Anatomija Drafta 2003.

Verujem da će se dobar deo vas složiti sa mojim mišljenjem da se dogadjaj zvani NBA DRAFT nikada na ovim prostorima nije pratio sa više pažnje. Razloga ima više, ali je sigurno da bi se onim najvažnijim mogao okarakterisati mogući veoma visoki plasman Darka Miličića, kao i eventualni dobri plasmani Alexandra Pavlovića i Žarka Čabarkape. Nema šta, i to je još jedna potvrda da naša “već odavno prežaljena” košarka nije u baš najgorem mogućem stanju, jer da je tako, sigurno je da pomenuta trojica ne bi bila ni blizu “Velike jabuke” tokom večeri 26 juna, a postoje veoma izgledne šanse da se bar dvojica nadju u čuvenoj “zelenoj sobi” odnosno da se nadju na licu mesta baš te večeri.

Izvor: Aleksandar Džikiæ, pomoæni trener KK Partizan Mobtel

Utorak, 24.06.2003.

11:22

Default images

S druge strane, može li se kao problem okarakterisati činjenica da NAJSTARIJI u ovoj trojci ima tek 22 godine ( Čabarkapa ), a da je verovatni drugi pick ( najviši evropski plasman u istoriji drafta) Miličic tek punoletan?

Naravno, ima i takvih razmišljanja, u više manje svakom slučaju ocene su različite. Medjutim, skrenuću paznju na činjenicu, koja ne ostavlja prostora za razlicite ocene. Jugoslovenska ( ko preferira srpsko-crnogorska ) košarka se susreće sa situacijom da igrači odlaze u NBA bez ikakvog “minulog rada” u reprezentaciji ( ipak je Čabarkapa imao minimalni učinak u pohodu Indi 2002)…naravno , misli se na seniorski pogon ( da sada ne započinjemo priču o vrlo verovatnom gubitku osećanja pripadnosti nacionalnoj selekciji , koji može dovesti do prestanka kontinuiteta vrhunskih rezultata, a jasno je da bi to bio  početak kraja ).

Da “priča” bude čudnija ( neko bi verovatno upotrebio reč : zanimljivija ) ni jedan od ova četiri igrača (dodati Vraneša na spisak) nije nosilac igre svoga tima (ako je ukupan učinak merilo kojim se vodimo ), iliti narodski rečeno – nije najbolji u svojoj ekipi( naravno, najextremniji primer je upravo Vraneš, koga nismo imali prilike da vidimo na parketu već dugo vremena). A da sve bude još čudnije ( zanimljivije) isti je slučaj i sa baš svakim od “evropskih prospekata”. Uzmimo za primer Pavela Podkolzinea, ruskog gastarbajtera u Varezeu, koji je neverovatnom brzinom prešao put od anonimusa do nove bele nade.
Istina je da se na ljude od 223cm i 135kg ne nailazi svaki dan, ali zar je put do NBA postao zaista toliko kratak?

Petnaest godina unazad, otići put NBA bila je stvar igračkog prestiža i potvrda vrhunskog kvaliteta. Primeri Petrovića, Divca, Radje, Kukoča su najbolji način da se prisetimo tih vremena. Sve ono što današnje generacije nemaju iza sebe, ovi igrači su imali. Pre početka svojih NBA karijera, ovi igrači su u Evropi iza sebe ostavili TRAGOVE -veliki broj nacionalnih titula, klupskih titula , reprezentativnih titula i ličnih titula, da i ne pominjem šta su značili za timove u kojima su nastupali. I pored svega toga, njihove staze uspeha u najboljoj ligi sveta su na početku bile više manje  krivudave i klizave, a “logistička”podrška kakvu danas poznajemo tada nije bila zamisliva.

Šta se u medjuvremenu promenilo?

Najveća promena je drastičan pad kvaliteta NCAA košarke, koja je oduvek bila osnovni izvor sirovina koje NBA preradjuje i prodaje kao finalni I LOVE THIS GAME  proizvod.

Medjutim, kao i svakom drugom, izgleda se i ovom resursu nazire kraj. Jednostavno,exploatacija ima i negativne posledice, a nebriga o budućnosti je dovela do današnjeg stanja. Crna rupa NBA je uvukla, usisala američku “amatersku” košarku i malo je verovatno da će je (po)vratiti  nazad, pri čemu je gotovo neverovatno da se takvo stanje barem ne konstatuje, a zatim i nekako poboljša. U potrazi za (što) mladjim zvezdama , otišlo se predaleko.

Želja igrača za što brzom potvrdom,plus njihova želja za novcem, plus pomanjakanje želje za igranjem u NCAA- sve to je dovelo do toga da najbolji srednjoškolci jednostavno i razmisljaju o borbi sa “niko kao ja”-ego trenerima ( koji , opet, neprekidno razmišljaju više o svojim karijerama, parama, bonusima i odnosu pobeda i ne-daj-bože-poraza nego o bilo čemu drugom, uključujuci tu i napredak igrača pod svojom komandom). Lakše je i brže izaći na draft, uzeti novac, ima se vremena za IGRANJE košarke.
Naravno, postoji i druga strana priče. Kobe jeste preskocio college, ali ne primećujem da nesto extra ispašta zbog takve odluke. Istina je da je bez prstenja, ali i Kevin ima lepu priču iza sebe, baš kao i najsvežiji primer-Stoudamire. Njihove karijere se bez dvojbe mogu oceniti kao uspešne, ali šta je sa ostalim “high school” čudima?

Uglavnom, neplansko crpljenje, na prvi pogled, nepresušnog izvora počinje da daje negativne rezultate. Svi kojima je košarka svakodnevna potreba znaju za očiglednu krizu u stvaranju kvalitetnih visokih igrača, koja je dovela do njihovog nedostatka.

Drugim rečima, nema više centara (za igrača Central Michigana, Kamana, se prosto otimaju ). Ali to nije kraj priče. I kratka analiza liste igrača koji se mogu naći na ovogodišnjem draftu dovodi do zaključka da nema ni autentičnih playmakera, od kojih se može očekivati doprinos već od samog početka.Zato ne treba da čudi sto jeFrancuz prvi play šampiona NBA.

Da se vratimo evropskim igračima i njihovim pokušajima da se što pre uniformišu opremom na kojoj mora biti mesta i za NBA logo. Činjenica je da Evropljani u svojim sredinama predstavljaju igrače od kojih dosta toga polazi i sa kojima se dosta toga završava. Stazu koju su utabali Divac, Petrović, Sabonis, Šrempf, sada je lakše gaziti, nema više ( u nekadašnjoj meri ) averzije prema neamerickim igračima. Njihove uspešne igre su naterale gazde za jedini logičan potez – povećanje broja ljudi zaduženih za pronalaženje i praćenje novog “mesa” bez etikete MADE IN USA.

Situacija se brzo menjala. Nekada se američka košarka pokrivala sa , primera radi, 10 skauta,a ostatak planete sa jednim, često i nijednim čovekom. Danas je potpuno drugačije-igrači se prate u svakoj zemlji sveta, gotovo je nemoguće da se iole kvalitetan košarkas nadje van njihovih izveštaja. Medjutim, prečesto se odlazi i u drugu krajnost, te se sada, u jeku neameričke kosarkaške mode, sve što nije američko jednostavno precenjuje , što je za neameričku košarku mnogo pogubnije nego podcenjivanje. Usled tog novog trenda, igrači koji su do juče samo maštali o NBA košarci, preko noći postaju PROSPEKTI. Ocene koje im se daju su najčešće previsoke,pa u kombinaciji sa delovanjem agenata, dovode do ideja o draftu itd.

Kako bi se zastitili od mačaka i njihovih dzakova, NBA timovi su pribegli jedinom mogućem resenju – broj treninga na kojima proveravaju igrače se više puta uvećao, a rezultati takve prevencije su odustajanja pojedinaca i povlačenja draft prijava.

Naravno, sve je to veoma protkano nama često nerazumnom taktikom, ali treba verovati onima koji se time bave godinama. Od izuzetne je važnosti i trenutak izlaska na draft,pravilna procena ponude i potraznje, zbog već poznatih garantovanih ugovora na koje imaju pravo oni najbolje plasirani. Primera radi…zamislite da se Krstić na draftu pojavio ove sezone…

Nije daleko od pameti da se evropskoj košarci moze dogoditi isto ono što se dogodilo i američkoj college košarci. Nama su najbliži primeri naših košarkaša, ali slična je situacija i u ostalim evropskim zemljama. Igrači odlaze sve ranije,ostavljajući iza sebe malo toga ( pojedinci gotovo ništa ) po čemu se mogu pamtiti.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

14 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: