Osvojili su sve, ali 'ušatog' ne

Sportski fanatici širom sveta često kao glavni argument u diskusiji ko zavređuje zvanje 'besmrtnika' i 'žive legende' svog sporta navode broj osvojenih trofeja. To je ono što u stvari i pravi razliku između samih velikana i svrstava ih na zasluženo mesto u istoriji. Naravno, bez ulaženja u lične afinitete, kvalitete i 'suvo' znanje pojedinca – jer znate onu za “statistiku i bikini”.

Izvor: Nemanja Ðorðeviæ

Ponedeljak, 23.03.2015.

12:00

Default images
Beta/AP

Bez imalo sumnje, daleko najvredniji trofej u svetu fudbala jeste onaj koji su podigli Nemci prošlog jula – kada su postali prvaci sveta, dok je u klupskom fudbalu ekvivalent pehar namenjen prvaku Evrope. A, upravo me je ‘ušati’ pehar i naveo, najpre na priču sa Vladimirom Novakovićem, a zatim i na pravljenje liste velikih majstora ove igre – onih koji nikada nisu dobili priliku da ga podignu visoko iznad glave.

Prva Liga šampiona (prvobitno Kup šampiona) odigrana je 1955. godine, a igrači Real Madrida bili su prvi koji su ostvarili konačni trijumf. Šest decenija kasnije, 22 kluba iz deset različitih zemalja mogu da se pohvale osvajanjem najvrednijeg klupskog trofeja. Daleko najuspešniji je 'Kraljevski klub' sa deset trofeja, Milan tri manje, Bajern iz Minhena i Liverpul po pet, Barselona i Ajaks po četiri, a Mančester Junajted i Inter po tri. Četiri kluba činila su to po dva puta, a čak njih deset po jednom.

Petorica Srba imala su privilegiju da postanu prvaci Evrope, kao i najbolja generacija u istoriji domaćeg fudbala – ekipa Crvene zvezde iz 1991. godine koja je na stadionu ‘Sveti Nikola’ u Bariju ušla u legendu.
crvenazvezdafk.com
Prvi od njih to je učinio kao kapiten - Velibor Vasović, koji je kao prvi strani kapiten Ajaksa osvojio prvu titulu prvaka Evrope za ‘Kopljanike', zajedno sa Johanom Krojfom pre tri i po decenije. Zatim je 1996. godine to pošlo za frukom Vladimiru Jugoviću – kada je postigao odlučujući jedanesterac u penal seriji protiv Ajaksa za svoj Juventus. Naravno, prethodno je isti uspeh ostvario i sa spomenutom generacijom najtrofejnijeg srpskog kluba.

Poslednja trojica to su uspela u ovom veku. Najpre Nemanja Vidić sa Mančester Junajtedom, posle trilera i penala protiv Čelsija u Moskvi 2008, da bi isto ponovio, dve godine kasnije, Dejan Stanković sa ekipom Intera, postavši ujedno i najtrofejniji srpski fudbaler.

Listu zatvara trenutno možda i najbolji desni bek sveta Branislav Ivanović – slavljem sa Čelsijem pretprošle sezone.
Sa 23 osvojena trofeja Dejan Stankoviæ je najtofejniji srpski fudbaler (internacionale.it)
Ne bi bilo u redu ne spomenuti i nekadašnje ‘zemljake’ koje su žive legende beogradskih večitih rivala – Dejana Savićevića (Milan 1993) i Predraga Mijatovića (Real Madrid 1998).

Od jedanaest 'izabranih' koji su ostali bez ‘srebrne amfore’, samo dvojica nisu bili prvaci sveta, dok svi zajedno imao preko 200 osvojenih trofeja. Neke od njih delile su bukvalno sekunde od velikog sna, a neki nisu bili ni blizu da zaigraju za trofej Lige šamoiona.

Neki od njih i dalje imaju šansu da promene istoriju…

Đanluiđi Bufon – 'Supermen' iz Karare

Beta/AP
Iako je još pre 14 godina prešao iz Parme u Juventus, Đanluiđi Bufon i danas je najskuplji golman u istoriji fudbala. Smatran od strane velikog broja ljudi za jednog od najboljih čuvara mreže u istoriji, Điđi iza sebe ima impozantnih 20 sezona na najvišem nivou. U 14 sezona postao je živa legenda ‘bjankonera’ sa preko 500 nastupa, osvojio je sa ‘Starom damom’ sve moguće trofeje u Italiji, dok se Parmom stigao i do kupa UEFA. Svoju ljubav prema ‘crno-belima’ pokazao je ostankom u klubu kada je Juve posle afere ‘Kalčopoli’ izbačen u drugu ligu, a on uprkos unosnim ponudama ostao u Torinu. Nadimak Supermen zaradio je kada je, tada najboljem igraču sveta, Ronaldu da Limi na sjajan način zaustavio penal.

U međuvremenu je 146 puta branio za Italiju, s kojom je 2006. na Mundijalu u Nemačkoj postao i prvak sveta. U velikom finalu protiv Francuske imao je nekoliko spektakularnih odbrana, a svojim intervencijama tokom turnira opravdao je zvanje jednog od najboljih golmana u istoriji. Ja sam srećan čovek. Imao sam privilegiju da budem deo nekoliko velikih ekipa i da delim svlačionicu sa velikanima ove igre. Počev od Parme, pa preko Juventusa, a naravno da posebno mesto u mom životu predstavlja osvajanje Svetskog prvenstva. Nikada se nisam osećao tako srećno, bila je to timska pobeda, najveća pobeda… Ali ne zato što smo mi bili ti koji su to učinili – već zato što je to pobeda za celu Italiju, za naš porodice i naše ljude.”, rekao je Bufon.

Kada je bio najbliži?

Beta/AP
Ono što mu je penal serija donela u finalu Mundijala, to mu je uzela u finalu Lige šampiona 2003. godine u Mančesteru – protiv velikog rivala Milana. Posle 120 minuta igre bez pogodaka, uspeo je u drugoj seriji penala da zaustavi pokušaj Klarensa Sedorfa i tako anulira promašaj Davida Trezegea, koji je takođe bio neprecizan i u spomenutom finalu Mundijala. Ali, onda je i Marselo Zalajeta promašio. Điđi je i to uspeo da nadomesti, pročitavši pokušaj Kahe Kaladzea, međutim, ne i promašaj Paula Montera – pošto je Andrej Ševčenko bio neumoljiv u petoj seriji. Sada, posle impresivne partije u Dortmundu i eliminacije Borusije u šesnaestini finala, imali su sreće u Nionu. Kuglica im je dodelila Monako, nominalno najslabijeg rivala rivala među najboljih osam klubova Evrope, pa imaju lepu priliku da se domognu polufinala prvi put posle 13 godina. Ukoliko im to pođe za rukom, sve je moguće.

Naravno da bih voleo da osvojim Ligu šampiona, slagao bih kada bih tvrdio drugačije. Opet, neću smatrati neuspeh tragedijom, ni društvo u koje me to stavlja i nije tako loše (smeh). Nastaviću da pokušavam svake godine, saigrači koji su imali tu čast kažu mi da je osečaj neverovatan. Ali, kada se okrenem iza sebe, imam i više nego dovoljno razloga za zadovoljstvo”, rekao je legendarni 37-godišnji Điđi za sajt UEFA.

Lilijan Tiram – 'Profesor' sa Gvadalupea

Beta/Ap
Svojim igrama na terenu zaslužio je nadimak ‘Profesor’. To zvanja najbolje i opisuje njegov način igre i uticaj na ekipu. Lilijan Tiram je bio deo ‘zlatne’ generacije francuskog fudbala – osvojio je sa ‘Galskim petlovima’ najpre Svetsko prvenstvo 1998, dve godine kasnije i Evropsko prvenstvo, a bio je i učesnik finala Mundijala i 2006. Veliko je pitanje da li bi Francuzi i postali vladari planete da nije bilo momka sa Gvadalupea jer je upravo njegovim pogocima Francuska stigla do preokreta protiv Hrvatske i velikog finala. Odbrana predvođenja Biksentom Lizarazuom i njim na bekovskim pozicijama, kao i Marselom Desaijem i Loranom Blanom na štoperima, primila je samo dva gola na završnici SP u domovini.

Ipak, na klupskom planu nije imao toliko uspeha kao na reprezentativnom, pored dve titule prvaka Italije sa Juventusom, osvojio je i Kup UEFA s Parmom. Osim italijanskih velikana, igrao je još i za Barselonu, dok je karijeru započeo u Monaku. Uspeli smo da uradimo ono što mnogi nisu. Postali smo prvaci sveta, a sve je još lepše i bolje kada se to učini među svojim ljudima – za svoj narod. Pokazali smo da smo tim, ginuli smo jedni za druge na terenu, išli korak po korak i na kraju uspeli. Doneli smo Franuskoj ono što nikada nije imala. Sada će svaki Francuz moći ponosno da kaže da je njegova zemlja prvak sveta”, rekao je Tiram, koji je sa 142 nastupa rekorder nacionalnog tima, posle pobede na Sen Deniju protiv Brazila (3:0).

Kada je bio najbliži?

Beta/AP
Tiram deli sudbinu prvog čoveka sa liste, pošto su posle ‘Mlekadžija’ igrali zajedno i u dresu ‘Stare dame’. Iako su on i Bufon uspeli da sačuvaju mrežu na Old Trafordu, spomenuti penal Andreja Ševčenka bio je koban za Torineze. Posle Italije obreo se u Španiji, kada je 2006. stigao u Barselonu. Na njegovu žalost, Blaugrana je sezonu pre te pokorila Evropu, da bi se isto dogodilo u sezoni posle njegovog odlaska dve godine kasnije. U prvom pokušaju sa Kataloncima zaustavljen je od strane Arsenala u šesnaestini finala, dok je naredne sezone Mančester Junajted bio prejak u polufinalu. Moje viđenje fudbala nije takvo. Jednostavno, meni je fudbal pružio neverovatne stvari, iako je naravno bilo i onih manje lepih. Stekao sam veliki broj prijatelja, postao prvak sveta sa svojom zemljom, tako da nemam za čime da žalim. Liga šampiona predstavlja san svakog igrača, ali ne možete baš sve svoje snove ostvariti”, pojasnio je ‘Profesor’, koji se iz fudbala povukao 2008. godine, posle problema sa srcem.

Đanluka Zambrota – poslednji italijanski bek

Beta/AP
Usko je povezan sa pretodna dva člana ovog društva. Igrajući za Italiju postao je prvak sveta, dok je sa Juventusom, Barselonom i Milanom sakupio ukupno 13 trofeja. Međutim, ni Đanluka Zambrota nikada nije podigrao trofej Lige šampiona. Za zasluge u dresu ‘Azura’, čiji je dres nosio u 98 navrata, dobio je dva najviša državna ordena. Bez većih problema mogao je da igre na obe bočne pozicije u odbrani, a svojim stilom igre spada u bekove starog kova, kojih gotovo i da nema u modernom fudbalu. Bio je opasan u napadu, u mladosti je čak igrao i kao povučeno krilo, ali nikada nije ugrožavao svoje defanzivne zadatke napadom na gol protivnika.

Posle stasavanja u Komu i Bariju, odigrao je sedam sezona za Juventus, upisao preko 200 nastupa i osvojio pet trofeja. Posle je nastupao za Barselonu, u istom periodu kao i Tiram, da bi posle četiri godine provedene u Milanu završio karijeru u švajcarskoj Kijasu, gde trenutno obavlja funkciju trenera. To je nešto što ćemo svi pamtiti i neće nam biti teško da o tome pričamo unucima po hiljadu puta. Svaki klinac koji voli fudbal sanja o tome da osvoji Svetsko prvenstvo sa svojom zemljom, pa se i ja ne razlikujem previše. Kada je Grosova lopta ušla u gol osećaj je bio neopisiv, jedino ga mogu uporediti sa rođenjem svoje dece… Jednostavno, morate doživeti tako nešto, ne postoje reči za takav osećaj”, rekao je Zambrota.

Kada je bio najbliži?

Beta/AP
Kao i u slučaju Bufona i Tirama, i njega proganja mančesterska noć iz 2003. godine. Te sezone uvršten je u tim Evrope, odigrao je svaki meč na putu do finala, ali nije imao sreće. U Barselonu je takođe stigao jednu godinu kasnije i otišao jednu godinu ranije, pa mu je ‘ušati’ pehar ponovo umakao, dok sa Milanom nije prišao ni blizu samoj završnici. Mislim da smo bili bolji rival, imali smo nekoliko zrelijih prilika, ali nismo imali sreće, iako smo više želeli pobedu. Penali su uvek lutrija, na kojoj mi večeras nismo imali sreće. Teško nam je, odigrali smo sjajnu sezonu, ali nećemo odustati. Davaćemo sve od sebe svake godine i nadam se da ćemo se na kraju radovati”, rekao je Zambrota posle poraza od Milana.

Fabio Kanavaro – 'Berlinski zid' od 176 cm

Beta/AP
Jedini je defanzivac koji je proglašen najboljim igračem sveta u eri modernog fudbala, a samo su još Matijas Zamer I Franc Bekenbauer od odbrambenih igrača zavredeli prestižnu nagradu. Fabio Kanavaro kao kapiten Italije podigao je pehar na Svetskom prvenstvu u Nemačkoj 2006. godine, za šta je nagrađen i Zlatnom loptom i titulom FIFA za igrača godine, kao i nadimkom 'Berlinski zid'. Iako je visok samo 176 centimetara, ‘Kapitano’ je bio neprikosnoven u vazdušnim duelima, a posedovao je i neverovatnu moć čitanja igre, uz požrtvovanost koja se podrazumevala. Koliko je bio ‘veliki’ i poštovan – najbolje oslikava podatak da je te 2006. bio kapiten, između ostalih, Đanluiđiju Bufonu, Alesandru del Pjeru i Frančesku Totiju…

I Fabio iza sebe ima solidan broj osvojenih trofeja, opet je sve krenulo u dresu Parme – osvajanjem dva Kupa Italije, Superkupom i UEFA Kupom. Prethodno je sa mladom selekcijom ‘Azura’ dva puta bio prvak Evrope, da bi posle ‘sušnog’ perioda u Juventusu i Interu osvojio dve La Lige i Superkup Španije sa Realom. Sve to pratio je veliki broj individualnih priznanja, kao i državno ordenje najvišeg reda. Ali, bez 'ušatog’… Ovo je crna stranica u našoj istoriji, ali to ne može da izbriše ono što smo ostvarili 2006. godine. Nije me sramota da priznam da sam plakao posle 14 godina u ’Azurima’. Ipak, uspeh iz 2006. je nešto što sam želeo i sanjao ceo život, a posebna privilegija i čast za mene bila je činjenica da sam ‘Boginju’ podigao prvi – kao kapiten“, rekao je Kanavaro, rekorder sa 136 nastupa, posle povlačenja iz nacionalnog tima i eliminacije sa Mundijala u Južnoj Africi.

Kada je bio najbliži?

Beta/AP
U prvom pokušaj bio je definitivno najbliži da se domogne trofeja – pošto je u velikom gradskom derbiju Milana – Inter zaustavljen od strane ‘roso-nera' zahvaljujući golu u gostima, koji su prošli u finale i kasnije savladali Juventus. Zatim je sa Juveom bivao zaustavljan u drugoj rundi i četvrtini finala, dok je sa Realom sva tri puta stigao do nokaut faze. To je jedina stvar koja mi nedostaje. Daleko od toga da svoju karijeru smatram manje uspešnom jer mi nedostaje najvredniji klupski trofej, ali bi bilo savršeno da sam i njega uspeo da osvojim. Ipak, iako osvajanje Mundijala smatram privilegijom retkih, samim tim što ne može svako ni da pipne trofej, nekako će mi uvek ostati žal zato što nisam uspeo da se domognem i Lige šampiona”, rekao je Kanavaro, koji se posle povratka u Juventus i kraja karijere okrenuo trenerskom poslu, pa sad predvodi Gvangžu Evergrande.

Patrik Vijera – 'čelični' kapiten Hajberija

Beta/AP
Jedan od najboljih zadnjih veznih fudbalera prošlog veka može da se pohvali da je u 21. godini postao prvak sveta sa Francuskom, dve godine kasnije i Evrope, kao i da je bio kapiten čuvene ‘nepobedive’ generacije Arsenala – koja je bez poraza stigla do titule Premijer lige. Ipak, Patrik Vijera na neki način i sâm je kriv što nije osvojio Ligu šampiona. Igra ekipa u kojoj je nastupao u velikoj meri je zavisila od njega i njegovog neverovatnog uticaja na sredini terena. Bio je u stanju da zaustavi nebrojeno mnogo napada protivnika, sjajna tehnika i anticipacija činili su ga opasnim u oba smera igre, dok nije bilo mnogo igrača koji su s njim mogli fizički da se nose.

Posle početaka u Kaenu i samo dva meča za Milan kupio ga je Arsen Venger, gde je postao živa legenda Hajberija. Zajedno sa Tjerijem Anrijem, Roberom Piresom, Denisom Bergkampom i ostalima osvojio je tri titule prvaka Engleske, četiri FA Kupa i isto toliko Komjuniti Šildova, dok je igrajući za Juventus i Inter osvojio pet titula prvaka Italije, da bi karijeru završio sa FA Kupom u dresu Mančester Sitija. Nastupao je na još dva Mundijala i EURA, a dobitnik je i ordena časti ‘Francuske legije’ kao I desetina individualnih priznanja. Ostvario sam svoje snove, Postao sam prvak sveta i Evrope sa svojom zemljom. Pokazali smo da smo neverovatna generacija, da smo veliki tim, ali pre svega sjajna grupa ljudi. Zahvalan sam što sam imao priliku da delim svlačionicu sa velikanima ove ige, kao i sa ljudima sa kojima sam proveo svoje detinjsto i sa kojima sam počeo da igram fudbal”, rekao je Vijera, momak rođen u Senegalu, posle pobede nad Italijom u finalu EURA 2000. godine.

Kada je bio najbliži?

Beta/AP
London je napustio samo 12 meseci pre nego što je Arsenala poražen u finalu Lige šampiona od Barselone posle preokreta, sa Juventusom nije uspeo da stigne do same završnice, dok je u poslednjoj sezoni boravaka u Interu direktno odgovoran što nije ipak osvojio ‘ušatog’. Sa ‘nerazurima’ je zaustavljan na startu druge faze, da bi 2010. godine, kada je Inter sa Žoze Murinjom osvojio triplu krunu, odlučio da napusti Milano na polusezoni i pojača Mančester Siti. U prvom delu elitnog takmičenja upisao je dva nastupa. Iskreno, ne žalim previše zbog toga jer fudbal nisu samo trofeji. Jedno je osvajanje međunarodnih trofeja sa svojom zemljom, a drugo igra za klubove. Moja jedina prava ljubav bio je Arsenal i možda mi je najžalije što sa ‘Tobdžijama’ nisam uspeo da pokorim Evropu. Ovo sve što je bilo posle, više je bio posao”, rekao je Vijera, koji je bio poznat po prekoj naravi i jakom temperamentu, a domaćoj publici i po sukobu sa Sinišom Mihajlovićem.

Lotar Mateus – kada najveći kaže da ste najbolji

Beta/AP
Kada najveći fudbaler svih vremena, Argentinac Dijego Armando Maradona za vas kaže – “da ste najbolji rival protiv koga je ikad igrao”, bilo bi prilično glupo bilo šta dodati. Lotar Mateus jedan je od najboljih igrača u istoriji igre, sa 150 nasupa za Nemačku apsolutni rekorder ‘Pancera’, a jedini je pojedinac, uz Điđija Bufona i Antonija Karbahala, koji je nastupao na pet različitih Svetskih prvenstava (od 1982. do 1998).

Podigao je čuveni mundijalski trofej kao kapiten, pobedivši Argentinu u Italiji 1990, a za nastupe je nagrađen prvom ikada dodeljenom Zlatnom loptom FIFA. Svoju fudbalsku veličinu iskazao je igrajući i kao štoper i kao zadnji vezni, a bio je deo ekipe koja je trijumfovala i na EURU 1980, a izgubio je i finala SP 1982. i 1986. Posedovao je sve – strašan šut, neverovatan pâs, sjajnu tehniku, uvek je bio fizički besprekorno spreman, a sve te stvari načinile su od njega jednog od najboljih veznjaka svih vremena. Karijeru je započeo u Borusiji iz Mehengladbaha, ali nije uspeo da dođe do trofeja za pet godina. Ono što je tu propustio naplatio je u Bajernu iz Minhena. Za Bavarce je nastupao u dva navrata, ukupno 12 sezona, postigao je skoro 90 golova i upisao preko 300 nastupa. Osvojio je sedam titula Bundeslige, tri Kupa i UEFA Kup, u međuvremenu je sa Interom osvojio Seriju A i još jedan Kup UEFA, ali će ipak uvek pamtiti dva poraza sa Bajernom u finalima Lige šampiona, posebno onaj u Kataloniji.

Svaki trofej koji sam osvojio u karijeri ima posebno mesto u mom životu. Međutim, Svetsko prvenstvo je nešto posebno za svakog igrača pa i mene. Te godine u Italiji smo se popeli na krov planete, kao tim, kao ekipa, kao zemlja… Susretali smo se sa problemima, ali smo ostali jaki, verovali smo jedni u druge – za šta smo na kraju i nagrađeni najvećim poklonom”, napisao je Mateus.

Kada je bio najbliži?

Beta/AP
Lotara su bukvalno stotine sekundi delile od kompletiranja svih trofeja iz fudbalskog sveta. Bajern je u epskom finalu Lige šampiona 1999. godine na Kamp Nou poražen od Mančester Junajteda. Bavarci su vodili golom Marija Baslera od šestog minuta i čuvali su prednost sve do nadoknade vremena, a onda – Tedi Šeringem izjednačava u 91. minutu, a Ole Gunar Solšer 120 sekundi kasnije vara Olivera Kana i baca Nemce na kolena u jednom od najspektakularnijih i najvećih preokreta u istoriji fudbala. Da sve bude gore, sličnu sudbinu doživeo je i 13 godina ranije, kada je Porto golovima u 79. I 81. minutu preokrenuo rezultat na Prateru u Beču. Izašao sam iz igre deset minuta pre kraja, Torsten Frings je ušao umesto mene. Bio sam nervozan kao pas, nisam mogao da sedim niti da pričam sa bilo kime. Kada smo primili izjednačujući gol pomislio sam – ‘Dobro, i dalje ništa nije gotovo, ali ona se desio korner dva minuta kasnije… Nisam mogao dugo da dođem sebi”, jasan je Mateus, koji se posle povlačenja u dresu MetroStarsa okrenuo trenerskom i selektorskom poslu, a najveći uspeh ostvari je uvođenjem Partizana u Ligu šampiona.

Mihael Balak – esencija broja 13

Beta/AP
Sledeći na listi je još jedan ‘malerozni’ Nemac, možda i najmalerozniji igrač ikada, koga je takođe splet neverovatnih okolnosti sprečio da se domogne najvećeg trofeja u klupskom fudbalu u dva navrata, ali i nečega još vrednijeg – titule prvaka sveta i Evrope sa nacinalnim timom. Mihael Balak izgubio je četiri velika finala, tri puta je proglašavan igračem godine u domovini, Pele ga smatra jednim od 125 najboljih živih igrača, a kroz celu svoju karijeru, ironično, nosio je broj 13 na leđima. Kada se pojavio na velikoj sceni predstavljao je prototip modernog veznjaka – sa snažnim šutem, preciznim pasom, odličnim fizičkim predispozicijama, konkretnim učnikom u defanzivi i karakteristikama pravog vođe.

Balak je karijeru otvorio na senzacionalan način – trijumfom sa svojim Kajzerslauternom u Bundesligi, da bi posle tri izgubljena finala sa Bajerom pokupio tri titule I četiri Kupa sa Bajernom. U želji za novim izazovima otišao je u London i za četiri sezone osvojio tri FA i jedan Liga Kup. Ovo je zlatna prilika za mene da ispravim sve te nesreće iz prošlosti i konačno slavim. Uvek se nerado setim tog prvenstva (2002. godine), imali smo pet bodova viška na tri kola pre kraja i na kraju ipak bili samo vicešampioni”, rekao je Balak pre finala sa Mančester Junajtedom 2008, ali mu se želja nije ispunila.

Kada je bio najbliži?

Beta/AP
Najpre je sa Bajerom iz Leverkuzena izgubio finale LŠ 2002. od Reala iz Madrida, koje je obeležio najlepši pogodak u istoriji takmičenja od strane velikog Zinedina Zidana, da bi kasnije iste godine doživeo poraz u finalu Mundijala u Japanu i Južnoj Koreji od Brazila. Zatim je usledio promašaj Džona Terija i poraz od Mančester Junajteda 2008. u novom finalu elitnog takmičenja u dresu Čelsija, a iste godine novo razočaranje kada je Španija slavila na EURU u Austriji i Švajcarskoj. Naravno, tu je i ‘uticaj’ Toma Heninga Evreba, koji je ‘osakatio’ Čelsi u polufinalu protiv Barselone 2009. Ljudi me često pitaju kakav je osećaj izgubiti četiri velika finala, ali mi je teško da im opišem šta vam sve u takvim trenucima prolazi kroz glavu. Kada sam poražen sa Leverkuzenom 2002. od Reala, tada je bilo poprilično jasno da smo u potpunosti bili nadigrani – što je na neki način i lakše prihvatiti nego ovakav neuspeh na penale. Kada ste isključivo vi krivi. Čak i kada prođu godine, osećaj i sećanja su i dalje isti. Sedenje u svlačionici u kojoj niko ne progovara…”, rekao je Balak, koji se 2012. godine povukao iz fudbala u dresu Leverkuzena.

Frančesko Toti – 'Princ' Rima i njegova 'Vučica'

Beta/AP
Karijeru i život posvetio je jednom gradu i jednom klubu. Posle pape, Frančesko Toti je najobožavaniji čovek u Rimu i zasigurno najveća legenda Rome, a samo su Paolo Maldini i Rajan Gigs odigrali više mečeva za jedan klub od njega. Pri tom, legenda kaže da je jedini čovek uz ikonu Liverpula Stivena Džerarda kojoj je Real Madrid dva puta slao ‘blanko ček’ – ali je on to bez razmišljanja odbijao. Eto kolika je ljubav između ‘Vučice’ i njenog ‘Princa’. Bio je član jedne od najboljih generacija italijanskog fudbala, koja je ‘Azurima’ donela titulu prvaka sveta posle 24 godine, igrao je i u finalu EURA 2000. godine, a u oba navrata je biran u najbolji tim završnog turnira.

Dugogodišnji kapiten tima sa Olimpika važi za jednu od najboljih ‘desetki’ u istoriji igre, poseduje sve – tehniku, šut, pâs, viziju i ubitačan je strelac. Polako se bliži svom 600. meču u bordo dresu, a za to vreme postao je i igrač sa najviše nastupa (582) i pogodaka (332) za Romu, osvojivši jednu titulu i po dva Kupa i Superkupa Italije. Sa 11 ‘Oscar del Calcio’ nagrada takođe je rekorder, poseduje i ‘Zlatnu kopačku’ i dve titule najboljeg igrača Kalča, a trenutno je i drugi najbolji strelac u istoriji Serije A sa 240 pogodaka. Ponosan sam na ostvarene rekorde jer je to najbolja stvar koju jedan Rimljanin može da doživi. Ja sam najponosniji Rimljanin, tačnije to sam postao onog trenutka kada smo doneli titulu u Rim I kada sam postao prvak sveta sa Italijom. Roma je moj klub i Rim je moj grad. Jedino se ovde osćeam srećno i spokojno. Ovo što me okružuje je moj svet, tu su moja porodica i prijatelji, a to ne bih menjao niti za jedan trofej. Svoje snove sam ostvario podigrao sam pehar Kalča i mundijalski trofej – nema mnogo toga što igrač može više da traži ”, rekao je Toti posle gradskog derbija sa Laciom, u kojem se izjednačio sa najboljim strelcem u istoriji duela 'Dela Kapitale'.

Kada je bio najbliži?

Beta/AP
Samom odlukom da ceo život posveti Romi značajno je sebi umanjio šanse da se domogne titule Lige šampiona. ‘Vučica’ u poslednje tri decenije nije bila ni blizu završnice, posle poraza u finalu Kupa šampiona 1984. godine od Liverpula. Najdalje što su došli u ovom veku bilo je četvrtfinale 2007, ali je posle pobede nad Mančester Junajtedom na Olimpiku usledila ‘đavolja’ utakmica na Old Trafordu u kojoj je Junajted slavio sa neverovatnih 7:1. Kada sam donosio odluke da ostanem, one su dolazile iz srca. Godine prolaze, svemu nažalost dođe kraj, moram da budem svestan da su mi ovo poslednje sezone kao igraču i zato moram da ih odigram strastveno. Ne žalim ni za čim, pa ni za Ligom šampiona… Postigao sam i više od onoga o čemu sam maštao, pa ću u penziju kao srećan i ispunjen čovek”, jasan je ‘Il Kapitano’.

Denis Bergkamp – 'neleteći' Holanđanin

Beta/AP
Perfektna tehnika omogućila mu je da postigne najlepši gol u istoriji Premijer lige, a strah od letenja sprečio ga je da bude učesnik još nekolicine velikih mečeva, ali mu i nadenuo atipičan nadimak za jednog Holanđanina – 'neleteći'. Denis Bergkamp još jedna je živa legenda Arsenala, čovek koji je na stadionu 'Hajberi' zauvek ušao u istoriju fudbala i srca navijača , a, poput Tjerija Anrija, svojim partijama zaslužio je da ga 'izliju' ispred novog doma ekipe iz severnog Londona. Takođe, jedan je od najboljih proizvoda Ajaksove škole totalnog fudbala, a osim zapanjujućih tehničkih mogućnosti, posedovao je izvanredan pregled i osećaj igru, sjajnu kretnju bez lopte i veoma precizan šut. I on se nalazi na Peleovoj listi, deo je i kuće slavnih Premijer lige, a za igre na Mundijalu u Francuskoj, kada su 'Oranje' bile četvrta reprezentacije sveta, nagrađen je mestom među najboljih jedanaest.

Osim voljenog Arsenala, s kojim je tri puta bio prvak Engleske i četiri puta osvajač FA Kupa, nosio je dres milanskog Intera i stigao do UEFA Kupa, dok je sa svojim Ajaksom prikupio jednu titulu Kup pobednika Kupova i još jedan kup UEFA. Boje nacionalnog tima branio je 79 puta i postigao 37 pogodaka, igrao je na tri evropska i dva svetska prvenstva, a zbog onog u Sjedinjenim Američkim Državama 1994. poslednji put ušao je u avion. Na letu za SAD jedan od motora je otkazao, a neko od novinara se zatim našalio da ima bombu u torbi. Denis više nikad nije ni prišao aerodromu. "Imam problem i moram da nastavim da živim sa tim. Ne mogu da uradim ništa povodom tog straha, to je psihološka stvar i ne mogu da je objasnim. Nisam leteo avionom, čini mi se, pune dve godine. Ljudi iz Saveza me u potpunosti razumeju, kao i ljudi iz Arsenala, za sada. Potražio sam stručnu pomoć u međuvremenu, pošto ne mogu ni da pomislim da letim jer se iste sekunde 'zaledim' i uspaničim, sve počne još dan ranije – kada ne mogu da zaspim", pokušao je Bergkamp da objasni svoju fobiju jednom prilikom.

Kada je bio najbliži?

Beta/AP
Amsterdam je napustio dve sezone pre nego što se Luj van Gal popeo na krov Evrope sa 'obdaništem' 'Kopljanika', dok u dresu Intera nije ni igrao Ligu šampiona. Sa ekipom Arsena Vengera dva puta je igrao četvrtinu finala, a bio je i deo ekipe koja je 2006. stigla do velikog finala sa Barselonom. Međutim, njega je splet okolnosti sprečio da barem pomogne saigračima da stignu do trofeja, tačnije golman Jens Leman. Nemački čuvar mreže je u 18. minutu srušio Samjuela Etoa van kaznenog i zaradio direktan crveni karton, zbog čega je Holanđanin kasnije ostao na klupim, a njegov tim je izgubio. Arsenal je uspeo da povede preko Sola Kembela u 37.minutu, ali su Kamerunac Eto u 76. i Brazilac Beleti pet minuta kasnije ipak sprečili 'Tobdžije' da prvi donesu najvredniji trofej u London. "Kada sam saznao da me Arsenal želi, nije mi padalo na pamet da odem bilo gde drugde. Kada počnete da navijate za klub ne činite to zbog njegovih trofeja, ili igrača ili istorije... Činite to jer ste se pronašli tamo negde, pronašli ste mesto kome pripadate", kaže Bergkamp, "Ja strašno volim Arsenal, Ali, pitanje je, da li ti voliš Arsenal? Ili samo Arsenal sa trofejima. Fudbal je jako složena igra jer se iza svakog šuta krije misao".

Zlatan Ibrahimović – fudbalski Leonardo Dikaprio

Beta/AP
Koliko god bio ekscentričan i arogantan, velikom majstoru ove igre se sa pravom treba diviti – jer bez njega fudbal ne bi bio isti. Kada je imao 15 godina malo je nedostajalo da odustane od svega i počne da radi na doku, ali je na nagovor menadžera Zlatan Ibrahimović dao fudbalu još jednu šansu i nije pogrešio. Osamnaest godina kasnije sin Bošnjaka i Hrvatice jedan je od najboljih centarfora planete, kapiten je, najbolji strelac i najviše puta nagrađivan igrač u istoriji reprezentacije Švedske, koju je predvodio na dva svetska i evropska prvenstva, dok je igrajući za klubove širom Evrope postao sinonim za trofeje. Sa visinom od 195 centimetara, savršenih genetskim predispozicijama i širokim znanjem Ibra predstavlja pravog' fudbalskog nindžu'. Jednako dobro se služi obema nogama, jedan je od tehnički najpotkovanijih igrača, sjajan je u skoki i pozicionoj igri, a može i da stvori gol apsolutno ni iz čega – šutem sa 40 metara, kung-fu potezom u kaznenom ili solo prodorom kroz pet-šest defanzivaca. Tipični Zlatan.

Posle početaka u Malemeu i FBK Balkan, Ibrahimović se seli u Amsterdam, da bi u timu Ronalda Kumana već pokazao o kakvom se potencijalu radi, ali i osvaja prvu nacionalnu titulu. U tom ritmu nastavio je i do danas jer je igrajući kasnije za Juventus, Inter, Barselonu, Milan i, sada, Pari Sen Žermen svake godine bio prvak države. Usput je pokupio nekoliko Kupova, Superkupova i solidan broj individualnih priznanja, čak je bio i klupski prvak sveta, međutim, ne i Evrope. Ali, i dalje ima šansu, tačnije, došao je na samo tri koraka od cilja. "Kako je propalica iz Rosengarda prešla sâma ovaj put? Niko nije verovao u to. Svi su me vređali. Mislili su da ću da propadnem zbog dugačkog jezika. Niko me nije pitao: 'Kako si danas mali Zlatane?' Mislili su da je moja vizija luda. Da se neće ostvariti. Ali ja sam imao san gde ću da budem. I sada sam tu. Sada mogu da pojedu svoje reči. To je moj pravi trofej", rekao uvek iskreni i bez dlake na jeziku Ibrahimović.

Kada je bio najbliži?

Beta/AP
'Jurnjava' Zlatana i 'ušatog' pehara Starim kontinentom krije zanimljivu priču jer se tokom godina stekao utisak da mu on bukvalno 'beži', uz pomoć Žozea Murinja. Najpre je sa Juveom dva puta igrao četvrtinu finala, da bi priča 'uhvati me ako možeš' počela njegovim prelaskom među 'nerazure'. MIlano je napustio sezonu pre Murinjove 'triple krune' i otišao u Barselonu, tada aktuelnog prvaka Evrope, da bi ga kasnije te sezone upravo Portugalac 'izbacio' u polufinalu. U dresu 'roso-nera' je izbegao Murinja, ali je oba puta bivao zaustavljan na startu druge runde,

Prilikom dolaska u Pariz rekao je da je došao po Ligu šampiona. U prva dva pokušaja bio je neuspešan, prvo je bila kobna njegova bivša ekipa Barsa, a onda ponovo Žoze u borbi za četvrtinu finala. Sada, Ibra se nalazi na tri koraka od sna, PSŽ će za plasman među četiri najbolja igrati ponovo protiv Katalonaca što će biti prilika za još jednu 'osvetu' u nizu, posle eliminacije 'Plavaca'. Ipak, malo je nedostajalo da sudija Bjorn Kujpers sve upropasti pogrešno dodeljenim crvenim kartonom, ali će propustiti 'samo' prvi meč protiv 'Blaugrane'. "To je moja glad. Ako se opustim i izgubim to, onda je bolje da prestanem da igram fudbal. Potrebna mi je ta glad. I dalje osećam da moram da radim i budem deset puta bolji od drugih igrača. Da budem prihvaćen i da napredujem. Pokušavam sa PSŽ da osvojim i Ligu šampiona. Ali ako ne uspemo, neće biti strašno. Već imam 23, s obzirom odakle sam krenuo to je neverovatna avantura", nije nezadovoljan Zlatan.

Ronaldo – 'Il Fenomeno'. 'Zuba'. 'Debeli'.

Beta/AP
Zinedin Zidan, Lionel Mesi, Kristijano Ronaldo i on – jedina su četvorica igrača koji su tri ili više puta proglašavani najboljim na svetu. Novinari i zaljubljenici u najvažniju sporednu stvar na svetu smatraju ga jednim od najboljih igrača i 'devetki' svih vremena, a veliko je pitanje šta bi sve stigao Luis Ronaldo da Lima da uradi da mu karijeru nisu obeležile teške povrede kolena i praktično ga naterale da se oprosti sa 35 godina. Najboljim na svetu proglašavan je 1996, 1997. i 2002., sa samo 17 godina bio je deo ekipe koja je na Mundijalu u SAD postala prvak sveta, da bi 12 godina godina kasnije bio vlasnik dve 'Boginje', dve Kopa Amerike i titule najboljeg strelca u istoriji Mundijala sa 15 pogodaka. Tokom osamnaestogodišnje karijere nastupao je za sedam klubova, u četiri zemlje, odigrao ukupno 517 utakmica i postigao 352 gola – pri tom pokupivši sva moguća individualna priznanja.

Pre povreda i problema sa kilažom, posedovao je apsolutno sve što ga je i načinilo 'savršenim', pa ne treba da čudi što ga veliki broj kolega (Zidan, Vea, Anri, Maldini, Zaneti...) smatra najkompletnijom centarforom svih vremena. Bio je strahovito brz, pogotovo sa loptom, perfektno tehnički obučen, kao uostalom i većina Braziliaca, a mogao je i bilo koju situaciju na terenu pretvori u pogodak ili makar gol šansu. Bilo ga je nemoguće zaustaviti, barem bez faula. Takođe, sa gotovo istim uspehom snalazio se i u ulozi asistenta, a veoma dobro se služio obema nogama, iako je bio pretežno dešnjak. Za kraj, možda bi najbolje bilo citirati čuvenu izjavu Siniše Mihajlovića – "Ronaldo uzeo loptu, krenuo u kontru – a Nesta i ja sami". Ronaldo nije stigao do nekog od četiri velika kluba tog grada jer nijedan nije bio zainteresovan da mu plati autobusku kartu da bi došao na probu, ali se preko San Kristovao izborio za poziv u Kruzeiro, a posle 57 golova na 59 utakmica bilo je jasno da će istorija menjati. Igrajući za PSV Ajndhoven, Barselonu, Inter, Real Madrid i Barselonu, i na kraju Korintijans, osvojio je dve titule prvaka Brazila, La Ligu, Kup UEFA i još osam nacionalnih Kupova, a, poput Ibrahimovića, ima i titulu klupskog prvaka sveta.

“Imao sam šansu da dam gol. Izvinite što nisam završio na pravi način. Hvala vam za sve što ste uradili tokom moje karijere. Kada sam ja plakao, plakali ste i vi. Kada sam se smejao, i vi ste se smejali sa mnom. Vidimo se uskoro, ali ovaj put pored linije. Ponosan sam što sam Brazilac”, izjavio je Ronaldo prilikom oproštaja, "Najvažnije golove u svojoj karijeri postigao sam u finalu Svetskog prvenstva 2002. godine u Japanu i Južnoj Koreji protiv Nemačke. Bilo je predivno. S druge strane, najlepši koji sam postigao bio je u dresu Barselone, protiv Kompostele 1996. godine (smeh). Bio je to izuzetno 'težak' gol. Ne viđate takve pogotke svakog dana".

Kada je bio najbliži?

Beta/AP
U svom prvom pokušaju 'Debeli' je zaustavljen već u kvalifikacijama, pošto je švedski Helsinborg bio koban po Inter u kvalifikacijama. Usledio je prelazak u aktuelnog prvaka Evrope Real Madrid, s kojim je i osvojio spomenutu titulu prvaka sveta, ali mu je u pet pokušaja najveći uspeh u elitnom takmičenju bilo polufinale, kada je Juventus nadoknadio 2:1 iz Madrida. Ista sudbina zadesila je prilikom dolaska u Milan jer su 'roso-neri' u sezoni pre stigli do trofeja, da bi s njim u timu bili zaustavljeni već na startu druge runde. Tačnije bio je član ekipe u sezoni kada su se 'rosoneri' osvetili Liverpulu, ali kada je već igrao za tim iz Madrida nije imao pravo nastupa, pa nije dobio medalju. "Silno sam želeo trofej Lige šampiona i učinio sam sve što sam mogao da do njega stignem, ali nije uvek sve do vas. Nekoliko puta sa bio relativno blizu, nekoliko puta su okolnosti bile takve da nismo mogli bolje... Sve u svemu, nisam nezadovoljan zbog toga, iako bih voleo da imam i taj trofej. Fudbal mi je dao sve i omogućio mi da budem ono što sam danas, tako da ne volim previše da gledam brojeve, statistiku i slične stvari. Ja sam svoj san ostvario onog trenutka kada sam zaigrao svoju zemlju, a trenutak kada sam prihvatio u svoje ruke trofej namenjen pobedniku Mundijala i taj osečaj ne bih mogao da vam opišem", zaključio je Ronaldo.
Beta/AP
Za kraj, s obzirom da smo se bavili pretežno igračima koji su igrali u trenutnom formatu Lige šampiona, kao i onima koji su bili jako blizu ostvarenju sna, tu su i dva čoveka koja su svojim igrama obeležila fudbalsku istoriju, ali takođe nisu uspeli do prestižnog trofeja. Jedan od njih nije ni imao realnu šasnu, dok je drugi bio jako, jako blizu.

Prvi od njih je najveći koji je ikada igrao ovu igru – Dijego Armando Maradona. Neverovatni 'El Pibe' je sa svojim Napolitancima uspeo 'siromašnom' jugu da donese Skudeto i Kup UEFA, ali je u tadašnjem Kupu šampiona u oba navrata zaustavljan na samom startu, dok sa Barselonom nikada nije ni igrao elitno takmičenje. Drugi je maestraln 'Mali Buda' – Roberto Bađo. Juventusu je doneo titulu, u međuvremenu promašio najvažniji jedanesterac u karijeri u dresu Italije, ali nije dočekao 'Jugovićev penal' jer je otišao u MIlan. Naravno, u ovom društvu su i Žorž Vea, Romario, Gabrijel Omar Batistuta...

Liga šampiona (1956-2012):

10x – Real Madrid
7x – Milan
5x – Liverpul, Bajern Minhen
4x – Ajaks, Barselona
3x – Inter, Mančester Junajted
2x – Benfika, Juventus, Notingem Forest, Porto
1x – Čelsi,Aston Vila, Borusija Dortmund, Seltik, Crvena zvezda, Fejenord, Hamburger Šport Ferajn, Olimpik Marsej, PSV Ajndhoven, Steaua

Kakvo je vaše mišljenje? Da li to što nemaju 'ušatog' u svojoj riznici umanjuje njihovu veličinu?

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

85 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: