Nova vest
Košarka

Utorak, 27.09.2005.

19:34

Zoran Radović: "Ćosić – najbolji čovek na svetu!”

Izvor: B92

Autor:B92

Default images

...Jednostavno uleteli smo u situaciju gde smo bili prilično nedisciplinovan tim, samo zato što je Krešimir Ćosić bio najbolji čovek na svetu. Imali smo trenera koji nas nije kontrolisao i koji je imao neizmerno poverenje u sve nas. Mnogo igrača nije bilo svesno važnosti i ozbiljnosti učešća na jednom takvom takmičenju kakvo je Evropsko prvenstvo. Spremali smo se samo za Ruse koji su bili stravično jaki.

U Grčku smo otišli fizički potpuno nespremni ili spremni samo za po jedno poluvreme. U grupi smo na utakmici protiv Sovjetskog saveza igrali totalno opušteno. Ćosić je kombinovao prvo poluvreme, a u drugom je čak igrao bez Dražena. Na kraju smo sasvim slučajno izgubili, ali taj poraz smo kasnije mogli da ispravimo u duelu sa Grcima. Ipak i tu smo poraženi pa smo u polufinalu ponovo morali da igramo protiv njih. Imali smo devet razlike u jednoj paklenoj atmosfera. Pri tom rezultatu Kukoč je promašio koš iz odbojke, kada je bio potpuno sam. Oni su u kontri dali trojku i tada je sve krenulo nizbrdo, pa smo ponovo izgubili od Grka.

U meču za treće mesto protiv Španaca igrali smo katastrofalno, ali smo imali sreću da je vrlo raspoložen bio mladi Saša Đorđević, koji je praktično sam dobio taj meč i doneo nam bronzanu medalju. Interesantno je da Đorđević nije ni bio u planu da putuje u Atinu. U timu je trebalo da bude Nebojša Ilić, međutim on nije imao pasoš i čak nije ni stigao da ga izvadi, tako da se nije ni pojavio pred putu Atinu iako smo ga svi čekali. Tek tada je Savez doneo odluku da naknadno pozove Đorđevića koji je u startu priprema otpao zbog bolesti. On se kasnije oporavio i došao je na prvenstvo pred sam kraj. Ćosa je imao hrabrosti i u odlučujućim duelima ga je gurnuo u vatru, što mu se i vratilo u toj utakmici za treće mesto. To je prihvaćeno kao veliki neuspeh jer smo imali vrlo dobar tim.

Glavni hajlajt Evropskog prvenstva u Atini je 15.000 navijača u dvorani »Mira i prijateljstva«. To je bilo totalno ludilo, napolju je uvek ostajalo još 10.000 Grka koji su gledali prenos i navijali. Zaista je atmosfera bila neverovatna i čudesna, ali su uz sve to i imali vrlo jak tim sa Galisom, Janakisom, Fasulasom i Hristoduluom. U velikom finalu Grci su dobili Sovjetski savez sa Sabonisom i Tkačenkom tek u produžetku penalima u poslednjoj sekundi. Osim Grka, Rusa i nas ostali timovi su bili prosečni – Španci, Italijani, Francuzi....

Odmah posle šampionata u Atini istog leta na red su došli Univerzijada u Zagrebu i Svetsko juniorsko prvenstvo u Bormiju. Neki igrači su učestvovali na sva tri takmičenja. Recimo da je Vlade Divac te godine odigrao više od sto reprezentativnih utakmica. I mislim da je najveća vrednost prvenstva u Atini, bez obzira na treće mesto, to što je Ćosić imao hrabrosti da dramatično podmladi tim, da uvede i promoviše Divca, Paspalja, Rađu, Kukoča i Đorđevića. Ćosa je bio vizionar, bio je najbolji čovek na svetu i jednostavno je bila velika šteta što nije imao sreću. Našoj reprezentaciji je nedostajala jedna čvrsta ruka, sa kojom je taj tim bez problema mogao da bude prvak Evrope. Šteta je što se to nije desilo, međutim sa druge strane smo dobili igrače koji su mnogo godina kasnije nosili jugoslovensku košarku i osvajali brojne medalje.

Ćosa je podmlađivanje reprezentacije uradio baš u trenutku kada je Cibona bila prvak Evrope, a u nacionalnom timu su igrala samo braća Petrović. Ćosić je imao dosta opstrukcija od strane Cibone još od 1985. godine, ali je sve uspeo da izgura svojom harizmom i svojom veličinom. Bez obzira što pod njegovim vođstvom nismo imali značajnije rezultate (EP 85 sedmo mesto, Univerzijada 85 peto mesto, SP 86 bronza, EP 87 bronza), mislim da je Ćosić bio prekretnica u jugoslovenskoj košarci, jer je postavio dobar temelj sa promocijom i guranjem mladih igrača. On se zalagao za igrače i vrlo dobro ih je razumeo, jer je kroz mnogo stvari prošao kao verovatno naš najbolji košarkaš u istoriji. Ipak kao selektor nije imao sreću. Svi se sećaju kako smo na Svetskom prvenstvu u Španiji 1986. godine izgubili od Rusa, pa onda poraz u polufinalu Evropskog prvenstva u Atini. Ponavljam, nedostajala nam je čvrsta ruka jer smo bili fantastičan tim, koji je mogao da igra sve taktičke kombinacije i koji je bio spreman na sve živo.

Posle rezultatskog neuspeha u Atini nije bilo napada od strane medija i javnosti. Bez obzira na sve što se dogodilo, sve je to još bilo mnogo gospodskije, tada je sve to još uvek bio samo sport. Mnoge stvari su bile vrlo transparentne, pa smo poraze doživljavali bez bilo kakvih afera. Sve je to bio deo sporta i to što smo mi otišli u Atinu totalno nespremni, to je bila isključivo krivica igrača. Ne možemo da krivimo Ćosića koji nam je dao punu slobodu. Verovatno smo je možda i mi malo zloupotrebili.

Posle tri godine rada sa nacionalnom reprezentacijom Stručni savez Košarkaškog saveza Jugoslavije je doneo odluku da se zahvali Ćosiću i procenio je da je najbolje da A tim preuzme Dušan Ivković, jer je imao znanje, čvrstinu i iskustvo. Da nam je nedostajala disciplina potvrdila je i Univerzijada gde smo glatko dobili sve, a u narednih osam godina pod Ivkovićem reprezentacija je doživela samo tri poraza i osvojila sve što se moglo osvojiti. Opet kažem, Ćosić je imao pionirsku ulogu, on nije robovao velikim klubovima, nije robovao pritiscima, on je bio prava osoba da sprovede reorganizaciju i on je to učinio. Ivković, koji ga je nasledio bio je isti takav, samo što je bio čvršći i tvrđi.

Generalno gledano, to treće mesto u Atini nije doživljeno kao neuspeh, bez obzira što se otišlo da bi se igralo finale protiv Rusa, jer su bili mnogo bolji. Medalja je ocenjena kao uspeh, ali je ipak promenjen trener, pa je reprezentacija prvo osvojila Univerzijadu, na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine smo igrali finale, da bi 1989. godine na Evropskom prvenstvu u Zagrebu u potpunosti dominirali i u finalu se revanširali Grcima koje smo savladali sa 30 poena razlike. Svi su svojevremeno bili skeptični i nisu podržavali Ćosića u izboru igrača i selekcija, ali se na kraju to pokazalo kao ispravno i dobro. Svi igrači koje je Ćosa lansirao, su bili nosioci reprezentacije u tom periodu.

Košarka i sport generalno su uvek imali veliku podršku države, ali je veliko pitanje da li se u toj podršci identifikuje politika ili ne. Međutim u jednopartijskom sistemu koji je tada bio u našoj zemlji, u sasvim drugačijoj političkoj strukturi to je bila podrška države. Našoj javnosti treba predstaviti da je to nešto sasvim normalno u svim najrazvijenijim zemljama sveta, kako zapadnim tako i istočnim i od toga ne treba bežati. Mislim da mi u tome nismo neki specifični primer. Mi jednostavno to ne razumemo i ne znamo kako funkcioniše. Od drugog svetskog rata država je podržavala sport u svim segmentima. Najbanalniji primer su stadioni i hale koje je sazidala. Oni ne pripadaju nekom privatniku, to je državno. Sjedinjene Američke Države pomažu sport, u Kini je to državni projekat, Švedska i Australija imaju državno-socijalni program.

U ono vreme nije bilo zloupotrebe sporta u političke svrhe, međutim pojedine Republike su podržavale pojedine klubove. Košarkaški savez Slovenije je bio uz Olimpiju, KS Bosne je pomagao sarajevsku Bosnu, KS Crne Gore je pomagao Budućnost, a KS Makedonije Rabotnički. Savezi nisu imali interes da se razvijaju drugi klubovi. Grad Zagreb je forsirao Cibonu, iako je tu bio i Monting, ali su Cibosi imali prioritet u svemu. Sigurno je bilo teško u svemu tome balansirati, međutim u Savezu su radili ljudi koji su bili imuni na pritiske. Posle Titove smrti dolazilo je do rotacija na mestu predsednika Saveza i to je bilo vrlo komično. Tu su se pojavljivale ljudske karikature na funkciji i to je bilo skandalozno. Onda je došao Nebojša Popović koji je vodio Savez dve godine i uspeo je da unese mnogo promena. Jugoslovenska liga je bila ubedljivo najbolja u čitavoj Evropi, kod nas su igrali najbolji igrači. Pokojni Rajačić je tada vodio mlađe kategorije. Posle jedne krize došlo je do naglog razvoja talenata, pa se tada pojavio veliki broj igrača.

Političare tada nismo viđali, bili su tu ljudi koji su finansijski pomagali u svim organizacijama. Sav novac tada se dobijao od Sofke, današnjeg Saveza sportova. Krajem osamdesetih došlo je do tranzicije. Pojavio se veliki novac i sa ogromnim sredstvima raspolagali su Olimpija, Cibona, Jugoplastika, Crvena zvezda i Partizan. Jednostavno košarka nam je tada napredovala, imali smo jaku ligu, dvorane su bile pune i to je vrlo dobro funkcionisalo i zaista nije bilo zloupotrebe u političke svrhe. Velika je zanimljivost da političari nisu ni dolazili na utakmice. To je bila neka vrsta rariteta. Bilo je samo pravih ljubitelja košarke.

U reprezentaciji za dobru atmosferu zadužen je bio upravo Ćosa. On je bio čovek koji je sve vukao. Uspeo je da napravi dobru kombinaciju iskusnih košarkaša, a ubacio je i klince – Komazeca sa 17 godina, Nešu Ilića, Đorđevića, bio je tu i Mićko Milićević na pripremama. Ćosa je bio čovek koji je sve to vukao. Sećam se priprema u Sloveniji kada smo trčali po visokoj travi i onda se krili od Ćose. Glavna stvar bilo je nadmudrivanje sa njim jer je on bio rođeni lider te priče i prava je šteta što nije napravio dobar rezultat, jer je bio neviđen vizionar.

U poslednjem broju "sećanje na medalje" - Predrag Danilović o šampionatima sredinom 90-tih..." Mi smo bili tim"...

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

1 Komentari

Podeli:

Košarka

Vidi sve

U fokusu

Vidi sve