Nova vest
Košarka

Četvrtak, 03.09.2015.

20:00

Pamtim tugu u zemlji košarke

U Švedskoj je bilo previše otkaza, a računali smo da se fijasko i porazi od Novog Zelanda i Kine dešavaju jednom u sto godina.

Izvor: Saša Ozmo

Autor:Saša Ozmo

Default images
Getty Images

Jednostavno, sećanja na Tursku i Indijanapolis još su bila sveža i još smo u svojoj aroganciji bili sigurni u zlatnu medalju te 2005. godine, godine kada smo bili domaćini Evrobasketa.

I ruku na srce, na tom prvenstvu konkurencija nije baš bila prvoklasna, a naša država, tada još u verziji Srbija i Crna Gora, imala je prokleto jak tim: Dejan Bodiroga, Darko Miličić, Vule Avdalović, Vladimir Radmanović, Igor Rakočević, Vlado Šćepanović, Marko Jarić, Željko Rebrača, Nenad Krstić, Dejan Milojević, Dejan Tomašević, Milan Gurović.

Kako onda nismo uzeli zlato? Ni do danas mi nije baš najjasnije. Od prvog dana priprema u javnosti se osećala tenzija, po novinskim antrfileima stidljivo su provlačene priče o raznim Bentlijima i sličnim glupostima, a iza zatvorenih vrata dobro obavešteni izvori tvrdili su da je atmosfera u ekipi daleko od idealne.

Ali dobro, zar se nije i Stojaković posle Indijanapolisa zahvaljivao noćnim klubovima na dobrim pripremama? Jeste, ali očigledno smo sada preterali u bahatosti i nadmenosti – sloge ni na terenu nije bilo nijednog trenutka i više je mučno i prisećati se ko je tu bio najgori, da li su Šćepanović i još neki bančili do duboko u noć, da li Rakočević i Jarić nisu mogli da se podnesu, da li je Radmanovića bilo baš briga da igra odbranu... I da li je selektor morao da reaguje ranije pre one famozne konferencije kako ne bi na onaj haos ličilo poslednje reprezentativno iskustvo veličina poput Bodiroge, Tomaševića i Rebrače?

Uostalom, sve to sada, deset godina posle tragedije, uopšte više nije važno. Reći će neko da je tragedija prejaka reč za običan sportski poraz, ali taj Evrobasket ostavio je trajni ožiljak na dušama onih od nas koji su zaljubljeni u košarku i koji su živeli za to zlato u Beogradu. I nije tadašnji dnevnik Ekipa nimalo preterao kada je dan posle poraza od Francuske na naslovnoj strani objavio umrlicu sa krstom, uz reči kojima smo se ponosili, a koje su nam tada zazvučale jezivo: “Dobrodošli u zemlju košarke“. Ne znam da li je ikada ijedan novinski naslov toliko uhvatio kolektivno stanje nacije.

Svaki put kada se zadesim u Novom Sadu, u mozgu ponovo počnu da se roje uspomene na 2005. godinu. Prvo veče – zastave na obrazima, bubnjevi... Više karnevalska nego navijačka atmosfera, kao da smo slavili i pre nego što je počelo. I onda – šamar, La Bombinih 27 poena dok se Gasol zadovoljno smeškao na tribinama, a ja se sa porodicom kao pokisao vraćao kući u Beograd posle poraza od Španije (89:70).

Dva dana, dve lake pobede nad Izraelom i Letonijom, uz besomučno ponavljanje Marša na Drinu i nedovoljno pravog navijanja. Došao je sudbonosni meč sa Francuzima, napetost se jasno očitavala na licima ljudi, a kao da smo znali, nismo se ni najmanje opustili ni na +12. Raspali smo se u drugom poluvremenu, igra nije ličila ni na šta, košarkašima su se ruke skratile, a nama na tribinama grla osušila. Na kraju, 74:71 i eliminacije pre četvrtfinala.

Tu utakmicu sam želeo i trudio se da potisnem iz sećanja – mahom sam uspeo, sećam se samo jednog dodavanja Rakočevića, trojke Radmanovića i Rebračinih koraka u finišu koji zapravo nisu bili koraci... Snimak nikada nisam pogledao (evo ga gore, ko može da gleda). Ono čega se još živo sećam i što nikada neću zaboraviti jesu lica ljudi na izlasku iz dvorane – neki zajapureni besne, drugi rezignirani ćute, treći traže razlog za kavgu... Jedno im je zajedničko – istinska neverica. Tada sam prvi put video njeno lice, strašno izgleda.

U kolima na putu ka Beogradu bili smo mama, tata, brat i ja – do kuće nismo progovorili više od dvadesetak reči. Svi smo procesuirali ono što se upravo bilo desilo, verujem i da su se mnogi od vas osećali tako poraženima tog 20. septembra 2005. godine.

A ostala je još druga faza Prvenstva i Beogradska arena. I danas sam ubeđen da bismo uzeli zlato da smo od starta igrali u Areni, ali kao da nam je u krvi da na pogrešnim stvarima nešto dokazujemo...

Imali smo karte za sve utakmice do kraja i, uprkos ogromnom razočaranju, prevagnula je ljubav prema sportu koje u mojoj porodici ima na izvoz. I uživali smo, baš smo uživali, a jedan čovek bio je najzaslužniji za to – Dirk Novicki. I ranije sam ga voleo, ali od tada je postao moj omiljeni košarkaš.

Sâm je doveo Nemačku do finala (klip u kojem fintira Garbahosu i pogađa za pobedu protiv Španije u polufinalu pogledam bar jednom u mesec dana), a u finalu sa Grčkom desilo se nešto magično.

Njegova reprezentacija gubi sa 15 poena razlike i trener ga povlači iz igre na tri i po minuta do kraja. Više od 18 hiljada gledalaca, uključujući i pristalice protivničke selekcije, spontano ustaje na noge i počinje da aplaudira. Da aplaudira čistom znanju, bez ikakve iracionalne vezanosti ukorenjene u emociji. Iskrene ovacije nadstvarnoj lakoći sa kojom Dirk Novicki igra košarku. Umetnik grli redom saigrače, trenere i fizioterapeute, a zatim odmahuje publici. Nedostajao je jedino naklon, pa da se svi osetimo kao u Epidaurusu.

Bilo je još zabavnih trenutaka – uvek simpatični Marko Popović, koji posle poraza od Španaca u četvrtfinalu (sudije su tada ozbiljno pokrale Hrvate) kaže novinaru (to sam posle video na TV-u): “Cela hala me jebava, nemoj me još ti jebavat’“, iščuđavanje Španaca kako je to cela Arena bila uz njih u meču sa Hrvatima, a onda protiv njih u duelu sa Dirkovim Nemcima, zatim rađanje izvanredne generacije Francuske, Dijamantidisova trojka u poslednjoj sekundi...

Ne poričem, u tom skladištu nalaze se i neke fine uspomene, ali evo deceniju kasnije, poraz od Francuske i dalje osetno peče.

Saša Ozmo (ozmo_sasa)

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

85 Komentari

Podeli:

Košarka

Vidi sve

U fokusu

Vidi sve
Tenis

Miracolo

Za sve one koji nisu pratili protekle noći okršaj Novaka Đokovića i Luke Nardija u Kalifornijskoj pustinji desilo se – čudo!

Zoran Kecman

12:35

6 d