"Osmeh na lice, mir u glavi, vatra u srcu" – više nego ikad

Da nam je neko pre dva meseca rekao da će reprezentacija Srbije na Evrobasket ići praktično bez celog jednog tima...

Izvor: Spasoje Veselinoviæ

Sreda, 30.08.2017.

10:00

StarSport

Ovo leto će u istoriji srpske košarke ostati upisano kao jedno od najtraumatičnijih, sa više "šokantnih" vesti nego ikada i listom negativnih situacija koje srećom nisu dobile toliki odjek – izgleda da smo malo naučili da poštujemo naše sportiste, njihove odluke i činjenicu da su i oni ipak "samo" ljudi.

Medicinski deo stručnog štaba našeg nacionalnog tima je ovog leta imao posla kao verovatno nikada do sada – niz povreda kao da nije imao kraj, pehovi su se nizali iz nedelje u nedelju, a čak i ono što je izgledalo bezazleno, na kraju se ispostavilo kao nepopravljivo.

Selektor Aleksandar Đorđević je praktično napravio samo jedan "kat", onaj uoči okupljanja u Beogradu, kada je sa 25 imena spisak smanjen na 17.

Sve ostalo su diktirala zdravstvena stanja njegovih izabranika – na kraju čak pet otkaza zbog povreda i konačan spisak putnika za Tursku kome se verovatno niko nije nadao, niti stručni štab, verovatno ni sami igrači, a naročito sportska javnost.

Kako bilo, imena ne igraju, igraju trenutna želja, volja, motivisanost, uz fokus na filozofiju koju je Đorđević proklamovao još od prvog obraćanja javnosti u ulozi selektora – osmeh na lice, mir u glavi, vatra u srcu.

Povrede, otkazi i "novi svetski poredak"

StarSport
Dok smo se osvrnuli, košarka se promenila, igra kao takva, čast poštene borbe kao takve, "ostavljanje srca na terenu" kao takvo, igrač kao takav – sve je to danas u drugom planu.

Danas su prioriteti drugačiji, košarkaši oko sebe imaju čitavu svitu koja brine o svakom segmentu njihovog života i dobija toliko na značaju da često donosi i presudne odluke.

Situacijom oko Nikole Jokića se više ne treba baviti, sasvim je jasno o čemu se tu radi i da je sistem u kom se on nalazi takav da njegova emocija nema veliki značaj – racio drugih preovladava i upravlja, ali sumnje nema, on će biti lider reprezentacije u narednoj deceniji.

Čini se, zapravo, da svaki otkaz ili povreda imaju drugačiju pozadinu, Miroslav Raduljica je možda mogao da bude spreman za Evrobasket, ali očigledno nije želeo da zauzme mesto nekome ko je od prvog dana u pogonu – i ta odluka je za poštovanje.

Pitanje statusa kapitena i predvodnika generacije Miloša Teodosića se može posmatrati iz više uglova.

Najpre mu treba odati poštovanje za sve ove godine koje nije provodio po egzotičnim letovalištima, već u dresu svoje reprezentacije, a potom konstatovati da je sasvim sigurno postojala mogućnost da bude deo i ove selekcije.

Nešto slično se dogodilo i Đorđeviću tokom igračke karijere, a bilo je i drugih primera da lideri, vođe ekipa, krenu na takmičenje s povredom, da se u međuvremenu rehabilituju, pa uz ekstremnu lekarsku pomoć uspeju da zaigraju u momentima kada baš treba.

Da li nam Teodosić "baš treba" makar i s jednom nogom? Svakako da da... Da li Teodosić "baš treba" Los Anđeles Klipersima potpuno zdrav, spreman za verovatno stotinak mečeva koje ga očekuju u ruki sezoni? Postoji bar 12 miliona razloga za odgovor koji je sasvim i svima jasan.

Zanimljiv je i primer Nikole Kalinića, momka koji verovatno ni u najluđim snovima nije očekivao da će u 26. godini da doživi povrede koje mogu da ostave trajne posledice – dovoljno je samo da se setimo primera Branka Jorovića i da mirne duše kažemo: Kalina, idi odmori...

Možemo i sve ostale koji neće imati tu čast da nose dres reprezentacije Srbije na Evrobasketu da nabrojimo, ali je princip uglavnom isti – ili je sada došao momenat za odmor, ljudi su ljudi, a ne mašine, ili su neke druge stvari dobile status prioriteta.

Nova lica, ali već ih sve znamo... I oni se veoma dobro znaju

StarSport
U odnosu na ekipu koja je osvojila srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Riju, u ovoj koja će igrati u Turskoj neće biti čak sedmorice igrača, a na prethodnom Evrobasketu Đorđević je na raspolaganju imao i Nemanju Bjelicu...

Setimo se ovom prilikom i Zorana Ercega, o čijoj karijeri ne znamo ništa već dve godine.

Iako ovi podaci deluju zastrašujuće i na prvu loptu se čini kao da je ekipa "skrpljena" i "skupljena", stvari su potpuno drugačije. Đorđević i njegov stručni štab do tančina poznaju svakog od aktuelnih reprezentativaca, a većina njih već se ranije nalazila na širim spiskovima. Mnogi od njih su bili ili i dalje jesu saigrači.

Sada je došlo njihovih pet minuta.

Reprezentativna penzija Stefana Markovića, uz Teodosićevu povredu, ostavila je Đorđevića sa samo dvojicom kandidata za plejmejkersku poziciju.

Daleko od toga da Stefan Jović i Vasilije Micić nemaju kvalitet da dostojno zamene nekadašnji kapitenski tandem – doskorašnji mozak Crvene zvezde je izrastao u jednog od najboljih organizatora igre u Evropi, dok je iza nekada velikog talenta fenomenalna sezona u Tofašu, pošto je shvatio da je važnije koliko minuta igra, a ne čiji dres nosi.

Na Joviću će svakako biti najveći teret, ali se čini da je novi igrač Bajerna spreman da dokaže svom idolu da nije pogrešio kada ga je ovog leta doveo u Minhen i da ponovo dokaže Evropi kako sa njim kao dodavačem igrači na centarskim pozicijama postaju prave koš mašine.

Lopta će veliki deo vremena biti u rukama Bogdana Bogdanovića, ali sada već iskusnoj zvezdi evropske košarke to nije strano. Setimo se samo kako je "uskočio" u ulogu plejmejkera u poslednjoj sezoni u Partizanu, a sve ono što je usledilo u Fenerbahčeu pod komandom Željka Obradovića učinilo je da "Lider horde" nastavi da se igra košarke.

Sada će zaista biti vođa, to mu nije strano, šta više, čini se da ga pritisak, za razliku od većine mladih igrača, dodatno podstiče i pomaže mu da izvuče maksimum iz sebe i uradi sve kako bi njegova ekipa stigla do povoljnog rezultata.

Tu će imati značajnu podršku svog nekadašnjeg kapitena Dragana Milosavljevića. Za razliku od prethodnog učešća u nacionalnom timu, novi igrač Unikahe ulazi na velika vrata, kao jedno od značajnih oružja na obe strane terena, ali i sa dodatnim zadatkom da kreira za druge.
StarSport
Nadali smo se Nemanji Nedoviću, ali izgleda da nije trebalo baš toliko da ga porede sa Derikom Rouzom... Njegovo mesto je Đorđević morao da prepusti Marku Guduriću, momku koji je umeo da zablista u dresu Crvene zvezde, ali se ni u jednom momentu nije nametao kao prva opcija, što su mu zamerali čak i navijači šampiona Srbije i ABA lige.

Odbrana mu je i dalje najveći problem, što se videlo i u nekoliko pripremnih mečeva. To bi morao da nadomesti njegov doskorašnji klupski drug Branko Lazić, ali će značajno morati da obrati pažnju na intenzitet defanzive, arbitri mu nisu gledali kroz prste ni na nedavnim turnirima netakmičarskog karaktera.

Zaista katastrofalne povrede Marka Simonovića i Nikole Kalinića su primorale selektora da im da "voljno", tako da je na kraju ostao samo sa Vladimirom Lučićem kao klasičnom "trojkom", ali i on ima tendenciju da se pomera ka "četvorci".

Za razliku od Simonovića sa kojim je svojevremeno vodio velike borbe u večitim derbijima, Lučić ima širi napadački repertoar, ali je odsustvo Kalinića svakako situacija koja nije lako rešiva, s obzirom na to da je krilni košarkaš Fenerbahčea verovatno najnetipičniji i najzahvalniji igrač u Evropi i njega bi svaka ekipa želela da ima u sastavu.

Jednako kao Milosavljeviću i Lučiću, veliki dani su i pred Milanom Mačvanom, koji sa kapitenskom trakom predvodi ovaj tim, u pokušaju da u seniorskom timu ostvari bar deo onoga što je uspevao u mlađim kategorijama.

Čudno ili ne, tek Stefana Birčevića zvanično možemo da smatramo standardnim članom najbolje dvanaestorke srpske košarke, a možda je sada konačno i zaslužio tu čast, pošto je prošle sezone u Partizanu pokazao da ima lidersku žicu. Valjalo bi samo da ona žica za nervozu bude u prekidu, što zbog njega samog, što zbog svih nas.

I za kraj, trio-fantastiko na pozicijama centra – Boban Marjanović je prvi debitovao za nacionalni tim od svih svojih sadašnjih reprezentativnih saigrača, ali je sada na novom početku. Na pripremama se videlo koliko je željan igre i tražiće svaku priliku da podseti na partije koje je pružao pre odlaska u NBA ligu.

Sa druge strane, Ognjen Kuzmić nije uspeo da se adaptira na Đorđevićevu igru u Panatinaikosu, a pod komandu legende igre pod koševima stiže u momentu kada se smatra jednim od najboljih centara Evrope.

U tu grupu, onako tiho, nenametljivo, ušao je i Vladimir Štimac, čovek koji je, poput Kalinića, igrač za svaki tim, a sve ono što je radio u Bešiktašu može da nam da za pravo da od njega očekujemo ne samo da bude "duh igre", već i velika napast za protivničke centre i značajan šraf u Đorđevićevoj rotaciji.

“Đorđević je naš duhovni vođa“

StarSport
Malo šta bi moglo da oceni kako izgleda atmosfera u nacionalnoj selekciji od ove rečenice kapitena Mačvana.

Zaista, verovatno jedan od najvećih košarkaških umova na ovim prostorima je uradio nešto što nije pošlo za rukama i mnogo iskusnijim stručnjacima. A on je jedan jedini – Sale Đorđević i to ime će zauvek u svakom detetu koje se zaljubi u košarkašku igru predstavljati ideal savršenog.

Pa kako onda da ne daju sve od sebe oni koji su došli do privilegije da od jedne takve legende uče i upijaju nauku o omiljenom sportu?

Filozofija "osmeh na lice, mir u glavi, vatra u srcu", vratila je cinicima i skepticima u usta sentencu "Srbija je zemlja košarke", a svakom igraču koji je u toku njegovog selektorovanja uspeo da stigne do nacionalnog dresa dala je iskreno poverenje veru u uspeh.

Ma koliko to jednostavno, a u neku ruku delovalo mistično ili nestvarno, vera je nešto što se oseća i što se videlo proteklih godina u Saletovim selekcijama.

Kao direktna posledica toga desio se način na koji je otišao Raduljica – verovatno je da je mogao da stisne zube, ali veruje u momke koji su tu da ga zamene, nije hteo da bilo kome, rovit, zauzima mesto. Veruje kao što svaki pravi saigrač veruje u svog saigrača, kao što i Đorđević veruje u sve njih.

Pakao kroz koji je prošao stručni štab reprezentacije Srbije je poznat verovatno samo njima, ali od toga niko ne pravi alibi-priču, niti će iko od igrača ili trenera to isticati u bilo kom trenutku.

Svi znamo da ovih 12 nije najboljih 12, ali bi trebalo i da znamo da trenutno imamo tridesetak igrača vrhunske klase, uključujući i talente koji tek treba da se dokažu i da briga za budućnost srpske nacionalne selekcije ne treba da postoji.

Ako uzmemo u obzir da je najstariji u generaciji Miloš Teodosić sa tek napunjenom 30. godinom, onda treba da znamo da smo imali i da ćemo tek imati šansu da uživamo u bravurama verovatno najtalentovanije generacije srpskih košarkaša.

Za to je neophodno da se "oni okolo" potrude da Đorđeviću omoguće da u budućnosti na raspolaganju ima najbolje od najboljih, pošto izgleda da "sama" njegova ličnost nije dovoljno "jaka" u današnjem dobu – menadžera, džakova para, prioriteta i "prioriteta".

A o medaljama? Medalja je materijalna nagrada, a duh reprezentacije je uvek tražio da ono nematerijalno bude najizraženije, da se poštuje filozofija stručnog štaba, dres koji se nosi i himna koja se peva. Nagradi se treba nadati, a ne unapred je slaviti ili zahtevati od nekoga. Na to mi nemamo pravo, samo Đorđević i njegovi saradnici.

Spasoje Veselinović

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

47 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: