Nova vest
Fudbal

Četvrtak, 06.07.2006.

20:35

Nebo nad Minhenom (sreda 5. jul)

Bio je to jedan od onih dana, kada vreme prolazi, a ništa se ne dešava. Vrelo jutro u Erbahu, u 6 sati je bilo 22. Kokoške su bile za nijansu brže od budilnika. Spakovao sam stvari, ispred mene je bila utakmica u kojoj nisam imao previše razloga da rasipam navijačke strasti (da, ima i takvih utakmica).

Izvor: Zoran Panjkovic

Autor:Zoran Panjkovic

Default images

Kako sam se približavao Frankfurtu, imao sam utisak da se približavam užarenoj lopti. Temperatura je rasla brutalno. Nebo je bilo sivožuto, usta su se sušila, posle svakog uzdaha... U vozu sam nekim Marseljancima pomagao oko aktiviranja strujnih priključaka. Sumnjam da je presudilo moje ličko poreklo (vidi pod Tesla). Bilo je to gigatrivijalno, kao kada bi vas neko pitao da li u šporetu može da se pere veš. Čak sam u prvom trenutku pomislio da me „lože“.

Minhen bez oblaka oko 14 sati izgleda kao Gobi u šest popodne, samo što je Gobi mahom pust, a Minhen ima sve elemente mravinjaka. Ljudi kao navijeni hodaju uglavnom po jednoj koordinati, skreću sa puta, samo kada treba da ostave novac po prodavnicama. Portugalci i Francuzi opsedaju radnje sa dresovima. Dresovi većine reprezentacija koje su ispale prodaju se upola cene. Samo se držimo mi, Brazilci i Englezi. Poslednji dres Solanine/žabljačke države nudi se (ali se ne prodaje) za 65 evra, dok su engleski dresovi za četiri evra skuplji. Brazilskog asortimana ima najviše, ali se najviše i prodaje. Dobro idu i portugalski, a nažalost „afrička ponuda“ je više nego skromna.

Ulazim u Saturn (DVD & CD), nisam do tada uzeo ni jedan nosač slike/zvuka. Nailazim na ruski ratni film „Zore su ovde tihe“, koji sam gledao kada sam jedini put, tamo neke 1979. godine kročio u tadašnji Dom sovjetske kulture. Nisam mnogo razmišljao, još jedna posveta detinjstvu. Kupujem još jedan, čini mi se prvi film Vudija Alena „Uzimaj novac i beži“. Kroz ruke mi prolazi gomila vinila, skuplji su od diskova. Ploča sa muzikom iz Bonance košta 70-tak evra. Sonic Youth sa, čini mi se, četvorostrukom verzijom „Goo-a“, „samo“ 45.

Krećem na stadion. U novinarskom autobusu objašnjavam se sa japanskim kolegom, kako je čuvati nekome mesto u autobusu na kontinentu u kome se nalazi, legitimna stvar. Ostao je na trenutak, „izgubljen u prevodu“. Onda razmišljam, kako to funkcioniše kod njih. Pre neki dan Korejanac nije želeo da menja mesto sa mnom na stadionu, jer mu „na ulaznici piše gde treba da sedne“. Posle tog razmišljanja ja ostajem „izgubljen u prevodu“. Autobus mili do Arene, zastoj je ogroman, autobus bez klime, vazduh se troši, pojedini novinari tonu u san... Rastojanje koje se prelazi za pola sata, sada je „odrađeno“ za skoro sat i po.

Atmosfera na stadionu, kao kada su sredinom 80-tih igrala dva nebeogradska tima finale Kupa Maršala Tita. Najviše Nemaca, i dve grupe od po desetak hiljada Francuza i Portugalaca. Desetak metara od mene, devojke i žene francuskih fudbalera. Za razliku od Grkinja, koje su pre dve godine nosile dresove svojih „frajera“, Francuskinje prilično autonomne u svojim vezama. Samo je Sanjolova žena u dresu, tako da nisam mogao da procenim, ko je s kim. Bilo je tu nekoliko, evidentno, manekenki. Među njima je sedeo Kristijan Karembe. Adrijane, nažalost, nije bilo.

Zidan je sjajan, igra iz strasti, vidi se...Ponovo finale Italija – Francuska, kao u Roterdamu pre šest godina. Tada nisam bio zadovoljan ishodom. Novinarski autobus ponovo pun, ali gužve na putu nije bilo. Primećujem usput kafanu „Del Ponte“. Ne radi, digla je ruke od gostiju, javljaju mi da je Kosan najbliži mestu selektora. Pokuašavam da se vidim sa nekim ljudima koje dugo nisam video, ne uspeva mi...

Shvatam da je ovo ipak „projekcija“ „Neba nad Berlinom“. „Kad prošlost zakuca“, neki drugi put...

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

0 Komentari

Podeli:

Fudbal

Vidi sve

U fokusu

Vidi sve