Nova vest
Fudbal

Ponedeljak, 23.06.2008.

12:45

Šesnaesti deo: "Que"

Morao sam prvo da pogledam u kartu grada Beča, kako bi se uverio da sam u glavnom gradu Austrije. Vuk i ja proveravamo kartu za utakmicu Španija-Italija. Mislim, ako se gosn „Martin iz Beč“ opet bude pobunio kako se u Beču i ne održava EURO 2008 i da je sve ovo izmišljotina, da se probudim iz sna ili košmara, šta li je.

Izvor: B92

Autor:B92

Default images

Na putu ka kafiću u kojem bi trebalo da se sretnem sa Luiđiem, prolazim kroz Štefansplac. Malo je Italijana. Španaca je mnogo više. Ne kao Vatrenih kada igra Hrvatska, ali su i ovi bučni. Primećujem Manola. Ako ima neko ne zna ko je taj čovek, to je, neka vrsta, nacionalnog heroja španske reprezentacije koji Furiju prati svuda već nekoliko decenija. Oduvek sam želeo da ga upoznam. Sad mi se pruža prilika. Pružam ruku i na engleskom sam ispričao čitav traktat divljenja prema njemu.. On me gleda, pa gleda okolo:“Que?“ Ja ponovim. On opet: “Qe“? Au, evo problema. Vuk ne zna španski. Obojica nismo ljubitelji španskih serija, tako da komunikacija na španskom otpada. Malo mi je neprijatno. Pitam ga jedino sto znam na nemackom: “Shprehenzi dojch?“ Ma, jok. Uf dobro je da je rekao jaa, u zemlju bi propao! Manolo se smeje. Razume engleski, slabo priča, ali dovoljno da se sporazumemo. Prija mu sve što sam rekao (ni sam više ne znam šta sam mu sve rekao), samo je jedna stvar loša! “Koja?“ „Pa to što navijaš za Atletiko Madrid. Gore od toga je da navijaš za Real!“ Zove me u „kolo“. To, naravno, nema blage veze sa našim kolom, već je to više kao neka vrsta fešte. Manolo udara ritam, trube ga prate i svi đuskamo. Pridružuju nam se i žabari. Opšte veselje. Manolo zove i bečke policajce. Ovi sa osmehom to odbijaju. Kružimo po Štefansplacu. Vrlo je prijatno! Španci nose dresove, skoro, svih klubova iz Primere! Nema navijača kluba iz Primere koji nije „zastupljen“.

Opa, već kasnim, a Luiđi treba da ide u hotel sa svojima i onda na stadion sa ekipom tj reprezentacijom. Pozdravljam se sa Manolom i trčim kroz Kertner. „Kasniš i to dosta, ali nema veze. Pomereno nam je vreme polaska sa igračima, tako da je ok“, kaze Luiđi, čim sam seo za sto.

Neće da izađe na dobro, jer je Donadoni, kome se sprema metla, odlučio da igra po svome. Bez Del Pjera i Kamoranezija. Sa Akvilanijem i Rosijem. I Kasanom. „Mali (Kasano) je loš tj nije u formi. Nije lider i sa njim nećemo ništa uraditi. Odbrana nam mora biti statična jer je Tores surov, ako mu malo daš prostora..tu je i Vilja...teško će biti...igraćemo na ubijanje igre inače, ako to ne uspe, gotovi smo....“ Dodaje kako bi španski kralj trebalo da prisustvuje utakmici, čime daje još veći motiv svojim igračima. „Ovaj naš kralj (Berluskoni) verovatno neće doći. I bolje. Zamisli kako mu se sliva crna farba sa kose po licu, zbog toplote, a sedi pored njegovog veličanstva. Osramotiće nas!“, kaže to i počinje da se smeje na sav glas. Pozdravljamo se. On će biti stručni konsultant italijanskoj televiziji koja prenosi utakmicu i nije baš srećan zbog toga. “Verovatno ću biti skroz gore sa golubovima. Neću videti ništa, ovaj će mi postavljati neka glupa pitanja, a pored nas će se drati španski komentator! Neću se uspeti da se fokusiram na utakmicu“.

Vreme je za pokret. Uskačemo u metro i stižemo ispred stadiona. Tamo je ludnica. Kakava plejada frikova! Poželis da ova noć nikada ne prestane! Vuk uključuje svoju malu kameru i snima ludilo!

Ispred nas u zonu ispred stadiona (a to je odmah nakon prve provere karte) ulaze petorica „vaterpolista“ Španije! Namerno sam stavio navodnike. Likovi sigurno znaju da plivaju, ali sa vaterpolom teško da imaju bilo kakve veze. U gaćicama su boja španske zastave (sve sa grbom ili bikom), vaterpolo kapicama i papučama!!! Ovaj što gleda karte ih gledao kao da je E.T. sleteo ispred njega. Proverava karte i traži da otvore ranac. Vadi vaterpolo loptu!!! Kaže im na engleskom da lopta ne može da se unese na stadion. „Que?“ Ovaj ponovi. “Que?“ Mogli bi tako doveka. Na svu sreću prilazi im jedna španjolka koja zna engleski i krene da im objasnjava da ta lopta ne može unutra (na španskom, posle nam je objasnila o čemu su pričali). Ovi na španskom se nešto deru, drže tu loptu kao da im je beba... Ludnica! Mi čekamo i smejemo se. To se završilo tako što su ovi ranac sa loptom ostavili tamo gde se ostavljaju kišobrani i ostale stvari. Dobili su kupon i krenuše dalje.“E viva Espanjaaa!“ počinju da pevaju. Devojka objasni redaru, kako je ova lopta za njih srećna i da uvek pobeđuju kada je pored njih...Ovaj gleda i smeje se. Mi takođe.

Ulazimo u deo ispred ulaza na tribine. A tamo LUDILOOOO! Italijanski navijači obučeni kao centurioni, sve sa mačevima i sandalama. Nadrealno! Vitlaju onim mačevima, skaču, urlaju... Na kraju i oni ostaviše te stvari tamo gde su i „vaterpolisti“ ostavili loptu.

Odlučimo da još malo sačekamo sa ulaskom. I onda vrh vrhova!!!! Tri Elvisa sa špasnkim zastavama kao kaiševima! Komplet! Cvikeri, bele lone i sako sa zlatnim džidžibudžama, kao i sam Elvis iz faze „zabavljač bogatih penzionera iz Las Vegasa“! Pevaju Elvisa na, valjda, engleskom (ako je to bio engleski, onda ok). Slikaju se sa svima. Jednog Japanca, koji je metar i pokušaj, podigoše i krenuše da ga ljube. Opšti haos! A onda pored njih prođe Italijanka sa dečkom ili mužem (svejedno) lepog lica i tela „za medalju“. U miniću koji je na granici da bude donji veš! Ovi odlepiše!!! Počinju da obigravaju (više skaču kao manijaci, ali nema veze) oko nje i traže da se slika sa njima. Pristaje. Slika ih njen tip. Elvisi traže da slika i sa njihovih nekoliko aparata. Kad su završili, potapšali je po zadnjici. „Naughty boys“, kaže im lepotica i dodade: „this is for you“. Sagnu se kao da veže pertlu, koje nema jer nosi visoke potpetice. Elvisi , i mi svi sa njima, zanemesmo! Držali smo oči da nam ne ispadnu! „Forzza Italia“!, počnu da pevaju „kraljevi roka“.

Ulazimo na tribine. Tu su, na terenu, Mirko i Slavko (maskote). Hm, neka, sačekaću da se zavši finale, pa ću ih nokautirati. Kao i onog bolesnika, koji „vodi program“ na stadionu i stalno pita Špance i Italijane da li su spremni za „second half of the second half „ (šta god to značilo).

Shvatio sam da na ove utakmice dolaze ljudi koji su tu samo da bi ih snimila kamera i pustila na video bimu (verovatno i na tv prenosu). Samo mašu, kao da kreće brod iz luke i ne gledaju utakmicu. Par odličnih šansi su propustili zbog tog manijakalnog mahanja ( a kako ih na tekmi i nije bilo Bog zna koliko, kao da nisu ni bili na utakmici- ne računajući penale) . Ali i među njima je bio jedan lik koji me je oborio s nogu. Sveštenik. Mislio sam da je fake, iako ima odoru i veliki krst, ali izgleda da sam se prevario. Njega su Španci tražili da ih „krsti“ pre početka svakog dela tekme (tj „second half of the second half“). Opšte ludilo!

Uopšte gledano, Španci su daleko bolje navijali, za razliku od žabara koji su se samo drali „Italia!“. Manolo je udarao kao blesav, čule su se trube i bilo je opšte veselje. Nekako kao da su više hteli pobedu, koju su čekali 88 godina!!!

Posle tekme su otišli na metro i kući. Bez ikakvih incidenata i gužvi. I Španci i Italijani, zajedno.

Bilo je ovo jedno predivno veče!

P.S. Za kraj sam ostavio nešto što me je iznenadilo i to sam hteo da podelim sa vama. U životu sam radio sve i svašta, preživeo, isto tako, sve i svašta (kao i svi vi koji ste živeli u SFRJ, SRJ, SCG i Srbiji), ali za ovo nisam bio pripremljen. Ili bolje reći „prvo pa muško“( tako mi je lakše). Ulazimo Vuk i ja na deo tribina gde su nam mesta. Na ulazu sam osvojio neku kao indijansku periku u bojama španske zastave. Držim je u ruci. Penjemo se stepenicama ka centralnom delu tribina gde su nam sedišta i vidim zastavu koja mi liči na bosansku. Priđem ljudima, da se pozdravim. Nemam pojma ko su, ali „zdravo i kako je“ mi deluje pristojno. Odjednom shvatim da je to zastava Kosova! Države Kosovo. Stanem, zbunjen. Njih trojica ustaju i kažu mi na nemačkom, pa potom na engleskom nešto i predstaviše se (Idriz, Haljimi i treće nisam dobro čuo jer je bila buka). Pružaju mi ruke. Ja kao da vidim Elvisa, ali pravog. (Hm, ipak je živ. Znao sam!) Odmah mi postaje jasno da je sve to realnost koja će uskoro biti tako česta i (u većini zemalja sveta opšte prihvaćena ili je već) neizbežna. (Prvi moj susret sa nezavisnim Kosovom se dogodio par dana nakon proglašenja nezavisnosti, kada su me oni manijaci vitlali po Beogradu da mi... jer sam sa „ustaške B92“ i usput lomili izloge i krali patike). Njih trojica mi ništa ružno nisu učinili, ni ne znam ih. (Realnost je takva, kakva je i izaziva gorak ukus u ustima. Ali je tako, kako je.) Kao i svaki vaspitan čovek im pruzam ruku, stavljam periku na glavu i kažem:“ Que?“ i odlepršam na tribine.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

12 Komentari

Podeli:

Fudbal

Vidi sve

U fokusu

Vidi sve