F1 u Belgiji: Početak raspleta

Trinaesta ovogodišnja trka Svetskog prvenstva Formule 1 vodi nas u Belgiju, na legendarni Spa Frankoršamp. Staza u Ardenima neizbežno budi sećanja na stare dane i heroje ranijih epoha, to je jedan od retkih autodroma koji je pretrpeo izmene kakve diktira savremeni sport, a nije izgubio karakter i atraktivnost. Spa je i danas ozbiljan test hrabrosti čoveka i spremnosti tehnike, pobeda na njemu ne donosi naslov šampiona, ali se u vozačkom rezimeu piše masnim slovima.

Izvor: B92

Subota, 06.09.2008.

06:10

Default images

Gran pri Evrope može se sumirati pregledom najjačih utisaka sa ulica Valensije, ruku na srce, možda i jedinih koje ćemo odande upamtiti. Prvi: Felipe Masa bio je klasa za sebe, pol, najbrži krug i pobeda dokazuju da je Brazilac svoje deveto slavlje u karijeri bogato zaslužio. Slika druga: nova farsa u boksu Ferarija, potom još veća bruka na stazi i eksplozija drugog agregata u dve uzastopne trke. Uzročnik: klipnjača, kao i tri sedmice pre toga, proizvod i isporuka istog partnera. A za prizor treći dovoljno je uporediti startnu i finiš listu. Izmene su minimalne, svode se na odsustvo zlosrećnog svetskog šampiona i ispadanje Hajdfelda iz prvih osam.

Poslednja navedena činjenica govori nam o relativno monotonom gran priju i ne baca nimalo povoljno svetlo na drugu špansku trku u sezoni. Dobili smo, i to za niz budućih godina, brzu uličnu stazu, ali su gromoglasno najavljivane mogućnosti za preticanja ostale uglavnom samo prazne reči. Čak ni do savršenstva PR-uglačani Luis Hamilton nije izdržao da ne kaže da je „pomalo dosadno“ kad se protivnik ne može pratiti iz neposredne blizine i potom napasti, i da podržava pokušaje da se F1 učini uzbudljivijom.
Kada to izgovori Luis, može da zazvuči kao „kiselo grožđe“, jer je on trku u Valensiji izgubio, ali to njegove konstatacije ne čini netačnim, niti može da popravi utisak stečen u marini mediteranske metropole. Prema nekim izveštajima, devet desetina učesnika nepovoljno je ocenilo novu stazu sa stanovišta uzbuđenja i novina koje prvenstvu donosi. Zato će Spa Frankoršamp biti zadužen da popravi stvar, ta misija se belgijskoj pisti može poveriti s apsolutnim pouzdanjem da će je ova i ispuniti.

Montecemolo: „Ostaju!“

Luka di Montecemolo je potvrdio: Masa i Raikonen ostaju Ferarijevi vozači za 2009. Predsednik „Propetog konjića“ ovo je izjavio na treninzima u Monci i time, valjda, presekao spekulacije o tome da bi jedan od crvenih bolida dogodine mogao da pripadne Alonsu. I Brazilac i Finac imaju ugovore koji važe još dve, odnosno jednu sezonu, a reči prvog čoveka kuće treba da su i neka vrsta podrške vozačkom tandemu koji je u 2008. trpeo oštre, često sasvim opravdane kritike.
Italijanski mediji bacili su se na Kimija; ovakav kakvog ga u poslednje vreme gledamo, kažu, Ferariju nije potreban. Surove reči, ali svetskog prvaka u šampionskom izdanju nismo videli još od Velike nagrade Francuske. Za Silverston se krivica može pripisati timu, tokom većeg dela trka na Hokenhajmu i Hungaroringu sam vozač delovao je začuđujuće apatično, a u Valensiji ga je izdala tehnika. Jedna crvena nit provlači se kroz poslednja četiri gran prija: neadekvatan kvalifikacioni plasman, temelj problema koji rezultiraju prosečnim plasmanima u nedelju popodne. Četvrta i šesta mesta mogu da pomognu na putu do titule, ali naslov ipak donose (makar) podijumi.

Masa počinje pozitivno da iznenađuje. Čovek bi pomislio da će ga krah u Mađarskoj baciti u višemesečnu depresiju, a onda Brazilac svima ukrade šou u Valensiji. Njegovi grozni dani služili su svima za podsmeh (Melburn, Sepang, Silverston), iz Monaka i sa Hokenhajma nije doneo ono što je morao; ipak, na ulasku u završnu trećinu godine, on je najbliži pratilac Hamiltona, sasvim moguće i izgledniji Ferarijev takmac za titulu 2008. U Budimpešti je peklo verovatno kao nikad u životu, koliko li će tek boleti ako na kraju presude bodovi bačeni u prašinu Mođoroda...
Pošto nas očekuje Spa, a tu je Raikonen nepobeđen na tri poslednja gran prija (2004, ’05, ’07) belgijska trka liči na finalnu šansu za Finca da potvrdi svoju reputaciju supertalentovanog i superbrzog vozača, da se posle dremljive središnjice sezone vrati kao odlučni branilac trona. Ako ga i u Ardenima timski kolega nadmaši, Ferari će morati da razmišlja o prioritetima. Hijerarhija još uvek nije uspostavljena, ali stoji činjenica da je Domenikali za Gazzetta dello Sport kazao sledeće: „Ako bude potrebno, Kimi će pomoći Felipeu, o tome smo diskutovali još na početku godine.“ Uz adekvatan rezultat u Belgiji, neće se postavljati pitanje da li, već kada će se Ferari odlučiti za svog pilota broj jedan.

Hajdfeld, Burde, Sato, kuda dalje?

U ono što je Domenikali označio kao „sprint šampionat od šest trka“ Nik Hajdfeld ulazi svestan da će mu taj niz velikih nagrada opredeliti sudbinu. Više nije domen nagađanja: Nemac zaista vozi za opstanak u timu BMW-Zauber. U generalnom poretku prestigao ga je Kovalainen i Nik je sada šesti i najlošije plasirani pilot iz timova „velike trojke“. A alternativa je opako privlačna: Honda je možda glasnija u iskazivanju želje da dovede Alonsa, samo što je bavarsko-švajcarska kombinacija u ovom času daleko primamljivije okruženje za pobeda gladnog dvostrukog šampiona sveta. A Španac je promenio ploču i najavjuje da će uskoro saopštiti za koga će u budućnosti voziti. Određenog datuma za tu objavu nema, samo znamo da to neće biti u Monci.
I F1 budućnost Sebastijana Burdea nalazi se pod znakom pitanja. Nije bio arogantan poput Majkla Andretija, za razliku Zanardija, osvojio je bodove u Formuli 1, i to u komparativno mnogo slabijem timu, ali svoje pretpostavljene i dalje nije ubedio da zaslužuje još jednu sezonu. Kada se upoređuju s Fetelovim, Burdeovi nastupi su još i bleđi, a Gerhard Berger to sumira ovako: „U Formuli 1 morate vozaču dati pola godine pre nego što donesete sud. Pola godine je prošlo, Sebastijan mora da dokaže svoj talenat. Ne mogu da kažem da o njemu imam jasno mišljenje.

Jedan Toro Roso kokpit za 2009. sigurno čeka svog vlasnika, videćemo hoće li skuderija iz Faence dogodine imati sasvim nov vozački par. Još ranije smo čuli da dva neiskusna pilota ne dolaze u obzir. Uz to, mala ekipa ima obavezu da se u finansijskom smislu što manje oslanja na Red Bul. Zato i pilot -pretendent sa F1 stažom mora da ima i dobru zaleđinu, i tu stvari postaju zanimljivije i zabavnije. Jer, zabavno je uvek kada je u igri Takuma Sato, kome će biti data šansa da u testu za Toro Roso pokaže koliko još uvek vredi.
To bi bilo drugo Satovo vaskrsnuće u Formuli 1, taj čovek definitivno ima barem devet života, „banzai“ kao vozačko geslo, ali i moćnu podršku. Veruje se da Taku-san kadar da ekipi donese sponzore i da odigra presudnu ulogu u mogućem ulasku Honde u Toro Roso, kao liferanta motora. Na probama u Heresu, nakon Monce, u vatru će biti bačen i devetnaestogodišnji Švajcarac Sebastijan Buemi, trenutno petoplasirani u GP2 šampionatu i čedo Red Bul junior vozačkog programa. Bruno Sena? Još uvek samo u spekulacijama i potencijalnim vezama sa barem tri ekipe. Zvanično, nikakva odluka nije doneta, ali se zna da Brazilac slavnog prezimena želi da se u 2009. takmiči, a ne da testira.

Serija od četiri besplodne trke najavljuje burna vremena u Red Bulu. U plasmanu konstruktora bili su stigli do pozicije četiri i počeli da deluju kao ekipa kadra da se tu i održi, a onda su ih nadmašili i preskočili Tojota i Reno. Menadžment je postavio imperativ: mesto u prvih pet, ili će se kotrljati glave. Prvi na listi za odstrel je Kristijan Horner, šef tima, čovek koji je osnovao ekipu Arden i do titula u F3000 doveo Virdhajma i Liucija. Pošto je i sam „diplomirao“ u nižim ešelonima, Horner je izgledao kao garant uspeha, ali je kredite, izgleda, potrošio.
Razlog za posrtanja Red Bula Horner vidi u performansama guma, iz kojih direktni konkurenti izvlače više. Dodajmo na to i priče o sukobima na inženjerskoj relaciji Edrian Njui - Džef Vilis, ubedljivije nastupe sestrinskog Toro Rosa (barem onog Fetelovog), najzad i pomalo farsičan utisak koji Kultard ostavlja kako mu se kraj karijere bliži, i postaje jasno zašto su se duhovi u Milton Kinsu uznemirili.

Šareni presek stanja u ekipama iz sredine i sa dna tabele završićemo nečim što bismo mogli nazvati „Džordanovim prokletstvom“. Žovijalni Irac ušao je u Formulu 1 u vreme kada je to za privatnike bilo izvodljivo i ne bezumno skupo, ali tokom decenije i po postojanja, uz sve momente vredne pamćenja, nije uspeo da timu obezbedi finansijsku stabilnost. Zanimljivo je da slična sudbina snalazi i one koji su se docnije pojavili kao Džordanovi naslednici. Scenario kao da je prepisan, a otrežnjenje stiže kad se ispostave računi. Aleks Šnajder, ruski milijarder, relativno brzo je shvatio da je sa Midlandom ugazio u preduboku vodu. Nedostatak novca izbacio je iz igre i holandski Spajker, koji nikako nije mogao da uravnoteži svoju osnovnu delatnost, proizvodnju automobila, sa trkanjem u eliti.
Vidžaj Malija pojavio se kao spasilac, njegova ulaganja su znatna, ali i dalje nedovoljna za proboj sa samog dna. Dok Indijac najavljuje pravi preokret za 2009, i njemu pristiže sudar s realnošću, spoznaja koliko košta da se F1 ekipa učini konkurentnom. Britanski mediji govore o protraćenim parama, preskupim promo i PR aktivnostima, pojedinim preplaćenim članovima ekipe, ljudima čiji rad nije doneo ni jedan jedini bod. Preterano polaganje na spoljni sjaj bio je jedan od faktora koji je iz igre eliminisao Džordana. Najgora stvar za Indijca bila bi da i on u ambijentu nemilosrdnog trošenja pogubi orijentire i prioritete. Izreka da ćete u F1 postati milioner ako započnete kao milijarder aktuelna je koliko je oduvek i bila.

Redak primer za dobar primer

Kada je 1950. utemeljeno Svetsko prvenstvo Formule 1, na spisku sedam trka bodovanih za inauguralni šampionat bila je i Velika nagrada Belgije. Spa Frankoršamp otud spada u staze na kojima je sve počelo i deo je slavnog niza koji uključuje Silverston, Monte Karlo, Indijanapolis, Bremgarten, Rems i Moncu. Pista iz 1950. merila je 14.9 kilometara i na njoj se F1 takmičila do 1970.

Prepravke izvedene koncem osme decenije XX veka rezultirale su novom konfiguracijom, upola kraćom, znatno bezbednijom, ali opet vrhunski uzbudljivom. Prvi i treći sektor, krajnje aproksimativno, odgovaraju početku i završetku nekadašnjeg, „dugog“ kruga u Belgiji. Srednji deo piste proizvod je inženjeringa sedamdesetih, pun komplikovanih krivina, i dokaz da adaptacija tradicionalnih trkačkih staza ne mora uvek da dâ tužne rezultate (ako zažmurimo na skrnavljenje poslednje šikane preduzeto prošle godine).
Za detaljni opis mesta na kojem se vozi 53. Velika nagrada Belgije, upućujemo vas na prošlogodišnju najavu, ovde samo rekapituliramo najbitnije. Današnji Spa od 7.004 metra najduža je staza na F1 kalendaru, na njemu se postižu prosečne brzine do 238 km/h, veće vrednosti srećemo jedino u Monci. Specifičnost belgijske piste nalazi se u tome što ona zahteva i znatan nagib krila (za sektor 2) i veliku krajnju brzinu (sektori 1 i 3), pa je aerodinamička efikasnost ponovo bitna tema.

Spa traži maksimum od svih sklopova automobila, poštedu dobijaju jedino kočnice. Motori su prvi na udaru. Početna faza vožnje pod punim gasom, od izlaska iz ukosnice 1, pa do zavoja „Les Combes“ dugačka je 1.900 metara i traje 24 sekunde. Tek 3 sekunde i 300 metara kraća je još jedna sekcija koja zahteva pritisak na pedalu gasa do kraja, ona između krivine „Stavelot“ i ukosnice „Autobuska stanica“. U zbiru, punom snagom se vozi 72% kruga. Na pravcima se stiže do maksimalnih 320 km/h, na najsporijem zavoju „La Source“, brzina pada na oko 70 km/h.
Sa V8 agregatima, današnji F1 bolidi bez problema kroz „Eau Rouge“ prolaze punim gasom pri oko 300 km/h i nisu na limitu. Još u V10 eri, takav prilaz bio je podvig, zadovoljstvo i privilegija najhrabrijih, pa i tada samo u trening konfiguraciji. Svejedno, ovo mesto je pilotima ostalo inspiracija, a s tehničke strane, sile koje tu dejstvuju na bolid predstavljaju vrednosti od kojih se polazi pri konstrukciji pojedinih njegovih delova, oslanjanja u prvom redu.

Naravno da „Eau Rouge“ nije jedini zavoj vredan spomena, moglo bi se pričati i o superbrzom „Blanchimontu“, koji kao da nema kraja. Uostalom, to je i pitanje afiniteta. Kovalainenu, na primer, još veći izazov predstavlja „Pouhon“, dvostruka leva krivina koja vodi nizbrdo. Ona se ne može voziti s pedalom gasa zakovanom za pod, već iziskuje delikatnu ravnotežu između agresivnog prilaza i sletanja sa staze. Zahvaljujući mestima poput tog, pilot u Belgiji može da načini razliku.
Kombinacija jakih sila, brzih zavoja i, za takve brzine, neuobičajeno velikog aeropotiska, od piste u Ardenima čini ubicu guma. Zato je Bridžston rešio da na ovu trku donese tvrde i medijum pneumatike, što je izmena u odnosu na 2007, kada su u ponudi bili medijum i meki. Taktičke varijante dosta su sužene: u krugu od sedam kilometara, pretežak auto plaća veliku cenu za višak u kilogramima goriva.

Pominjanje vremenskih prilika ne da se izbeći. Za vikend je najavljena kiša u kombinaciji sa niskim temperaturama. Ovakvoj prognozi u Meklarenu su se verovatno obradovali, najpre zato što je njihov bolid dosad izvlačio više iz guma po hladnijoj pisti, a i stoga što je Ferari više puta demonstrirao neviđenu trapavost kada je trebalo povlačiti prave poteze na osnovu meteoroloških prognoza. Kada dodamo da su samo vozači crvene i srebrne ekipe pobeđivali na Spa Frankoršampu od 1999. naovamo, jasno je da je spisak istinskih favorita zapravo prilično kratak...

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 4

Pogledaj komentare

4 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: