Nova vest
Košarka

Utorak, 01.09.2015.

10:00

Naših osam zlata

Svako vreme ima sve heroje, a ovi heroji bili su ti koji su oblikovali Srbiju, a pre toga Jugoslaviju u zemlju košarke.

Izvor: Jelena Trajković

Autor:Jelena Trajković

Default images
Getty Images

Većina nas bez njihovih uspeha ne bi mogla da zamisli svoje detinjstvo, odrastanje i stasavanje i svaki trenutak nervoze, ljutnje i na kraju radosti ne bismo menjali ni za šta.

Bilo je neuspeha, među kojima je i razočaravajući Šampionat ’Starog kontinenta’ pre deset godina, kada smo bili domaćini, ali sećanje na njih bledi u odnosu na ono koje svi čuvamo na osam naših zlata.

Prvu medalju košarkaška reprezentacija SFRJ osvojila je 1961. godine na šampionatu koji je održan pod svodovima Beogradskog sajma. Prvo zlato došlo je 12 godina kasnije u Španiji i tu priča počinje, pošto je naš tim bio nezaustavljiv i dve godine kasnije u svojoj zemlji, a potom i 1977. u Belgiji.

Poslednja dva zlata pod zastavom SFRJ osvojena su 1989. i 1991. godine, a naredna tri svi se najradije sećamo, svakog na poseban način – iz Atine 1995, Barselone 1997. i Istanbula 2001.

Uz osam zlata, košarkaši naše zemlje, pod tri imena (pošto kao Srbija i Crna Gora reprezentacija nije osvojila nijednu medalju) upisali su još šest srebra i četiri bronze. Po tim uspesima su drugi najuspešniji u istoriji, a ispred je samo Sovjetski savez, odnosno Rusija.

Ali, krenimo redom...

Španija 1973.

Na sam pomen nekog od igrača koji je te godine branio boje Jugoslavije mnogi ljubitelji košarke bi se i danas naježili, a onda možete da zamislite kako je bilo njihovim rivalima – Krešimir Ćosić, Dražen Dalipagić, Dragan Kićanović, Zoran Slavnić, a Mirko Novosel na klupi.

Do tada je retko ko mogao da zamisli da će neko moći da svrgne Sovjetski savez sa trona. Sovjeti su bili apsolutno dominantni skoro dve decenije, pošto su osvojili osam titula zaredom, ali Jugosloveni su bili ti koji su vrebali iz prikrajka, posebno posle 1970. godine, kada su se prvi put našli na krovu sveta. Dve godine ranije, SSSR je pobedio Jugoslaviju u finalu, a već tada naš tim je nagovestio da je vreme za najviši stepenik pobedničkog postolja. U „Palati sportova“ u Barseloni to se i desilo, i to apsolutno zasluženo.

Jugoslavija je prvu titulu osvojila bez poraza, a redom su padali Španci, Grci, Bugari, Italijani, Francuzi, Čehoslovaci i na kraju ponovo selekcija domaćina. O nadmoći našeg tima najbolje govori činjenica da je finale sa Španijom rešeno već posle prvog poluvremena, a rezultat je na kraju bio 78:67. Španci su za utehu imali to da je Vejn Brabender proglašen za najkorisnijeg igrača, a ne Ćosić, koji je obeležio šampionat, a bio je samo u najboljem timu.

Jugoslavija 1975.

Priliku da brani svoje prvo zlato, reprezentacija Jugoslavije je imala na svom terenu dve godine pošto je prekinula 16-godišnju dominaciju Sovjetskog saveza. Očekivao se jak odgovor Sovjeta, rešenih da iza sebe ostave neuspeh iz Španije, ali je naš tim bio još jači. Zlatnima iz Barselone pridružili su se sada već legendarni Mirza Delibašić i Rajko Žižić, pa nije postojala opcija da ne ponove uspeh.

Reprezentacija Jugoslavije je grupnu fazu odigrala u Splitu, a utakmice su igrane još i u Karlovcu i Rijeci, a sama završnica održana je u novootvorenom beogradskom „Pioniru“. Jasno je bilo da izabranike Mirka Novosela čeka teži posao nego dve godine ranije, ali su oni hrabro prihvatili taj izazov i na kraju pokazali da sve ono što su postigli od Ljubljane 1970. nije bilo slučajno.

Evropsko prvenstvo je tada igrano po drugačijem sistemu, nije bilo plej-ofa, već se najboljih šest timova takmičilo u finalnoj grupi, a najbolji tim na kraju bila je Jugoslavija. Očekivano, odlučujuća utakmica bila je ona sa Sovjetskim savezom, koji je predvodio veliki Sergej Belov, a Jugosloveni su slavili sa 90:84 na oduševljenje cele nacije. Ovoga puta, Krešimir Ćosić je poneo MVP titulu, a uz njega u ’ol star’ timu šampionata bio je i Dražen Dalipagić.

Belgija 1977.

Tadašnja generacija jugoslovenskih košarkaša dominaciju je nastavila i na trećem Evrobasketu zaredom, čiji domaćin je bila Belgija. Osnova tima ostala je gotovo ista kao u Španiji i Jugoslaviji, a u timu su se našli i Žarko Varajić i Ratko Radovanović. Ponovo su Sovjeti pretili, ali su opet morali da se zadovolje srebrom, a Jugosloveni su pokazali da su stasali u ozbiljnu košarkašku naciju.

Za razliku od prethodna dva pohoda na krov ’Starog kontinenta’, reprezentacija Jugoslavije je poklekla na jednom meču, ali, srećom, u grupnoj fazi. Bolji od našeg tima bila je selekcija Čehoslovačke sa 111:103, a kasnije se ispostavilo da je to bio poraz bez ikakvih posledica. Ujedno, na taj način su izbegnuti Sovjeti u polufinalu, a put ka zlatu je bio otvoren.

Krešimir Ćosić je ponovo bio nezaustavljiv protiv Sovjetskog saveza, koji su jugoslovenski košarkaši sveli na samo 61 poen i ubedljivo slavili sa 14 poena razlike. Iako je bio junak trijumfa, Ćosić se posle dužeg vremena nije našao u najboljem timu šampionata, ali su u njemu tada bili Zoran Slavnić i Dražen Dalipagić, koji je poneo titulu najkorisnijeg igrača.

Jugoslavija 1989.

Dominaciji Jugoslavije u Evropi kraj je došao 1979. godine, kada morala da se zadovolji bronzom, ali se iskupila olimpijskim zlatom godinu dana kasnije u Moskvi. Na naredno zlato na ’Starom kontinentu’ čekali smo do 1989. godine i šampionata u našoj zemlji, kada se pojavila nova generacija, koju je samo nekoliko godina kasnije ’presekao’ rat.

Zagreb je tada ugostio najbolje košarkaše kontinenta, a osnovu tima Jugoslavije činili su Dražen Petrović, Toni Kukoč, Žarko Paspalj, Jure Zdovc, Vlade Divac, Dino Rađa i Predrag Saša Danilović. Za tu reprezentaciju Jugoslavije može vrlo lako da se kaže da je bila jedna od najdominantijih na ’Starom kontinentu’. U prilog tome ide činjenica da svoje rivale pobeđivala prosečnom razlikom od 22 poena.

Mnogi su Sovjetski savez videli kao glavnog konkurenta Jugoslaviji za tron, što je i bio do polufinala, kada ga je pobedila Grčka. Grci, međutim, nisu imali šta da traže u finalu protiv izabranika Dušana Ivkovića koji su ih pregazili sa 98:77. Petrović je proglašen za najkorisnijeg igrača, a uz njega u najboljem timu šampionata našli su se i Paspalj i Rađa.

Italija 1991.

Reprezentaciju koja je osvojila zlato na Evrobasketu u Italiji 1991. godine mnogi su nazivali najjačim ne-NBA sastavom svih vremena, iako u sastavu nije bilo Dražena Petrovića. Igračima koji su dve godine ranije osvojili ’Stari kontinent’ pridružili su se, između ostalih, Aleksandar Đorđević i Zoran Savić, a posle raspada Jugoslavije ostao je žal što godinu dana kasnije, na Olimpijskim igrama u Barselone, nisu odmerili snage sa ’Timom snova’.

U Rimu je viđena ’labudova pesma’ reprezentacije tadašnje Jugoslavije, koja nije imala pravog rivala na putu do petog evropskog zlata. Najbolji pokazatelj za to je verovatno finalna utakmica sa veoma motivisanom selekcijom domaćina, u kojoj su Ivkovićevi igrači slavili lagano sa 88:73. Toni Kukoč je tada poneo MVP titulu, a u idealnom timu šampionata uz njega je bio i Vlade Divac.

Sada, skoro 25 godina kasnije, uprkos zlatu, taj šampionat je postao sinonim za neke nekošarkaške stvari. Mnogi ga se sećaju po tome da je za vreme šampionata iz Ljubljane stigla direktiva da Jure Zdovc napusti ekipu, pa se Slovenac nije ni našao na pobedničkom postolju. Ubrzo su Hrvati objavili da više neće igrati za Jugoslaviju, da bi godinu dana kasnije ona bila suspendovana iz svih međunarodnih takmičenja zbog sankcija iz Ujedinjenih nacija. Ona je ostala na snazi sve do Evropskog prvenstva u Atini 1995. godine.

Atina 1995.

To što se desilo pre tačno 20 godina u prestonici Grčke za gotovo sve nas predstavlja najlepše sećanje vezano za košarku. Malo ko od konkurentata je verovao da će se izabranici Dušana Ivkovića biti ti koji će se naći na tronu, ali ne postoji lepši osećaj od onoga kada sve koji su sumnjali u vas uverite koliko nisu bili u pravu. Naša reprezentacija je posle ukidanja sankcija kroz kvalifikacije u Sofiji tražila put do Evropskog prvenstva u Atini, a kada ih je prošla, uz mnogo problema, više ništa nije bilo teško.

Upravo u Atini je izgrađena osnova tima koji će se, sa izuzetkom Olimpijskih igara 2000. godine, do 2002. godine i Svetskog prvenstva u Indijanapolisu sa svih velikih takmičenja vraćati sa medaljama. Od samog starta šampionata ’plavi’ su pokazali da žele najviši plasman, ali niko se nije usudio da priča o zlatu, o tome je bilo govora tek kada je stiglo polufinale.

Do tada je sve ukazivalo da su Litvanci glavni kandidati za zlato, predvodio ih je legendarni Arvidas Sabonis. Niko nije znao da izvrši toliki pritisak na sudije kao Litvanci, ali nešto su se pitali i naši košarkaši, koji nisu bili spremni da popuste. Pre velikog finala između Jugoslavije i Litvanije, naš tim je slavio protiv domaćina, a Litvanci protiv Hrvata.

Litvanci su u finalu imali i podršku domaćih navijača, jer kao bi oni mogli da navijaju za Jugoslaviju, koja ih je prethodno porazila u borbi za finale. Ali, ni to, ni pritisak na sudije, ni pritisak igranja finala, ni pretnje da će izaći sa terena nisu mogli da im pomognu da dođu do evropskog trona. Jer, na drugoj strani je bio tim koji nema šta da izgubi, koji je imao Aleksandra Đorđevića, koji je odigrao jednu od najboljih utakmica karijere.

Đorđević je finale sa Litvancima završio sa 41 poenom, od kojih je bilo devet trojki, ali to nije bilo dovoljno da bude uvršten u najbolji tim šampionata. U njemu je bio Vlade Divac, a za najboljeg igrača prvenstva proglašen je Šarunas Marčuljonis.

Našem timu to nije bilo važno, jer su Đorđević, Divac, Dejan Bodiroga, Predrag Saša Danilović, Saša Obradović, Zoran Sretenović, Žarko Paspalj, Miroslav Berić, Zoran Savić, Dejan Tomašević i Dejan Koturović svi imali zlato oko vrata. Igrali su lepo, atraktivno i rezultat je došao, pošto su završili prvenstvo bez poraza, na kraju pobedivši Litvance sa 96:90.

Pored povratka Jugoslavije na tron, taj šampionat je obeležio i veliki skandal prilikom svečane ceremonije proglašenja pobednika. Hrvati su osvojili bronzu, trijumfom nad domaćinom, ali onog trenutka kada je na postolju trebalo da se nađu košarkaši Jugoslavije, oni su sišli sa trećeg stepenika i napustili ceremoniju.

Španija 1997.

Da je najbolji tim na ’Starom kontinentu’, reprezentacija Jugoslavije je pokazala na Olimpijskim igrama 1996. godine, na kojem je u finalu poražena od ’Tima snova’, a potom i u Barseloni godinu dana kasnije. U timu nisu bili Vlade Divac i Žarko Paspalj, ali to izabranike Dušana Ivkovića i Željka Obradovića nije omelo na putu ka cilju.

’Plavi’ nisu blistali od početka šampionata, doživeli su i poraz, a činilo se da će tako biti i u duelu sa Hrvatskom, ali se nešto pitao i Aleksandar Đorđević. Kao pet godina ranije, kada je Partizanu doneo titulu evropskog šampiona trijumfom nad Huventudom u Istanbulu, Đorđević je šokirao Hrvate trojkom u poslednjoj sekundi utakmice.

Ko zna šta bi bilo da je Đorđević promašio, ali srećom, o tome ne moramo da razmišljamo. Ta utakmica bila je prelomna za ’plave’, koje više ništa nije moglo da zaustavi na pohodu na zlato u Barseloni. Redom su posle padale Španija, Litvanija, Grčka i Italija u finalu. Samo finale nije bilo toliko atraktivno, što govori podatak da je viđeno samo 110 poena – 61:49, ali je naš tim bio ubedljiv.

Đorđević je proglašen za najboljeg igrača šampionata, ali zanimljivo za njega nije bilo mesta u najboljem timu Evrobasketa. U njemu se, ipak, našao Predrag Saša Danilović.

Turska 2001.

Poslednje evropsko zlato naši košarkaši su osvojili 2001. godine u Istanbulu, a svi se nadamo da na naredno nećemo morati još dugo da čekamo. Posle bronze na Evropskom prvenstvu u Francuskoj 1999. i razočaravajućeg učešća na Olimpijskim igrama u Sidneju 2000. godine došlo je do određenih promena u timu. Više tu nisu bili Aleksandar Đorđević i Predrag Saša Danilović, a u prvi plan su iskočili Dejan Bodiroga i Predrag Stojaković, kao vođe tima.

Iz ekipe koja je u Atini došla na krov Evrope uz Bodirogu ostali su samo Dejan Tomašević i Saša Obradović. Oni su bili tu da svojim iskustvom pomognu relativno mladom timu, koji je na najbolji mogući način opravdao ukazano poverenje. Bodiroga je preuzeo kapitensku traku od Đorđevića, a iako je u samo prvenstvo ušao sa frakturom nosa, sve je junački istrpeo i pokazao se kao pravi vođa.

Uloge koje su nekada imali Đorđević, Vlade Divac, Predrag Saša Danilović i ostali, sada su preuzeli Stojaković, Tomašević, Marko Jarić i Predrag Drobnjak i zasluženo vratili pehar u naš posed. Naš tim je od početka šampionata bio dominantan, a svoje rivale je dobijao prosečnom razlikom od 23,3 poena. U finalu je pala Turska, koja je očajnički želela zlato na svom terenu, a srušio ju je Vlado Šćepanović, odigravši utakmicu karijere. Stojaković je zasluženo bio MVP te godine i član najbolje petorke, u kojoj su se uz njega našli Dirk Novicki, Pau Gasol, Hido Turkolu i Damir Mulaomerović, što dovoljno govori kakve timove je Jugoslavija ostavila iza sebe.

Istoriju svih Evropskih prvenstava možete da pročitate u posebnom tekstu, a voleli bismo da čujemo i koje je od svih ovih osam ’naših’ zlata vama najdraže.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

89 Komentari

Podeli:

Košarka

Vidi sve

U fokusu

Vidi sve