Berlin, Berlin, Andiamo a Berlino!

Bilo je što biti mora. Paolo Rosi je šapnuo Lipiju šta bi trebalo da radi. Gerda Milera nije imao ko da čuje. Italijanska hitra lađa je sa dva topovska hica poslala na dno U-96. Kapetan Jirgen je periskop držao previsoko. Mali Groso je nanišanio, i fenomenalnim efeom poslao Lemana na poster a sebe u istoriju. Ende. Der Traum vom Finale ist aus.

Izvor: B92

Sreda, 05.07.2006.

14:30

Default images

Na fan festu (svaki grad ga ima, najveći trg na kome su ogromni video bimovi) mesta više nema. A tek je tri sata do početka. Naokolo lunjaju grupice potpuno pijanih klinaca koji uz navijačke trube skandiraju Super Super Deutschland. Svi, ali svi su u belom. Ili bar na sebi imaju crno crveno žute perle, stikere i boje na obrazima. Klinke, cure, keve, bake, kike sa trobojnim gumicama, marame sa brojem 20, cvikeri za sunce sa ramom u bojama elfa, one hrabrije suknja umesto šorca, štucne i kopačke. Malobrojni italijanski halfovi jure za njima. Za slikanje. Otimanje (lopte) će se desiti nešto kasnije. Klinci najviše sa čiroki perikama, mlakim pivom i retro dresovima sa kanpčićima iz doba Uvea Zelera.
Redovi za kobaje kao za karte, ako si strpljiv možda i dobiješ pivo iz šteka sa dna frižidera. Grad se čisti non-stop. Na svim ćoškovima prepune kante sa đubretom, ambalaža po ulicama, ali brigade čistača sa minimašinama rade non-stop. Predahnuće samo za tih 120 minuta nakon kojih će biti potrebna četa giga bagera da pokupi srču. I klince koje leže na njoj i besciljno gledaju u nebo. Cure će sedeti na žardinjerama i plakati. Suze devojaka su iste. Bilo čije da su. Brazilke ili Nemice, Engleskinje ili Šveđanke. Plaču i ne skrivaju se od bliceva. Suze fudbalske za albume sa uspomenama. Biće im drago kada se budu gledale u nekom od almanaha za četiri godine dok ispijaju šampanjac...
Za vreme utakmice osećala se strepnja. Da im se steglo grlo. Italijani kreativniji, konkretniji, opasniji. Bilo je samo pitanje načina egzekucije. Svi su očekivali penale, a onda je taj fenomenalni Fabio Groso srušio snove domaćina. Komentari oko nas kada je okrenuo Balaka, proturio mu kroz noge a režiser to nije ponovio. Ovde se finte poštuju, ma ko da ih pravi. Niko ne naručuje piće za vreme drugog poluvremena. Konobari, kuvari, šankeri svi su zamrznuli frejm u jedinom mogućem položaju koji im od bezbroj načičkanih glava ispred dozvoljava da vide to parče ekrana u kome Leman pravi svoju poslednju paradu na Mundijalu. Kada je Del Pjero podvukao potpis, nije ni trebalo. Nokaut na nogama, posledica onog prvog.
I na kraju samo ćutanje. Barem u našem i kafeima na ovom trgu. Nema komentarisanja, nema psovanja, nema divljanja, nema ničega što može da opiše bol. Ćutke na ulice, da se oseti ovaj trenutak. Ne ispada se svaki dan u polufinalu svetskog prvenstva. Par stotina metara gore, tinejdžerska drama. Asfalt se ne vidi od stakla. Polomljene flaše po ulici. Ne i izlozi. Pravila su pravila. A i dovoljno je zelenih uniformi naokolo da pripaze da se ne pretera u besu i bolu. Desetak njih, verovatno ista ekipa, polegali na staklo, razbacani po putu na kome nema automobila, već samo skrhana lica koja se vuku sa fan festa. Na žardinjeri preko puta Klaus koji stavio glavu devojci u krilo. Sada je red na njega da plače. Šapuće, pa jeca, pa rida, ona samo ćuti i bolno gleda kroz objektive koji je zumiraju. Ćuti i mazi ga. Iza svakog muškarca...
Na uglu dole azurno slavlje. Nekoliko devojaka i dva kicoša u dresovima i sa velikom zastavom zabodenom između stolova i stolica. Azzuri in finale, piazze in delirio. Kako li je samo kod fratella dole južno. Euforija koja pomalo i iritira, ali niko ih ne dira. Tu i tamo od alkohola upropašćeni balavci uzvikuju šajzeitalianen. Ne smem ni da pomislim šta bi bilo da slučajno neko drugi slavi na našim trgovima. Vola Italia vola, ogroman naslov u današnjem La Gazzetta dello Sport. I slika Anrdree Pirla u delirijumu. Panegirik zlatnim slovima Fabiju Grosu na unutrašnjim stranama. Nemačka štampa u očaju, Klinsman glavu među ruke, Balak glavu na travu, ali Nemačka  ipak glavu diže gore. Sistem mora da funkcioniše. Francuska i Portugal, još jedan manje. Na naslovnoj strani L’Equipea – Prets au Combat. I ogromna Zizuova slika sa pogledom koji govori sve. Moj je.

Iza grebena čekaju Figovi gusari. Bez topova ali sa sabljama. Na blef. Mogu li? Pitajte Anrija...

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 3

Pogledaj komentare

3 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: