Razgovor u studiju: Oluja, deset godina kasnije

Info

Izvor: B92

Subota, 06.08.2005.

14:57

Default images

O posledicama "Oluje" nakon deset godina, o tome kako žive izbegli i sa kojim problemima se susreću u novoj sredini, da li žele da se vrate kućama ili ostanu, koje su glavne prepreke za masovniji povratak, šta država Srbija čini da im pomogne... Novinar B92 Peđa Obradović razgovarao je u studiju sa Savom Štrpcem iz Dokumentaciono-informativnog centra "Veritas" i sa Dragišom Dabetićem, republičkim komesarom za izbeglice

B92: Dobro veče. Na današnji dan pre deset godina jedinice hrvatske vojske ušle su u Knin. Tri dana kasnije operacija Oluja i zvanično će biti proglašena završenom. U tom trenutku, zavisno od izvora, između 180 i 250.000 krajiških Srba naćiće se u zbegovima, na putu u izbeglištvo. U danima koji su dolazili njihova imovina biće spaljivana i pljačkana, dogodiće se brojna ubistva onih koji su odlučili da ostanu. O tome da li smo deset godina kasnije bliži istini o onome šta se zapravo dogodilo u avgustu 1995. godine, kao i o tome kako i u kakvim uslovima žive izbeglice iz Krajine danas u Srbiji, razgovaram sa svojim večerašnjim gostima gospodinom Savom Štrbcem, direktorom dokumentacionog centra Veritas, dobro veče i gospodinom Dragišom Dabetićem, republičkim komesarom za izbeglice, dobro veče. Ja sam o ovim pitanjima početkom prošle nedelje razgovarao i sa hrvatskim predsednikom Stjepanom Mesićem. Razgovor smo vodili u trenutku kada se stišala jedna ozbiljna javna polemika vođena uglavnom preko medija u Hrvatskoj izazvana činjenicom da je tužilaštvo Haškog tribunala dalo predlog za proširenje optužnice za zločine počinjene u 'Oluji' protiv trojice hrvatskih generala, Gotovine, Markača i Čermaka. Da pogledamo šta gospodin Mesić kaže o 'Oluji' sa distance od deset godina.

Intervju sa predsednikom Republike Hrvatske Stjepanom Mesićem; autor Peđa Obradović

B92: Gospodine Savo, da li se vi slažete sa interpretacijom predsednika Mesića, da zločini koji su počinjeni tokom i nakon 'Oluje' nisu organizovani zločini?

Štrbac: "Pa, s ničim se ja ne slažem što je on rekao, ovo je sve za polemiku, ali volio bih da je to onako segment po segment pušteno pa da možemo polemisati. Sad, već sam i zaboravio šta je bilo u početku. Bitne sam stvari ipak zapamtio. Do maja meseca '97. godine u tužilaštvu Haškog suda zvanično stanovište je bilo da su u 'Oluji' zločini bili ekscesi i da odgovornost za to snose neposredni izvršioci i odgovorni do nivoa kaplara. I tako je istraga onih prvih godinu, godinu i po dana upravo bila usmjerena prema tim neposrednim izvršiocima. Međutim, već u maju mjesecu '97. godine na sjednici svih tužioca i sudija pod pritiskom dokaza koji su prikupljeni sa terena, i od Veritasa i od mnogih drugih izvora, mjenja se to stanovište, stajalište zvanično, zvanično mišljenje i istraga se usmjerava na sam vojni i politički vrh, jer se došlo, na osnovu dokumenata, dokaza do zaključka tada već da je zločin planiran, da je etničko čišćenje Srba iz Hrvatske planirano dok je gospodin Mesić obnašao najznačajnije funkcije i u hrvatskoj državi. Dakle, to je iz optužnice, citiram, tamo se spominje, onim nespornim činjenicama, da je već u početku sukoba državni vrh Hrvatske odlučio da Hrvatsku počisti od Srba i navode se prve one akcije kao što je Miljevački plato, Ravni kotari, Medački džep, Bljesak, Oluja je završni čin etničkog čišćenja."

B92: Ja bih samo hteo da vas pitam, šta vaši podaci govore o broju poginulih i ljudi koji se vode kao nestali iz 'Oluje'?

Štrbac: "Evo ovako, prema Veritasovim podacima među poginulima i nestalima se nalazi 1.934 ljudi, među njima je oko 1.200 civila, to je 62 odsto civila od ukupnog broja ovih žrtava iz 'Oluje'. I imamo staračku populaciju preko 60 godina oko 50 odsto, 524 žene, 14 dece do 14 godina starosti. Radili smo analizu, pošto su nas stalno, a u Hrvatskoj je to još i danas važeće mišljenje, službeni stav, da je izvršena agresija na hrvatsku državu, pa su oni branili se, je li tako, od tih poginulih i nestalih po mjestu rođenja 63, to sam zapamtio, nije rođeno na području Hrvatske i Krajine, 1.500 je rođeno u onim gradovima koji su bili u RSK, a onaj ostatak osim 63, u Sisku, Karlovcu, Zadru, jer su tu bila porodilišta, bolnički centri, u Krajini ih nije ni bilo. Od onih 63 što je rođeno van Krajine, većina od njih je živjela tamo, imali smo zajedničku državu, otac bio oficir pa se sin rodio u Makedoniji, posle došao da živi u Hrvatsku. Dakle, samo 3 rođeno je van područja bivše Jugoslavije od svih žrtava. Pa, valjda to dokazuje ko su te žrtve, a nije neko birao samo žrtve domaće a puštao nekakve dobrovoljce ili plaćenike, ako ih je bilo. No, žrtve su i izbjeglice, i to je rekao Mesić, eto tu se slažem s njim, da su žrtve i sve izbjeglice, ljudi koji su ostali bez zavičaja, bez kuće, bez imanja, bez ikakvih novčanih primanja. Po Veritasovim podacima, 220.000 najmanje je otišlo tada u taj egzodus najveći, sigurno najveći posle II svjetskog rata. Ostalo je u Krajini, u RSK, u onom djelu koji je napadnut 'Olujom' u oktobru 1995. godine po popisu Međunarodnog komiteta Crvenog krsta tačno 844 ljudi, među njima je bilo oko 2.000 ne-Srba, što dokazuje da Krajina nije bila isključivo srpsko stanovništvo. Da ne govorimo koliko je... da je sve popljačkano, da je sve opustošeno, da se spominje 22-24.000 objekata koji su porušeni u 'Oluji' i post-oluji. Još jedan podatak, moramo govoriti i post-oluja i Oluja, haška optužnica obuhvaća vreme od Oluje ili recimo od one odluke, brionskih tamo transkripata do tri mjeseca posle toga, mislim do 15. novembra, tad je najviše ljudi stradalo. Ali, od svih ovih žrtava, u onih 26 dana u avgustu stradalo je preko 90 odsto, ako se dobro sjećam, ali evo, zapamtio sam ovu brojku, po 68 dnevno u prosjeku."

B92: Predlažem da pogledamo priču moje koleginice Ljubice Gojgić, da vidimo kako Hag, odnosno haško tužilaštvo gleda na operaciju Oluja.

"Hag i 'Oluja'"

B92: Gospodine Dabetiću, evo, ovde smo čuli u ovom prilogu, haška optužnica pominje nekoliko desetina hiljada prognanih. Gospodin Savo Štrbac govori o 220.000 prognanih, šta kažu podaci vašeg Komesarijata?

Dabetić: "Imamo podatak da je otprilike negde oko 218.000 nastradalo u Oluji, mada su ti podaci malo relativni, jer jedan broj ljudi je prvo bio prebegao tada u Republiku Srpsku, pa tek naknadno došao... Jedan deo odavde se vratio u Republiku Srpsku, tako da su bila neka pomeranja i posle, ali otprilike taj podatak oko 220.000, kao što je pomenuo gospodin Štrbac, to je realan podatak, mada čuo sam ovih dana, toliko se priča o tome, 200-250... to je ionako jako puno. Sad, da li je 210, 220, to je jedna cifra zastrašujuća, tako da nije sad bitno da kažemo do kraja onako precizno."

B92: Koliko tih ljudi danas još uvek živi u Srbiji i ima status izbeglica?

Dabetić: "Danas iz Hrvatske otprilike imamo lica u Srbiji sa izbegličkim statusom oko 100.000, od toga je nekih recimo 80.000 još uvek koji su posledica Oluje. Međutim, to smanjenje statističko broja izbeglica o kome se priča u poslednje vreme, imali smo tu jednu registraciju, to je samo statistika, znači, to su izbeglice sa statusom izbeglih lica. Znači, koji su u međuvremenu uzeli državljanstvo je mnogo više i ukupno sa izbeglicama iz Bosne i Hercegovine taj korpus je izbeglih lica u Srbiji sada još uvek između 300 i 350.000 ljudi."

B92: Sad, mogli biste da nam objasnite prosto, čuli smo informaciju koliko je kolektivnih centara danas manje nego što je bilo pre godinu-dve dana. Zašto, iako u Srbiji i danas ima veliki broj izbeglica, zbog čega se broj kolektivnih centara smanjio?

Dabetić: "Zato što su kolektivni centri jedno privremeno rešenje, to je rešenje koje treba da traje par meseci ili maksimum godinu dana. To su uslovi koji su prilično teški za jedan duži život i mi smo se opredelili za zatvaranje kolektivnih centara, jer to nije nikakvo rešenje za izbeglice. Naravno, centri se ne zatvaraju tek tako, znači, ne dolazi se pa se stavi ključ u bravu, postoje određeni programi koje mi obezbedimo za zatvaranje kolektivnih centara. Znači, deo ljudi se pokriva sa stambenim određenim programima, deo ljudi dobija građevinski materijal, to oni koji su započeli već gradnju, deo dobija robno-novčanu pomoć, to su oni koji su na ivici da izađu iz kolektivnog centra. Imamo sad i otkup seoskih kuća i jedan od naravno programa je svakako i smeštaj u ustanove socijalne zaštite ili u staračke domove, a baš za one koji nemaju gde, mi ih onda prebacimo eventualno u druge kolektivne centre. Naravno, to je jedan težak proces, ali mi moramo jednostavno polako te kolektivne centre zatvarati, jer ti kolektivni centri jednostavno nisu rešenje za ljude, to je na nekom minimumu ili ispod minimuma ljudskog dostojanstva i zaista to nije sporno. Naravno, kažem, ja bih bio srećan da zatvorimo sve centre, ali na način da rešimo pitanja svih izbeglica. I zatvaranje kolektivnih centara jeste naš jedan od prioriteta, ali mi u ovom trenutku izbeglica u kolektivnim centrima imamo negde oko 4.500, što je prilično mali broj u odnosu na ukupnu tu populaciju i mi se sve više okrećemo i izbeglicama iz takozvanog privatnog smeštaja, jer mi imamo ljudi u privatnom smeštaju koji su u daleko goroj situaciji nego ovi u kolektivnim centrima."

B92: Gospodine Štrbac, kako vi vidite ovu, hajde da je nazovemo, igru brojki, o broju prognanih iz Hrvatske?

Štrbac: "Evo ovako, ne može se samo Oluja gledati posebno. Hajde da krenemo ovako, nekoliko uvodnih informacija. 1991. godine po popisu, govorim službene podatke Hrvatske, njihovog statističkog zavoda, bilo je 582.000 Srba i 106.000 Jugoslovena. Svi demografi, pa i hrvatski slažu se da je među Jugoslovenima bilo najmanje 60 odsto, i uzećemo tu cifru, i dobićete svakako preko 600.000 onda Srba da ih je bilo 1991. Deset godina kasnije, 2001. broj Srba u Hrvatskoj po popisu iznosio je 201.000. Najmanje 400.000 Srba je za tih deset godina zbrisano, nema ih, gdje su? Nešto se pohrvatilo, pohrvatili su se urbani Srbi, nekih 20-tak hiljada, o tome je govorio i pisao puno pokojni Stipe Šuvar, pokatoličilo se opet, samo u Zagrebu oko 20-tak hiljada pravoslavne djece, o tome je pisao i govorio puno Zoran Pusić iz Zagreba, vodi Građanski centar, čini mi se. Jedan broj je otišao, nekih 30-40.000 preko ambasada po svjetu sa izbjegličkim legitimacijama Srbije, jedan broj, možda do 10.000, ako ne i više, otišao je isto tako po svjetu sa dokumentima Hrvatske, jer im je to omogućavalo u jednom momentu da se mogu razići, da mogu otići vani, pa onda tamo zatraže azil. Sad ih pomalo vraćaju iz nekih zemalja, gdje su neki uspjeli. Umrlo je tako popriličan broj, izbjeglice ubrzano umiru kao i oni starci po Krajini, oni starci umiru brže u njihovom okruženju nego u Evropi ta generacija njihova. Umiru zbog starosti, zbog godina, ali umiru i zbog neuslovnih... neuslova u kojima žive, bez logistike mlađih. To je neprirodno samo po sebi i zato ta ubrzana smrt. Ja to pratim, i mojih je dosta pomrlo koji su tamo. Dakle, ovo što kaže gospodin Dabetić, ovde kad je formalno smanjen broj onih sa izbjegličkim statusom, pa se dobiva slika i u međunarodnim okvirima, znate, ljepo to zvuči kad se kaže, ne znam '95. ili '96. godine kad je bio onaj prvi popis u Jugoslaviji je bilo 550.000 verifikovanih izbjeglica, a sad ih je ispod 100.000. Pa onda kažu - misija uspela UNHCR se povlači, a uspjela je kao po onoj narodnoj - operacija je uspjela, pacijent je umro. Tako i ovde se ništa bitno nije desilo, ljudi su ostali, imaju nekakvu dokumentaciju, ali od dokumentacije se ne živi i ona ne čini sama po sebi krov nad glavom. Pazite, mi smo '93. godine u Krajini imali 130.000 izbjeglica iz područja van Krajine, iz Hrvatske. Ti su ljudi dva-tri puta bili izbjeglice i bježali, jedan od njih sam i ja, tako da je teško govoriti o segmentima, zato ja volim da govorim o tom cjelom ratu. Kažem, Oluja je završni čin etničkog čišćenja, a počelo je po planu hrvatske države i uz veliku pomoć gospodina Mesića, s obzirom na funkcije koje je obnašao. I sam kaže da se razišao na pitanju Bosne, a ne na srpskom pitanju..."

B92: Ono što prosto mene zanima, ali ipak i dalje veliki broj ljudi ima tu izbegličku legitimaciju, da li je ta legitimacija kod njih i dalje zbog toga što ne mogu da se integrišu u društvo ovde ili zato što planiraju da se vrate nazad kući?

Štrbac: "Najbolje da vam kažem, evo kod mene, nas je četvoro, žena, ja i dvoje djece. Ja i ćerka imamo... imamo svi državljanstvo, dobili smo prije, ne znam kad... još '98. Ćerka i ja smo uzeli i ličnu kartu, ovo dvoje još imaju izbjeglički status. Da li im on nešto znači u životu, a oni će se vratiti ako se ja vratim, pošto se ja ne mogu vratiti, sigurno je da neće ni žena ni sin bez mene  da se vrati. Mnogi kalkulišu još misleći... nešto i donosi, recimo izbjeglice imaju badava lječničko... lječenje i najveći strah ovih staraca, kad su izgubili sad izbjeglički status, ono što se meni obraćalo, bio je žal zapravo za izbjegličkom legitimacijom - šta ćemo mi sada ovako stari, nemoćni kad obolimo, a i već su bolesni, ko će plaćati naše lječenje. I još neke privilegije donosi ta izbjeglička legitimacija i zato je mnogi zadržavaju."

B92: Ja predlažem da čujemo nekoliko tih priča koje je napravila moja koleginica Sandra Mandić, mislim da su dosta indikativne.

"Život u kolektivnim centrima: Od nemila do nedraga"

B92: Gospodine Dabetiću, šta je strategija države Srbije kada su u pitanju izbeglice - njihova integracija u društvo ovde ili povratak kući?

Dabetić: "I jedno i drugo. Vlada Srbije je 2002. godine donela nacionalnu strategiju o rešavanju pitanja izbeglica, o trajnom rešavanju i tu su dva osnovna pravca, znači, repatrijacija ili povratak ili integracija. To su dva paralelna  i ravnopravna pravca i stvar je demokratskog izbora ili opredeljenja izbeglica šta će izabrati, na koju će se opciju odlučiti. Naravno, mi kod integracije možemo malo više da uradimo nego kod povratka, jer povratak ne zavisi samo od nas, zavisi pre svega od Republike Hrvatske, govorim sada konkretno o Hrvatskoj, sa Bosnom je to daleko bolja situacija. Tako da, mi smo naravno već učinili korake, prvi put 2001. godine je promenjen zakon i sada novi zakon Srbije o državljanstvu omogućuje tu jednu formalnu integraciju, znači da ljudi mogu da uzmu državljanstvo Republike Srbije, s tim što je to samo formalna integracija, to je prvi korak. Za realnu integraciju treba jako puno sredstava, mi smo dosta učinili na tom planu, ali kao što kažem, kad se radi o korpusu od preko 300.000 ljudi naravno da to nije lako i da zahteva ogromna finansijska sredstva. Kao što vidite, svuda je problem, osnovni problem i prvi problem krov nad glavom, pa svi onda ostali problemi, a krov nad glavom je skup jako, tako da uz pomoć i međunarodnih organizacija i dosta mi izdvajamo iz naših sredstava, pokušavamo da nekim programima rešimo to stambeno pitanje pre svega izbeglica i svih onih koji su se odlučili da ostanu ili moraju da ostanu u Srbiji, oni će naravno dobiti državljanstvo, živeće tu, biće naši sugrađani. U kojoj meri ćemo im pomoći, potrudićemo se što više, makar onih najugroženijih izbeglica da pomognemo da ostanu ovde, ali rešenje vidimo pre svega u povratku. Kad kažem povratak mislim ne samo na fizički povratak, nego na pristup svim pravima."

B92: Gde im vi tu kao Komesarijat, odnosno vi kao komesar možete pomoći? Gde vi učestvujete u tom procesu?

Dabetić: "Pa, evo, sad ću vam reći, 31. januara ove godine potpisana je sarajevska deklaracija gde su tri države, znači Hrvatske, Bosna i Hercegovina i Srbija i Crna Gora potpisale trilateralni sporazum o rešavanju pitanja izbeglica u regionu u komem ih ima oko milion. To je potpisao u ime Srbije i Crne Gore ministar Rasim Ljajić. Naravno da smo crnogorski komesar i ja bili tamo u Sarajevu i učestvovali itekako u kreiranju te deklaracije. Ta deklaracija predviđa stvaranje mape puta takozvane, odnosno svaka od ovih država treba da izradi mapu puta i te mape puteva bi se posle integrisale u jednu zajedničku matricu koja bi bila obavezujuća za sve države, da do kraja 2006. pokušamo da rešimo pitanje izbeglica u regionu. To znači da svaka država treba, i svi mi zajedno da identifikujemo sve probleme i sve prepreke koje stoje na putu da se izbeglička priča  koliko toliko završi, da se završi ili integracijom ili povratkom, kako u kojoj državi. I tu je Komesarijat vrlo aktivan, ja sam na čelu radne grupe koja vodi tu pripremu tih mapa puteva. Sad predstoji krajem meseca verovatno sastanak u Zagrebu, pa ćemo videti, tu smo nadam se blizu nekog rešenja, mada moram da kažem da  što se nas i Bosne, to nekako ide, a Hrvatska pomalo, hajde da kažem, i opstruira."

B92: I sami kažete - u pitanju su pripreme, međutim, šta vi kao Komesarijat možete da uradite kada vam se obrati čovek koji kaže - želim da se vratim, potrebne su mi informacije o tome kako mi je kuća, da li mou da se vratim, šta mogu da uradim. Gde vi tu kao Komesarijat pomažete konkretno?

Dabetić: "Pa, vidite, oko povratka mi... naše nadležnosti su malo ograničene, ali tu je pre svega prisutan naravno i UNHCR u Beogradu, koji tu ima vodeću ulogu i niz preko UNHCR-a i preko nas, niz nevladinih organizacija koje se vrlo aktivno i vrlo profesionalno i vrlo stručno, tako da kažem, bave tim poslom, ima i organizovanog povratka, dobijaju se sve informacije, imamo i organizacije koje imaju svoja predstavništva i u Hrvatskoj i u Srbiji. Tako da same informacije nisu u toj meri problem, opšte neke informacije. Naravno, konkretno možda za neku kuću, za neki objekat, to može da bude problematično, ali ja mislim da većina izbeglica ipak poseduje dovoljno informacija o tome šta se dešava i da su prilično upućeni. Postoje mreže pravnih kancelarija, znači jedna čitava lepeza mogućnosti da se oni dobro informišu i kad dođu kod nas mi ih naravno upućujemo na one koji su najkompetentniji da to urade."

B92: Gospodine Štrbac, da li se vi slažete sa tim da su izbeglice dovoljno dobro informisane o tome šta je tamo gde im je kuća?

Štrbac: "Nije stvar uopšte u informisanju, ima i previše raznoraznih organizacija nevladinih, vladinih, koji rade na ovome problemu. Često sam znao ranijih godina praviti neka poređenja, pa reći da više ljudi radi za izbjeglice nego što uspiju da u toku godine vrate izbjeglica. I mislim da je i danas to tako, da se nije puno izmjenilo stanje. Razumjem ja, ljudi su se negdje uhljebili, moraju i oni od nečega da žive, i to uglavnom rade izbjeglice. Dobije se informacija, prave se razni priručnici, nego, brate, problem je u tome što se ne može rješiti konkretno pitanje, ono što čovjeka muči, od čega zavisi njegov povratak. Svako zna da ako mu je kuća porušena, da je trebao da podnese zahtev. Rokovi su bili produžavani. Evo, primjera radi, podneseno je do oktobra prošle godine, taj podatak je bio na konferenciji koju se vi organizovali ovde u Beogradu, 20.000, oko 20.000 zahtjeva za obnovu kuća. Do tada je bilo 11 odsto doneseno odluka, papirnato nešto tamo rješeno, a daleko, daleko nešto, ne znam, 1 odsto je bilo obnovljeno. Dakle, to je ono što otežava povratak, ljudi nemaju gdje da se vrate. Stanovi, 50.000 stanova, znamo kako je to rješeno na području BiH, bili smo dio iste države, imali isto zakonodavstvo. Ovi su to ljepo rješili, vratili ljudima stanarska prava, pa sada idite, otkupite to, pa radite kad je vaše vlasništvo šta hoćete."

B92: A šta se u Hrvatskoj dešava?

Štrbac: "U Hrvatskoj je ništa, u Hrvatskoj su negdje tamo još '91.-'92. godine promjenili zakone, ukinuli stanarsko pravo, tu kategoriju, rekli to je relikt komunizma i više nećemo... nemamo stanova, sve stanove srpske, 50.000 stanbenih jedinica je dato na privatizaciju, otkup i tamo neki ljudi drugi žive koji su opet po nekim propisima došli u te stanove."

B92: Čekajte, jesu li ti stanovi onda zauvek izgubljeni, otuđeni?

Štrbac: "Pa, sad je to sukob bivšeg nosioca stanarskog prava i ovoga koji već tamo stanuje toliko godina. Međutim, zakonodavstvo je zakomplikovalo stvar."

B92: Premijer Sanader kaže da će se od 10. avgusta, ako se ne varam, praviti nekakav spisak i da će biti napravljen plan kako da se taj problem reši, ako se ne varam.

Štrbac: "Napravili su braća Hrvati to, donjeli su oni prije dve godine, još za Račanova mandata, program za stanbeno zbrinjavanje bivših nosilaca stanarskog prava, tako im se zove. Šta nudi program - maglu nudi, ništa više. Dakle, ne vraćamo stanove nosiocima stanarskih prava u kojima su oni stanovali, jer u njima neko drugi stanuje. Koji se god od njih odluči vratiti i za stalno živjeti u Hrvatskoj, to je prvi uslov, drugi je da nema nigdje u vlasništvu na prostoru bivše SFRJ, da nema kuću ili stan, da ništa nije od '91. pa na ovamo prodao, darovao, zamjenio i onda može da konkuriše za stanbeno zbrinjavanje, pa će mu država dati stan u zakup ili će mu dati kredit iz takozvane stanbene podsticajne izgranje. I zakup se plaća i kredit se vraća, je li tako, međutim, dodatni probljem je u tome što nikome još nisu rješili  iz ovoga programa, nikome, ama baš nikome. Nikome nisu dali stan iz ovog programa stanbenog zbrinjavanja i imate ovakvu situaciju: bio je rok za podnošenje zahtjeva za stanbeno zbrinjavanje do kraja juna ove godine. Podneseno je tačno 2.600 zahtjeva, možete zamisliti, od 50.000 samo njih 2.600, jesu li Srbi zaista ludi - pa, nisu, oni ne vjeruju Mesiću, ne vjeruju toj vladi da će im se uopšte nešto dati kroz taj program i neće da se maltretiraju. Pa je sad taj rok produžen za tri mjeseca još, nema, pa neće niko, biće još možda stotinu ili dvjesta..."

B92: Hajde da ostavimo ipak... možda se nešto tu i dogodi. Ja bih hteo da porazgovaramo malo o problemu....

Štrbac: "Ovo je problem. Mi garantujemo da ćemo vratiti 100.000 Srba u Hrvatsku, neka nam vrate stanarska prava, je li to problem."

Dabetić: "Da li mogu ja da se nadovežem oko stanarskih prava? Pa, prvo je cinizam da Hrvatska iako kaže da je to relikt socijalizma, oni su u drugoj polovini '91. to počeli da rade i primenili su onaj socijalistički zakon - šest meseci niste u stanu i oduzima vam se stanarsko pravo. Znači, taj socijalistički zakon itekako im je odgovarao. Danas imamo situaciju, čak cinizam da povratnici koje oni vode na listi dobiju dokumenta hrvatska i dobiju osobne karte sa adresom na tom stanu gde mu je oduzeto stanarsko pravo. Evo, to je vrhunac cinizma, tako da problem stanarskih prava je krupan i to je stanarsko pravo i mora biti tu restitucije, mi se za to zalažemo. Ako ne može baš fizički da se vrati ceo taj točak unazad neka bude pravedna kompenzacija za te stanove. I moram da kažem da je već bio slučaj Blečić čuveni u Strazburu. U prvoj rundi je tu negativno odlučeno po tužbi te gospođe Blečić o stanarskom pravu, ali sad 14. septembra je ponovo proces u Strazburu i videćemo kako će se to rešiti, od toga mnogo zavisi."

Štrbac: "To je slučaj koji je dospio na drugostjepeno vjeće u Strazburu, što rjetko koji slučaj dođe, a gospođi Blečić, ona je jedna od tih 50.000, žena u godinama, da ne kažem starica koja je u vrjeme početka rata otišla u Italiju iz Zadra kod ćerke, i kad se vratila već je neko drugi bio u stanu. Sve te godine vodi spor, izgubila je sve sporove do sada na sudovima u Hrvatskoj. I sad ono što je nas zabrinulo, očekivali smo puno, svi smo mi očekivali od Strazbura puno, u smislu da ne može sud u Strazburu, jer je to ipak evropski sud, da ne može odlučiti kao hrvatski sudovi. I odlučili su, odlučili su, ona famozna rečenica, zaključak - gospođa Blečić nije trebala da bježi iz Zadra kad nisu drugi bježali, mogla je djeliti sudbinu ostalih građana. Nije mogla, nije mogla, gospođa Blečić je bila Srpkinja i morala je bježati ili bi bila ostala bez glave kao i mnogi drugi."

B92: Ali kao i to pitanje sa stanovima i imovinom. Problem nestalih i dalje mnogo opterećuje kako izbeglice tako i one koji su se vratili, opterećuje uopšte celu ovu priču. Voleo bih da pogledamo priču, još jednu priču Sandre Mandić, ovog puta o nestalima.

"Nestali - priča najtužnija"

B92: Gospodine Štrbac, s jedne strane imamo veliki broj nestalih, sa druge strane, znamo da u Kninu, oko Knina i u drugim delovima Krajine postoji veliki broj grobova koji se vode kao NN grobovi. U čemu je problem, zašto taj proces identifikacije, odnosno pronalaska nestalih ne ide brže?

Štrbac: "Problem je opet ovdje u državi Hrvatskoj. Deset godina je prošlo od Oluje, mi imamo sada trenutno još registrovanih, to su ona poznata grobna mjesta za kojima ne treba tragati, 998, recimo, to je najnoviji podatak. Od toga se oko 750 odnosi na Oluju, onda nekih 200 na Bljesak, nešto manje od 200 i ovo su iz ranijih faza. I u Bljesku i u Oluji Hrvati su pobili Srbe i onda je išla druga za njima komisija za sanaciju terena, skupljala mrtve, pravila neke protokole i to su pokapali, mi to zovemo zajednička grobna mjesta, zajedničke grobnice. Karakteristika njihova jeste upravo da su obilježena grobna mjesta s krstačama, humkama, da su leševe pokapani ili u sanducima ili u vrećama odvojeno jedni od drugih i nije bio cilj onoga ko je pokapao da prikrije zločin i sakrije leševe, već naprotiv, da se omogući identifikacija naknadna i pravljeni su i ti protokoli, opisi leševa, fotografije, gdje je bilo moguće uzeti  i otisak prsta, opis odjeće, obuće, mesta pronalaska, pokopa, vrjeme i tako. To su bili sve reperi neki koji bi omogućili  kasniju lakšu identifikaciju. Šta se dešava? Za vreme Tuđmanove vlasti, oni su bar jasno, javno govorili, Mate Granić je bio... mislim da je bio podpredsjednik vlade i ministar inostranih poslova, pa je vikao usred Sabora - nećemo dozvoliti  da se eshumira i identifikuje  bilo koji srpski četnički leš dok ne pronađemo i zadnji leš nestalog Hrvata. Bar smo bili načisto da je to takav stav."

B92: Šta se danas dešava?

Štrbac: "Ništa se ne dešava. Sve što je eshumirano, eshumirao je Haški sud, haško tužilaštvo u ovome postupku, u istrazi... upravo protiv ovih generala o kojima je rječ, Gotovine, Markača i Čermaka. 2001. i 2002. godine tužilaštvo je eshumiralo kninsko groblje 301 leš, koreničko 27 i gračačko groblje sa 154. Onda su naišli i u Gospiću na Velebitu isto na onaj Paulin dvor, to je isto uradilo tužilaštvo. Sami su radili Knin, Hrvati nisu uopšte pomagali, tad je bila... strašna stvar se dešavala, svi su nešto protestovali, tako da su ih morali dok su radili čuvati hrvatski policajci, imali su i svoje neko objezbeđenje. Onda su posle hrvatske službene institucije prilazile, davale logistiku. Posebno su učestvovale poslje u postupku identifikacije. I posle tajac, ništa. Znači, evo sad trenutno, Hrvati kažu već, govorim, prošle godine su trebali u jesen  početi, dogovorena je bila eshumacija u Zadru. U Zadru ima 59, to su njihovi podaci, toliko ima krstača i humki, u Šibeniku ima 17, ima u Žitniku pored Gospića jedna lokacija, sve su to lokacije van borbenih dejstava, to znači da su pobijeni po Krajini pa odveženi tamo i napravljene te zajedničke grobnice. U tom Žitniku ima 44, čini mi se, da ne pričam o Baniji, Kordunu, gde ni taknuto nije, cjela je Slavonija ostala prazna. Hrvati sad kažu nama - imamo 500 registrovanih, a ne hiljadu koliko viče Savo iz Veritasa. Pa, ja kažem - hajde, onda tih 500, zar je malo 500 leševa, eshumirajte ih. Jednostavno neće, Hrvatska pravi strašnu opstrukciju, jer gdje god začeprkaju nađu više nego što su priznali. Na Kninu je tako bilo priznato 208, našli su 301, razumjete? To kvari imidž hrvatskoj državi, imidž koji su sami o sebi stvorili u svjetu i poslali u svjet i o broju žrtava u Oluji. Mi vodimo žestoku borbu sve ove godine, pa rekao bih od početka rata za verifikaciju naših žrtava. Kad kažemo verifikaciju, badava što mi na spisku imamo toliko ako nam svjet ne priznaje. Hrvati lobiraju na sve moguće strane, opstruiraju da ne dođemo do te brojke koju mi imamo."

B92: Da li vi sarađujete sa bilo kojom organizacijom iz Hrvatske upravo po tim pitanjima o kojima sad govorite ili radite sami?

Štrbac: "Ja sam bio za vreme rata predsjednik komisije za razmjene i živih i mrtvih pri Vladi Republike Srpske Krajine, dakle, sve znam ljude i muslimane iz muslimanskih komisija, iz komisija Hrvatske, iz HVO-a i iz Republike Srpske, jer sam s njima radio. U toku rata ja mislim da sam se  u prosjeku sedmično dva ili tri puta sastančio s njima i razmjenjivao. Što se više ratovalo, što se više ginulo mi smo imali više posla. I napravili smo, niko nije onda pitao je li Krajina priznata ili nije međunarodno, nego daj da razmenimo žive i mrtve, da vratimo lešine porodicama da ih sahrane. Daj da te nesrećnike koji su došli u zarobljeništvo izvučemo. Nije bilo lako biti u zatvoru, bilo da je srpski, hrvatski ili muslimanski, tuklo se na sve strane. A sad sam sve ovo vreme od '95. ekspert u ovoj komisiiji pri Savetu ministara Srbije i Crne Gore, ranije u SRJ. I na tom nivou pregovaramo s Hrvatima. Naime, postoji mali Dejton, to je ono pred onaj bosanski Dejton, da kažem potpisan jedan sporazum između tadašnjih ministara Hrvatske, ministara vanjskih poslova Hrvatske i SRJ, gdje SRJ preuzima, poslje pada Krajine preduzima brigu o poginulim, nestalim i zarobljenim Srbima. I na račun tog sporazuma potpisani su neki protokoli, i ja sam tu ekspert, ja radim sve to vreme, dakle, sastajem se, jedino ne smjem da idem u Hrvatsku poslje '98. godine. Ali sastajem se s njima ili u Banjaluci ili u Bosni ili ovdje u Beogradu i vrlo korektno razgovaramo i pregovaramo, međutim, oni se nikad ne drže dogovora. I sada, pazite, mi imamo nešto oko 2.650, tu negdje, ta je brojka promjenljiva, kad pronađete nekoga onda ga brišete sa spiska nestalih, ali prelazi odmah u sahranjene, poginule. Broj... ukupan broj žrtava se nešto bitno menja."

B92: Prelazimo na jednu drugu temu. Mnogi bi rekli da je tragedija možda mogla da bude izbegnuta, tragedija ovih dimenzija, da su na političkom planu neki drugi potezi vučeni. Govorim o planu Z4 i govorim prosto o odbijanju tog plana. Za početak bih voleo da vidimo prilog mog kolege Đorđa Raskovića.

Da li je "Plan Z4" mogao biti alternativa ratu

B92: Gospodine Štrbac, učesnik ste događaja. U to vreme mnogo se vikalo ’Izdaja, izdaja’, zar ne?

Štrbac: "Kad je u pitanju Plan Z4, zaista sam bio prisutan na sastanku kad su Galbrajt i društvo, ostali ambasadori donijeli u Kninu plan s namerom da ga predaju Srbima Krajišnicima. Martić kao predsednik Krajinške države odmah u početku je prekinuo Galbrajta i rekao, nije rekao – Mi odbijamo plan, nego: "U ovome momentu nismo spremni da plan primimo u ruke i da vidimo, pročitamo njegov sadržaj. To ćemo uraditi kad Savjet bezbednosti odluči o mandatu UNPROFOR-a." A trebalo je da se odluči o produžetku mandata UNPROFOR-a krajem marta ’95. godine, a ovo je kad su nam donijeli u Knin bio, čini mi se, 30. ili 31. januar takođe ’95. godine. Već je bilo najavljeno da će UNPROFOR promjeniti i ime i mandat, tako se i desilo, postao je UNKRO. Umjesto da bude raspoređen po, kako se kaže, sistemu mrlja od mastila po Krajini, oni su trebali da iziđu na Avnojevske granice Hrvatske. Tako da, Krajišnici nisu odbili plan, a prihvatili su plan kao osnovu za konačno riješenje srpsko-hrvatskih odnosa na području Hrvatske u Ženevi dan prije. Zapravo, 2. i 3. avgusta u Ženevi su se sastale dvije delegacije hrvatske i RSK pod pokroviteljstvom Međunarodne zajednice, a predsjedavao je Stoltenberg, koji je bio kopredsjednik mirovne konferencije u Jugoslaviji."

B92: Kažete prihvatili su plan kao osnovu, je l’?

Štrbac: "Sve što im je ponuđeno, Međunarodna zajednica – kad kažem Međunarodna zajednica, na čelu su bile UN – predložila je nacrt obijema delegacijama u sedam tačaka. Jedna od tih tačaka je bila pod brojem tri - da strane, i jedna i druga, i hrvatska i srpska, a sve da prestanu ratni sukobi, vojni napadi, da se izbegnu žrtve, prihvaćaju kao osnovu za razgovore o konačnom riješenju Plan Z4."

B92: A šta se čekalo do avgusta?

Štrbac: "Pa, od januara do avgusta nije to neko vrijeme. U međuvremenu je došlo do akcije ’Bljesak’..."

B92: Kako bi se reklo, možemo o tome da razgovaramo.

Štrbac: "Možemo razgovarati, ali ovde nije u pitanju vrijeme. Pitanje koje se spominje ovde je da smo mi Srbi odbili plan."

B92: Meni se čini da je upravo vreme u pitanju.

Štrbac: "Ja vam kažem da Srbi iz Krajine nisu odbili plan, već da ga nisu u određenom momentu prihvatili u ruke, a kasnije su prihvatili. To je isto uradio i tadašnji predsednik Vlade RSK Babić na sastanku u ambasadi, mislim da je bilo 3. ili 2. uveče. Isti taj plan, nacrt koji je bio ponuđen delegacijama Hrvatske i Krajine u Ženevi, ponuđen je i ovde Babiću, i on ga je parafirao kao što su i oni parafirali. Međutim, problem je bio kad su Srbi parafirali taj plan, onda su Hrvati tražili bezuslovnu reintegraciju ili kapitulaciju, kako bi je ko nazvao. A sad kad znamo, tad nisam ni ja znao a sad znam jer su obelodanjeni brionski transkripti, onda se zna da je Tuđman rekao: "Ide naša ekipa, ide naša delegacija na taj sastanak. Ništa tamo nećemo što nam se ponudi potpisati, jer je već bila odluka donesena da se krene ovom ofanzivom na Krajinu.""

B92: Je l’ odgovorna politika čekati osam meseci na tu vrstu odgovora, odnosno čekati osam meseci da se da jedan odgovor na tako jednu važnu stvar kao što je ovaj plan?

Štrbac: "Šta god da ja sad kažem može zvučati ovako pretenciozno."

B92: Ja Vas pitam sve vreme – Da li bi odgovornijom politikom ova tragedija koja se dogodila mogla da bude izbegnuta?

Štrbac: "Ja ću vam sad reći. Plan Z4 je tretirao četiri oblasti, to je onaj samo SAO Krajina ili srpska oblast Krajina, uopšte nije tretirao, nije spominjao zapadnu Slavoniju, a istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Sremu je davao prelazni nekakav status od pet godina, a onda se taj dio Krajine vraća u ustavno-pravni poredak Hrvatske. Svi organi u RSK, i Skupština i vlada, bili su sastavljeni od te tri oblasti srpske – i zapadne Slavonije, i istočne Slavonije..."

B92: A šta god plan tretirao da li je ovo što imamo danas 2005. godine, s ovim brojem izbeglica, s ovim brojem povratnika, sa brojem nestalih o kome smo već razgovarali, bolje od onoga...?

Štrbac: "O tom ne treba govoriti da se ono najgore desilo šta se moglo desiti."

B92: Ja Vas pitam zato što ste učesnik događaja, i sa ove distance možete da kažete da li je ovo...?

Štrbac: "E sad, da je mene bilo pitati, onda bi se taj Plan Z4 prihvatio. Jer, pitanje je kako bi prošlo da je izišlo to, da je on došao. Tamo se negdje piše, mislim da je neki naš Krajišnik napisao čak u knjizi svojoj da je bio na Skupštini i da je odbijen. Pa, Hrvati to citiraju, ali nije nikada taj plan došao do Krajinške skupštine, nikad o njemu nije raspravljano. Taj što je napisao ne znam iz čije glave, po čijem diktatu, ali do Skupštine nije došao uopšte. Dakle, Skupština nije o njemu raspravljala. Ali, sad bi bilo..."

B92: A kakva je tu uloga tadašnjeg zvaničnog Beograda u celoj toj priči? Boga mi, nismo mnogo toga pozitivnog o tom planu čuli kao poruku od zvaničnog Beograda.

Štrbac: "Ono što ja znam kao učesnik tog sastanka jeste da smo čekali tadašnjeg predsednika Martića da završi neki telefonski razgovor. Nisam bio prisutan u prostoriji gdje je on razgovarao. Rečeno nam je da razgovara sa Miloševićem. A idemo na sastanak, čekamo da nam donesu taj plan iz Zagreba ambasadori, i još gledamo svi na sat jer je trebalo ići na onu tvrđavu kninsku, tamo gdje se... Bojali smo se da će prije stići ova delegacija iz Zagreba nego mi, pa smo malo onako svi nervozno... Bilo nas je dosta učesnika koji smo u koloni, u grupi trebali da vozilima odemo gore na tvrđavu. I onda je jednom istrčao Martić i mahao je ovako glavom. Svi su protumačili to da se plan ne primi, ali svi su znali da je to znak ne primiti u ruke i ovaj je obrazložio: "Nećemo ga primiti u ruke, ne odbijamo ga", i naglašavao je."

B92: To klimanje glavom je zapravo bilo uvod u ono što se osam meseci kasnije dogodilo.

Štrbac: "E pa sad, svako je tumačio... Ja nisam bio prisutan. I Martić je davao javno razne izjave kakav je razgovor vođen sa Miloševićem. Galbrajt je davao izjave da je on ovde isto išao posebno razgovarati sa Miloševićem, ali ovaj isti Galbrajt je došao sa sastanka s Babićem i otišao kod Tuđmana i dao izjavu, prenjele su agencije i strane i domaće, rekao je: "Srbi pristaju na sve što smo tražili od njih. Nema nikakve potrebe da Hrvati krenu na Krajinu." Sada ispada po nekim novim izvorima da je Galbrajt bio zaobiđen, da s njim niko nije ni kontaktirao, i da on zaista nije znao da se ova akcija ’Oluja’ priprema i da su blagoslov dali Klinton, ali ne preko njega nego preko nekog vojnog atašea, to sad isplivavaju dokumenti. I onda, Galbrajt nije očito ni znao, možda ima najbolju namjeru, pa vjerujem. Kad je došao na sastanak ovdje, održava se sastanak u Ženevi, isti je taj sporazum i ovako i tamo, i on daje takvu izjavu, dakle da mu je rađeno iza leđa. Ono što ja hoću da kažem, Plan Z4 za nas ima jednu težinu, Srbi ga nisu odbili, prihvatili su ga, parafirali ga. E sad, deset godina je prošlo od ’Oluje’ jučer, danas. Ovi Hrvati danas slave, mi smo juče tugovali, tugujemo cijelo vrijeme. Da se za deset godina u Hrvatskoj na primjeran način rešilo srpsko pitanje, onako kao što smo govorili... Stanovi, nismo se ni dotakli procesuiranja, što je isto jedna velika zapreka povratku, prodaja tih kuća preko državne agencije, svašta tu ima još, teško je koliko emisija traje dotaći se svih tih problema. Ali, ako za deset godina Hrvatska sama ili po nalogu Međunarodne zajednice ostavi neriješeno srpsko pitanje, ako se broj Srba svede na četiri i po posto sa 12,2 posto, ništa se povećao broj stanovnika nije od 2001. do sada. Po našim iskustvenim procjenama, ne mogu oni koji se vraćaju da namire broj onih koji umiru, jer starci ubrzano umiru. Ovih se manje vraća nego što oni umiru, dakle opada broj Srba u odnosu na 2001. Znači, kad imamo ovo da u desetoj godini u Hrvatskoj ubijaju ljude..."

B92: Šta hoćete da kažete?

Štrbac: "Pa, hoću da kažem da jedini način, nema drugog načina, ni volje, ni želje u Hrvatskoj da se srpsko pitanje riješi na adekvatan način i da se Srbi vrate. Jedini mogući način je implementacija Plana Z4."

B92: Ali, priznaćete da se u Hrvatskoj ipak... Tragedija u ’Oluji’ nije izbegnuta, ali mi o njoj danas govorimo. Međutim, saznajemo, i to su slučajevi koji se upravo u Hrvatskoj otvaraju. Otvara se slučaj ’Osijek’, nedavno se otvorio slučaj ’Zadar’. Zbog čega su ti slučajevi do sada bili na margini potpuno interesovanja javnosti?

Štrbac: "Da imamo bar cijelu emisiju pa da o tome pričamo."

B92: Imamo vrlo malo vremena, ali to su stvari koje mi saznajemo iz medija u Hrvatskoj.

Štrbac: "Svako ko je htio znao je, sve je to zapisano. Mi smo znali u Veritasu, znali su u Hrvatskoj, znao je Haški sud, znali su svi oni koji su se bavili ovom problematikom, imali smo dokaze. Drago Hedl ovo je bar sto puta pisao do sada. Ništa novo nije sad napisao u "Feral Tribjunu" nego što je pisao prije pet-šest godina ili tri godine. Ovaj Selimović Šenol, koji je sad pisao o zadarskom slučaju, znam te ljude, sarađivao sam s njima i čujem se s njima, on je ponovio to u raznoraznim novinama, čak je imao svoje novine, urednik je bio, stalno istu priču ponavlja. E, treba da dođete u tu situaciju pa da se svijet zakači. Zbog čega? Je li sad desetogodišnjica? Vjerovatno je sad trebalo da se Hrvatima konačno kaže pravo mijesto šta su radili i da više nema uljuljkivanja – Oni su fini, a svi drugi su loši. Građanski rat je bio, cijelo vrijeme tvrdim. Nikad nisam branio zločine, a i ovde su me u Beogradu napadali: "Izmišlja Savo, izmišlja." Nikad nisam izmislio ni Zadar, ni Osijek, ni Vukovar, ni Sisak, ni Gospić, sve to tek treba da se otvori, pa Pakračka poljana, pa Zagreb, pa po otocima, sve će se to otvoriti. Znate, ja sam bio na terenu, ja sam terenac čovek, radio sam na terenu oko razmjena živih i mrtvih. Nikad nisam odmogao nikome, pomagao sam. A ovi salonski humanitarci koji su mene prozivali kao nekakvog nacionalistu, a ja samo brinem o srpskim žrtvama i izmišljam, sad će se valjda uvjeriti da sam bio u pravu i da me više neće napadati."

B92: Ja Vam se zahvaljujem što ste bili moji gosti večeras.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: