Čovek koji je Zvezdi doneo poslednju titulu

Skoro ceo 21. vek proveo je radeći van ovih prostora – u Finskoj mu se dive i zauvek su mu zahvalni, a novu stranicu otpočeo je u Kini, koja želi i u košarci da postane sila. Mihaila Pavićevića, 57-godišnjaka rodom iz Bara, ovdašnja javnost ipak najviše pamti kao trenera sa kojim je Crvena zvezda osvojila poslednju titulu nacionalnog prvaka, davne 1998. godine.

U razgovoru sa Pavićevićem podsetili smo se te šampionske generacije, ali i nekih stvari unutar kluba koje su bile uvod u užasan Zvezdin period koji je potrajao više od decenije. Takođe, Pavićević je detaljno analizirao prednosti i nedostatke košarkaškog sistema u Kini, a dotakli smo se i njegovih brojnih uspeha u Finskoj, zemlji u kojoj je proveo skoro deset godina.

Izvor: Saša Ozmo

Sreda, 08.04.2015.

13:00

Default images

U svojoj drugoj godini u Kini Pavićević je sa Liaoningom napravio ogroman uspeh – plasirao se u finale plej-ofa, ali tamo je bolji bio Peking. Organizacija lige u najmnogoljudnijoj zemlji na svetu besprekorna je, ugledali su se na SAD i za sada im u tom smislu dobro ide.

“Oni ne prate mnogo Evropu, samo NBA. Kinezi su i inače šampioni u kopiranju svega, tako su i sada napravili sistem po ugledu na NBA – kompletna organizacija, sistem takmičenja... Sezona je kratka – od novembra do februara regularni deo, plus plej-of od mesec i po dana. Utakmice se igraju često, pet u dve nedelje. Organizacija je savršena, gotovo na nivou NBA – sve utakmice prenose se na televiziji, a tribine su uvek pune. Mi smo u finalu igrali sa Pekingom, najjeftinija karta tamo u vrhu dvorane za kompletnu finalnu seriju iznosila je 150 dolara. Za ulaznice pored terena trebalo je platiti hiljadu dolara. Za tri utakmice moj klub zaradio je gotovo šest miliona dolara, što je neverovatan podatak“, počinje Pavićević priču za B92.

Vlada spartanska disciplina kada je reč o ekipama i nema mnogo prostora za iskakanje iz šablona.

“Mi kao ekipa sve vreme boravimo u hotelu – nemamo mnogo ni vremena i život se svodi na relaciju hotel-sala i hotel-aerodrom. U nekim klubovima čak ne sme da se napušta hotel bez dozvole, u mom klubu doduše nije tako rigorozno. Imali smo fenomenalnu sezonu koja će se teško ponoviti – kineska liga je nezgodna, jedna ekipa dovede dva sjajna Amerikanca i oni odmah prave razliku“.

Košarka je sport u ekspanziji u Kini, što se lako i može zaključiti po punim tribinama, a Pavićević ističe da su i igrači zvezde u svojim mestima.

“Veliki entuzijazam vlada kod ljudi – ima i fotografija, u dva ujutru oko pet hiljada ljudi stajalo je u redu i čeka da se otvori šalter u deset da kupe karte, ogromno je bilo interesovanje za tu finalnu seriju. Mi smo u provinciji Liaoning bili hit ove godine i tu košarka ima veliku tradiciju – poslednjih mesec dana nisam mogao ni da izađem u grad. Odem u prodavnicu i ne mogu da izađem, verujte mi, to je nestvarno. U hotelu smo imali poseban ulaz za nas odvojen špalirom policajaca, a na aerodromu po povratku nas je čekalo dve-tri hiljade ljudi“.
Kinezi su vredni i uporni, ali istovremeno i tvrdoglavi, što im onemogućuje da dodatno napreduju. Pavićević naglašava nekoliko ključnih poteškoća sa kojima se susreo i koje će se, po njegovom mišljenju, teško promeniti.

“Stranci vode glavnu reč u svim klubovima, a oni dolaze isključivo preko NBA lige – to su bivši igrači iz NBA ili oni koji tamo nisu uspeli da izbore mesto. Kinezi su u drugom planu u odnosu na strance. Oni su postavili sistem rada koji je bio iznenađenje i za mene koji volim mnogo da radim. Trenira se tokom čitave godine dva puta dnevno, a van sezone čak i tri puta na dan. Ukupno tokom godine imaju možda 15 dana pauze, oni tu shvataju kao posao i ne vode uopšte računa o odmoru. Taj sistem u stvari oslikava njihovu životnu filozofiju, ’hard work’ su najčešće korišćene reči“.

Po Pavićevićevim rečima, način rada nije dovoljno delotvoran, a oni koji su pokušali nešto da promene završavali su neuspehom. Tako je bilo i u njegovom slučaju.

“Ono što moram da istaknem jeste da rade mnogo, ali ne rade kvalitetno. Struktura treninga je specifična i strahovito je teško promeniti njihove navike – svaki trener koji je istrajao u tome na kraju je dobijao otkaz. Imao sam sreću što sam se sreo sa jednim kolegom Amerikancem koji je pet godina proveo u Kini i on me je upozorio da su veoma osetljivi kada nešto pokušava da se promeni. Kada sam ipak pokušao malo da promenim način treninga, da uvedem i neki dan odmora, gledali su me maltene kao da nisam normalan“, kaže Pavićević i objašnjava kako sve to zapravo izgleda:

“Trening se sastoji od mnogo trčanja, visok je intenzitet, vrti se četiri-pet vežbi i radi se na šutu, ali tu se više ništa ne menja. Logično, oni budu veoma spremni, svaka ekipa ima i izrazito dobre šutere, ali problem je što oni tim načinom rada ne mogu da razumeju košarku. Taktika je problem – oni rade individualno dosta, ali to je sve mehanički i ne vodi se računa da li su te vežbe deo igre. Nema situacionih vežbi gde trener stavlja igrače u poziciju da donose različite odluke, gde se uvežbavaju različite akcije, da se razvije duh igre. Nema mnogo razmišljanja i sve to predstavlja veliki problem, što se i vidi po rezultatima kineske reprezentacije – na poslednja dva prvenstva Azije završili su na petom mestu, a u košarku ulažu ogromne količine novca i dovode kvalitetne Amerikance od kojih bi mogli da uče“.

Pavićević kaže da se susreo sa igračima velikog potencijala, a izdvojio je centra svog tima za kojeg kaže da je sigurno mogao da uspe i izvan Kine. Sada mu je 27 godina, ali možda još nije kasno.

“Kinezi imaju fizičke predispozicije da budu dobru igrači, recimo u svojoj ekipi imam 216 cm visokog centra Hana Dežuna. To je takva snaga, posle Pekovića nisam video jačeg igrača, pogledajte njegove klipove na Ju tubu. Uz adekvatan trening, on bi sigurno mogao da igra u Evroligi, a i u NBA, sto posto. Pogotovo NBA i iz nekih drugih razloga jer oni vape za novim Kinezom pošto im se tako otvara ogromno tržište“. Međutim, način treninga nije jedina prepreka u Kini, pošto postoje i neke koje nisu usko vezane za sport.

“Drugi problem jeste u sistemu, koji je u poslednje vreme postao i problem ovdašnje košarke, jeste to što igrači ugovore potpisuju veoma rano. Upišu ih na ’sport biro’, kako oni to zovu, rano napuste školu i smeštaju ih u te sportske domove gde treniraju non-stop. Nedostatak edukacije postaje problem kasnije u karijeri – bar osnovno obrazovanje ipak je neophodno, a da ne kažem i nešto više. Ranije su se košarkaši ponosili obrazovanjem, to su bile prave ličnosti, sa njima je lakše raditi i oni su ti koji će praviti vrhunski rezultate. Ovde je to izrazito velika prepreka. Treći problem jeste jezik – oni smatraju da su samodovoljni i niko od tih mladih igrača nema želju da nauči engleski jezik. Problem u komunikaciji znatno otežava stvari – ja sam upućen na prevodioca, a taj protok informacija u startu je komplikovan i ne može se do kraja verno preneti sve što želiš“.

A kakvi su izgledi da se u budućnosti nešto promeni?

“Nisam optimista po pitanju napretka – dve sezone sam proveo tamo i nisam siguran da će biti velikih promena. Bivši igrači promovišu se u trenere i oni samo nastavljaju ono što su radili kao košarkaši. Nema želje kod njih da dođu do novih saznanja, rekao bih čak i da strance više uzimaju kao paravan – ako krene naopako, da imaju na kome da se slome kola. Inače se oni smatraju najpametnijom nacijom na svetu, sujetni su u tom pogledu, a u košarci za to nemaju mnogo osnova. Sa njima treba da se pronađe prava mera i način ophođenja, onda je sve u redu, ja nisam imao nikakvih problema, ali veliki broj trenera završi već posle mesec dana. Pogotovo su vrlo skeptični. kada dolaziš iz Evrope – i moj odlazak tamo bio je preko NBA – dve godine sam bio sa Portlandom u Letnjoj ligi i oni su me preporučili“.

Pavićević je impresioniran onim što je video u Kini, kaže da zemlja napreduje džinovskim koracima i da ima dosta toga lepog da se vidi.

“Gradi se na svakom koraku i fascinantno je kako brzo napreduje. Na svako putovanje koje odemo, moj prevodilac mi napravi listu znamenitosti koje bi trebalo da obiđem. Uvek nađem vremena za to, a sa ćerkama sam obišao i Zabranjeni grad i Kineski zid. Video sam mnogo toga ovde, ne mogu svega ni da se setim koliko sam obišao, ali taj Zid ipak je najimpresivniji – samo takva nacija može da napravi nešto tako grandiozno“.
Godine 1998. bio je trener sa kojim je Crvena zvezda osvojila poslednju titulu prvaka zemlje – tada je u finalnoj seriji plej-ofa savladan FMP Železnik sa 3-1 u pobedama.

“Pomešana su mi sećanja na taj period – bilo je lepih trenutaka kao što je osvajanje titule, ali i nekih ružnih kojih ne volim da se prisećam. To je bila izvanredna ekipa – centarski tandem Topić-Topalović, koji su prethodno godinama igrali zajedno u Beočinu. Zatim Vlada Kuzmanović, tada jedan od najtalentovanijih igrača sa ovih prostora Igor Rakočević, Vojkan Benčić, Oliver Popović, Jovo Stanojević... Sjajna ekipa koja je mogla da igra sa svakim i prava je šteta što smo posle te titule napravili katastrofalnu grešku i promenili neke igrače. Umesto Topalovića doveli smo Cvetkovića, otišao je i Benčić, izvršili smo tri promene bez ikakvog rezona i tu je počela silazna putanja. To je učinjeno iz meni i danas nejasnih razloga, kojekakvih interesa i međusobnih usluga“.

Pavićević kaže da su tada u klubu postojale dve zavađene strane, da se najmanje razmišljalo o samoj košarci i da je Zvezdu napustio veoma razočaran.

“Tada je organizacija u klubu bila problematična – postojale su dve struje koje su radile jedna protiv druge i u takvoj situaciji teško je opstati. Teško je tada trener mogao da odlučuje sve. Moj je predlog bio da se dovede Nikola Jestratijević na centraskoj poziciji i spolja Saša Obradović ili Vlado Šćepanović. Rukovodstvo kluba odlučilo se za nešto drugo i žao mi je zbog toga. Posle svega toga sam hteo da odem, rekao sam pokojnoj supruzi: ’Sad je vreme da podnesem ostavku, nema više sreće ovde’. Ali drugačije razmišljaš kada imaš porodicu, pa sam rešio da pokušam. Međutim, bilo je nemoguće raditi između te dve struje, neverovatne spletke su se pravile i otišao sam posle poraza od Cibone u prvoj utakmici. Doći na klupu Zvezde ili Partizana san je za svakog trenera, pogotovo iz malog mesta, i očekivao sam da će sve bolje funkcionisati. Najviše sam bio razočaran time što košarkaško znanje nije odlučivalo apsolutno ništa, već neke potpuno nevažne stvari“, kaže Pavićević i dodaje:

“Žao mi je što je to poslednja Zvezdina titula, ali to je odraz neorganizovanosti koja je vladala u klubu, verovatno sve do ove poslednje dve-tri godine kada je Zvezda stala na noge. Ove sezone blizu je da ponovo osvoji taj trofej“.

Period proveden u Finskoj od 2000. do 2009. godine najplodniji je u njegovoj trenerskoj karijeri. Sa Honkom je osvojio pet nacionalnih titula, ali učinio je i nešto mnogo važnije od toga – postao je nezamenjiv deo razvoja finske košarke i pomogao je u sazrevanju i napredovanju brojnih igrača.

“Finska je na poslednja dva evropska šampionata igrala veoma dobro i ušla je u drugi krug. Dok sam radio tamo, dao sam davno intervju jednim novinaru i on me je tada pitao šta mislim o reprezentaciji. U tom momentu Finska nije postojala na košarkaškoj mapi, a ja sam mu odgovorio: ’Kad stasaju ovi igrači koji su sada kod mene u klubu, Finska će imati pravi tim’. On se tog intervjua setio i stavio ga je na naslovnu stranu, uz podatke da je 80% finskog sastava iz mog perioda. Pre svih Koponen, zatim Haf, Koti, Murinen, Martinen, Salin... Svi su oni izašli iz našeg kluba – ne želim da to prisvajam sebi, igrači su glavni i ja sam im samo pomogao da postanu bolji, ali sam svejedno ponosan na to. Koponen je prvi igrač sa ovih prostora koji je draftovan u prvoj rundi, 2007. godine. Tamo sam osvojio mnogo titula i stekao ugled, tako da mi Finska ostaje u najlepšem sećanju, divne uspomene nosim odande“, zaključio je Pavićević za B92.

Saša Ozmo (ozmo_sasa)

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

45 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: