Nova vest
Košarka

Ponedeljak, 12.09.2005.

19:52

www.sva_moja_zlata.com/prvi_deo

Izvor: B92

Autor:B92

Default images

Barsa 1997. prisutan – zlato, Atina 1998. prisutan – zlato, Francuska 1999. odsutan – bez zlata, Sidnej 2000. odsutan – bez zlata, Istanbul 2001. prisutan - zlato, Indijanopolis 2002. prisutan – zlato, Švedska 2003. odsutan – bez zlata i Atina 2004. odsutan – bez zlata.

Dakle, jasno je ko je ključni igrač “plavih”. Može da zafali Divac, Peđa, Rebrača… ali dragi prijatelji iz KSSCG, ne brinite. Biću prisutan u Areni, a na vama je da izdržite “pakao” Spensa…

U Barsi sam 1997. godine sa aerodroma stigao na podbacivanje pre tekme sa Hrvatskom. Imao sam suludu glavobolju ceo taj dan, sto me nije sprečavalo da realan optimizam isijavam na svakom koraku. Epilog ove utakmice, ne samo što svi znaju, nego je ušao i u viceve o Božjoj milosrdnosti prema Srbima. Nisam bio “nazočan” kod Đorđevićeve “trojke” u Istanbulu, ali sam ih se nagledao po “halama sportova”, “pionirima”, pa i terenima kod X Beogradske gimnazije, kada bi virili iz učionica dok Saletovo odeljenje ima “fizičko”. Nakon badalonske pobede nad Hrvatima, stvari su došle na svoje mesto, tako da je poraz od Italijana tokom takmičenja po grupama, bio jedini propust tog leta. Veliko slavlje je bilo u “Baha Bič” klubu, kod sada već "pokojnog" “Planet Holivuda”, na Barseloneti. Ozbiljan “raspad” sistema u kome se lokalni DJ lako prebacio na “naše” note, trajao je bar 20.000 sekundi.

Godinu dana kasnije Atina i Mundobasket. Tu je valjalo dobiti Grke, jer Amerikanci, osim Rudija Tomjanovića na klupi, nisu bili toliko dramatičan rival, jer je Bogu hvala zaživeo lok-aut. Ta navijanja na obe tekme sa domaćinom, bila su zastrašujuća: “megadecibeli” buke, koja bi se umirivala kada bi Rebrača, Bodiroga i nezalečeni Sale, neumoljivo punili Grke. Posle prve tekme skapirao sam da nam sreću donosi izvesni Mlađa, vozač iz tadašnje SRJ ambasade, pa sam ga besomučno tražio i za drugu tekmu, ne bi li ga uvalio u novinarsku ložu. Znate rezultat, znači uspeo sam.

Finale sa Rusima imalo je svog heroja, Željka Rebraču, ali je moj lični heroj, ne zamerite mi, bio tadašnji mnistar sporta u Vladi (čini mi se) Mirka Marjanovića, Zoran Baki Anđelković. Posle trijumfa, pokušao je da preskoči ogradu, ne bi li podelio slavlje sa igračima, stručnim štabom i istovremeno ukazao svima na svoje prisustvo. Međutim, policiji nije palo na pamet da ga pusti na parket, ne zato što to nisu hteli, već zbog toga što im se Baki obraćao na čistom srpskom jeziku. Ni slavlje u klubu “Priviledž” na Glifadi nije me toliko dirnulo, kao Bakijevi pokušaji…

Ostatak priče o “plavima” i meni, u sledećem broju…

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

4 Komentari

Podeli:

Košarka

Vidi sve

U fokusu

Vidi sve