Pojam "DREAM TEAM", "plavi" izbacili iz upotrebe

Nastavila se serija zlatnih medalja sa Svetskih prvenstava, na kojima nam se dozvoli ucesce ( u Torontu nismo nastupali, zbog poznatih okolnosti ). Posle Argentine, Atine, na redu je bio Indijanopolis,¨"najkosarkaskiji grad najkosarkaskije drzave na svetu ". U redu je to, za svako postovanje, ali izgleda da to nije previse impresioniralo one koji su na ovom sampionatu nosili plave i bele dresove.

Izvor: Ekskluzivno za B92, Aleksandar Džikiæ, pomoæni trener K.K. Partizan

Petak, 13.09.2002.

15:50

Default images

Na kraju, naravno, par reci o sampionu.

Nastavila se serija zlatnih medalja sa Svetskih prvenstava, na kojima nam se dozvoli ucesce ( u Torontu nismo nastupali, zbog poznatih okolnosti ). Posle Argentine, Atine, na redu je bio Indijanopolis,¨"najkosarkaskiji grad najkosarkaskije drzave na svetu ". U redu je to, za svako postovanje, ali izgleda da to nije previse impresioniralo one koji su na ovom sampionatu nosili plave i bele dresove.

Nezahvalno je analizirati ekipu koja je najbolja na svetu, nezahvalno je analizirati igru kada se zna sta su postigli. Ali , pokusacu da skrenem paznju na par detalja.

Pocetak price o reprezentaciji, tacnije o uspehu na ovogodisnjem takmicenju pocinje sa definitivnim pristankom Vlade Divca da se prikljuci "pohodu". Nije tajna da je odbijao da se iz vise razloga ponovo pojavi u sastavu najbolje selekcije Jugoslavije, ali je posle ubedjivanja ( ili cega vec ) ipak pristao da pomogne.

Kljucni momenat, bez ikakve polemike na tu temu. Ako nekome nije jasno koliko je potrebno odricanja i "ponistavanja" samog sebe zarad uspeha tima, onda neka ni ne cita dalje ovaj text.

Da bi se bolje shvatilo, posto mislim da vecini to nije jasno, kako je to raditi sa najboljima, voditi ih i praviti uspehe u tom poslu, vraticu se kratko na pricu vezanu za originalni Dream team, legende skupljene u jedan tim radi slanja poruke ostatku kosarkaskog sveta. Svima znano, Barselona 1992. Ovaj skup individualaca je bio NAJBOLJI moguci skup kosarkasa na planeti, ali i dalje samo skup, ne tim. Ali dokaz prave velicine tih zvezda i prava potvrda njihovog kvaliteta je bila njihova spremnost da se "saviju", da igraju bez samoisticanja i sa najvecom zeljom za trijumfom. Chuck Daly, trener te ekipe,se nije nametao kao ne znam koliko poptreban lider. Pred svoj tim je postavio ciljeve, i najlaksi nacin da se do njega dodje. Vodio se kljucnom idejom : MOJ nacin nije najbolji nacin, NAS nacin je onaj koji je najbolji.

Svako poredjenje te ekipe i reprezentacije Jugoslavije, okupljene za ovogodisnje prvenstvo, je na svom mestu ( uz neke ograde, naravno ). Broj igraca koji igraju , ili ce ubrzo igrati, u NBA je potvrda ove tvrdnje. Imena Divca, Stojakovica, Drobnjaka, Radmanovica ( vec u NBA ), Jarica, Rakocevica, Koturovica ( svi u NBA vec sledece sezone ), Vujanica i Cabarkape ( NBA igraci u sezoni 2003/04 ), Tomasevica i Gurovica ( o koje se otimaju ekipe koje zele klupsku titulu Evrope ) i naravno Dejana Bodiroge, Boga Evrope ( koji je prava potvrda da najbolji igraci NE MORAJU da igraju u NBA ) su potvrda svakog pocetka ovakvog poredjenja.

Nema ekipe koja se moze pohvaliti ovakvim igrackim potencijalom, i nista drugo sem uloge favorita im se ne moze dati.
Jednom recju, Jugoslavija je bila favorit ovog prvenstva. Sta drugo, kada se za Ameriku otislo sa zeljom da se titula odbrani, a evropska "prosiri". To ne znaci da drugih favorita nema ( NIKO nije mogao ni da predvidi onakvu katastrofu Amerikanaca, npr ), ali znaci da postoji "dobar" pritisak na "izvodjacima radova" poznatijim pod imenom REPREZENTACIJA JUGOSLAVIJE.

Sastav necu komentarisati. Ako je Pesic "komandant", znaci da je njegova poslednja, a njegovo je pravo, obaveza i privilegija da odabere one sa kojima ce se boriti, one kojima ce komandovati. Ako neko ne shvata da u svakom timu ima igraca kojima vise ili manje VERUJES - imas poverenja u njih ( posmatrano sa pozicije trenera ), e onda ne vredi uludo trositi reci, jer se takvi bavili sportom nisu. Hijerarhija postoji, i NEOPHODNA je u svakom timu, od najlosijih do najboljih, a samim tim i nasa reprezentacija nije izuzetak.

Pesic se odlucio za sastav bez klasicne dvojke ( prekobrojni Scepanovic je igrao na toj poziciji ), ali sa 3 vrhunske trojke, kojima je jednostavno morao da nadje mesta. Pa ko bi se to odrekao usluga Gurovica, Bodiroge ili Stojakovica ? Ne verujem da takvih ima...

Smena generacija nigde nije toliko izrazena kao na poziciji playmakera. Jaric, Rakocevic, Vujanic su trebali da "iznesu" zadatke koje su ne tako davno obavljali Djordjevic, Obradovic. Zaista tesko, ali to im je posao. A svaka utakmica je odgovor : ili jesi ili nisi?

Najiskusniji je svakako Jaric, od koga se ocekivalo da dominira svojim atletskim sposobnostima, pre svega u odbrani, a u napadu se ocekivalo da maximalno koristi dodavacke sposobnosti u kontranapadima ( sto je i najlaksi nacin da se poen postigne, ali i najtezi...samim tim jer se kosarkaski elementi izvode u najvecoj brzini...da se razumemo, pod kontranapadom ne podrazumevam ono : igrac istrcao pre protivnickog suta, pa ga svi mi ostali gadjamo dok je on u "ofsajdu" ). Prva zamena je Rakocevic, pre svega zbog svojih napadackih sposobnosti, dok se od najmladjeg Vujanica najmanje i ocekivalo.

Necu ocenjivati POJEDINACNE ucinke sampionskog TIMA, jer se statistika moze citati na nacine razne, ali je cinjenica da je zadatak organizatora bio da pokrenu najvisu reprezentaciju prvenstva.

Koncepcija igre u napadu je bila jasna - maximalno koriscenje prednosti u visini i kilogramima, i to u situacijama sto blize kosu. Pripremne utakmice ipak to nisu donele. Mucio se plavi tim oko povezivanja spoljnih i centarskih linija, sto je rezultiralo i neuspesima na nekim utakmicama. Na sampionatu su tek mecevi koji su bili po nokaut sistemu doveli do exploatacije te visinske prednosti.

Sledeca prednost Pesicevih izabranika je bila visina njegove spoljne linije i pokusaj koriscenja tog neprestanog mismatcha. Niti jedna ekipa na svetu ne moze da odgovori dvojci od 205cm ( Stojakovic npr ) koja ume da "resi" situacije ledjima ka kosu, a istovremeno odlicno igra i licem, sa spoljnih pozicija. Protivnici su imali problem jer mi imamo TRI takva igraca, koji mogu dobro da trce, pogode spolja, i skupe odbranu svojim prisustvom u reketu.

Kao i sa igrom centara, sve je doslo na svoje mesto, onda kada je bilo najpotrebnije ( sto ne znaci da oni koji tvrde da UVEK TREBA nisu u pravu ). Ipak je problem sve do tancina isplanirati na takmicenju gde se igra 9 utakmica u 11 dana. Znaci, koncepcija jasna : igra u reketu ( nije bitno preko koga ) i kaznjavanje svake pomoci u odbrani. To istovremeno znaci kontrolu protivnickog kontranapada, a vec sam vise puta napisao da je to bila osnovna napadacka zamisao velikog broja ekipa.

Naravno, nista ne moze biti idealno, jer dosta toga zavisi i od protivnika ( i oni planiraju kako da vas sprece u "omiljenom" ). Bili smo svedoci igre van sistema u odlucujucim momentima, pre svih Bodiroge, Stojakovica, Gurovica i Jarica. Da se razumemo - ne igre u kojoj se "siluje", vec igre koja je primoravala da se resenja svedu na igru 1 na 1 pomenutih igraca.
Ono sto odvaja Jugoslaviju od ostalih je da pomenuti zele da odlucuju i da im to polazi za rukom. Ostatak reprezentacija ( najbolji primer je Spanija...kad je bilo stani -pani, svi su imali neka preca posla ) nema taj potencijal, zato i nisu tamo gde su "plavi"- na samom vrhu.

Odluka da se igra sa visokom postavom nosila je odredjene probleme, pre svega u tranziciji. Nije lako trcati sa nizima i brzima, narocito ako se prednosti koje imas neuspesno koriste. Medjutim, na samom turniru dogodilo se nekoliko nelogicnosti : Jugoslavija je bolje trcala kada su u petorci dve "petice" ( Divac , Koturovic ) nego li u bilo kojoj drugoj kombinaciji. Uostalom, neporazeni smo od onog trenutka kada se pocelo sa igrom u formaciji play-dve trojke-dve petice. To je dalo cvrstinu odbrani, kontrolu reketa, ravnotezu u skoku i mogucnost igre kontranapadom i exploatacija brzinskih kvaliteta nasih spoljnjaka ( Stojakovic, Gurovic npr ). Jasno je da je tesko igrati na pobedu bez lakih poena, a ono sto sam upravo pomenuo su preduslovi za brzu kosarku.

Sut je sledeca stavka koja nas odvaja od ostalih. Prvi mecevi nisu bili sjajni ( porazi od Spanije, nesto kasnije i od Portorika ), ono sto je upadalo u oci je bio procenat suta, koji nije bio sjajan. Sto zbog nedovoljno dobre selekcije suta, sto zbog ukupnih desavanja na terenu, moze se reci da sut nije bio nase oruzje. A onda, pocev sa onom legendarnom utakmicom u kojoj smo iz upotrebe izbacili dve reci : DREAM TEAM, nasi reprezentativci su poceli da pogadjaju. Na taj nacin je otvoreno vise prostora centrima, sto su oni i koristili igrom 1 na 1 ( sa vise ili manje uspeha ). Problemi za svaku odbranu.

Finale je prica za sebe. I posle svega, nije slucajno da je bas Jugoslavija OPET prvak sveta. Nikome drugom nije polazilo za rukom ono sto nasima jeste. Jednostavno, kvalitet igraca i zelja za pobedom.

Neprijatna kombinacija.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 6

Pogledaj komentare

6 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: