Kratki dnevnik nemoguće misije

Drago Hedl
Feral Tribune, Feral.hr

Impresionira me posvemašnji tajac u dvorani za vrijeme zagrebačke projekcije. Nakon uvodnih scena, prvih vukovarskih medunacionalnih sumnji i čarki, nicanja barikada i krvoprolića u Borovu Selu, teče dio o likvidacijama Srba, dio filma za koji sam pretpostavljao da će zasmetati mnogima u Hrvatskoj. Međutim, nikakvog komešanja, dobacivanja, zvižduka, negodovanja. Slično je i u Beogradu dok teku scene opsade Vukovara, napada na bolnicu, svjedočenja žrtava, krv, leševi, pljačkaške horde, Ovčara. Čuli su se samo uzdasi i poluglasni jecaji
Kad su se prošlog četvrtka, pred tridesetak novinara u zagrebačkom kinu Tuškanac, odmotale prve sekvence filma Vukovar, završni rez, sjetio sam se jednog od mnogih razgovora s Jankom Baljkom, režiserom i koscenaristom filma, koje smo vodili tokom 15 mjeseci snimanja. Snimiti film o Vukovaru, u "hrvatsko-srpskoj koprodukciji", kako su to odmah nazvali mediji, činilo nam se gotovo nemogućom misijom. O vukovarskoj ratnoj tragediji snimljeno je mnoštvo dokumentarnih i nekoliko igranih filmova, a naša je želja bila napraviti film koji će obuhvatiti sve aspekte te drame i uključiti aktere s obje strane. No, može li takav film biti prihvaćen u Hrvatskoj i Srbiji? Postoji li volja da se čuje i druga strana? Kako će reagirati u Zagrebu kad u filmu vide što se u Vukovaru događalo Srbima dok je obranu vodio Tomislav Mercep, ili kako će biti primljeno svjedočenje srpskih rezervista koji su sudjelovali u napadima na taj grad? Kako će reagirati u Srbiji slušajući Mercepa, Martina Špegelja ili Branka Borkovića, posljednjeg zapovjednika obrane Vukovara? Kako će prihvatiti one grozne snimke ulaska razularena vojske u posve razrušeni Vukovar, one silne leševe, napade na bolnicu, pokolj na Ovčari?

Grč u želucu

Sada, kad je film snimljen i kad se u kinu Tuškanac, tog četvrtka 23. veljače na zatvorenoj projekciji za novinare prvi put počela odmatati 103 minute duga filmska priča, shvatio sam da prava nemoguća misija tek započinje. Slijedi suočavanje s gledateljima – sutradan u Zagrebu, na svjetskoj premijeri filma u okviru ZagrebDoxa, potom, dva dana kasnije, u Beogradu, na 34. Festu, a onda, sljedećeg dana, u sarajevskom Media Centru, na okruglom stolu o ratnim zločinima. Kakve će biti reakcije na film? Hoćemo li sa štitom ili na njemu?

Nenad Puhovski, umjetnički direktor ZagrebDoxa, koji je film uvrstio na taj prestižni festival, u intervju za Radio Slobodnu Europu, nekoliko dana prije početka drugog zagrebačkog Međunarodnog festivala dokumentarnog filma nazvao je dokumentarac "dobrim i poštenim filmom". Nekoliko novinara, nakon projekcije, reklo mi je to isto. No, smatrao sam to onim poznatim izrazom kolegijalne kurtoazije – ipak je valjalo pričekati sutrašnje novine. Nakon projekcije i nekoliko intervjua, na zajedničkom piću s Veranom Matićem, glavnim urednikom Televizije B92, čija je kuća iznijela cijeli projekt, međusobno se hrabrimo informacijom kako je sutrašnja projekcija rasprodana, te kako su naznake da će se isto dogoditi i sa subotnjom reprizom. No, obojica, mada to jedan drugom ne priznajemo, imamo solidnu tremu, lagani grč u želucu. O filmu gotovo i ne pričamo.

Sutradan, u petak izjutra, na dan svjetske premijere filma, Veran mi za doručkom, sav oduševljen, citira Jutarnji list. Novine još nisam kupio, mada sam se, silazeći na doručak očešao o novinski štand u hotelu. Bilo mi je nekako lakše čuti od drugih što u novinama piše, nego se s tim suočiti sam, izravno.

"Slušaj ovo", kaže mi Veran i citira Juricu Pavičića koji kaže kako Vukovar, završni rez "nije samo dosad najiscrpniji i najtemeljitiji prikaz povijesti vukovarske tragedije" već i "film koji će povjesničarima i analitičarima zbivanja 1991. donijeti cijeli niz novih svjedočenja i spoznaja". Pavičić u Jutarnjem zaključuje kako je to "film koji može poslužiti kao temelj minimalnog konsenzusa koji bi trebalo sagraditi s obje strane Dunava". No, hoće li se to i dogoditi, večeras u Zagrebu, a za dva dana u Beogradu? Ohrabren Jutarnjim, uzimam Vecernji list: pod naslovom "Apel protiv zločina" nazivaju film "dojmljivim, na mahove potresnim dokumentarcem". Novi list film najavljuje na naslovnoj stranici i opisuje ga kao "uznemirujuću, dojmljivu i iznimno potresnu priču, lišenu bilo kakvog uljepšavanja, patetike i subjektivnosti". Slobodna Dalmacija dodaje kako su "Hedl i Baljak uspjeli napraviti potresan dokumentarac koji malo koga ostavlja ravnodušnim".

Šok u dvorani

Sad je već lakše, no raspoloženje mi kvari poziv kolegice iz Vukovara koja kaže kako je na današnjoj sjednici tamošnjeg Gradskog poglavarstva postavljeno pitanje može li se ime Vukovar koristiti u nazivu dokumentarnog filma. Dali su nalog da se to istraži. Valjda je netko, dovoljno "svjestan" poduzeo sve što je potrebno kako bi se na vrijeme, naiđe li film na loše reakcije, ne samo ogradili od njega, već i zatražili zabranu korištenja imena Vukovar. Očito nisu čitali jutrošnje novine.

Zove me Veljko Bulajić, s kojim sam osamdesetih radio na filmu Obećana zemlja, istražujući i pripremajući dokumentaciju Ivi Brešanu za scenarij filma, svojevrsnog nastavka Vlaka bez voznog reda. Zanima se za film, želi ga vidjeti, čestita na dobrim reakcijama. Kolege mi javljaju kako su Internet sajtovi puni pohvalnih komentara o filmu. No, to je tek početak: nakon zagrebačke i beogradske projekcije na Googlu je više od 18.500 mjesta na kojima se piše o filmu!

Bio sam ponešto skeptičan kad sam, nekoliko tjedana prije premijere vidio da je projekcija našeg filma predviđena za petak u 23 sata. Em petak, em sat prije ponoći. No, režiser, Janko Baljak, bio je zadovoljan terminom, mada smo obojica žalili što je film svrstan u kategoriju posebnih projekcija, u skupinu "kontroverznih tema". No pogled na prepunu dvoranu, u kojoj ne samo što nije bilo mjesta, već je pedesetak ljudi stajalo sa strane, svima nam je popravio raspoloženje. U publici je i nekoliko vukovarskih branitelja, sestra branitelja ubijenog na Ovčari, ali i veleposlanik Srbije i Crne Gore, Radivoj Cvetičanin. Puno je mladih ljudi, koji su, kad se zbivala vukovarska tragedija, možda tek kretali u osnovnu školu. Kako će oni doživjeti film? Kako će ga doživjeti oni stariji, svjedoci tog vremena?

Impresionira me posvemašnji tajac u dvorani. Nakon uvodnih scena, prvih vukovarskih međunacionalnih sumnji i čarki, nicanja barikada i krvoprolića u Borovu Selu, kada je ubijeno 12 hrvatskih policajaca, teče dio o likvidacijama Srba, onaj dio filma za koji sam pretpostavljao da će zasmetati mnogima u Hrvatskoj. Nikakvog komešanja, dobacivanja, zvižduka, negodovanja. Apsolutna tišina. Zatim scene opsade grada, napadi na bolnicu, ispovijest srpskog dobrovoljca koji opisuje kako se osjećao kad je prvi put ubio, potresna svjedočenja žrtava, krv, leševi, pljačkaške horde o kojima tako impresivno govori beogradski novinar i haaški svjedok Jovan Dulović…

U dvorani potpuni šok. Dok teče odjavna špica, nitko ne ustaje, svi sjede na mjestima kao ukopani. Potom muk, onda aplauz.

Trema pred projekciju

Osjećam ogromno olakšanje, razmjenjujem poglede s Veranom Matićem i Jankom Baljkom. Vidim koliko je i njima lakše, znam da su i oni, možda više nego ja, imali silnu tremu pred projekciju. Prilaze mi kolege iz redakcije, čestitaju znani i neznani. U publici su i moji dragi talijanski kolege Andrea Rossini i Luka Zanoni, urednici web stranice Osservatorio Balcani, koji su, po užasnom vremenu, potegli šest stotina kilometara da bi vidjeli film. Prilazi nam Ljiljana Alvir, jedna od likova u filmu, čiji su brat i momak ubijeni na Ovčari. O filmu govori samo o superlativima – važan stav osobe za koju je vukovarska drama imala i užasnu osobnu tragediju.

Dok kasno u noći, nakon projekcije, autocestom vozim prema Osijeku, slušam Ivanu, moju suprugu, kako hvali film. Nije lako od nje izvući kompliment. Sjećam se njenih kritičkih primjedbi nakon što je zajedno sa mnom gledala prve, radne verzije filma. Iako sam je uvjeravao kako vidi tek skicu onoga što će film stvarno biti, pred premijeru imala je jednaku tremu kao i ja. Sada je puna hvale i priča cijelim putem do Osijeka, mada smo oboje umorni, jer na obzoru se već prosipa prvo svjetlo kasnog zimskog jutra.

U subotu zove me Zdravko Komšić, vukovarski branitelj koji je, nakon sloma obrane Vukovara, 18. studenoga 1991. generalu Pavkoviću predao Mitnicu. Ima tek manje zamjerke na film, na izbor jednog sugovornika i, po njegovu mišljenju, nedovoljno jasno objašnjen razlog zbog kojih su hrvatski policajci odlazili u Borovo Selo. "Inače, film je odličan i vrlo pošten", kaže mi Komšić i dodaje kako je razgovarao s Brankom Borkovićem, Mladim Jastrebom, koji zbog nekih obveza nije mogao doći na projekciju. Prenio mu je pozitivne dojmove.

Javljaju mi iz Zagreba da je subotnja projekcija posve puna, da ljudi ponovno stoje sa strane dvorane, jednako kao i na premijeri u petak. Reakcije su iste. I još jedna dobra vijest – zbog velikog zanimanja javnosti, mimo ranije predviđenog programa, film će biti prikazan i u nedjelju, u kinu Europa. Karte se prodaju odlično, a kasnije će mi javiti da je i ta projekcija bila puna. U Zagrebu je film, samo na tri projekcije, vidjelo više od 1200 ljudi!

Kolega Hrvoje Zovko s Hrvatske televizije šalje mi, nakon subotnje reprize, SMS: "Film bez obzira na dužinu trajanja ni jednog trenutka nije bio dosadan i na kraju svega pokazuje svu strahotu koja se dogodila u Vukovaru."

Beogradske suze

U nedjelju, rano izjutra dok se vozim prema Beogradu kako bih stigao na podnevnu konferenciju za novinare u Sava centru povodom prikazivanja filma Vukovar, završni rez, na 34. Festu, a potom prisustvovao i projekciji u Dvorani kulturnog centra u središtu Beograda, razmišljam kako li će ondje biti primljen taj film. Tri dana ranije, samo stotinjak metara od dvorane u kojoj će biti prikazan naš film, bio je miting Srpske radikalne stranke na kojoj se veličalo Šešelja, jednog od "junaka" našeg filma. Tenzije u Srbiji podigla je i poplava vijesti o navodnom hapšenju Ratka Mladića. Pribojavali smo se mogućeg "događanja naroda" u kino-dvorani, jer se o filmu dosta pisalo, a u Beograd su stigle i pozitivne reakcije sa zagrebačkih projekcija.

Pedesetak novinara u Sava centru, mnogi od njih već su vidjeli film na novinarskoj projekciji u petak. Nema provokativnih pitanja, sve se svodi na razgovor o tome otkud "hrvatsko-srpska koprodukcija" o jednoj tako bolnoj temi kao što je Vukovar. No, jedno je bilo stati pred pedesetak novinara u Sava centru, a nešto posve drugo pred pet stotina ljudi u Dvorani kulturnog centra. Za razliku od Zagreba, gdje je (pokazalo se nepotrebnim) bilo osiguranja, ovdje nema nikoga. Samo mi i puno gledalište ljudi koji su kupili ulaznice. Zapažam Natašu Kandić i Borku Pavicević, a Janko mi kaže da je u dvorani i Aleksandar Vasiljević, bivši šef KOS-a, kojeg također imamo u filmu.

Kratko se, kurtoazno, obraćamo publici s nekoliko osnovnih natuknica o filmu. Organizator je predvidio i nešto što sam saznao tek neposredno pred projekciju – kad završi film gledatelji će moći postaviti pitanja, ali i komentirati film. Janko Baljak, Veran Matić i ja pred pet stotina ljudi! Sjedimo u nimalo udobnom prvom redu, iza nas prepuna sala, vidim neki stoje i sa strane. Identična slika onom što smo vidjeli u Zagrebu. Dok teče film, razmišljam o Veranovoj ideji da se film prikazuje u redovnoj kino-distribuciji, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj.

Čujem uzdahe u dvorani, a kako film odmiče, i poluglasno plakanje. Baljak će mi kasnije reći kako je pola dvorane bilo u suzama. Scene nasilja, onoga što se događalo u Vukovaru nakon pada grada, stravični snimci iz Vukovarske bolnice, posve razrušen grad, leševi, odvajanje onih koji će završiti na Ovčari i potresna svjedočenja obitelji žrtava, izazvali su snažne emocije. Ni ovdje, kao ni u Zagrebu, nitko ne ustaje dok tece odjavna špica, a onda, opet isto kao u Zagrebu, dvadesetak minuta potpune tišine, pa aplauz. Samo nekoliko ljudi izlazi iz dvorane, ostali ostaju kako bi čuli o čemu ce se razgovarati.

Put u Sarajevo

Javlja se desetak ljudi – samo troje imalo je zadršku prema filmu. Jedan se pitao je li taj film potreban Vukovaru i što se može postići ponovnim podsjecanjem na ratni užas, drugi smatra da nisu dovoljno naglašena stradanja Srba, treći da u filmu nema vukovarskih starosjedilaca koji najbolje znaju što se ondje dogodilo. Umjesto da im odgovaramo mi, odgovori stižu iz publike: "Ovo je pošten, odlican film", kaže jedan posjetitelj. A drugi dodaje: "Ja sam mobilizirani Vukovarac. Film je odličan. Moramo se suočiti s onim što se ondje događalo" i tako u sličnom tonu - 7:3 za ekipu koja je stvorila film!

Dojmljiva je tolerancija u kojoj se vodi rasprava. Bez povišenih tonova, bez vrijeđanja, bez incidenata, bez nadvikivanja u isti glas. Nije to lako u dvorani s nekoliko stotina ljudi. Organizator upozorava da moramo prekinuti razgovor jer je na redu sljedeća projekcija s repertoara Festa. U foajeu prilaze mi mnogi, meni nepoznati ljudi i čestitaju. Beogradski dio ekipe kaže mi kako su se bojali provokacija kakve organizirane skupine. No, sve je prošlo savršeno. Ni sami još ne vjerujemo kako je i ovdje odlično primljen naš film.

Sutradan putujem u Sarajevo gdje će film biti prikazan u jednom uskom krugu, sudionicima okruglog stola o suočavanju s ratnim zločinima. Cesta je užasna, skliska, puna neočišcenog snijega. Nakon povratka u Osijek iz Beograda, spavao sam tek nekoliko sati. Stižu Veranove poruke o odjecima filma u Beogradu.

Politika pod naslovom "Suze posle 'Vukovara'" piše: "Nakon projekcije prve srpsko-hrvatske dokumentarne koprodukcije Vukovar: Poslednji rez Janka Baljka, koja je održana u nedelju uveče u Dvorani kulturnog centra Beograda, u sali je zavladala tišina, da bi se potom začuo i aplauz. Suza je bilo za vreme projekcije filma, ali i nakon nje."

U sličnom tonu piše i Blic u tekstu "Suze zbog Vukovara i posle 15 godina". Novinar se osvrće i na reagiranja publike: "Jedna žena koja je za vreme rata živela upravo u Vukovaru prokomentarisala je da je film bespotreban i da nije preneseno ono što se stvarno izdešavalo, dok je jedan čovek rekao da film ipak treba da postoji i da treba da se vidi šta su ljudi tamo preživeli."

Veran mi šalje i neke od komentara na internet sajtovima: jedan beogradski - "Film nije mogao biti pošteniji! (FESTofil, 27. februar 2006 23:23)", i drugi, zagrebački: "Ja sam ga gledao u Zagrebu na Doxu. Iako sam već prevalio dosta godina i svega i svačega teško sam se suzdržavao da ne zaplačem. Tako se osjećala i cijela dvorana. Ne želim uopće da na ovom mjestu raspravljam o krivici. Za mene su strašan dojam ostavile ljudske sudbine. Kad vidite te ljude kako izgledaju, pa kad rodeni otac kaže da su mu djeca ubojice a mišici lica mu se tresu od straha ... To je nešto jezivo. Razlog zašto je u Zagrebu bio muk je što smo sve to prošli i samo prisjećanje na ta vremena izaziva paralizu. Tako je nama bilo nakon filma. Trebalo nam je barem 20 min. da dodemo sebi." (Nešto sasvim osobno, 28. februar 2006 08:48).

Dojmljiva svjedocenja

U Sarajevu, nakon projekcije, čestita mi Tihomir Loza, jedan od autora kultne BBC-jeve serije Smrt Jugoslavije. Kažem mu kako smo radeći taj film upravo tu seriju imali kao uzor. No, režiser, Janko Baljak, otišao je i korak dalje – u filmu nema offa, nema naratora, nema komentara, samo izjave sudionika i arhivski materijal. Loza, koji već desetljeće živi u Londonu, kaže kako su upravo svjedočenja ljudi najdojmljiviji dio filma.

No, Nataša Kandić, za doručkom u sarajevskom hotelu Italija, reći će mi da joj se film ne sviđa. Iznosi zamjerke što u filmu nema one scene u kojoj Arkan dijeli ljude iz vukovarske kolone, ili dijelova iz intervjua s Goranom Hadžićem, koji bi osvijetlili i ulogu tog haaškog bjegunca. Kažem joj da pretociti više od sto sati snimljenog i arhivskog materijala u film od 103 minute nije bilo nimalo jednostavno.

Vesna Teršelić čita mi poruku Vukovarke Ane Kvesić, koja je u Zagrebu gledala sve tri projekcije filma. Prva projekcija ju je, kaže, "ukočila", na drugoj je obraćala pažnju na svaku rijeć i detalj, treća ju je uvjerila da je film velik i krajnje pošten.

Kasnije u razgovoru, Ana Kvesić i meni će ponoviti te riječi. Naročito ju je dojmilo, kaže, ono što su o ratu rekla dvojica srpskih dobrovoljaca, tu dimenziju ona nije znala. Veli da je za nju, koja je cijelo vrijeme rata provela u Vukovaru, to dragocjeno, jer je ovo prvi put da se o vukovarskoj tragediji čuje i druga strana.

Zlatko Dizdarević, bivši veleposlanik Bosne i Hercegovine u Zagrebu i dugogodišnji novinar, autor nekoliko knjiga, kaže mi uz kavu u sarajevskom Media centru kako je film na njega ostavio snažan dojam. "Mislili smo da sve znamo o Vukovaru, a pokazalo se da nije tako." Odgovaram mu, u šali, kako očito nešto s filmom nije u redu jer ga, uz vrlo rijetke iznimke, hvale i u Zagrebu i Beogradu i Sarajevu.

Jesmo li doista postigli onaj "temelj minimalnog konsenzusa o Vukovaru koji bi trebalo sagraditi s obje strane Dunava", na što je upozorio Jurica Pavičić u Jutarnjem listu?, pitam se na cesti od Sarajeva prema Zenici, vraćajući se u Osijek. Ako jesmo, tim mi je draži njegov zaključak kako je "to doista najviše što se od jednog filma može očekivati".

 
“Vukovar – poslednji rez” osvojio nagradu u Sarajevu
27. avgust 2006. - Na upravo završenom 12. Sarajevo film festivalu, najvećem i najznačajnijem festivalu u regionu, dokumentarni film Janka Baljka i Draga Hedla „Vukovar – poslednji rez“ nastao u produkciji B92, dobio je nagradu „Human Rights Award“. Nagrada za ljudska prava dodeljuje se za najbolji dokumentarni film... Detaljnije...





     
     
     
     
 



Foršpan - pogledajte insert [RealPlayer]



Srpske paravojne snage - pogledajte insert [RealPlayer]


Đuro Hodak - pogledajte insert [RealPlayer]


Krmača - pogledajte insert [RealPlayer]

Drago Hedl, Dopisnik za Feral Tribun i IWPR - intervju BBC
mp3 download | stream


 
Vrh straneVrh strane
© 1995 - 2017 , B92 | Kontakt | O nama | Impresum | B92 lica | Pravila korišćenja
  • Marketing
  • Pišite nam
  • Mobilni B92
  • Šta je to RSS?
  • B92 na Facebooku