Nova vest
Fudbal

Utorak, 03.06.2014.

12:00

Mane Garinča – takvog nikada bilo nije

Bilo je velikih driblera u istoriji fudbala ali teško da je neko bio bolji u tom segmentu od Garinče. Odigrao je 60 utakmica za Brazil i izgubio samo jednu, poslednju u dresu reperezentacije, od Mađarske 1966. godine. Živeo je nepunih 50, kako je živeo, neočekivano dugo...

Izvor: Miloš Šaranović

Autor:Miloš Šaranović

Default images

U raznim izborima, brazilskim i svetskim, Garinča je drugi, peti ili sedmi igrač u istoriji fudbala, Manuel Fransisko dos Santos je, dakle, istorija te igre. A mogao je mnogo više, koliko god to zvučalo suludo.

Rođen je u mestu Mađe, u blizini Rija, geografski je imao sreće, njegov grad je mirniji i topliji od susednog velegrada. Bio i ostao.

Nije imao sreće sa ocem, nikako. Svi opisi Garinčinog detinjstva svode se na puno lošeg pića, otac se 'davio' u kašasi, Mane, kako su velikog fudbalera zvali u porodici i kraju u kojem je odrastao, i ostala deca nisu imali previše pažnje i ljubavi.

A rođen je sa deformisanom kičmom, šest centimetara kraćom i krivom levom nogom i izgledao kao dete koje će se boriti za život i posmatrati druge kako igraju fudbal. Nadimak Garinča dala mu je sestra, po maloj ptici koju mi zovemo carić, opisivala je i njegov izgled i temperament.

Manji od ostale dece, nesrećno građen, bolešljiv...

Verovatno nema bolje priče za motivaciju dece od njegove, bar do jedne tačke. Trčao je za loptom sa ostalima, već kao dete pokazivao da je spretniji i talentovaniji, pročuo se u okvirima svog grada. Fudbalski menadžeri tog doba znali su za Manea Garinču.

Ali je on uživao u fudbalu, igrao ga za svoju dušu, pomalo pio, nije ga zanimao profesionalni fudbal. Ili ga je zanimao ali nije imao volje ni vremena da mu se posveti.

Postao je igrač, u pravom smislu te reči, prilično kasno. Verovatno zvuči kao greška. Prvu utakmicu sa odraslim, pravim, uglavnom profesionalnim igračima odigrao je u leto 1953. godine. Imao je nepunih 20, jedno dete i već bivšu ženu sa sobom i za sobom.

I sve je bilo drugačije nego u drugim pričama, tri meseca pošto se pojavio na sceni počela je polemika da li je potreban reprezentaciji, Nilton Santos je bio prva 'žrtva' ali i najljući lobista, kažu da mu je na prvom treningu u Botafogu Garinča provukao loptu kroz noge a veliki as, tada uveliko reprezentativac, reagovao gospodski, tražio da se Garinča pozove u nacionalni tim.

I nije otišao na Svetsko prvenstvo 1954. godine, bilo je, smatralo se, boljih igrača.

Obično se kaže - ko zna zašto je to dobro, u Garinčinom slučaju nije bilo dobro. On jeste odigrao 60 utakmica za Brazil, izgubio, verovali ili ne, samo jednu, od Mađarske 1966. godine, osvojio dva svetska prvenstva i igrao za Botafogo dugo i dobro. Ukupno 581 utakmicu, dao je 232 gola, osvojio prvenstvo Karioka tri puta, ligu Rio-Sao Paulo dva puta.

Jeste se upisao u sve fudbalske knjige najvećih i besmrtnih ali je trajao kratko.

Možda i kraće nego što je moglo, sa 14 je počeo da radi u lokalnoj fabrici, u to vreme je počeo da pije. Pričao je da je nevinost izgubio sa kozom, rano je ostao bez majke, maćeha mu je poginula kada je imao dvadeset i neku. U saobraćajnoj nesreći, on je vozio.

Bio je nezaustavljiv na terenu ali i potpuno neuračunljiv van njega. Pio je, tvrde savremenici, više nego iko koga su znali, završio je sa ukupno četrnaestoro dece sa ukupno pet žena, uz sve velike i važne utakmice koje je u zemlji fudbala i za Zemlju Fudbala odigrao češće se u novinama pojavljivao zbog afera sa igračicama sambe, pijanstava ili kafanskih tuča.

Da je otišao na Svetsko prvenstvo 1954. godine možda bi kasnije propao. Znam, postoji i drugi rezon, možda bi ga puno slave i nešto novca četiri godine ranije samo pogurali ka ponoru brže.

Svejedno, zabavljao je navijače Botafoga, stigao do ekipe koja ide na Svetsko prvenstvo 1958. godine.

Morao je na operaciju krajnika jer je zbog bolova u grlu praktično odustao od hrane. Inače mršav, izgubio je četiri kilograma i otišao na operacioni sto.

“Ispunio sam dečačke snove, morao sam da jedem puno sladoleda", prokomentarisao je u svom stilu situaciju u kojoj se našao.

Otišao je na pripreme, postigao jedan od golova koji se pamte i prepričavaju… Fiorentina je bila rival a Roboti, Manjini i Ćervato statisti.

I nije imao mesto u postavi, tek protiv Sovjetskog Saveza, u trećem kolu u grupi, je zaigrao. I plesao, igrao se sa rivalima, zabavljao.

Ali su neki drugi ljudi bili zvezde, Pele, pre svih, Vava, Didi…

Četiri godine kasnije nije bilo tako. Neki istoričari fudbala u Brazilu pisali su nedavno das u dva čoveka osvajala svetsko prvenstvo “u pojedinačnoj konkurenciji”, Maradona 1986. i Garinča 1962.

U grupi je asistirao i lomio rivale, u četvrtfinalu i polufinalu postigao po dva gola.

I, naravno, jednom promašio penal, jednom isključen… takav je bio.

Dva svetska prvenstva i svetska slava, dovoljno za, za to vreme, neverovatne ponude svih bogatih klubova Evrope, nedovoljno da se preseli iz Brazila.

"Garinča je bio neverovatan igrač, jedan od najboljih svih vremena. Mogao je sa loptom ono što niko drugi nije. Da nije njega bilo ja nikada ne bih osvojio tri svetska prvenstva,” rekao je Pele.

Ali je bajka trajala kratko. Bilo je novca za najskuplja pića i sjaja za najlepše žene, svi su mu se klanjali i obožavali ga. Nije mu pomoglo, delirijum tremens i obilna krvarenja unutrašnjih organa 1980. godine, nagoveštaj tužnog kraja.

Pojavio se na karnevalu u Riju i izgledao kao čovek kojem su ostali dani.

A ostale su tri godine. Patnje, neuspešnog lečenja i mučenja. Umro je sam i u bedi.

Za njim je, da ponovimo, ostalo petnaestoro dece, nimalo novca i puno sećanja. Jedna svlačionica Marakane zove se po njemu, ulica u Mađi, jedan spomenik na grobu, jedan na mestu gde je počeo.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

10 Komentari

Podeli:

Fudbal

Vidi sve

U fokusu

Vidi sve