EP: Srbija – srcem do srebrne medalje

Posle veoma loše odigranog Svetskog prvenstva u Švedskoj na kojem Srbija nije pobedila nijednu evropsku selekciju, na prste jedne ruke mogli su da se nabroje oni koji su verovali da naša reprezentacija može da ostvari dobar rezultat na EP u Srbiji. Međutim, „orlovi“ su predvođeni Darkom Stanićem i Momirom Ilićem oduševili naciju. U gladijatorskim mečevima u Pioniru i Areni uspeli su da osvoje srebrnu medalju. Da je bilo više sreće i koncentracije, veoma lako mogli smo da slavimo evropsku titulu u rukometu. Ipak, Danska je u finalu bila bolja i u fantastičnoj atmosferi pred 20.000 ljudi zasluženo osvojila zlato.

Izvor: Predrag Ozmo

Utorak, 31.01.2012.

16:47

Default images

U prvom delu teksta detaljnije smo se bavili osvajačem zlatne medalje Danskom, kao i selekcijama Hrvatske i Španije.

Ovaj deo rezimea Evropskog prvenstva namenjen je isključivo osvrtu na igre reprezentacije Srbije.

Francuska, najveće razočaranje EP, i Makedonija, najveće iznenađenje, kao i sve ostale reprezentacije, biće tema trećeg dela teksta o Evropskom šampionatu u Srbiji.
Naši momci okupili su se mesec dana pred početak šampionata i redom su tvrdili da su spremni da ostave i poslednju kap znoja na terenu u pokušaju da ostvare dobar rezultat. Pripremne utakmice protiv Makedonije, Češke, a naročito Hrvatske, koje su srpski rukometaši rešili u svoju korist, pobudile su umereni optimizam među ljubiteljima rukometa u Srbiji.

Prvenstvo je otvoreno 15. januara utakmicom između Srbije i Poljske, protivnika koji nam je u prošlosti često zadavao dosta problema. Još svi gledaoci nisu stigli da zauzmu svoja mesta, a Srbija je povela 2:0 projektilom Vujina u gornji levi ugao. Gledaoci u Pioniru bili su oduševljeni. Fanatično se navijalo, a igrači su neverovatnu energiju sa tribina uspeli da pretoče u sjajnu igru.

Na poluvremenu je bilo 11:7, a već u 39. minutu 16:8. Vuković je tada malo „promešao karte“, a šansu su dobili Kostadinović, Marković i Stanković. Poljaci su iskoristili blago opuštanje Srbije i serijom 7:1 u finišu utakmice smanjili su rezultat na pristojnih 22:18. Srbija je osvojila prva dva boda u meču koji je još ranije označen kao ključan za plasman u drugi krug.
Sledili su Danci, reprezentacija sa čijim stilom igre nikada nismo uspevali da se nosimo na pravi način. Najbliži smo bili osvajanju boda pre tri godine na svetskom šampionatu, ali tada nam je presudio Lase Boesen pogotkom u poslednjoj sekundi.

U krcatom Pioniru meč su bolje započeli Danci i na poluvreme su otišli sa solidnih12:10 u svoju korist. U drugom delu Srbija je zaigrala neuporedivo angažovanije. Hansen nije uspevao ni da primi loptu, odbrana je bila agresivna i neprelazna. U pojedinim momentima izgledalo je kao da Srbija ima igrača više na terenu kada su Danci u napadu. Na golu je briljantan bio Darko Stanić, a Srbija je posle početnih 1:0 prvi put povela golom Čuture u 39. minutu. Pionir je u tim trenucima „proključao“.

Kada je pri rezultatu 22:22 u 56. minutu Vujin „pocepao“ mrežu Landina šutem sa devet metara, bilo je jasno da je pobeda na dohvat ruke. Stanić je u narednom napadu odbranio udarac Laugea, a delirijum u dvorani izazvao je Čutura golom u 58. minutu. Danci su poraženi sa 24:22 i posle ubedljive pobede Poljaka nad Slovacima bilo je jasno da u drugu fazu idemo sa maksimalnim brojem bodova. Apetiti srpskih navijača polako su počeli da rastu.

U rezultatski potpuno nevažnom meču protiv Slovaka Srbija je odigrala miroljubivih 21:21. Nosioci igre su se odmorili i naši reprezentativci bili su spremni za duele u Areni, gde su nas čekali Nemci, Šveđani i Makedonci. Pred drugu fazu selektor Vuković napravio je dve izmene u sastavu – umesto povređenog Vučkovića i Kostadinovića u tim su ušli Nenadić i Rnić.

Prvi meč u najvećoj dvorani u zemlji reprezentacija Srbije odigrala je protiv Nemaca. Predvođena kapitenom Momirom Ilićem, Srbija je stekla veliku prednost i na odmor je otišla sa rezultatom 12:7. Ipak, znalo se da se Nemci neće predati i trebalo je zadržati koncentraciju i u nastavku. Nažalost, „panceri“ su zaigrali znatno bolje, Hajneveter se razbranio, a reprezentativci Srbije su stali.

Nestalo je ideja u napadu, Ilić nije mogao sam, a potpuno indisponiran bio je Vujin koji je imao učinak 0/5. Pri rezultatu 21:20 Srbija je promašila dva „čista“ šuta – Rajko Prodanović iz velikog ugla s krila i Ivan Nikčević u kontranapadu. Ispostavilo se kasnije da je taj promašaj Nikčevića njegova jedina greška na čitavom turniru.
Pogodaka nije bilo od 54. do 60. minuta, Nemci su imali poslednji napad, a umesto Hajnevetera u napad je ušao Kristiferson. Upravo je on dao gol za izjednačenje tri sekunde pre kraja. Reprezentativci Srbije trebalo je da izađu na nemačke igrače čim je deveterac izveden i načine faul. Vreme bi tada verovatno isteklo i ostao je žal što se srpski igrači nisu bolje snašli u toj situaciji.

Meč je obeležio i krajnje čudan sudijski kriterijum norveškog para, koji nas je u više navrata teško oštetio. Najočiglednije je bilo u momentu kada je Rogiš u stilu fudbalskih štopera nogom presekao dodavanje Čuture. Umesto da dobije dvominutno isključenje, igra se nastavila, a Fal je u kontri smanjio na 21:20.

Duel sa Švedskom bio je ključan sa plasman u završne borbe. Pobeda protiv neugodnih Skandinavaca vodila je reprezentaciju Srbije u polufinale, nezavisno od ostalih rezultata do kraja druge faze. Srpski reprezentativci počeli su izuzetno nervozno, što su Šveđani iskoristili i pogotkom Kima Andresona poveli rezultatom 6:3.
Od tog trenutka naši su zaigrali mnogo bolje i tada već prepoznatljivom čvrstom igrom u odbrani potpuno su zaustavili napad Šveđana. Povela je Srbija 8:6, a rezultat 14:11 sa kojim se otišlo na poluvreme postavio je u kontranapadu Nikčević.

Ključnu ulogu u drugom poluvremenu odigrao je Žarko Šešum. Šveđani su preko sjajnog Kima Ekdala du Rica, za koga naši nisu imali rešenja, pretili da se vrate u utakmicu, ali im Šešum to nije dozvolio. Postigao je četiri izuzetno važna gola i trasirao put Srbiji ka pobedi.

Konačan rezultat postavio je upravo Šešum i slavlje naših igrača i gotovo 18.000 ljudi u Areni moglo je da počne – Srbija je prvi put od 1996. godne ušla u polufinale prvenstva Evrope u rukometu!

Meč poslednjeg kola grupne faze protiv Makedonije podsetio je na duel protiv Slovačke odigran nekoliko dana ranije. Srbija je bila bez motiva, selektor Vuković je odmarao igrače, a Makedonci su bodreni od preko 8.000 svojih navijača pobedili 22:19.
Kada je Francuska u Novom Sadu izgubila od Hrvatske, postalo je očigledno da su velike šanse da se u polufinalu naša reprezentacije sastane upravo sa „kockastima“. Rezultati u poslednjem kolu to su i potvrdili, pa su igrači Srbije počeli da se spremaju za, kako su sami naglasili, meč svojih karijera.

Arena je bila puna. Verovatno ni 50.000 mesta ne bi bilo dovoljno da se smeste svi oni koji su taj meč želeli da pogledaju. Navijanje je bilo neopisivo, do tada retko viđeno na rukometnim terenima, a intoniranje himne „Bože pravde“, koju je horski otpevalo više od 20.000 ljudi, predstavljalo je zaista nadrealnu scenu.

Početak meča obeležile su slabije odbrane na obe strane. Do tog meča fenomenalni Stanić nikako nije uspevao da zaustavi udarce hrvatskih rukometaša. Isti slučaj bio je i sa Mirkom Alilovićem na drugoj strani.

Hrvati su poluvreme odigrali nešto bolje, imali i napad za vođstvo od tri razlike, ali Srbija je srećnim golom Marka Vujina nakon što se lopta odbila od bloka smanjila na 14:13 i tim rezultatom se otišlo na odmor.
U drugom poluvremenu viđena je sasvim drugačija slika – reprezentativci Srbije zaigrali su odbranu na nivou iz prethodnih mečeva, a krila su im davali bučni navijači. U Areni apsolutno niko nije sedeo, svi su stojeći i pevajući bodrili srpski tim. Izabranici Veselina Vukovića zatvarali su napade Hrvata sa svih strana, a one retki koji su prošli zaustavljao je u drugom delu izvanredni Darko Stanić.

Kada je Ilić u 53. minutu povisio na 25:20 za Srbiju, pobeda je bila na dohvat ruke. Hrvati su pokušali da se vrate u meč, smanjili na 25:22, ali je tada Horvat promašio gol iz čiste pozicije.

Srbija je krenula u novi napad i svih 20.000 ljudi u Areni imalo je istu misao – samo još jedan gol! Toliku energiju kao da je osetio Marko Vujin. Na početku tog 59. minuta izgledalo je kao da je svu svoju snagu sproveo u „levicu“. Ispalio je „raketu“ ka golu, toliko moćnu da se Alilović samo pomerio u stranu. Lopta se zarila u mrežu, a Arena je eksplodirala. Srbija je ušla u finale EP u rukometu, prvi put u svojoj istoriji!

Finalni meč reprezentacija Srbije igrala je protiv Danske, ekipe koju je savladala 12 dana ranije. Danci su iz gotovo bezizlazne situacije uspeli da se plasiraju u drugi krug, a zatim su preko Španaca ušli u finale.

Bilo je evidentno da su reprezentativci Srbije emotivno ispražnjeni epskim okršajem sa Hrvatima dva dana ranije. Niklas Landin sjajno je branio, Iliću i Vujinu ništa nije polazilo za rukom i pitanje pobednika verovatno bi bilo rešeno još u prvom poluvremenu da nije bilo maestralnog Stanića. Rezultat 9:7 za Dance davao je nadu da u nastavku može doći do preokreta.

Ipak, za to nije bilo snage. Prišla je reprezentacija Srbije na gol zaostatka, ali je u nastavku potpuno nezaustavljiv bio Mikel Hansen. Gotovo sam je održavao Dance u prednosti, postizao je golove iz svih pozicija. Poslednji danski pogodak za 21:18 dao je iz kontranapada i tako simbolično stavio tačku na Evropsko prvenstvo. U poslednjoj sekundi Rajko Prodanović samo je ubacio loptu u nebranjen gol i postavio konačni rezultat.
Najveći uspeh u istoriji srpskoj rukometnoj selekciji nesumnjivo je donela odbrana. Nijedan protivnik Srbije na šampionatu nije postigao više od 22 gola. Agresivna i pokretljiva 6-0 formacija, sa snažnim izlascima na igrača, bila je nerešiva zagonetka za protivnike.

Igrali smo i varijacije 3-2-1 odbrane, kao i postavku sa jednim isturenim igračem. Tu ulogu najčešće je preuzimao i izvrsno odrađivao Manojlović, koji je na EP pokazao izuzetnu sportsku inteligenciju i zrelost.

Protiv Danaca smo u obe utakmice pokušali i sa flasterom na Hansenu. Smenjivali su se Vujin, nekoliko napada Nikčević i u finalu Petar Nenadić. Na tom zadatku prijatno je iznenadio upravo Nenadić, ispravno koristeći svoju brzinu, pokretljivost i duge ruke da „odseče“ najboljeg danskog igrača.

Čini se da je takvu odbranu trebalo forsirati mnogo više, pošto se Danci u igri „pet na pet“ nisu snalazili baš najbolje.
U odnosu na neka prethodna takmičenja primetna je bila mnogo veća požrtvovanost naših rukometaša u odbrani. Fenomenalno su zatvarali trouglove, pomagali jedni drugima iz drugog plana i često su po dvojica istovremeno faulovima zaustavljali protivničke napadače.

Primetna je bila i mnogo bolja komunikacija i uigranost odbrambene formacije. To se naročito odnosi na već spomenutog Manojlovića, kao i na Ilića, Vučkovića i Beljanskog.

Stavka defanzive koja je sigurno najviše napredovala na ovom takmičenju bilo je građenje i preuzimanje pivota i zatvaranje krila, kao i praćenje brzih protivničkih kontranapada.

Dok su na prethodnim takmičenjima krilni igrači poput Lindberga, Tlučinskog, Egerta, Ekberga, Tvedtena i pivoti (Vori, Mirhol, Bartoš Jurecki, Knudsen, Loke) do vrha punili našu mrežu iz potpuno čistih pozicija, najčešće posle kardinalnih grešaka i sudaranja naših igrača u odbrani, ovaj put to nije bio slučaj.
Nijedno protivničko krilo i nijedan kružni napadač nije nam postigao iz igre više od četiri gola. Toliko su postigli jedino desna krila Nemačke i Švedske, Patrik Grecki i Niklas Ekberg, i pivot Hrvatske Igor Vori.

Nikčević i Prodanović izvanredno su zatvarali svoje igrače, često ih sprečavajući da uopšte prime loptu, dok je preuzimanje na crti dovedeno do savršenstva. Primera radi, Hans Lindberg dao nam je svega pet golova u dva meča, Genshajmer samo dva iz igre, koliko i Šveđanin Lindstrom. Ivan Čupić u strelce se iz igre upisao jednom, a snažni kružni napadač Poljske Bartoš Jurecki nijednom.

Napadačka taktika Srbije nije se mnogo promenila u odnosu na prethodne turnire. Drugačiji je bio samo način završavanje napada i na tom polju mnogo je doprineo Dalibor Čutura.

Iako nije ni preterano snažan ni brz, niti ima šut od kojeg zastaje dah, Čutura je kreativnošću i bezobrazlukom u velikoj meri unapredio i smirio napad Srbije. Znao je da uđe u faul kada treba, „podvali“ za Toskića ili Stojkovića, napravi pravovremeno odvlačenje i ukrštanje za Vujina ili Ilića. Ukratko, uneo je preko potrebnu maštu u naš napad.
Šta reći o Momiru Iliću, najkorisnijem igraču turnira? Čovek koji je pre nekoliko godina u dresu Gumersbaha svom sadašnjem klubu Kilu dao 20 golova, godinama je osporavan. Govorilo se da u velikim klubovima može da igra samo zato što ima kvalitetne saigrače, da se ne trudi dovoljno kada igra za reprezentaciju, da je precenjen rukometaš koji nema ni igračke ni liderske kvalitete.

Sve te priče Ilić je opovrgao na ovom turniru. Kapiten reprezentacije Srbije bio je briljantan. U odbrani je „grizao“ do maksimuma, skakao sa jednog na drugog protivničkog beka, a istovremeno je bio naš najefikasniji igrač sa 34 postignuta gola.

Bez imalo straha preuzimao je odgovornost i pogađao u važnim trenucima mečeva protiv Poljske, Danske, Nemačke, Hrvatske. Često je postizao golove i u momentima kada nam je pretio pasivan napad i takvim pogocima uništavao je moral protivnika. Znao je da uđe u faul kada treba, ali i da proigra krilo i pivota – imao je 17 asistencija na šampionatu.
Marko Vujin, igrač sa oreolom jednog od najboljih šutera na svetu, pružao je promenljive igre na EP. Protiv Poljaka i Danaca na početku turnira bio je odličan. Utakmice protiv Slovačke i Nemačke završio je bez ijednog pogotka uz 11 promašaja. Protiv Šveđana i Makedonaca bio je solidan.

Hrvatima u polufinalu dao je šest golova i bio jedan od najzaslužnijih za pobedu, dok je u finalu, kao i većina, potpuno podbacio i postigao samo dva pogotka iz osam pokušaja, od čega jedan iz penala.

Utisak je da nije u najboljoj formi i da nije potpuno fizički spreman. Teško se dizao na skok-šut, neuobičajeno mnogo puta je izblokiran, nijednom nije uputio šut sa mesta levog beka, što je ranije često radio.

Mnogo više se odlučivao na šut iz mesta, ispod ruku protivnika (specijalitet igrača iz Južne Koreje, a nešto slično sa velikim uspehom radio je Talant Dušebajev). Šampionat je završio za 29 golova iz 72 šuta i mišljenje većine jeste da je mogao da odigra bolje.
Njegova zamena Ivan Stanković igrao je na zadovoljavajućem nivou. Najzapaženiji je bio protiv Nemaca, kada je postigao tri pogotka iz odličnih prodora. Stanković je maštovit igrač koji se mnogo više oslanja na prodor i dobar udarac „iz lakta“ i upravo ta različitost u stilovima igre njega i Vujina donosila je pozitivnu promenu ritma reprezentaciji Srbije.

Žarko Šešum odigrao je turnir za nijansu ispod nivoa, bar kada je reč o napadu. U odbrani je bio dosta dobar i odlično je odmenio Nenada Vučkovića, koji zbog povrede nije igrao na četiri meča. Sjajnu ofanzivnu epizodu imao je protiv Šveđana. Za poziciju na kojoj igri, Šešum je prilično spor, nema dovoljno dobar pregled igre, a nema ni preterano snažan šut. U više navrata protivnički golmani su posle njegovih pokušaja hvatali „žive“ lopte. Povreda lakta sa kojom je došao na takmičenje donekle može da bude opravdanje.

Nikola Manojlović bio je izvanredan – mnogo više se istakao u odbrani, ali izveo je dobro i većinu stvari koje je pokušao da uradi u napadu. Tu se pre svega misli na dva sjajna gola koje je dao Nemcima i Hrvatima. Gotovo isto važi za Nenada Vučkovića. Mnogo značajniju ulogu imao je u odbrani nego u napadu. Zbog povrede je propustio četiri meča, ali na ostalih pet u defanzivi je bio gotovo bez greške.
Momir Rnić, koji je zajedno sa Nenadićem u sastavu bio od druge faze, na terenu je proveo svega 16 minuta i iz četiri pokušaja nije se upisao u strelce. Rnić je za završne borbe ponovo zamenjen oporavljenim Vučkovićem.

Petar Nenadić je za svoja 33 minuta bio bolji. Postigao je tri gola, a u finalu protiv Danaca podelio je dve fenomenalne asistencije, kojima je podsetio na blistave dane kada je bio najtalentovaniji mladi igrač u Evropi.

Na poziciji levog krila igrali su Ivan Nikčević, rukometaš Valjadolida i Dobrivoje Marković, član Vardara. Nikčević je bio jedan od naših najboljih igrača, Igrao je gotovo bez greške. Zatvarao je protivnička desna krila i povremenim istrčavanjima remetio tranziciju lopte u napadu protivnika, a brzo je trčao i kontranapade.

U šutu sa pozicije demonstrirao je sve što jedno kvalitetno moderno krilo mora da ima – hrabrost i odlučnost da uskoči iz malih uglova, lepu zadršku, širok dijapazon šuteva (spoljni i unutrašnji felš, šut u bliži i dalji ugao, nisko i u rašlje).
Bio je strelac 23 pogotka, nekih veoma važnih u mečevima protiv Poljske, Nemačke i Hrvatske. Ivanu Nikčeviću, osim ranije spomenute promašene kontre protiv Nemaca, nema šta da se zameri.

Njegova izmena Dobrivoje Marković nije pokazao zavidan kvalitet na ovom takmičenju. Bio je prilično nesiguran iz čistih situacija (naročito protiv Šveđana i u rezultatski potpuno nebitnom meču protiv Makedonije), nije uskakao na šut čak i kada je imao velike uglove i takvom igrom je omogućavao protivniku da skupi odbranu ka sredini, što je našim bekovima znatno otežavalo situaciju.

Gotovo isto se može reći i za Rajka Prodanovića na desnoj strani, s tim što za njega nije bilo adekvatne zamene. Miloš Kostadinović ipak nema dovoljan kvalitet da igra na ovako ozbiljnom takmičenju.
Prodanović jeste postigao 20 pogodaka (pet protiv Slovaka), ali promašio je dosta čistih situacija u veoma bitnim mečevima protiv Nemačke i Hrvatske. Ima solidan odraz koji se često plaši da iskoristi i umesto da završi akciju uskokom s krila loptu u velikom broju slučajeva vraća beku i time najčešće dovodi ekipu u opasnost od pasivnog napada.

Pored toga, pri šutu uglavnom gađa bliži ugao (što je pokazatelj nesigurnosti), čime protivničkim golmanima znatno olakšava „čitanje“ i postavljanje.

Pozicija desnog krila našoj reprezentaciji ozbiljan je hendikep još od vremena Žikice Milosavljevića i Aleksandra Kneževića. Ako se uskoro ne pojavi neki igrač na tom mestu, možemo imati dosta problema u budućnosti.
Srbija je na ovom prvenstvu imala tri kružna napadača – Beljanskog, Stojkovića i Toskića.

Bojan Beljanski je odlično igrao u odbrani, što se ne bi moglo reći za njegov učinak u napadu. Ne pravi blokove, često samo prati loptu dok kruži oko zone, ne gradi se kako treba, pa mu je gotovo nemoguće doturiti loptu. Zato je na turniru uspeo da postigne samo jedan gol.

Rastko Stojković je po običaju imao visok procenat realizacije (9/12). Povreda koju je doživeo sprečila ga je da pokaže više. Nešto slabiji bio je u odbrani.

Najviše na poziciji pivota pokazao je Alem Toskić. Stameni rukometaš Celja sjajno je odrađivao svoj posao u odbrani, na pravi način je pratio protivničke igrače i maestralno je zatvarao prostor. U napadu je takođe bio zapažen. Postigao je 11 golova, a najviše se istakao protiv Hrvata postigavši tri gola u trenucima kada je Srbija pravila preokret.
Na golu naše reprezentacije briljirao je Darko Stanić. Momak koji brani za Metalurg bio je ubedljivo najbolji golman na šampionatu sa fantastičnih 42% odbranjenh udaraca. Ima vrhunsku komunikaciju sa publikom od koje crpi energiju.

Protiv Danaca je u grupi zabeležio 17 odbrana, protiv Šveđana 16. Bio je i jedan od ključnih faktora polufinalne pobede protiv Hrvatske, kada je u drugom poluvremeno odbranio 11 šuteva. Bio je i jedini naš raspoloženi igrač u finalu kada je danskim igračima skinuo 15 lopti.

Stanićeve glavne karakteristike su odlično „čitanje“ strane u koju bekovi šutiraju i kvalitetno postavljanje pri šutevima s krila. Za kratko vreme postao je ljubimac nacije.

U retkim minutima kada Staniću nije išlo, njegovo mesto zauzimao je Dragan Marjanac. Solidno je odradio svoj posao – odbranio je 30 šuteva, od čega tri penala.
Velike zasluge za trijumf pripadaju i selektoru Veselinu Vukoviću i kompletnom stručnom štabu. Na najbolji način uspeo je da do maksimuma iskoristi kvalitete svojih igrača, a mane nadomesti timskom igrom i borbenošću.

Primetna je bila i izvanredna atmosfera koja je vladala na relciji stručni štab – reprezentativci, kao i između samih igrača. To se najbolje moglo uočiti u toku tajm-auta naše reprezentacije.

Evidentno je bilo da su svi protivnici skautirani do najsitnijih detalja, na čemu takođe treba odati priznanje Vukoviću i njegovim saradnicima.
Naša rukometna reprezentacija nakon ovog šampionata ponovo se ucrtala na mapu evropskih rukometnih sila. Pokazali su i sebi i celoj Evropi da mogu ravnopravno da se nadmeću sa bilo kojim sastavom na svetu i to bi trebalo da im bude ogroman podstrek za dalji rad.

Prva prilika za novi uspeh jeste kvalifikacioni turnir za Olimpijske igre koji će se održati u Španiji. Osim domaće reprezentacije, protivnici će nam biti odlični Poljaci i nepredvidivi i uvek neugodni Alžir.

Reprezentacija Srbije mora da zauzme jedno od prva dva mesta kako bi se prvi put još od Olimpijskih igara 2000. godine u Sidneju pojavila na najvećoj svetskoj smotri sportista. Kvalitetom i zalaganjem pokazali su da je taj cilj dostižan. Nama ostaje samo da im poželimo sreću i navijamo za njih iz sve snage. Zaslužili su.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

23 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: