Čempkar 2007: Ne ide po Burdeovom receptu

Scenario je obećavao: s tehničke strane, radikalni rez i prelazak na Panoz šasije. Kalendar proširen na šesnaest trka, sa šest novih staza. Zatim, takmičenje je ponovo dovoljno zdravo da može da razmišlja o pojavljivanju u Evropi – za avgust i septembar su predviđene trke u Asenu i Zolderu, a krajem oktobra Čempkar prvi put odlazi u Kinu. Rezultat zbivanja posle devet nadmetanja u sezoni? Najneizvesnije prvenstvo u poslednje četiri godine.

Izvor: B92

Petak, 10.08.2007.

12:58

Default images

Čempkar svetska serija ove godine je udarila temelje svojoj budućnosti. Novo lice šampionata i najvažniji novitet iz tehničke perspektive jeste šasija Panoz DP01, stvorena da zameni dugovečnu Lolu B2K/00, koja je služila sedam godina i dominirala od 2002. Kreator novog bolida je Elan Motorsports, kompanija Dona Panoza, odabrana za ekskluzivnog snabdevača u oktobru 2005.

Panoz DP01 šasije zaslužne su i za smanjenje troškova, njihova cena je 295.000 dolara (bez rezervnih delova), što je za trećinu jeftinije od sume koju je trebalo izdvojiti za Lolu. Nova Čempkar platforma je lakša, kraća i uža od prethodne. Aktuelne dimenzije, uključujući i manji međuosovinski razmak trebalo je da obezbede brže, "spretnije" i poslušnije automobile, agilnije u promeni pravca. Polazište u konstrukciji bila je potreba za dobrim vladanjem bolida na uličnim i klasičnim stazama: DP01 je pravljen s takvim "bojištima" na umu.

Ključna područja za aerodinamiku nove formule predstavljaju veći tuneli na podu automobila, kao i smanjeno prednje i zadnje krilo. U osnovi, akcenat je na samoj šasiji i potpritisku koji stvara, a ne na krilima ili zakrilcima, te zato bolid ne gubi na aerodinamičkom potisku, a iza njega ostaje manje područje "prljavog vazduha" i turbulencije. Model je u teoriji trebalo da promoviše blisku vožnju, dvoboje i preticanja. U praksi se to i ostvarilo.

I agregat je doživeo izmene, doduše ni izbliza tako radikalne. U pitanju je i dalje turboprehranjivani Kosvort XFE zapremine 2,65 litara u V8 konfiguraciji. Famozni "pop-off" ventil je nestao, maksimalni pritisak vazduha, kao i mnoge druge funkcije sada nadzire elektronika. I dalje je na sceni "Power to Pass" opcija, koja za 300 o/min povećava limit od 12.000 o/min i tokom najviše 60 sekundi, u intervalima čiju dužinu vozač sam određuje, daje dodatnih 50 KS, čime podiže snagu motora na 800 KS. Menjač je nov, i dalje sedmostepeni poluatoumatski sekvencijalni, ali se po prvi put za izmene brzina ne skida ruka s volana, jer su uvedene klackalice iza upravljača.

Novi Čempkar bolid kao da je i korak dalje u borbi sa konkurentskim Indikarom, jer je dizajniran za trkanje na gradskim i klasičnim stazama, dok u Indikaru korišćena Dalara ostaje oružje primarno za ovalne piste. Od ujedinjenja dveju serija daleko smo kao što smo i bili, iako međusezona nije bila lišena spekulacija da se nešto u tom smislu događa. Ipak je tu previše novca, prestiža, pa i sujete i težnje za dominacijom, a dosad se nije pojavio niko s dovoljno autoriteta, dolara i s vijabilnim konceptom, da protagoniste sukoba uveri kako bi spajanje bilo u interesu sporta u SAD.

Neki segmenti tehničkog paketa ostali su nepromenjeni: gorivo je i dalje metanol, a jedini liferant guma je Bridžston. Na svakoj trci piloti su u obavezi da upotrebe i mekše i tvrđe gume (popularne "crvene" i "crne") – jasno je od koga je F1 videla recept za svoju ovogodišnju regulativu.

Portret vodećeg kvarteta: Burde, Dornbos, Pauer, Vilson

Foto: Bridgestone Motorsport
Kazali smo već: ova sezona uzbudljivija je od barem tri prethodne. U igri za naslov prvaka nalaze se čak četiri pilota, doduše, ponajviše zato što se stvari odvijaju mimo standarda na koje nas je navikao trostruki uzastopni i aktuelni šampion, Francuz Sebastijan Burde. Da 2006. nije osvojio i treći Vanderbilt kup zaredom, javnost bi se teško setila Teda Horna, jedinog čoveka koji je to uspeo da postigne, još u periodu 1946-1948.

Ne postoji sport u kojem je osvajanje četiri vezane titule prvaka jednostavan posao. U automobilizmu u igru ulazi toliko faktora, da to stvari nemerljivo otežava – u Čempkaru, na primer, to niko nikada nije učinio. Tako se ključna storija godine 2007. svodi na pitanje hoće li se Francuz domoći četvrtog naslova ili ne. Seb i njegov tim isključivi su "krivci" za ovakav pristup – kombinacija Burde i Njuman-Has navikla nas je na to da je sve osim šampionske krune neuspeh.

Vrhunac Burdeove dosadašnje sezone predstavljaju pobede u Long Biču, Hjustonu, Portlandu i Edmontonu. Rezultate ispod sopstvenog nivoa imao je u Las Vegasu (udes), Klivlendu (tehnički problem) i Torontu (sudar), a zbir grešaka lišio ga je boljeg plasmana u San Hozeu. Njegova trenutna prednost iznosi samo 10 poena, što nije nikakva garancija u prvenstvu gde pobeda donosi 31 bod, svaki dan kvalifikacija po jedan bonus poen, kao i najbrži krug i najveći skok u plasmanu u trci, koji se takođe vrednuju po jednim bodom.

Ipak, ko sme da se kladi protiv Francuza? Sa neverovatnim bilansom od 27 pobeda u 68 Čempkar startova, Seb je favorit svakog vikenda. Možda stvari ne idu po Burdeovim normama i zato što je tim Njuman-Has imao ogromno iskustvo sa Lola šasijama; Karl Has, suvlasnik ekipe, započeo je kao njihov uvoznik za Severnu Ameriku. Pošto su 2007. Čempkaru svi pošli od nule, može biti da je transfer na DP01 izazvao nešto veće glavobolje ovoj ekipi, ali se od nje očekuje da odgovori izazovu, upravo zbog svoje dubinske, suštinske snage.

Nervoza? Prisutna. Posle Mon Tremblana Burde je optužio Dornbosa za blokiranje i – zanimljivo – nakon svega je kanadska publika izviždala trostrukog prvaka. Nije zgoreg setiti se i da je Seb verovatno na raskrsnici karijere: stvari oko prelaska u Formulu 1 još uvek nisu razjašnjene, Toro Roso opcija stoji u vazduhu, a F1 je takmičenje u kojem je Francuz uvek želeo da bude.

Robert Dornbos

Foto: Bridgestone Motorsport
Robert Dornbos je tekao karijeru koja je trebalo da završi u profesionalnom tenisu, a sa trkanjem je krenuo tek u sedamnaestoj godini života. Za nekog ko je tako kasno počeo, Dornbos je senzacija. Pre tri godine završio je šampionat F3000 na trećoj poziciji, kao vozač iste ekipe u kojoj je tada prvak postao Vitantonio Liuci. U 2005. u drugoj polovini sezone uskočio je u Minardi umesto Frizahera, izvezao poslednjih osam trka u godini i tada, pored Albersa, uopšte nije izgledao loše. Prošle godine nastupio je za Red Bul, zamenivši Klina u Kini, Japanu i Brazilu.

Dornbos je ruki u Čempkar seriji i njegov ovogodišnji bilans upravo je briljantan. Popeo se na pobedničko postolje na debitantskoj trci, što ga je dovelo u "Mensel-zonu": od Najdžela 1993. nijedan pilot nije tako započeo godinu. Niz podijuma (Las Vegas, Hjuston, Portland, Klivlend) nipošto nije početnička sreća, a pobede na Mont Tremblanu i ulicama San Hozea samo su logičan nastavak trenda, ujedno i najsjajniji trenuci za Dornbosa dosad. U Kanadi je najbolje izašao na kraj sa povremeno klizavom, vlažnom stazom i kišom koja je padala sa prekidima, a trka u Kaliforniji zaslužuje koju reč više. Posle očajnog starta, loma i zamene prednjeg krila, vozio je sa strategijom drugačijom od svih i neopterećen imperativom čuvanja goriva, serijom blistavih krugova u središnjici, i preticanjima u završnici, prelomio stvar u svoju korist.

Holanđanin bi u nastavku sezone mogao da ima problema sa onim što Čempkar zvaničnici tretiraju i kažnjavaju kao blokiranje. Pod tim se podrazumeva svako skretanje s trkačke linije, pa će Dornbos još morati da pazi i da "izbriše" jedan potpuno uobičajen trkački nagon iz svog repertoara. Ono na čemu će Robert sa Minardi USA timom morati najviše da poradi jesu kvalifikacije: u devet ovogodišnjih trka čak četiri puta je startovao sa jedanaeste ili niže pozicije i, bez obzira na dokazanu sposobnost da to kompenzuje, takve situacije predstavljaju suvišno opterećenje koje valja izbeći.

Vil Pauer

Foto: Bridgestone Motorsport
Vil Pauer je 2006. u generalnom poretku završio šesti i osvojio titulu rukija godine, što je najviši plasman jednog Australijanca u Čempkaru ikada. Pauer ove godine ima šanse ne samo da poboljša taj skor, već je i pretendent na titulu. On je u kvalifikacijama pokazao da je sposoban da se nosi sa Burdeom, ali su mu najveći problem oscilacije u rezultatima. Šta god da je u pitanju, maleri, kvarovi ili udesi, Australijanac mora da konsoliduje svoj bilans, jer se dve pobede (Las Vegas i Toronto) lako "ponište" plasmanima poput 10, 11 ili 15. mesta. Da je Francuz etalon za konstantnost, što je bio tokom protekle tri godine, Vil Pauer ne bi bio u igri za naslov prvaka, ovako, mu se otvara retko dobra prilika za pucanj na sam vrh.

Džastin Vilson

Foto: Bridgestone Motorsport
Dodavati Džastina Vilsona spisku potencijalnih osvajača naslova prvaka u ovoj godini možda je čin preteranog optimizma, ali bodovna distanca je savladiva i veliki broj poena je u igri. Istini za volju, Vilson propušta bogomdane prilike da kapitalizuje trke koje započinje sa pol pozicije, i tako konkurentima prepušta lavovski plen. Poraz u Portlandu mora da je bio najbolniji, jer se prednost od 15 sekundi nad Burdeom pretvorila u isti toliki zaostatak na cilju. Zbog ovakvih promašaja, ali i sudara za koje sam nije kriv, Englez nije taj koji u stopu prati Seba, već su protagonisti Dornbos i Pauer.

Na koncu svega, dodajmo i to da je baš Vilson "viđen" da popuni Burdeovo mesto u ekipi Njuman-Has-Lanigan, bude li se saga o prelasku u Formulu 1 i Toro Roso konačno zaključila a ovaj transfer se ostvari. Pošto su Pol Njuman i Karl Has poznati kao dobri selektori (čitaj: sedam šampionata sa pet različitih vozača: Andreti otac i sin, Najdžel Mensel, Da Mata i Burde), onda je sasvim moguće da Vilsonu nedostaju stabilno okruženje i čvrsto strukturisana ekipa, a selidba pod okrilje sedmostrukih prvaka možda je i finalni korak ka Vanderbilt trofeju.

O dvojici rukija i dvojici veterana

Foto: Bridgestone Motorsport
Nil Jani je još jedan iz pula Red Bulovih pilota, prošle godine igrao je ulogu trećeg i test vozača u ekipi Toro Roso. Ostavši bez prilike da avanzuje, pretpostavio je trkačku karijeru perspektivi da i dalje bude tek treći čovek, i nije se prevario. Zasad su podijumi sasvim realan domet, a kako se stvari kreću, ni prvi trijumf Švajcarca uopšte nije daleko.

Jani polako savlađuje stvari koje nisu tako često na repertoaru trkača – jedan od najvećih problema bio mu je kako da nauči da vozi štedljivo. Takav zahtev zvuči paradoksalno, ali u takmičenju u kojem strategija igra toliko bitnu ulogu, svako ranije šaltovanje – kada je izvodljivo – potencijalno štedi nešto metanola i skraćuje boravak u boksu. A ako to omogućuje da se u tankovanju provede manje vremena od konkurenata, može da bude i presudno. Štaviše, u izuzetnim okolnostima, takve vožnje čine razliku između dva ili tri pit stopa, i tada, bez izuzetka, prelamaju rezultat.

Ulogu domaćeg blistavog talenta, takođe u debitantskoj Čempkar godini odlično igra Grejem Rejhal. Sin trostrukog bivšeg prvaka Bobija Rejhala ima zaprepašćujuće mnogo trkačkog iskustva za 18 godina života. Grejem je rođen 1989, a CV-ju već ima titulu viceprvaka u Čempkar Atlantik šampionatu 2006, kao i nastupe za tim Libana u A1GP seriji. Ove godine je Rejhal Burdeov klupski kolega, ključni prodor u Čempkaru izveo je u Hjustonu, kada se popeo na drugo mesto na podijumu, a stvar je ponovio u Edmontonu.

Ne treba smetnuti s uma: ovo jeste takmičenje globalnog nivoa, ali mu koreni leže u Americi i uvek je potreban makar jedan domaći vozač s kojim bi publika najlakše mogla da se identifikuje. Ako uz to ima i slavno prezime, još bolje, a ako je zaista dobar, onda je to nesumnjiv dobitak za sve zainteresovane strane. Još od Almendingera Amerikanci nisu imali pilota spremnijeg da juriša na sam vrh, ali ipak valja imati strpljenja: Rejhal je u januaru tek postao punoletan!

A sad i o veteranima... Nijedan osvrt na Čempkar nije potpun ako se ne pomene Pol Trejsi. Preskočio je trke u Long Biču i Hjustonu zbog loma dva lumbalna pršljena, i to posle incidenta koji je izgledao prilično naivno. Kao zamena je uskočio Oriol Servia i, pošto je iskusni Katalonac i više nego opravdao svoju ulogu, za Forsajt ekipu je bilo mnogo logičnije da ne nastavlja sa trojicom vozača, već da pokaže vrata Mariju Domingezu.

Stvari za Trejsija ne idu preterano slavno i teško je reći da li je to posledica povrede, ili je i Forsajt tim "žrtva privikavanja" na DP01 šasije. Ako ništa drugo, Kanađanin je zabeležio sjajnu pobedu u Klivlendu, i to nakon što je u početnim krugovima trke čak dva puta lomio prednje krilo. Pol Trejsi ima najviše startova i najviše trijumfa među učesnicima šampionata, obezbedio je da u 2007. nema omraženu nulu u rubrici "pobede". I još uvek mu nije dosta.

Ne možemo preskočiti Pola Stodarta, čoveka koji je sada na kormilu Minardi USA ekipe. Pamtimo ga dok je vodio Minardi F1 tim i tada je mnogima dodijao kao "glasnogovornik malih", stalno kukajući kako astronomski budžeti ubijaju Formulu 1. S jedne strane, F1 i jeste "non plus ultra" auto-sporta, s druge, Stodart ove godine predvodi ekipu u Čempkaru i dokazuje kako u šampionatu koji jede neuporedivo manje novca može da bude konkurentan. Budžet jednog tima počinje od 2 miliona dolara, oni najveći i najsposobniji sezonu ne prolaze bez 5-8 miliona, ali te cifre su prosto neuporedive sa onim kojima se operiše u Formuli 1.

Elkart Lejk, pa dolazak u Evropu

Foto: Bridgestone Motorsport
Prva sledeća stanica na Čempkar kalendaru je staza Elkart Lejk u Viskonsinu. Poznata pod nazivom Roud Amerika, ova 6,563 kilometara dugačka pista jedna je od najstarijih, ali i najpoznatijih i najlepših na celom severnoameričkom kontinentu. Za ovu godinu, "predjelo" Čempkaru biće Američka Le Man serija.

Neretko se staza Roud Amerika naziva i američkim ekvivalentom za Spa-Frankoršamp, što daje i prilično dobru sliku pejzaža, ali i predstavu o tome koliko je komplikovana i koliko se ceni. Pista ima 14 krivina, brza je, neravna i ekstremno zahtevna prema vozačima, ali i tehnici, pa tako traži najizdržljivije gume koje Bridžston proizvodi.

U pobednike na legendarnoj stazi upisali su se Mario i Majkl Andretij, Emerson Fitipaldi, Alesandro Zanardi i Žak Vilnev, ali, zanimljivo, ne i Sebastijan Burde. Nastupajući vikend treba da pokaže da li je došlo vreme da Francuz izmiri jedan stari dug i kao slavljenik stigne u Asen, ili je Elkart Lejk prilika za konkurente da zadaju udarac?

Najkraći zaključak: Čempkar još uvek vuče posledice krize koja je kulminirala 2003, ali se 2007, zbog svega navedenog, može smatrati i jednim novim početkom. Serija je finansijski stabilnija i na putu ozdravljenja, a prvenstvo je neizvesno. Za ovu godinu, više nismo smeli da očekujemo.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 3

Pogledaj komentare

3 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: