Vuković za B92: „Nema košarke bez obrazovanja“

Srpski košarkaški treneri decenijama vladaju evropskom košarkom, a imena Dude Ivkovića, Željka Obradovića, Svetislava Pešića ili Bože Maljkovića bude strahopoštovanje bilo gde na kontinentu.

Na spisku najtrofejnijih trenera Evrope nalazi se i 66-godišnji Kraljevčanin Mihajlo Vuković, čovek koji je uspeo da spoji mušku i žensku košarku, osvoji zlato na Svetskom prvenstvu i triplu krunu u Španiji i otkrije Raziju Mujanović, triput najbolju košarkašicu Evrope.

Izvor: B92

Utorak, 06.03.2012.

13:14

Default images

Vrlo je interesantno što sam bio trener i u muškoj i u ženskoj košarci i što sam u obe konkurencije uspeo da napravim zapažene rezultate. Da ne ispadne da se hvalim, ali sticajem okolnosti ostavio sam trag gde god da sam radio. Zbog toga sam veoma zadovoljan. Sada sam penzioner, a iza mene je ostalo 30-ak titula na svim nivoima – evropskom, svetskom, klupskom, reprezentativnom“, kaže u intervjuu za B92 Vuković.

Vukovićevi počeci vezani su za rodno Kraljevo i tim Sloge, za koji je igrao tokom ranih šezdesetih, a ključni momenat bo je odlazak u Tuzlu, gde je mogao paralelno da igra i studira. Interesantno je da je njegov naslednik na poziciji beka-šutera u tuzlanskom timu bio legendarni Mirza Delibašić.

Prva etapa u Vukovićevoj trofejnoj trenerskoj karijeri ostvarena je u Tuzli, gde je počeo kao trener juniorskog tima odmah po povratku iz vojske, 1972. godine. Tamo je Vuković osamdesetih otkrio gorostasnu Raziju Mujanović, oko koje je napravio šampionski tim Jedinstva AIDA (Mara Lakić, Stojanka Došić, Naida Hot...), sposoban da osvoji pet titula prvaka u snažnoj ligi SFRJ, a 1989. stigne i do titule šampiona Evrope. Vuković se postarao da devojke ne zanemare obrazovanje, što će biti lajtmotiv njegovog kompletnog stručnog rada.

Osećam veliko zadovoljstvo kada se setim tog perioda i svega što smo tada uradili. Napravili smo izuzetan rezultat – od nule smo došli do maksimalnog nivoa u Evropi. Osećam posebnu satisfakciju kao trener i kao čovek jer sam insistirao da sve košarkašice nakon srednje škole završe i fakultet. Tu sam pomagao neverovatno, nisam imao odmora jer sam slobodno vreme posvećivao igračicama. To je jedinstven primer stvaranja ekipe i stvaranja ličnosti, mislim da se ništa slično nije dogodilo u Evropi“.

Najveća zvezda tima bez sumnje bila je Razija Mujanović, ikona košarke na južnoslovenskim prostorima. Legenda kaže da je upravo Vuković prvi izmerio 201cm visoku košarkašicu, koja će biti stub Jedinstva, zatim napraviti uspešnu karijeru u Italiji, Španiji, Brazilu i Mađarskoj. Kruna je ostvarena tokom 1998, kada je Raza bila član WNBA tima Detroit Šok, i kada je završila u prvih 20 u WNBA po tri paramera (skokovi, blokade i procenat šuta). Karijeru je okončala 2007, poslednjim nastupom za selekciju BiH.



Za Vukovića je posle evropske titule Jedinstva usledio logičan korak, postavljen je na mesto selektora reprezentacije, koja je posle srebra na OI u Seulu otišla u Kuala Lumpur sa velikim ambicijama. Malo ko je, međutim, očekivao da će i u Maleziji Jugoslovenke osvojiti srebro. U prve dve faze vezano je šest pobeda, ključna protiv SSSR (64:63), ćime je Zbornaja izbačena iz polufinala. U borbi za finale usledio je rutinski uspeh protiv Kubanki, a tek su SAD uspele da pobede našu selekciju (88:78).

Na Svetskom prvenstvu u Maleziji zabeležili smo izvanredan rezultat osvojivši srebrnu medalju. To je jedina medalja sa svetskih prvenstava koju ima bivša Jugoslavija. Ta selekcija je bila primer discipline, rada i rezultata. Kasnije se raspala Jugoslavija i teško da će neko u dogledno vreme moći da ponovi taj rezultat“, kaže Vuković, koji je paralelno sa ženskom selekcijom vodio muški tim Sloboda Dite.

Bio sam trener Sloboda Dite i selektor ženske reprezentacije, kasnije sam postao profesionalni selektor reprezentacije Jugoslavije. Duda Ivković tada je bio selektor muške reprezentacije, imali smo sjajne rezultate – Duda je imao Argentinu (treće svetsko zlato jugoslovenskih košarkaša), a ja Maleziju“.

U trenucima kada je jugoslovenski sport dostizao vrhunac, zemlja je klizila u pakao građanskog rata. U takvim okolnostima Vuković se preselio u Valensiju.

Nije bilo jednostavno odlučiti se na taj korak jer sam ja kao selektor imao odlična primanja i premije su bile jako dobre, veoma visoke za to vreme. Dakle, nisam imao motiva da idem u inostranstvo. Međutim, posle SP sam bio sa porodicom na godišnjem odmoru i video sam da se događa nešto u Skupštini – Slovenci počinju da protestuju, napuštanje itd. Onda je meni proletelo kroz glavu: ’Kakav sam ja selektor ako se ta Jugoslavija rasturi?’. Doneo sam odluku na brzinu, došla je ponuda iz Madrida, ponuda koju sam nekoliko puta ranije odbijao, ali sada sam video da je situacija takva kakva je i da je bolje da prihvatim. Time sam želeo i da pomognem svojoj familiji. Želeo sam da deca upoznaju drugaćiju kulturu, način života i da im omogućim da što više saznaju. Mislim da nisam pogrešio kada sam juna 1990. godine otišao u Španiju“.



U gradu na obali Mediterana Vuković je ostvario uspehe kakve pre ili posle njega nije niko u ženskoj košarci, a u muškoj su u tome uspeli samo Pešić i Obradović – osvojio je triplu krunu. I ne samo to, sezonu 1991/92 ekipa Dorna Godelje završila je bez ijednog poraza, uključujući i skor od 16-0 u Kupu šampiona. Logično, stub tima bila je Razija Mujanović.

Ta sezona će ostati zapamćena, to je bilo nešto izuzetno. Osvojiti triplu krunu bez ijednog poraza, ne znam da je iko od trenera to učinio. Takvo zadovoljstvo ne može da se opiše, bila je to perfekcija u trenerskom poslu“.

Osnove za veliki klub su postavljene, Valensija pre toga nije imala titule, a od 1990. do danas skupila ih je čak 13. Posle šest uzastopnih titula (klub se zvao Dorna Godelja u prve četiri, a Godelja Kosta Naranha u preostale dve sezone), Svetskog kupa i dve evropske titule i dva finala, Vuković je izgubio motivaciju i rešio da se okuša u muškoj košarci..

Ekipa je bila prvak Evrope i prvak sveta, osvojili smo Svetski kup u Brazilu 1993, i ja više nisam imao nikakvog motiva. Rekao sam u klubu da neću da nastavim da radim, oni su mu nudili veću platu, ali odmah sam im rekao da ne želim ugovor jer nisam imao više motiva za rad u ženskoj košarci, to je bilo odlučujuće. Još sam bio gladan titula, ali želeo sam da se okušam u muškoj košarci, da se tu ostvarim i da se posle povučem“.



Odluku je doneo u veoma teškom trenutku sa lokalni klub – Pamesa je ispala iz lige i imala podmlađeni tim.

Tako sam preuzeo Pamesu u veoma teškom momentu jer su oni ispali iz lige. U ekipi su bila deca, godina između 18 i 21, nije tu bilo kvalitetnih igrača, već nepoznati dečaci. Plan je bio da pokušamo za tri-četiri godine da se vratimo. Međutim, ti klinci se odmah vrate u prvu ligu i počinjemo da pravimo rezultate na najvišem nivou“.

Do Vukovićevog dolaska Pamesa je bila prosečan španski klub, bez ijednog trofeja. Sve se promenilo za vrlo kratko vreme, pošto je u prvoj sezoni klub izborio povratak u najviši rang, u sledećoj osvojio Kup kralja, pobedom u finalu nad Huventudom (89:75, 3. februara 1998. godine), a godinu dana kasnije igrao na jednu loptu finale Kupa Saporta, sa Obradovićevim i Rebračinim Benetonom (60:64).

To je bio interesantan projekat – za vrlo kratko vreme smo sa tim dečacima došli do najvišeg evropskog nivoa, bilo nam je potrebno tri-četiri godine. Ne pamtim da je neko imao sličan projekat. Bila je senzacija kada smo osvojili Kup, pogotovo jer smo učešće na kupu izborili u poslednjem kolu prvog dela sezone, bili smo osmi. Za dlaku smo ušli na turnir i osvojili ga, prvi put u istoriji debitant je osvojio Kup. Nikada neću zaboraviti slavlje koje smo imali po povratku iz Valjadolida. Na trgu je bilo 10-15 hiljada ljudi. Ti dečaci su sazrevali sa mnom i ja sa njima. U Saporta kupu smo bili prvi put u Evropi, a odmah smo došli do finala. Bodrilo nas je osam hiljada ljudi u Saragosi, bio je to pravi spektakl i finale za anale, ali izgubili smo. Posle sam ostao u Valensiji, iako sam imao brojnih ponuda da promenim sredinu. Porodica mi je bila prioritet, a i Valensija je divan grad, u njemu sam evo već 22 godine“.



Najuspešniji treneri obično se sa najvećim problemom suoče na kraju karijere, kada treba da odluče kada i kako da je završe.

Teško je, s obzirom da sam 30 godina proveo na klupi. Kada sam počeo da radim kao trener, za moju majku to nije bilo idealno: ’Kakvo je to zanimanje, kakav trener?’. Ja sam studirao rudarstvo i bio pri kraju fakulteta, a ona me je često pitala kada ću da završim. I ja sam pod stare dane, da bih nju obradovao, završio fakultet. To je za moju majku bilo više nego ne znam šta, da može da se pohvali familiji i komšiluku da joj je sin diplomirani inženjer, iako sam tada već bio afirmisani trener. Nikada nisam radio u struci, ceo život sam bio u košarci. Nisam pogrešio, imao sam zadovoljstvo da mnogo putujem, upoznajem svet i da radim ono što volim“.

Tokom tri decenije Vuković je vodio veliki broj sjajnih košarkašica i košarkaša.

Bilo je strahovito mnogo igrača koji su igrali na na najvišem nivou i teško mi je da izdvojim nekoga. Ipak, najjači utisak su na mene ostavili Hopkins i Džoni Rodžers. To su dva Amerikanca koji su bili odani i disciplinovani, nisam u životu video jednog Amerikanca da može da toliko predanosti da prihvati i ekipu i trenera. Kada je reč o košarkašicama, bilo ih je mnogo, uvek sam slab na naše, a od strankinja izdvojio bih Ruskinju Nataliju Zasudskaju. Ona je bila izuzetna, najbolja košarkašica OI u Barseloni, kada je Rusija dobila SAD u finalu“.



Vuković je tokom cele karijere insistirao da njegovi takmičari paralelno sa sportskom karijerom rade na sopstvenom usavršavanju i obrazovanju.Upravo u tome vidi najveći problem tokom poslednjih desetak godina u srpskoj košarci.

Moja filozofija je bila: ’Mlade treba dati iskusnim trenerima’. To je za mene fundamentalno i na tome treba insistirati. Meni jako teško pada kada vidim da dečaci od 12-13 godina već imaju menadžere ili da roditelji postaju menadžeri. To je strašno. Po mom mišljenju, to je pogubno, baš kao i potpuna posvećenost košarci. Ne, ja sam insistirao na edukaciji. Ima se vremena, priče su da se nema vremena, može i na putovanjima da se uči. Obrazovanje predstavlja nadogradnju i u košarkaškom smislu – ako je intelektualni nivo veći, to će se reflektovati i na kvalitet igre na terenu“, koji je dodao da je vrlo važno podsticati male košarkaške centre, kakvi su Kraljevo, Valjevo ili Čačak, jer su oni osnova uspeha i razvoja košarke u celini.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 9

Pogledaj komentare

9 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: