Milica Dabović za B92: Zlato se desilo sada i ko zna kada

Njoj je pripala ta čast da bude kapiten reprezentaciji koja je ostvarila najveći uspeh ženske košarke u našoj zemlji osvajanjem zlata na Evropskom prvenstvu u Rumuniji i Mađarskoj. Za svoj tim kaže da je mala složna porodica i to navodi kao glavni razlog za veliki uspeh, a uz to dodaje da ne postoji lepši osećaj od igranja za svoju zemlju.

Izvor: Jelena Trajkoviæ

Petak, 20.11.2015.

19:00

Default images
Starsportphoto

Milica Dabović je u intervjuu za B92 najviše pričala o reprezentaciji, ali se osvrnula i to koliko još planira da igra, da li bi se slučajno vratila da igra za neki srpski klub i još mnogo toga...

Srpske košarkašice su proteklog leta ostvarili svoj najveći uspeh, usput se prvi put u istoriji kvalifikovale na Olimpijske igre, a već sada ih čekaju novi izazovi – kvalifikacije za Evropsko prvenstvo 2017. godine u Češkoj. Devojke su se okupile u Beogradu početkom nedelje, a Milica naglašava da ima osećaj kao da nije prošlo pet meseci od evropskog zlata.

Nemam utisak da je Evropsko prvenstvo bilo pre toliko vremena. Jednostavno, ono je proletelo, tako se osećam. Na okupljanju sam imala osećaj da smo se prethodnog dana rastale posle zlata. Još me drže sve emocije koje sam osećala tada. U Lionu, gde igram, imam naš veliki poster sa zlatnim medaljama oko vrata, gledam ga svaki dan i još ne verujem“.

Kapiten ženske košarkaške reprezentacije Srbije veruje da je bilo suđeno da se konačno nađu na tronu.
Starsportphoto
Ni danas nisam svesna svega. Sve se tako olako dešavalo, sve je išlo takvim tokom, kao da je trebalo to da uradimo. Da se mala Srbija u ženskoj košarci nađe na tronu, iako o njoj niko ne priča. Istina je da imamo velike talente, koji igraju u najvećim klubovima, počevši od moje sestre Ane, Sonje, Jelene, preko Taše, Nece, Daje... Ali, niko ranije nije pričao o ženskoj srpskoj košarci jer je ona bila daleko iza muške, jer su ipak muškarci bili genijalci svih ovih godina“.

Milica je potom iznela zanimljivu konstataciju kada će tek verovatno biti svesna uspeha koji su postigle ona i sve ostale devojke pod vođstvom Marine Maljković.

Zaista nisam svesna šta je ta medalja donela osim penzije i premija. Eto, u februaru punim 34 godine, što znači da sam za četiri godine u penziji. Kada stigne ta penzija, biću sigurna šta smo postigle“.

Otkako je Maljkovićeva pre četiri godine započela svoj projekat uzdizanja ženske košarke, devojke su se pripremale daleko od očiju javnosti, ali takav slučaj više neće biti posle zlata.
Starsportphoto
Uvek smo počinjale u miru. Samo jedna novinarka je bila uz nas kada smo pre četiri godine krenule na kvalifikacije, a tako je ostalo dugo. Plakale smo sa njom tada i ona je nastavila tradiciju, ali kako je vreme prolazilo, sve više novinara je dolazilo da nas isprati. Kada sam sada došla na okupljanje i videla toliko ljudi koje nisam videla godinama, shvatila sam da je to veliki uspeh, kada je većina novinara našlo vremena da dođe, da nas isprati, da uživa u tome što smo mi napravile zajedno sa nama“.

Svi sportisti znaju da uspeh donosi dodatan teret, a posebno pritisak, ali po Miličinim rečima, srpske košarkašice su apsolutno spremne za to.

Ne razmišljamo o pritisku, već idemo korak po korak. Razmišljamo šta ćemo raditi na sledećem treningu, da ga odradimo najbolje što možemo jer nas Marina sjajno motiviše. Svaki put nam kaže da bismo ako odradimo sve kako treba mogle da dobijemo slobodno popodne, jutro ili dan. Svesne smo svega toga, bremena koji sada nosimo i to nam ne smeta jer smo zaista opuštene i srećne, zadovoljne, mirne. Zlato se desilo sada i ko zna kada“.

To zlato, prvo i istorijsko za Srbiju, desilo se 28. juna u Budimpešti, gde su naše košarkašice pobedile Francusku u finalu sa 76:68. Zanimljivo, ta utakmica nije ona koje se Milica najradije seća sa tog šampionata, već je reč o duelu sa Turskom, kojoj se reprezentacija Srbije u četvrtfinalu osvetila za poraze na prethodna dva velika takmičenja.
Starsportphoto
Čak ni ne pamtim finale, već najviše utakmicu sa Turskom jer smo svi samo taj trenutak čekali. Živela sam za to da igramo protiv Turske u pravo vreme, ispostavilo se da je to bio taj i praktično smo ih ’pojele’. Znale smo šta nas čeka, Turska je odličan tim, iskusan koji igra deset godina zajedno. Mi smo ušli na teren i nismo imale šta da izgubimo. Mi zaista nikada nemamo šta da izgubimo, a mnogo toga možemo da dobijemo“.

Maljkovićeva je posle osvajanja zlata istakla da Srbija nije bolja od Turske, Belorusije ili Francuske, ekipa koje je pobedila u najvažnijim utakmicama, ali da je bila pravi tim.

Mi smo mala država, ali očigledno sa velikim trenerom i velikim igračima. Marina je za četiri godine uspela da napravi čudo, devojke su prošlog leta uspele da izvuku toliko toga, da razmišljaju zajedno, žive jedna za drugu, da se toliko bodre. Bile smo kao prava porodica i sve devojke koje su završavale na drugom, trećem, četvrtom, petom mestu, prilazile su mi i govorile: ’Milice, mi smo možda mogle da vas dobijemo, ali ne i to što ste vi imale’. Mi imamo srce, mi imamo m**a, ja volim da kažem, da se bacimo 15 puta za loptu, a naše rivalke nemaju. To je ono što je dobijalo utakmicu, ko duže izdrži, ko se više bori i ko ima veću želju za pobedom, a mi smo je zaista imamo“.

Prvi izazov za reprezentaciju Srbije posle osvajanja zlata je duel sa Nemačkom na startu kvalifikacija za Evropsko prvenstvo 2017. godine. Ta utakmica se igra u subotu od 19 časova u hali „Pionir“, uz besplatan ulaz, a četiri dana kasnije, srpske košarkašice gostuju Luksemburgu. Milica ističe da su sve devojke srećne jer nisu morale da čekaju sledeće leto da bi bile na okupu, iako zbog povrede izvesno neće moći da se nađe na terenu.
Starsportphoto
Jedva smo čekale da se okupimo, mnogo smo srećne što smo zajedno i što imamo dve utakmice sada, pa onda i u februaru. Dan za danom, sve ide nekim lepim tokom. Devojke sjajno rade, razumeju se na terenu i van njega, a već na prvom trenintu su se dobro oznojile, ali to nije bilo začuđujuće, jer znam kakav je ’Plavi čuperak’, što bi šefica rekla za sebe. Iskreno, ništa nam nije teško, kod kuće smo. Kako da mi bilo šta bude teško, kada sam kod kuće, u Beogradu, koji volim najviše na svetu i koji me toliko usrećuje, kao i činjenica da sam među svojim ljudima “.

Međutim, iako ističe da joj ništa nije teško kada je u Beogradu, jeste činjenica da će zbog povrede morati da pauzira mesec i po dana.

Sve se dešava sa razlogom, kao što sam se povredila na finalnoj utakmici, kao što sam se povredila sada. Samo, tada mi je povreda prošla za pet dana, a sada će mi biti potrebno šest nedelja. Lom malog prsta na poslednjoj utakmici sa Lionom je za mene bio šok, jer nikada ranije nisam imala nikakav prelom, a eto 33 su mi godine, a od toga 25 već igram košarku. Jedino što mogu da uradim je da gledam treninge i toliko mi se plače što ne mogu da izađem na teren“.

Kvalifikacije za naredni Evrobasket se potom nastavljaju u februaru, a sledećeg leta srpske košarkašice čeka najveći izazov u njihovim karijerama – Olimpijske igre u Rio de Žaneiru.
Starsportphoto
Jedna od mojih stotinu želja koje sam napisala kada sam bila klinka bila je da posetim Rio de Žaneiro, ali i da odem na Olimpijske igre. Da mi je neko rekao da ću biti na Igrama u Rio de Žaneiru, ne bih verovala, rekla bih da je to nemoguće. Ali, sada sama pomisao na to me dovodi do suza radosnica jer je to pokazatelj da sam uspela u svojoj karijeri. To je vrhunac jednog sportiste, svi mi to sanjamo. Jedno je kakve su nam mogućnosti, ali nikada ne treba da odustaneš. Tako ja nisam odustala od svog sna do tog evropskog zlata“.

Kada se reprezentacija Srbije kvalifikovala u Rio, Milica je najavila da će biti sjajno da se od reprezentativnog dresa oprostiti tamo. Na pitanje da li postoji šansa da se predomisli, odgovorila je:

Već sam se predomislila (smeh). Rekla sam da je to najbolji način da ja završim svoju karijeru, ali ako ne odigram utakmicu sa Nemačkom u subotu, naredna u Srbiji nas čeka sledećeg novembra i mislim da bih se najlepše osećala da se oprostim tada. Pričaću još sa devojkama i sa Marinom, još nismo ni razgovarale na tu temu. Kada sam to rekla, nisam znala da će se kvalifikacije igrati po tom sistemu, da će biti četiri ciklusa, mislile smo da ćemo ići direktno na Evropsko prvenstvo. Sledeće godine ću imati 34, biću još mlada, možda nije vreme da kažem zbogom, ali i da ostavim mesto nekoj mlađoj igračici, uvek ću biti tu za tim. Najlepše je igrati za svoju državu, suludo je reći da ti je najlepše da igram za neki klub“.

Pošto je naglasila šta joj je bila jedna od želja, Milica se osvrnula i na ono što joj definitivno nikada nije bila. To je igranje u WNBA ligi, u kojoj je njena sestra Ana proteklog leta igrala za Los Anđeles Sparkse sa velikim uspehom.
Starsportphoto
Iskreno, nikada nisam sanjala da igram u WNBA ligi. Sestra mi je tamo igrala, imala sam i ja ponude, ne mogu da kažem da nisam, ali mi je uvek bilo draže da dođem kući na četiri mesec i da dva provedem sa reprezentacijom, a dva na odmoru. Bila sam letos u Americi da posetim Anči i sve izgleda fenomenalno, ali ja to ne bih mogla da izdržim. I tu ne mislim zbog godina, već tamo ima mnogo putovanja sa jednog na drugi kraj zemlje, mnogo sastanaka, a mene je to počelo da nervira“.

Na pitanje da li vidi neku promenu u Srbiji od osvajanja zlata, Milica je istakla da vidi u deci koja joj svakodnevno pišu i kojima se zahvaljuje na svoj način.

Najveća promena koju vidim su deca koja jedva čekaju da izađu napolje, da igraju basket, da obuku dres. Mnogi su počeli da treniraju posle našeg uspeha. Mogu da kažem da često, možda i previše često, plačem zbog njihovih poruka i slika, osećanja koje mi prenose na taj način. Nisu to obožavaoci, svi sportisti, glumci, pevači, starlete, oni ih to zovu, ja to ne, ja kažem da su to osobe koje ja volim, cenim i poštujem. Uvek sam tu da im dam savet, pomognem, da im pošaljem neku majicu ili sitnicu, jer znam da kada sam ja bila klinka niko mi nije odgovorio na poruku. Nije bilo društvenih mreža, patila sam za tim, ali nisam bila u mogućnosti da stupim u kontakt sa svojim idoplima. Dok sam to što jesam, učiniću sve da im se zahvalim na podršci, da napišem kako se osećam i budem presrećna jer sam mogla da ih usrećim“.

Što se tiče same ženske košarke, starija od sestara Dabović naglašava da će se teško nešto promeniti jer nema ljudi koji bi ulagali u nju.
Starsportphoto
Treba novca, a malo je ljudi koji su voljni da pomognu. Da ih ima više, Partizan bi još i dan danas trajao i bio bi veličanstven, igrao bi Evroligu i borio se za finale. Niko neće da da novac i pomogne tim devojkama, i to je ono što me najviše boli. Što sam zajedno sa svim devojkama donela zlato Srbiji, a oni su nas naterali da plačemo svaki dan, da se borimo i kukamo i molimo da se vratimo kući, da tugujemo jer nismo tu“.

Milica ističe da ništa za nju ne može da zameni tri godine koje je provela u Partizanu, a o mogućnosti da se jednog dana vrati ističe da moraju neki uslovi da se ispune.

Želim da odigram još jednu sezonu u Francuskoj posle ove, a posle ćemo videti. U Partizan mogu da se vratim jedino ako se vrate i Marina i ostale devojke koje su igrale sa mnom. Drugačije ne postoji mogućnost i žao mi je što nikada više neću doživeti taj osećaj igranja pred ’Zabranjenima’, što neću čuti kako mi pevaju: ’Vrati plavu kosu, Milice’ ili ’Uzela si trofej, Milice’. To su neke stvari koje će mi zauvek ostati u srcu“, rekla je Milica Dabović za B92.

Na našem sajtu možete da pročitate i intervju sa Danijel Pejdž.

Jelena Trajković (@zvezdica)

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

24 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: