Nova vest
Tenis

Utorak, 22.01.2019.

15:54

Jason i zlatno runo, susret sa Keijem u po noći i misija "sedmica“

Da li smo izbaksuzirali Nišikorija? Ne znam. Znam samo to da je neobično takvog tenisera susresti tamo gde ga najmanje očekujete.

Izvor: Zoran Kecman

Autor: Zoran Kecman

Jason i zlatno runo, susret sa Keijem u po noći i misija
Photo by Jack Thomas/Getty Images

Bilo je to već u utorak po ovdašnjem, australijskom vremenu. Negde blizu jedan čas ujutro. Trk sa tribina posle Novakovog meča sa Medvedevim, pa do pres centra gde je trebalo sačekati da Đoković odradi rutinski oporavak posle meča i dođe na razgovor.

I dok smo tako kolega Ozmo i ja požurili tamo „gde i car ide peške“, nađosmo se u čudu kad smo ugledali njega, Keija! Ušao je tu pravo iz lifta za igrače, posle pres konferencije koju je tek završio.

Isprva, zbog visine, pomislio sam da je neko dete, ali ne. Bio je to japanski teniser, koji igra i trči kao navijen. Otišao je kao vetar, valjda mu nije bilo svejedno što je ušao u novinarski toalet, a morao je. Nužda ne bira!

Ali dobro, peščanik curi, završnica takmičenja se bliži, žreb sve tanji, raspored mečeva na papiru sve uži i uži. Ostaju samo najbolji, kaže pesma.

Od ranih časova, napunilo se nekako u Melburn parku, mahom grčkim navijačima. Bio je ovo dan u plavo-belom.

Ipak, đavo mi ne da mira. Gledam gore u onaj „spajder kam“, od kako je nasrnuo na sudiju Alison Hjuz pre neki dan, nemam poverenja u tu skalameriju.

Prokletinja uporno kruži nad glavom, poput zaista kakvog ogromnog pauka. Nemoj samo da se srušiš, molim te. Moraće da traže novog upravljača i režisera. Šta je bilo sa onim koji je izgubio kontrolu na meču Bartijeve i Šarapove, sam bog zna. Zato ovu kameru više ne zovem „paukom“, nego „kamerom ubicom“. Nije joj verovati.

Ali opet, Grci. Prisetih se stihova...„Tako je malo Grka u Lenjingradu sada“, počinjao je 1966. pesmu „Stanica u pustinji“ pesnik Josif Brodski. Za Melburn, to ne važi, „Rod Lejver arena“ bila je danas drevni atinski amfiteatar. Festival grčkih igara, radosti. I mlad olimpijac.

Onako sa tipično grčkim crtama lica, pomalo oštrim, sa pogledom jasno uperenim ka jednom (pobedi), Cicipas pomalo podseća na Spartanca. Čak se i nervira kao tipičan Grk, namršti se, gunđa sebi u bradu, gestikulira rukama.

Grčki navijači zaista znaju da se raduju pobedama. Kako i ne bi kada su tako daleko od postojbine. Jer Grka ima više rasejanih po svetu nego što ih je sada u Grčkoj, po onim razuđenim i razbacanim ostrvima, jednim lepšim od drugog. Zato se i tako raduju, kao deca, neskriveno, zapaljivo, zarazno. A Cicija su zavoleli i Australijanci.

Cicipas u melburnškom epu je kao mitski Jason koji je sa svojim drugarima krenuo u potragu za zlatnim runom. Lutao je, prolazio razne nedaće, i moguće je, ali vrlo moguće da je ovde pronašao budućeg sebe. Melburn je stvorio novog velikog igrača pred kojim je, barem sve ukazuje na to, ozbiljna karijera.

U tenisu svi znaju da udaraju lopticu. Razlikuju se u tehničkim nijansama, u mentalitetu, u snazi uma, sposobnosti da se anticipira i predoseti potez protivnika, kao u šahu.

I sada, nama ono najvažnije. Novak. Iskusno odrađena prva polovina turnira, taj uvek neugodni srednji meč sa Medvedevim. Čak ako je i bilo kakvih problemčića, rešavani su u hodu, onako kako to veliki šampioni rade. Bez previše pompe, bez roptanja.

Imao je Novak u ta četiri kola dovoljno testova, dovoljno prilike za rektifikaciju udaraca, za naštimavanje svojih nišanskih sprava, čak i za taktičke detalje. Marjan Vajda ništa ne prepušta slučaju. Protiv Medvedeva, kladim se da je bar tri četvrtine svih udaraca koje je Nole odigrao, bilo veoma duboko, uz liniju, ili u zoni metar od nje. Dijagonale, kratke, duge, njegov „trejd mark“, bekhend paralela. Sve je isprobavanao baš kao što testiraju novo oružje pred ulazak u velike bitke. Dobio je Novak čak i duge, izazovne poene gde treba pokazati maksimalno umeće, kao što je to slučaj i duelima sa onim najvećim sa kojima eto već više decenije ispisuje stranice istorije ovog sporta.

A Novaku se u njegovom delu skeletona, sve nekako i očistilo. Kei Nišikori, koji gubi od njega 15:2 u mečevima, te onda Raonić ili Luka Puj u polufinalu. I finale, moguća poslastica opet, sa Rafom Nadalom, ako se Cicipas ne otme kontroli i ne uzme još jedan veliki skalp svetskog tenisa.

Sve to pod uslovom da su Novakova leđa u redu. Nije delovalo kao da je preterano ozbiljno, čak iako je njegov pad na teren pred kraj meča sa Medvedevom, bio pomalo zabrinjavajući.

Ako je opet Novak vešto krio karte, kako se to često čini uoči onih odsudnih okršaja, dobro je to uradio.

Jer od srede sve ide kao onom zbog čega smo se i zaputili tako daleko. Svi u misiji kao jedan. Misija 7. Novakov loto. Neka to bude čist dobitak, kako za njega, tako i celu naciju. Ali korak po korak. Kei, pa polufinale, Rafa ili Cici. Tako jedino može i mora. Korak po korak – titula!

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

21 Komentari

Podeli:

U fokusu

Vidi sve