Biciklizam gubi rat sa dopingom

Izvor: B92

Petak, 07.09.2007.

08:54

Default images

Na početku ovog teksta odmah treba postaviti pitanje koje glasi: Umire li biciklizam kao sport ili ne? Kao što obično biva istina je negde na sredini. Nestati neće, ali da je teško, mnogo je teško. Ovog puta nećemo pričati o rezultatima, ugovorima, sponzorima i ostalim lepim stvarima u biciklizmu, jer je njih sve manje i zato što su u senci onoga što se zove DOPING.

Pre nego što pređemo na detaljnu analizu dopinga u biciklizmu da napomeno da se B92 odlučio na ovaj komentar iz više razloga. Iako biciklizam na ovim prostorima nije u vrhu popularnosti, statistike kažu da se pojavom Lensa Armstronga zanimanje povećalo, pogotovo za Tur d'Frans, a pojam dopinga je uvek interesantan i razlog za polemiku bez obzira na to koji je sport u pitanju. Ostaje utisak da se preko svake doping afere lako pređe, i malo se obraća pažnja na to koliko su koreni dopinga duboki i vrlo opasni, nekad i fatalni. Sve ono što se dešava u današnjem biciklizmu zahteva prvo retrospektivu, a onda i zaključak. Zato se za početak vraćamo jako daleko.

Biciklizam uz plivanje i atletiku spada u grupu bazičnih sportova i poznat je kao jedan od najtežih. Sama činjenica da se iziskuje strašan napor od takmičara pogotovo na tronedeljnim velikim trkama kao što su Điro, Tur i Vuelta, gde se svaki dan prevaljuje po 150 do 230 kilometara, dovoljan je razlog da se biciklisti oduvek nalaze na udaru. Možda čudno zvuči, ali davne 1896. godine izvesni Velšanin Artur Linton postao je prva žrtva. Učestvovao je na jednodnevnoj trci Bordo – Pariz, a dva meseca kasnije je umro i konstatovano je da je razlog uzimanje amfatemina i još nekih droga. Da, istina je. Linton je umro zbog dopinga pre 111 godina.

U toku 1924, kad je Tur d'Frans već postao institucija, braća Anri i Fransis Pelisije su uzburkali javnost. Bili su nezadovoljni pravilima Anri Degranžea, prvog čoveka Tura, i zato su bez mnogo griže savesti rekli da su često koristili hloroform i morfijum kako bi ublažili bolove.
Anri Pelisije
To su slučajevi koji se pamte pre Drugog svetskog rata, ali uprkos tome je biciklizam stekao ogromnu popularnost u zemljama kao što su Francuska, Italija, Belgija i Holandija. Čim je biciklizam popularan u izuzetnim sportskim nacijama kao što su Francuska i Italija, onda dobija poklonike i drugde, negde manje – negde više, a za svaki sport je bitno da ima ljude koji mogu da postanu idoli.

Period od 1945. do 1975. bio je izuzetan za biciklizam zbog velikog broja istinskih asova. Da li su svi bili ''čisti'' ostaje tajna do danas. Fausto Kopi i Žak Anketil su bili veliki šampioni koji su pobeđivali gde su stigli. Nikad im nije oduzet nijedan trijumf, ali obojica su bili vrlo iskreni. Slavni Italijan Kopi je rekao da je tokom četrdesetih i pedesetih bio samo jedan od mnogih koji je koristio amfetamin, a Anketil koji je u svoje vreme bio popularan kao Šarl De Gol jasno je poručio da se Tur ne može dobiti ako se pije voda.

Pet godina posle njegove izjave, na Turu 1967. je preminuo Englez Tom Simpson zbog amfetamina, a Kopi je okončao život tako što su ga otrovali afrički vračevi, iako to mnogi negiraju, ali hroničari kažu da je ta verzija ipak najbliža istini.

Gde je tu Edi Merks, još jedan čovek koji je surovo pobeđivao pa je dobio nadimak Kanibal i nema ljubitelja biciklizma koji neće potvrditi da je Belgijanac bio i ostao najbolji svih vremena? Za razliku od nekih drugih, nikad nije hteo da priča o tome da je doping neophodan, a Italijani su pokušali da mu smeste igru 1969, ali je dokazano da je nalaz bio ispravan.

Merks je otišao bez mrlje, ali se ipak postavlja pitanje šta se to zapravo događalo pre moderne ere. Navedeno govori da je doping postojao, bilo je i smrtnih slučajeva, ni kraljevi drumova i brda nisu bili baš nevini. Ali, upravo tada počinje uvertira za ono što se danas dešava. Nije postojala tehnička oprema da se nalazi proveraju kao danas, ali su bili dovoljno pouzdani da otkriju bar neke krivce. Ispostavilo se da je biciklistička federacija često olako prelazila preko svega u želji da se sačuvaju sponzori i zadrže televizijske stanice, jer je biciklizam tada bio na vrhuncu, s obzirom na veliki broj asova.
Žak Anketil
Zanimljivo je da se doping najmanje spominjao tokom prve polovine osamdesetih i to je bila uvertira u pakao koji sledi. O spomenutoj popustljivosti Svetske federacije, najplastičnije govori primer Pedra Delgada, pobednika Tura 1988. U njegovoj krvi su pronađeni tragovi prebenecida što je bilo kažnjivo po pravilima Međunarodnog olimpijskog komiteta. To bi trebalo da bude dovoljno da mu se oduzme pobeda, ali nije, i to zbog verovali ili ne UCI (Svetska biciklistička federacija), koja prebenecid nije imala na listi zabranjenih supstanci. Takva lakomislenost i naivnost, ili bolje reći nezainteresovanost, dve decenije kasnije dovešće UCI na rub očaja jer ako se stvari ne saseku u korenu, nikad i neće.

Početkom devedesetih u biciklizmu počinju da se dešavaju promene kao i u svim ostalim sportovima, Romantizmu je odzvonilo, novac koji je svakako uvek bio bitan, postaje još važniji, vodi se pravi rat za sponzore, a organizatori tri velike trke počinju da prave maršute koje imaju sve više brdskih uspona do samog neba, želeći na taj način da privuku još više gledalaca pored malih ekrana. Kilometri se broje hiljadama, bespoštedna borba u koju se uključuju i gospoda sa titulom doktor.

Mikele Ferari, jedan od njih, po mnogima je tvorac dopinga u modernoj eri. Do sad smo se osvrtali malo na prošlost jer samo tako može da se razume i sadašnjost, a sada pogledajmo ko je šta radio, ko je kriv, a ko ne i šta uopšte treba raditi sa dopingom u biciklizmu.

UCI je u liku Lensa Arsmtronga dobio čoveka koji će biciklizam podići na pijedestal slave u SAD, a i širom planete. Lens je ostvario do tad neviđen poduhvat, jer je nakon što je imao rak testisa uspeo da se vrati na pedale i da pobedi sedam puta uzastopno na Turu što sigurno, apsolutno sigurno, niko neće ponoviti. Francuzi su ti koji su napali Armstronga za doping, ali Galski petlovi su istrčali pred rudu bez valjanog argumenta. Armstrong je ostao neokrnjen i slaviće se zauvek.
Edi Merks
Međutim, pogledajmo i ovo. Armstrong je od 1999. do 2004. sarađivao sa Ferarijem koji je inače bio pod istragom još od 1990. Ne mora da znači da je tu nečega bilo, što je uvek isticao i Armstrong, koji je rekao da je sa njim regularno kontaktirao samo da bi pitao za savete, ali Ferari je bio pravi guru za doping. Jedna verzija kaže da je upravo on obezbedio Lensu da na prvom dobijenom Turu 1999. koristi kasnije ultra rasprostranjeni EPO. Razlika je u tome što EPO 1999. niko nije ni poznavao i tek kasnije je stavljen na listu zabranjenih supstanci.

Oni koji vole teoriju zavere, ali i oni koji pažljivo posmatraju dokumenta jednoglasno kažu: Armstrong se dopingovao tako što je išao ispred svog vremena. Mi ovde ne spekulišemo, samo vas obaveštavamo o svemu što se zna. A neki i znaju i kažu da je Armstrong jednom godišnje nestajao na 10 dana i da je za to vreme bio u centru NASA.

Armstrong je, naravno, pokazao čeličnu volju, što Amerikanci posebno cene, jer njima su omiljeni upravo ovakvi šampioni. Uostalom, Džordž Buš ga je zvao 10 minuta nakon što je stigao na cilj u Parizu, pa prosudite sami. Senku je bacao i njegov bivši kolega Frenki Andreu koji se kleo da ga je gledao kako ubrizgava sve i svašta, ali se sve završilo tako što je optužba odbačena zbog nedostatka dokaza, a Armstrong je usput rekao da je Frenkijeva žena osoba koja želi novac preko njegovih leđa. Bilo kako bilo, Armstrongu nikada nije dokazana krivica i on je otišao u legendu čist kao suza.

Vrlo indikativno je da je era Lensa Armstronga počela 1999, upravo nakon tri turbulentna Tura koji su održani između dominacije Migela Induraina (prvi od 1991. do 1995) i kasnije Teksašanina. Tako je 1996. pobedio Danac Bjarne Ris i sa njim počinjemo deo teksta koji može da se nazove sledećim rečima: Da nije smešno, bilo bi žalosno, a i jeste ovo drugo, zato što sledi i samoubistvo.
Bjarne Ris
Ris je mrtav hladan pre dva meseca priznao da je 1996. bio dopingovan, uz napomenu da će vratiti žutu majicu koja je inače u njegovoj garaži. Uspešni menadžer CSC Tiskalija je to rekao i najavio da će njegov tim biti glavni u borbi protiv dopinga. Zanimljivo, nema šta.

Iza njega je na Turu pobedio Nemac Jan Ulrih. Nemci vole da pobeđuju i u klikerima i kad je Jan trijumfovao, postao je heroj. Kasnije je pregršt puta bio drugi, nikad više prvi, a i njemu se progledala kroz prste jedna afera zbog koje nije vozio tričavih godinu dana. Kasnije ćemo ga spominjati po još nečemu.

Najgore je prošao Italijan Marko Pantani, popularni Pirat, pobednik Tura 1998. Taj Tur je bio skandalozan jer je policija ušla u kombi Festine gde je pronađen arsenal zabranjenih supstanci. Tu su bili steroidi, hormoni ljudskog porekla, sve i svašta. Međi članovima Festine bio je i odlični Francuz Rišar Virenk koji je kao i ostale kolege kažnjen sa dve godine zabrane takmičenja. UCI je upravo zbog ovako blagih kazni, svakim sledećim potezom prizivao još veću katastrofu.

Pantani je 1998. dobio Điro i Tur, bio je u Italiji popularniji i od fudbalera, a 2004. je u Riminiju izvršio samoubistvo, islednici kažu zbog velike količine kokaina. Psihički nije izdržao stalne prigovore da se dopingovao, zapao je u depresiju i veliki šampion je u maloj hotelskoj sobici okončao život na nedostojan način. Nije bilo oproštajne poruke. Da li ga je grizla savesti ili je bio potpuno nevin, nikada nećemo saznati.
Marko Pantani
Kataklizma počinje pre tačno dve godine kad je Robertu Erasu oduzeta pobeda na domaćem terenu u Španiji i to na Vuelti. Lovor je predat Rusu Denisu Menčovu, a Eras je otišao u penziju kao pokajnik. U leto 2006. pred Tur d'Frans počinje afera Operacija Puerto, a u glavnoj ulozi je ponovo jedan doktor, ovog puta Eufemijano Fuentes. Sad se okrećemo hronologiji dešavanja u poslednjih 400 dana i to po stavkama, a svaka predstavlja loš primer i uz to ide reakcija iz UCI, uglavnom pogrešna.

1. Pred početak Tura 2006. sa starta su udaljeni između ostalog Jan Ulrih, Ivan Baso, Francisko Mansebo i Aleksandar Vinokurov, zbog sumnje da su sarađivali sa Fuentesom. Sve sami favoriti za pobedu.

Epilog: Ulrih mesec dana kasnije završava karijeru i ostavlja iza sebe nejasan trag. Više mu ni njegovi Nemci ne veruju mnogo. Baso je prvo oslobođen, zatim potpisuje za Diskaveri, onda je kažnjen sa dve godine zabrane takmičenja i napušta američki tim, a da za njih nije čestito ni vozio. Kaže da će se vratiti. Ni za Manseboa se ništa nije dokazalo, pa potpisuje za kontinentalni tim Relaks-GAM kako bi se malo sakrio. Vinokurov je posebna priča. Pobeđuje na Vuelti na 2006. i dolazi na Tur 2007. sa jasnom namerom da u smiraj karijere trijumfuje. Od toga ništa jer se ispostavilo da je pre hronometra u Albiju ubrizgavao krv. Šta je Kazahstanac uradio u četiri dana bilo je zaista suludo. Prvo gubi 10 minuta, onda pobeđuje, pa opet doživljava fijasko, pa je (gle čuda) opet prvi. Ceo tim Astane odlazi sa Tura, a njihova budućnost je mutna kao i Vinokurovljeva. Sjajnom biciklisti ovo nije trebalo.
Lens Armstrong
2. Pobednik Tura 2006. se ne zna. Flojd Lendis iz Kalifornije je ispio pobednički šampanjac u Parizu, a onda su nalazi pokazali da je bio pozitivan na testosteron. Žalbe, apeli, suđenja, lakrdija. Lendis priča godinu dana da je nevin, a pošto se konstatno žali, više se ne zna ni kome ni kako, nije mu zvanično oduzeta pobeda, jer "niko nije kriv dok se to ne dokaže". Pa koliko treba čekati? Drugi je tada bio Španac Oskar Pereiro kome je više i preselo da čeka da mu se uruči žuta majica.

Epilog: Lendis je pričao da je dan pre epske etape, kad je vodio od početka do kraja, popio nekoliko piva da zaleči tugu zbog zaostatka dan pre. Ta priča podseća na Vinokurova. Da li je moguće da jedan sportista na primer u utorak bude među poslednjima, a u sredu prvi. Čuda se u sportu dešavaju, ali ovde ipak govorimo o deonicama od po 200 kilometara. Izgleda da i Lendis ostaje misterija.

3. Kažu da se u dokumetima za Operaciju Puerto nalaze ne samo imena biciklista već i fudbalera, tenisera, atletičara, košarkaša i da su svi oni bili pacijenti Eufemijana Fuentesa. Do danas dokumenta nisu otkrivena, ali je do njih došao jedan čovek, a o njemu u sledećim pasusima. Ako je UCI, kao što kaže, sve pregledao, kako nije preduzeo sve mere? Oklevanje Peta Mekvejda, predsednika UCI, i pravljenje kompromisa je razlog. Očigledno da na jednog kažnjenog ide 10 onih koji su se provukli.

Epilog: Slučaj Operacija Puerto je zatvoren od strane španskog suda zbog nedostatka dokaza. Tresla se gora, rodio se miš. Sudija je rekao da su imena silnih sportista izmišljena i da se u dokumetima nalaze imena samo nekolicine biciklista. Fuentes i danas slobodno radi, a nemački krstaš kaže da je sve prevara i da je priša zataškana.
Jerg Jakše
4. Taj Nemac je krstaš u borbi protiv dopinga i ide toliko daleko da sarađuje sa nemačkom kriminalnom policijom. Koliko je sve otišlo daleko. Nemci su ove godine imali trojicu biciklista koji su priznali da su koristili doping. Patrik Sinkevic tokom Tura, Jerg Jakše je to priznao pre nekoliko meseci, a poznati sprinter Erik Cabel je na konferenciji za štampu plačući rekao da je 2000. koristio EPO. "Samo jednom sam to uradio", rekao je Cabel i kao kod Risa – nikom ništa. Jakše je odlučio da sve ispriča policiji i da tačno kaže ko je nabavljao zabranjene supstance tokom svih ovih godina.

A krstaš, čije ime sad svesno ne spominjemo, jer je tako mističnije, u rukama drži papire, koji kažu da je ovogodišnji pobednik Tura Alberto Kontador bio pacijent doktora Fuentesa i da je njegovo ime izbačeno iz svih zvaničnih spisa, ali na one zaboravljene je on naišao. Kontador kaže da ga nije briga, on je čist, ali tek sledi drama. Kontador je (kao i Baso i mnogi drugi) bio optužen, pa oslobođen. Rašomonijada.

Epilog: Krstaš i Jakše se moraju pažljivo posmatrati. Oni drže ključeve svega. Ako je sve istina, onda je za biciklizam najbolje ključ u bravu...

5. Sada vrhunac apsurda. Danac Mikael Rasmusen iz Rabobanka je mesec dana izbegavao da ode na doping kontrolu i šefovima ekipe je rekao da je bio u Meksiku. Pojavljuje se na startu Tura i sve je u redu. Međutim, počinje da nadmašuje rivale i preuzima žutu majicu. Odjednom iz UCI počinju da gunđaju i pričaju kako čoveku koji je izbegao doping kontrolu nije mesto na Turu. U Rabobanku ćute i onda pet dana pre kraja trke daju otkaz Rasmusenu, koji je praktično, odnosno gotovo sigurno, obezbedio prvo mesto. Kontador pobeđuje, a Rasmusen traži novi posao jer ga niko krivično ne goni. Zapanjujuća dešavanja.
Flojd Lendis
Epilog: Zašto se čekao finiš trke da bi Rabobank otpustio Rasmusena? Njihovo objašnjenje je bez uvrede smešno. Kažu da im je 24 sata pre toga jedan čovek javio da Rasmusen nije bio u Meksiku već u Italiji i eto oni su ga otpustili po pravilima. UCI aplaudira i kažu: "Odlično je da više nema prljavih vozača". Lepo, a šta ćemo sa Kontadorom? Razdragani Mekvejd još stiže da kaže da je sve u redu i da biciklizam nije u krizi. Bože dragi...

Da ne zaboravimo. Proveravaće se i pobednik Đira, Italijan Danilo di Luka, a već su u autu zbog krvnog dopinga Kazahstanac Kašečkin, zatim od pre neki dan i Italijan Bernući, Petaki se za sad izvukao itd itd.

Posledice su tu. Diskaveri Čenel prestaje da postoji u oktobru, kao i Unibet, Astana je u problemima, a Gerolštajner će živeti samo do 2008, dok je Telekom jedva produžio ugovor do 2010.

Sponzori odlaze jer im je dopinga preko glave. Svima koji vole biciklizam je zaista svega preko glave. Pred Svetsko prvenstvo u Štutgartu UCI je zabranio učešće Alehandru Valverdeu, opet zbog nekakve umešanosti u Operaciju Puerto. Pa kako kad su rekli da je sve okončano? To su već dešavanja iz južnoameričkih sapunica u kojima se ne zna ko sa kim priča, ko koga vara, ko koga krade. UCI je izgubio kompas. To mora biti svima jasno. Niko ne brani bicikliste. Ko je uzimao doping neka bude kažnjen, ali federacija mora da bude strašan i opasan mačak, a ne plašljivi, kod koga miševi kolo vode.
Mikael Rasmusen
U tekstu ste mogli da vidite na desetine njihovih nedoslednosti. Mogli su sve da srede na vreme, ali su išli linijom manjeg otpora i šta sad imaju? Odlazak sponzora, bar 100 vozača koji su za dve godine uhvaćeni u dopingu ili su završili karijeru, još uvek nepotvrđene pobednike na poslednjem Điru i dva Tur d'Fransa i uz sve to svađe sa organizatorima velikih trka.

WADA (Svetska anti doping agencija) i UCI stalno najavljuju konačnu borbu, ali obično posle toga idu bar dva-tri doping skanadala. Stvar je kristalno jasna i postoji tek nekoliko solucija. Opcije su sledeće. Jedni kažu da treba smanjiti kilometražu, pogotovo na velikim trkama, i tako bi biciklisti automatski bili pod manjom tenzijom i možda bi se doping smanjio. Ali, teško će se prekršiti tradicija.

Dvogodišnje kazne su se pokazale nedovoljno efikasnima i postoji samo jedno rešenje: kraj karijere za prvi doping. Ali, očigledno je i da tu postoji strah da se broj biciklista ne bi osuo, s tim da se za ovo rešenje najviše zalažu upravo biciklisti koji nisu nikad imali problema, kao Tom Bonen ili Kejdel Evans.

Priče rekla-kazala takođe moraju da prestanu. Samo stoprocentno tačni dokumenti mogu da se uzimaju u obzir. Ovo kažemo zato što je UCI u više navrata reagovao tako što je i na najmanje indicije odmah reagovao i to prebrzo, pa se to vraćalo kao bumerang.

Ova sezona se bliži kraju i realno svi to jedva čekaju. O trkama malo ko priča, a uskoro će SP sa do sad najstrožom doping kontrolom. Olimpijska 2008. godina je presudna. Postoji šansa da sve dođe na svoje, ali uz promene na svim nivoima i u ponašanju UCI i biciklista. Dogovor kuću gradi, jer u suprotnom sledi propast i slučaj kao sa ovogodišnjeg Tur d'Fransa, kad je nemačka televizija u znak protesta otišla kući, postaće svakodnevnica. Biciklisti i funkcioneri, poslednja karta je na stolu.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

17 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: