Bihać, Lika, Crna Gora i Beograd, a onda – ceo svet

Momak rođen u Bihaću, veći deo dečačkih dana proveo živeći u Lici u Hrvatskoj, nakon čega jedan deo provodi u Crnoj Gori, da bi se konačno nastanio u Beogradu.

Izvor: LN

Subota, 12.09.2020.

19:00

Bihać, Lika, Crna Gora i Beograd, a onda – ceo svet
Foto: Privatna arhiva/Nikola Kuga

Prvi evropski igrač koji je igrao Azijsku ligu, prvi igrač iz Istočne Evrope koji je igrao u Kolumbiji, priča iz preko 20 zemalja i život na pet kontinenata.

U pitanju je Nikola Kuga, o kojem ste već imali priliku da čitate na portalu B92.net, a koji je sada otkrio još nekoliko zanimljivih detatlja iz svoje neverovatne životne priče u intervjuu za jedan strani medij

Neke stvari u skoro sat i po vremena razgovora jednostavno nismo mogli da obradimo, s obzirom da je, ukoliko ne znate, Kuga čovek koji je košarku profesionalno igrao na pet konitnenata, odnosno u preko 25 različitih zemalja i oko 30 klubova.

Nikola, kako to sve izgleda? Zvuči prilično neverovatno za jednog košarkaša da ima ovakvu priču!

"Sve je krenulo nekako spontano. Prvi put sam uzeo košarkašku loptu na jednom malom košarkaškom terenu u Crnoj Gori, sa nekih 9-10 godina, šutnuo na koš i ne sluteći da će to biti nešto čime ću se baviti čitavog života. Promašio sam ceo koš naravno. Narednih godinu dana proveo sam bez košarkaške lopte, ali pošto nas je porodični život odveo u jedno malo mesto pored Beograda, Sopot, tu sam imao priliku da nastavim gde sam stao ili bolje reći da počnem! Od tada kreće i moja životna priča. Započeo sam da treniram u jednom klubu u mestu Mladenovac, nedaleko od mesta gde sam živeo. Sve to vreme posećivao sam jedan koš pored kuće u Sopotu, vodeći se snovima da jednog dana budem Dejan Bodiroga, a usput slušajući priče da je legendarni Dražen Petrović ubacivao po 1000 koševa dnevno. Takođe, moram da naglasim da sam konstantno od samog početka, imao beskrajnu ljubav i podršku porodice, bez koje ne bih bio u mogućnosti da uopšte igram košarku i živim svoj san", počeo je svoju priču Kuga.

Kako se priča dalje odvija?

"Dalje je nekako išlo sve spontano, u onom pravcu koji je meni donosio mogućnost da ostanem na ovom putu. Jedan od prvih klubova za koje sam igrao KK 'Kasta' donosi mi poznanstvo sa trenerom i odličnim čovekom Radoslavom Rađenom. On mi je ulio sampouzdanje i veru da mogu jednog dana da ispunim svoj san. Sada iz ove perspektive shvatam koliko je bitno imati dobre ljude i mentore, pogotovo kada si mlad. Kao ogroman korak napred u karijeri, tada prelazim u KK 'FMP' iz Železnika gde sam proveo 3 godine. Otprilike tu se završava moja priča vezana za igranje košarke u Srbiji".

Nikola, kako si došao na ideju da kreneš tvoju internacionalnu karijeru i da li si mogao da naslutiš da ceš igrati u ovoliko zemalja?

"Ni na kraj pameti mi nije bilo da ću igrati u ovolikom broju zemalja. Moja želja je bila da samo na neki način započnem internacionalnu karijeru, nisam postavljao pitanje gde će to biti. U to vreme sam trenirao u Vizuri i igrali smo dosta često 5 na 5! To su uglavnom bili igrači bez ugovora koji se tokom leta spremaju za sezonu. Tu sam upoznao momka, Bojana Maleševića, koji se nekako po svemu razlikovao od drugih i po košarkaškom stilu i po zemljama gde je igrao, ali i po sveukupnom ponašanju. Ostavio je jedan upečatljiv utisak na mene, koji mi je kasnije dao neku viziju da mnoga vrata mogu da se otvore, ali da na njih moras da kucaš, ponekad i više puta. Tu, u nekom tom periodu i kreće ova moja druga košarkaška priča".
Foto: Privatna arhiva/Nikola Kuga
Gde si započeo tvoju internacionalnu karijeru?

"Prva iskustva van Srbije sam imao na Kipru i Makedoniji. Međutim, moje prvo, pravo, internacionalno iskustvo dolazi nakon toga. Maroko! To je bilo neprocenjivo - kako košarkaško, tako i životno iskustvo za mene! Nova kultura, način razmišljanja. Zatim potpuno drugačiji kako košarkaški tako i životni stil. Mnogo novih ljudi oko mene. Srećom, nekako sam uvek dolazio u kontakt sa pravim ljudima. Hvala Bogu, tu sam upoznao jednog momka iz Senegala, saigrača u timu. Iako nismo pričali isti jezik, toliko smo se dobro razumeli i on mi je bio kao stariji brat. Sve one prave životne vrednosti mi je ponavljao svaki dan. Prvo i osnovno, da je porodica na prvom mestu, a nakon toga sve ostalo. Kada ste mladi i neiskusni, vrlo lako može da se desi da skrenete sa puta. Sa druge strane, košarka u Maroku i način na koji su oni tada doživljavali košarku se potpuno razlikovao od onoga u Evropi. Košarkaški nivo nije bio uopšte toliko loš. Stranci koji su dolazili su bili na solidnom nivou, međutim pristup treninzima i sam profesionalizam nije nešto čime se odilikuju. Ono što je sve zanimalo je samo da se utakmica pobedi. Dan pre utakmice na treningu se pojavi cela uprava kluba, svi igrači i onda počne da se stvara pritisak i postavljaju standardna pitanja strancima: 'Da li ćemo pobediti sutra?'. Ukoliko se pobedi, narednih nekoliko dana, do sledeće utakmice, klub kao da ne postoji. Ukoliko se izgubi, razmatra se dovođenje novih igrača! Tako je to išlo u krug".

Nikola, gde ste sve dalje igrali i koje zemlje i mesta su na vas ostavili najveći utisak, kako košarkaški tako i životni? "Bilo je stvarno mnogo zemalja. Od skandinavskih: Islanda, Norveške, Švedske, preko ovih drugih evropskih - Nemačke, Estonije, Portugala. Igrao sam dosta po azijskim zemljama. Indonezija, Liban, Vijetnam, zatim neki drugi delovi planete, poput Kolumbije, Australije itd. Australija mi je bila ispunjenje jednog velikog sna. Imao sam veliku želju da igram tamo i otprilike upotpunim kontinentalnu kosarkasku priču i taj san mi se ostvario 2015. godine. To je zemlja o kojoj sam imao predstavu kao o raju na zemlji i slušao i gledao dosta, a stvarno to što sam zamišljao je bilo možda i lepše u stvarnosti. Liban je jedna od retkih zemalja u kojima sam igrao, gde je košarka sport broj jedan. Prosto ljudi žive za košarku. Možda ljudi kod nas nisu upoznati toliko sa košarkom u Libanu, ali to je dosta ozbiljna košarkaška liga. Strani igrači su NBA i evroligaškog nivoa, dovoljno je da pogledate neka imena koja su igrala tamo i biće vam jasno. Kulturološke razlike u pojedinim zemljama poput Vijetnama, Tajlanda su ostavile najveći utisak na mene, možda i veći nego sama mesta, ali ako bih morao da izdvojim, svakako Melbourne i Singapore su prelepi gradovi koji ostavljaju bez daha".

A Kolumbija, kako izgleda igranje u južnoameričkoj regiji?

"Jedna od retkih, ako ne i jedina zemlja gde tokom svoje karijere nisam sreo nikog sa našeg govornog područja.Mislim da mi se to desilo još samo u Vijetnamu. Tako da ne samo što sam bio prvi igrač iz Srbije koji je igrao tamo, već sam se tokom boravka u Kolumbiji osećao kao jedini čovek sa naših prostora u toj zemlji. Igranje košarke u Kolumbiji je dosta zahtevno. Zbog loše ekonomske situacije u zemlji, košarkaška liga traje samo 3 meseca. Igraju se četiri utakmice nedeljno, gde je raspored otprilike vrlo sličan rasporedu koji praktikuje NBA liga: hotel, avion, sala. Samo naravno, o svemu ostalom, kao između ostalog i o oporavku nakon treninga i utakmica morate da vodite računa sami. Engleski jezik se govori vrlo slabo. Od saigrača sa kojima sam igrao, samo jedan je pričao tečan Engleski, uz Amerikanca koji je bio poput mene, stranac u ekipi. Prosto život kao na traci u tih par meseci. Ali tu sam osetio i dosta lepih stvari. Nekako, ljudi iako u teškoj ekonomskoj situaciji, pronalaze uvek snage da imaju osmeh na licu. Fudbal u Kolumbiji je daleko popularniji od svih ostalih sportova. Međutim navijači dosta dobro poznaju i košarku i vrlo su strastveni. Ako pobedite vole vas, ako izgubite, čekate 2-3 sata posle utakmice da se raziđu i onda možete da napustite salu. Sve u svemu, neverovatno iskustvo!".
Potom odlaziš u Indoneziju i postaješ prvi Evropljanin koji je igrao ABL ligu (Asean basketball league prim. prev.). Kako izgleda baviti se košarkom u Aziji? Koliko je ovaj sport tamo u povoju?

"Prošlo je 5-6 godina od tada i košarka se brzo razvija tamo. Naravno to nikada neće biti na evropskom nivou, jer zbog fizičkih predispozicija postoje limiti kod njih. Međutim, oni prosto žele da napreduju, dosta su strastveni za košarkom. Pogotovo Filipinci. Oseti se ta strast kod njih. ABL je jedan ozbiljan projekat, nešto poput Evrolige kod nas. Svake godine je uključeno 8-10 zemalja iz regiona Jugoistočne Azije. Singapur, Tajland, Indonezija, Filipini, Malezija itd. Od prošle godine učestvuju i ekipe iz Kine, Tajvana i Hong Konga. Ja sam igrao za klub u Indoneziji koji je bio jedini klub iz te zemlje koji se takmičio u ovoj ligi i pritom je to bio prvi put za njih da igraju na internacionalnom nivou. Tako da je tu bilo dosta posla i na samom terenu i van terena. Dosta lokalnih igrača pre toga nije nikada ni putovalo van zemlje, tako da je bilo potrebno dosta prilagođavanja. Mi igrači smo bili smešteni u Jakarti, a dosta domaćih utakmica se igralo u regiji Sumatra, koja je udaljena oko 3 sata leta avionom. Otprilike, kao da ste iz Beograda, a morate da igrate domaće utakmice u Londonu. Dođete sa Tajlanda recimo i ponovo iako ste domaćini morate na put. Sa košarkaške strane suština je da se sve manje-više svodi na strance. Da ne dužim previše, izuzetno sam zahvalan na ovoj mogoćnosti koja mi se pružila tada jer sam upoznao dosta dobro ceo taj region, i doživeo sve te kultoruloške razlike i osetio mentalitet svih tih ljudi".

Da li je bilo anegdota i nekih upečatljivih događaja na vašim košarkaskim putovanjima?

"Uf, pa bilo ih je dosta...Recimo ono što mi se dešavalo ne jednom, nego više puta po Aziji je da naručim jednu hranu, a dobijem drugu ili ako sam „bolje sreće" i kažem im da neću ljuto, onda dobijem ono sto sam naručio, ali super-ljuto. Prelazak ulice u Vijetnamu je onako avantura sama po sebi, gde sa svih strana idu motori, automobili i pešaci i za divno čudo svi milimetarski prolaze to uspešno.Taksi vožnja u Bangkoku je uvek avantura, kažete da idete na jedno mesto i na kraju vas čovek odveze u prodavnicu, gde on zna vlasnika. Zauzvrat tome što vas je odvezao tamo, on dobija besplatne kupone za gorivo. Snalaze se ljudi. Takođe nešto što mi je ostalo upečatljivo je sigurno prvi susret sa kengurom i koalom u prirodi u Australiji, svaka trojka koju sam dao u Libanu, kao i svaki košarkaski odlazak u novu zemlju".
Foto: Privatna arhiva/Nikola Kuga
178 Slobodnih bacanja za redom? Deluje poprilično neverovatno?

"Tokom igračke karijere sam imao želju da pogodim preko 100 slobodnih bacanja zaredom i preko 50 trojki. Međutim, što zbog obaveza, što zbog težine zadatka koji sam sebi postavio, nikako nisam uspevao da to postignem. Pre nekoliko sedmica, pokušao sam da se ponovo oprobam. Takođe, motivisao me je i snimak koji sam prethodno video na internetu gde je jedan igrač podgoričke Budućnosti pogodio 70 vezanih trojki. I eto posrećilo mi se".


Iz tvojih reči, možemo zaključiti da si završio igračku karijeru. Da li ostaješ u košarci ili sledi nešto novo?

"Da, prošle godine sam odlučio da prestanem. Osetio sam da je to taj momenat! Košarka je deo mene i sebe vidim u ovom sportu i dalje, naravno u malo drugačijoj ulozi. Trenutno se bavim individualnim radom sa igračima i mogu reći da uživam u tome! Rad kroz individualne treninge me zaista motiviše, prenosim prikupljeno znanje na mlađe generacije. Pored taktičkog segmenta i samog rada na terenu, pokušavam da igračima prenesem i onaj segment košarkaškog života vam terena. On podrazumeva odnos prema treningu, trenerima, saigračima koji je pođednako važan za uspeh u savremenoj košarci i ostvarenje svog sna".


Da li imate neku poruku za mlade igrače koji bi možda hteli da krenu vašim putem ?

"Pa ono što je mene vodilo kroz ovaj put je bila stvarno iskrena ljubav prema lopti i košarci. Košarka i ta ista lopta su me odveli u sve ove putešestvije. Trčite za loptom, a ne za parama i uživajte u toj istoj košarci ili sportu koliko god je moguće! Uostalom kroz avanture pamtite događaje i ostaće vam uspomene, a ne materijalne stvari", zaključio je Nikola Kuga svoju neverovatnu priču.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 8

Pogledaj komentare

8 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: