postoji mesto na kome bi mogao da bude srećniji. Zaista, i jeste bilo tako jer je tačno deset godina kasnije nastavio misao, o nečemu što se kasnije ispostavilo kao odbrambeni mehanizam od svega onoga što vam zvanje najbolje 'devetke' sveta donosi...

"To sam rekao kako bih skinuo pritisak i sve ostalo što je išlo s tim. Istina je negde između... Ako bih postigao dva gola, uvek bih želeo i četvrti, uvek jedan više. Sada, kada je sve gotovo mogu da pogledam unazad i da se osećam zadovoljno i ponosno. Ipak, zanimljivo je da se tako nikada nisam osećao kada sam ga igrao. Shvatite kako želite, istina je da sam voleo fudbal, ali ne i sve oko njega", iskren je bio Batistuta u svom oproštajnom govoru.

Želeo je da se povuče u dresu Boke, kluba za koji je smatrao da mu je najviše pomogao na njegovom putu, ali je isto tako i bio realan i svestan hroničnih problema koji su povrede počele da mu stvaraju...

Iz ove perspektive gledano, verovatno ni sam nije slutio šta ga čeka u godinama koje slede i kakve će mu sve misli padati na pamet, a sve to zbog nečega što ga je načinilo živim herojem jednog grada.
Tanjug/AP
Beskompromisni stav, profesionalizam i požrtvovanost specifična za ljude s njegovog podneblja doneli su mu sve, uzročno poslednično noseći sa sobom i ogromnu, neizdrživu bol... Toliku muku da u jednom trenutku nije mogao ni da hoda.

"Ubrzo po okončanju karijere došao sam u stanje da više nisam mogao ni da hodam. Bolovi u zglobovima bili su nepodnošljivi, nisam mogao ni do toaleta da odem, iako je bio udaljen svega nekoliko koraka, pa sam nuždu vršio uz pomoć pomagala u krevetu. Hrskavice i tetive su mi bile uništene, pa je mojih 86 kilograma 'padalo' direktno na kost, zaista vam ne mogu opisati kakvi su to bolovi bili", da bi već sledećom rečenicom to savršeno opisao:

"Možda je najbolje da vam kaže dam sam od doktora jedno jutro zatražio da mi amputira obe noge, Video sam Oskara Pistorijusa (južnoafričkog paraolimpijca koji nema oba donja ekstrimiteta), i rekao sam sebi da to rešenje".

Ne njegovu sreću, doktor je ostao pribran i staložen, rekavši mu da je lud, usput objasnivši mu da operacija i strpljiva rehabilitacija mogu da učine čudo. Još jednom nije verovao, ali je na kraju pristao i ni sada nije pogrešio.
YTSS
Danas živi u Argentini, vratio se u domovinu i rodni grad gde ima ranč, prepun konja. Posle fudbala, koji zahvaljujući dobroj proceni lekara može ponovo da igra, bavi se i polom, dok pod porodičnim imenom proizvodi pomorandže i ostalo tropsko voće, koje posle izvozi širom sveta. Naravno, uključen je u fudbal, radio je kao stručni konsultant na poslednja dva Mundijala, a poseduje i sve licence potrebne za obavaljanje trenerskog posla.

Najveća nagrada mu je svakako ona bronzana statua, iako ga ni bez nje ili bilo kakvih drugih obeležja neće zaboraviti oni u čijem je dresu je na 328 mečeva 202 puta postigao gol.

A, samospoznaja svega što je uradio došla je 2014. godina s otvaranjem Kuće slavnih na Artemio Frankiju, s njim kao prvim stanovnikom i titulom počasnog građanina Firence.

"Firencu sam oduvek smatrao svojom devojkom. To je takva ljubav prema gradu i klubu, takva da je nemoguće i opisati je. Oduvek sam želeo da uđem u njenu istoriju, a danas napokon mogu da kažem da sam to i uspeo", rekao je Gabrijel Omar Batistuta, dok je ljubičastim dresom i šalom neuspešno pokušavao da prekrije suze".
Getty Images
Cile: I, šta vozi Batistuta?

Baron: Šta misliš, a?

Cile: Ne znam... Ferari...

Baron: Jugo!

Cile: Ne s'eri da vozi Juga...

Baron: Vidi čoveka, pa svega mi... Ali, 65A, crni kabrio, ja mu lično dovezao iz Kragujevca. Skroman dečko, šalje sve pare kevi...

Iako samo još jedna fiktivna scena, u kojoj samo ime čoveka koji priča priču govori sve, imajući sve u vidu... I nije daleko od istine... Nemanja Đorđević (@ElGrandeDiego)

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

97 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: