Nova vest
Tenis

Četvrtak, 04.02.2016.

10:00

Srpska dama sa zlatnim bedžom: Polako, doći će i Slem finale

Pre devet godina upisala je školu sa teniske sudije, a danas sudi najvećim zvezdama ’belog sporta’.

Izvor: Saša Ozmo

Autor:Saša Ozmo

Srpska dama sa zlatnim bedžom: Polako, doći će i Slem finale
Foto: Privatna arhiva

Reč je o Marijani Veljović, Kragujevčanki koja je nedavno napunila 29 godina. Krajem prošle godine Marijana je dobila ’zlatni bedž’ Međunarodne teniske federacije (ITF) i postala je deo eliitnog tima sudija koji može da se nađe u stolici i na najznačajnijim mečevima najvećih turnira.

Naravno, Veljovićeva je bila i deo Australijan opena, pa smo jednog sunčanog dana u Melburnu seli ispred Hajsens arene i razgovarali o svemu što nosi posao sudije.

Počeli smo ’s neba, pa u rebra’ – koji ti je najteži meč koji si sudila do sada?

“Teško pitanje. Svaki meč je jedinstven na svoj način. Nekada se desi greška na početku, pa nije baš lako izaći iz situacije. Onda je mnogo važno završiti meč bolje nego što je počeo i to mi se dešavalo nekoliko puta i tada sam se možda osećala pomalo neprijatno, ali ne mogu da izdvojim najteži“, kaže Marijana za B92 i objašnjava kako prevazići loš početak:

“Postoji pravilo koje glasi da je svaki sledeći poen najbitniji i time se vodimo. Ukoliko donesem lošu odluku, sledeći poen je nova šansa, tako i igrači funkcionišu. Pokušavamo da kažemo sebi da sledi nešto dobro, tako se greške prevazilaze“.

Marijana nema problem da izdvoji koji su joj najdraži dueli do sada.

“Sudila sam tri četvrtfinala na Gren slem turnirima, dva puta na US openu i na Rolan Garosu prošle godine, i to mi je najveće dostignuće u dosadašnjoj sudijskoj karijeri“.

Pošto je dobila ’zlatni bedž’, Veljovićeva sada može da sudi i one najvažnije mečeve, ali kaže da ne želi nikuda da žuri.

“Ne očekujem još Slem finale – ima mnogo ljudi koju su iskusniji od mene, duže su u poslu... Trudim se i borim da postanem još bolja i doći će do toga pre ili kasnije, kada se sve kockice sklope. Ne hrlim, ne žurim. Teoretski, mogu da sudim i finale Gren slema jer mi zlatni bedž to omogućuje, ali ne mislim da ću ga odmah dobiti. To je na neki način i dobro, idem korak po korak, nije ni dobro preskakati stepenike“.

Život profesionalnog sudije ima dva lice – sa jedne su putovanja i manje-više komforan život, ali sa druge strane tu je konstantna udaljenost od najbližih.

“Neću da te lažem, ovaj posao nije lak za privatni život, ali za normalan život kod kuće vrlo je važno imati podršku porodice i prijatelja. Oni su tu kada sam kod kuće i kada pobegnem iz ovog sveta, želim da bukvalno pobegnem. Daljina nekada teško pada, oseća se čovek i usamljeno, pogotovo posle nekog teškog dana. Ja jesam mnogo na putu, ali imam divne ljude kod kuće i to je ono najvažnije. Poslednjih godina provodila sam na putu po 32 nedelje, ove će biti manje jer radim za ITF i Gren slem, ali opet će to biti neke 22-23 sedmice“.

A kakav je to ’sudijski svet’?

“To je svet možda i nestvaran. Na terenu smo sa najvećim zvezdama tenisa, trudimo se da sve prođe kako treba i da uradimo svoj posao najbolje moguće. Na neki način smo deo istorije, a sa druge strane nismo mi oni koji su tu važni, već igrači i tenis. Postoji fin balans“, objašnjava Marijana.

Svog uzora nalazi u čoveku koji je sudio finale Australijan opena u nedelju – Portugalcu Karlosu Ramosu.

“Suđenje je specifičan posao, ima sujete kao i u svakom poslu, ali tu su i ljudi koji pružaju podršku, pomažu i prenose svoje iskustva. Recimo, sigurno je svima poznato ime Karlosa Ramosa. On je meni bio učitelj u prvoj međunarodnoj školi, na njega sam se ugledala i danas se ugledam – uvek je prijatan u razgovoru, dobra je osoba i on mi sudijski uzor“.

Logično, glavni posao sudija jeste da donose ispravne odluke, ali nije to jedino što se računa.

“Svaki turnir ocenjuje se za sebe. Gleda se bukvalno sve – tačnost svih odluka, poznavanje teniskih pravila, držanje na terenu, komunikacija sa igračima... Imamo mnogo procedura kojima se vodimo – npr, jedna od tehnika jeste da pre svakog servisa moramo da proverimo da li je spreman onaj koji prima servis. U suprotnom moramo da zaustavimo igru. Postoji još mnogo sličnih uputstava – u kom trenutku gde gledati, kako pratiti loptu itd“.

I zaista, kako pratiti loptu i doneti ispravnu odluku kada loptica ide brzinom i više od 200 kilometara na sat?

“Sve se to razvije godinama – oči su naviknute na let lopte. Ništa se ne odlučuje po osećaju, mada se i on razvije sa iskustvom. Kad se nešto promaši, u suštini znamo da je to nešto promašeno – da će biti aut, a zvana je dobra... Vežbom se dolazi do toga da su oči uvek pravovremeno na pravom mestu“.

Odnos sa igračima je komplikovan – nema druženja, ali postoji uzajamno poštovanje.

“Ne možemo da budemo prijatelji sa igračima jer bi to onda predstavljalo sukob interesa, ali međusobno se apsolutno poštujemo i uvažavamo. U svakom slučaju, kada se sretne, poželimo jedni drugima dobar dan i proćaskamo“.

Za kraj, Marijani smo postavili jedno ’nepristojno pitanje’ – kakve su plate sudija u tenisu?

“Ako poredimo sa životnim standardom u Srbiji, plata je sasvim u redu, može da se živi od toga. Naravno, to nije ništa u poređenju s igračima, nismo ni blizu, ali zadovoljna sam“, zaključila je Veljovićeva za B92.

Saša Ozmo (@ozmo_sasa)

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

37 Komentari

Podeli:

U fokusu

Vidi sve
Tenis

Miracolo

Za sve one koji nisu pratili protekle noći okršaj Novaka Đokovića i Luke Nardija u Kalifornijskoj pustinji desilo se – čudo!

Zoran Kecman

12:35

6 d